Hrvatski blaženik Ivan Merz

Postoje ljudi za koje se već za njihova života sa sigurnošću može kazati da su sveti ljudi. U novijoj crkvenoj povijesti kao globalno poznate primjere dovoljno je istaknuti Majku Tereziju ili velikog papu Ivana Pavla II. I Katolička crkva u Hrvata u prethodnom je stoljeću iznjedrila nekoliko takvih svetačkih imena. Svima nam Ivan Merzpritom na pamet odmah dolazi lik blaženog Alojzija Stepinca. No, pored njega tu je i čitavi niz drugih primjera, kao što su recimo širokobriješki mučenici ili kardinal Franjo Kuharić, čija je beatifikacija pokrenuta pred koji dan, 11. ožujka.

Od već beatificiranih imena iz 20. st., uz bl. Alojzija Stepinca visoko se uzdiže lik još jednoga Božjeg svetca, onaj bl. Ivana Merza, kako ga je nazvao papa Ivan Pavao II. - istaknutog laika u svjedočenju Evanđelja. Bl. Ivan Merz jedan je od onih svetih ljudi koji su čitav svoj život i sve svoje umne i fizičke snage stavili na raspolaganje Katoličkoj crkvi i hrvatskome narodu. Iako je najplodnije godine svoga života proveo u Zagrebu, Merz je blaženim proglašen u susjednoj Bosni i Hercegovini, u Banjoj Luci. U tom dijelu Bosne Hrvati i katoličanstvo danas su svedeni na ostatke ostataka, no nadamo se da će upravo zagovor Katolička akcijaKao što ističe dr. Drago Cerovac, Merz je bio prvi koji je u Hrvatsku donio ideje Katoličke akcije po smjernicama Svetog Oca Pija XIbl. Ivana Merza doprinijeti njihovu opstanku, a uz Božju pomoć i obnovi.

O podrijetlu

Bl. Ivan Merz rodio se je u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. godine, u obitelji austrijskog časnika i majke Židovke. U rodnome gradu od 1902. do 1914. pohađao je osnovnu školu i realnu gimnaziju. Od rujna do prosinca 1914. pohađa Vojnu akademiju u Bečkome Novom Mjestu, a 1915. upisuje Pravni i Filozofski fakultet Sveučilišta u Beču. U ožujku 1916. mobiliziran je u austro-ugarsku vojsku i poslan na talijansko bojište, gdje je proveo najveći dio 1917. i 1918. godine. Nakon rata u Beču je nastavio studij od 1919. do 1920., da bi zatim preselio u Pariz gdje će boraviti do 1922. U Parizu studira francuski i njemački jezik te priprema doktorsku disertaciju pod naslovom „Utjecaj bogoslužja na francuske pisce od Chateaubrianda do danas", koju će obraniti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Valja istaknuti kako je veliki utjecaj na Merza izvršio njegov gimnazijski profesor, poznati književnik dr. Ljubomir Maraković. Upravo se Marakoviću može zahvaliti što je Merza, od strane roditelja odgajana u liberalnome duhu, usmjerio na ispravan put kristoljublja i domoljublja.

Od 1922. do smrti 10. svibnja 1928. Merz je djelatan u Zagrebu u Hrvatskome orlovskom savezu, čiji je jedan od utemeljitelja, uz dr. Ivana Protulipca, Bogomira Gottfrieda, Jerolima Malinara, Dragu Cerovca i dr. Nakon objavljivanja Vatikanenciklike „Ubi arcano dei" pape Pija XI. Merz prihvaća njezin program, te unatoč otporu ispolitiziranog Hrvatskoga katoličkog seniorata uvodi načela Katoličke akcije – kao organiziranog djelovanja laika u hijerarhijskom apostolatu - u Hrvatski orlovski savez. Hrvatski orlovski savez vrlo je brzo postao jedna od najbrojnijih vjersko-odgojnih organizacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Kao što ističe dr. Drago Cerovac, Merz je bio prvi koji je u Hrvatsku donio ideje Katoličke akcije po smjernicama Svetog Oca Pija XI. „Divovskom snagom i dosljednošću probijao je sve zapreke koje je u nastojanju oko širenja Katoličke Akcije imao. On, najodaniji sin Svetog Oca i apostol papinstva nema mira dok ne osvoji i katoličke krugove u hrvatskim krajevima za ideje Katoličke Akcije". Merčeva lozinka, a kasnije i lozinka Križarskog pokreta bila je: Žrtva-Euharistija-Apostolat

Prema načelima Katoličke akcije, Merz je razvio djelovanje u tri smjera: 1. Zahtijevao je osobni pobožni život svakog pojedinca, jer nas on u jedinstvu s Crkvom vodi u našem djelovanju, 2. Tražio je socijalni apostolat Katoličke akcije u smislu Pija XI., budući da Crkva zahtijeva čovječnost i uzajamnu solidarnost, što vodi u socijalno organizirano društvo, te je 3. Išao za katoličkom socijalno-ekonomskom i karitativnom akcijom, što znači da je zahtijevao organizirano djelovanje, gotovo redovničko-državni ustroj u korist vlastite nacije u kojoj djeluje svaki takav pokret.

Najveća stvar koja postoji na svijetu za Merza „jest Sveta Crkva; najveća stvar u Crkvi jest Misa, a u Misi pretvorba. I kao što je Krist za svoga zemnoga života bio usmjerio sve svoje misli prema Golgoti, tako zaručnica Kristova, Crkva, upire sve svoje poglede prema oltaru. Što se dakle događa na oltaru, to je najveća stvar, koja se uopće zbiva na svijetu. Tamo se zbiva socijalno djelo kategzohen, molitva i žrtva, koju je za spas cijeloga svijeta prikazao Isus na Kalvariji i koju katolička hijerarhija - taj nosilac svećeničkoga reda Kristova – javno prikazuje Bogu za sve ljude i u križime njih svih".

Ideja Crkve

Jedan od Merzovih poznanika, prof. Dušan Žanko, s pravom ističe kako nema jače ideje u Merčevu liku od ideje Crkve. „Crkve, koja kroz Papinstvo čuva nauku i jedinstvo, te Crkve, koja kroz liturgiju moli i prinosi 'žrtvu hvale' Ocu i 'pomoću koje – veli Mertz – vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog života Kristova' i kroz koju 'svaki katolik postaje velik i univerzalan'. Papinstvo i liturgija, to su krila Merčeve duše, to su bitni karakteristikon čitava njegova bića".

Za Merza jedna od bitnih karakteristika svakoga katolika je ta da ljubi Svetoga Oca papu i da svoje misli ravna prema njegovim odredbama. „Rimski je Papa vidljivi Krist među ljudima, zaručnik sveopće Crkve. U uzburkanome moru zabluda i strasti, koje tresu čovječanstvo, Petrova je stolica sidro nade i luka spasa (Benedikt XV.) za koju se valja uhvatiti i u kojoj moramo naći zaklonište, ako ne želimo i mi nastradati".

Kao i brojni drugi hrvatski velikani duha Merz je na Hrvatsku gledao kao na zapadnu zemlju, te je privrženost hrvatskog naroda Svetoj stolici gledao kao bitnu odrednicu toga zapadnoga hrvatskog identiteta. „Štovanje Svete Stolice" – smatra Merz „osobito je važno za Hrvate katolike, i to s više razloga: mi se nalazimo na granici Istoka i u neposrednome doticaju s ljudima i idejama, koji ni malo ne poštuju Rimsku Stolicu. Osim toga, u hrvatskome narodu nije nastradao samo princip svake vlasti, već je u širokim slojevima nastala upravo neka mržnja na sve predstavnike građanskoga, kao i crkvenoga autoriteta. I same je krugove dobrih katolika zahvatila za zaraza, i nije rijetka stvar da se na nezgodan način kritiziraju naši crkveni učitelji. A otpad jednog dijela svećenstva od Crkve najbolji je dokaz kako je hrvatski narod duboko pao u tome pogledu".

Merz je bio – ističe prof. Žanko – „čisti katolik. Katolik s Papom i za Papu; katolik, kojemu u duši žive sve svete knjige, svi crkveni svi koncili, sve dogme, sve enciklike, sva liturgija, sva svetohraništa, sve zapovijedi, svi katekizmi, svi biskupi, svi svećenici, svi siromasi, svi redovnici ovoga svijeta. – On je živio u Crkvi, u Kristu – u duhovnoj Crkvi, u vidljivoj Crkvi, u Kristovu tijelu, u Kristovu Duhu, u Kristu, koji je čovjek i Bog ujedno".

Sudjelovanje u Svetoj misi, sakramentalan život, čitanje duhovnog štiva i svakodnevna meditacija za Merza križpredstavljaju temelj duhovne izgradnje svakog pojedinca. O tome kod njega čitamo: „Koja su dakle sredstva, da se ponajprije sami izgradimo? To je dnevna jutarnja meditacija, često prisustvovanje Svetoj Misi i primanje sakramenata, dnevno ispitivanje savjesti i dnevno čitanje duhovnoga štiva. Činimo li to, to će Isus u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo s kojom ljubavlju naša Ljubav – Isus, ljubi svaku pojedinu ljudsku dušu. I jer Isus strepi i čezne za svakom pojedinom dušom... posve je krivo, što se često dešava, da napadamo na naše protivnike, ne razlikujući pri tome krive ideje, koje zastupaju, od njihove besmrtne duše, koju valja spasiti".

Svjestan kolika je važnost Presvete Euharistije, bez koje – unatoč modernim progresističkim teorijama kako je moguće živjeti kršćanstvo izvan Crkve i bez Svete mise – Merz ističe: „Poniznost, molitva, duhovno štivo i vježba volje u dobru one su četiri predpostavke bez kojih je svaki unutarnji život isključen... Ipak, još nismo spomenuli ono najjače sredstvo, koje je za nas na zemlji ona vatra, koja u nama pali hrđe grijeha i daje života našoj duši, tako da i ona usplamti novim žarom. Kada mi sami na sebi iskusimo riječi svetoga Pavla, koji veli:'Živim ja, ali ne ja, nego u meni živi Krist' (Gal, 2,20), to je plod Presvete Euharistije. Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravoga nutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionici buduće nebeske slave. Mi živimo u sretno doba; mi svi možemo da uživamo plodove pontifikata Pia X; možemo često i dnevno biti s onim, koji je sva naša radost. Po odredbi svetoga pape zemlja je postala nebom i bijedni su oni katolici, koji još nijesu razumjeli značenje česte i dnevne Svete Pričesti".

Trpljenje i žrtva

Širenje kršćanstva i Božje riječi prema Merzu nije moguće bez trpljenja i žrtve: „Znamo, da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, te nam on svima uloge podjeljuje. Jedni moraju da trpe, da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi te odabranike nazvao mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to promišljao, da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao Kristu za pokret? Katolicizam se u nas ne će širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika. To je jedan zakon u širenja Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio dosad samo prvi tip (radnika) i mi smo stvorili u našim dušama ideal radnika za katolički pokret. Molili smo križse manje, a trpjeli smo, kad smo morali. Zadnji je tip svakako vrhunac – imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na križu... Treba da spoznamo misterij iz Njegova života: trpjeti za druge...".

Kao što je iz prethodno navedenih Merčevih razmišljanja vidljivo, Poziv trpljenjaZnamo, da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, te nam on svima uloge podjeljuje. Jedni moraju da trpe, da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicuon je prvenstveno naglašavao potrebu samoposvećenja svakog čovjeka. „U ljudskim se dušama odigrava historija čovječanstva. Sve ono, što mi nazivamo historijom, samo je projekcija svega onoga, što se događa u ljudskim dušama" – zapisao je jednom prilikom. Ako će svaki pojedinac raditi na svojoj duhovnoj izgradnji, ravnati svoj život prema Kristovim pravilima i svakodnevno se nastojati popravljati, tada će i narodu doći sretniji dani. Jer, „o sudbini naroda ne odlučuju bojna polja, nego duhovni i moralni život naroda". „U crven-bijeli-plavi ako upletemo gorući krst, koji će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti".

Sličnu je razmišljao i Merčev poznanik, bl. Alojzije Stepinac, kad je rekao da „Narod koji štuje Majku Božju ne može propasti!".

Na misi zadušnici za Ivana 10. svibnja 1943. bl. je Stepinac kazao kako „oni koji usrećuju narode nisu ni cezari, ni vojskovođe, ni demagozi, nego ljudi krjeposti i kršćanskog savršenstva. To bih vam želio staviti na srce kada slavite spomen na jednoga mladog čovjeka, koji je nastavio slijediti poziv svetoga Pavla apostola prvim kršćanima:' Budite sljedbenici moji, kao što sam i ja Kristov!' (1 Kor 4,16)".

Prolazna stanica

Život na zemlji za Merza je samo prolazna stanica u njegovu putovanju prema Vječnosti i taj se život mora iskoristiti da bi se zadobio vječni život. „Ovaj je svijet, svijet rada i muke i kako se čovjek pokaže u tom radu, dobiva nagradu u drugom svijetu". Čovjek je na zemlji samo putnik, „njegovo pravo određenje nije ovdje, na toj zemlji, nego je on izabran za nešto više. Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, u tamu, sve, sav idealni svijet, svi drugovi, svi prijatelji, i čarobna mu se priroda čini snom. Osjeća tada čovjek, da je ona nerealna, a da je misao prava realnost, da je duševni svijet, svijet moći i molitve; realniji od svega, što vidljivo postoji. Treba samo za tim životom, za ovom realnošću težiti. Jest, još sam slab, uživam u Euharistiji i u tom duševnom životu, ali vidim, da je to ništa, da treba još dublje i dublje u taj veliki svijet zaroniti. Sada upravo razumijem velikog Papu Pija X., što je izrazio želju za čestim, pače svakidašnjim blagovanjem Gospodina. Tim se može istom dublje zaći u taj svijet, približiti se Gospodinu i s Njim Pio Xse razgovarati".

Merz je bio čovjek čvrste vjere, molitve, žrtve, trpljenja i dnevne Pričesti, istančane duhovnosti i široke naobrazbe, uvijek spreman pomoći svakome čovjeku. Još kao mladić učinio je zavjet čistoće i tako odlučio potpuno se predati Kristu. Sve svoje umne i organizatorske sposobnosti posvetio je odgoju hrvatske mladeži, koju je učio na ljubav i odanost Crkvi, Rimu i Papinstvu. Svojim apostolskim radom i pisanom riječi u katoličkom tisku iza sebe je ostavio neuništivu duhovnu baštinu, kao izvor nadahnuća budućim naraštajima, a posebno mladima. Upravo je Ivan Merz probudio, organizirao i izobrazio mladost koja će kasnije uvelike sudjelovati u stvaranju hrvatske države, ali koja će, na žalost, dobrim dijelom svoj život skončati na poljanama Bleiburga. Jedan je onih Kristovih apostola koji je posebno mnogo pozornosti posvetio i ženskoj katoličkoj mladeži želeći da se žena postavio i uzdigne na mjesto koje joj je Bog odredio.

Socijalno osviješten, a istodobno svjestan pogubnosti komunizma i nedostataka kapitalizma, Merz je naglasio:„Glavno je sada isticati u narodu ideju katolicizma, kao markantnu oznaku, koja nas dijeli od buržoazije, kao i od komunizma. Nas ne može 1.000 progona uništiti, ako imamo uvjerenih katolika, koji će uspostaviti svoje organizacije, čim se bujica komunizma splasne. Moramo precizno izgraditi naš solidaristički gospodarski program i pokazati masama, koje trpe uslijed kapitalističkog poretka, da se ne zauzimlju samo komunisti za bijednike, već u prvom redu kršćani". Kršćanska uzajamnost i solidarnost temelj su Merčeva ekonomskog koncepta, koji nas treba dovesti socijalno organizirano društvo.

Prigodom proglašenja Ivana Merza blaženim papa Ivan Pavao II. kazao je kako je Ivan „vjerodostojan i izvoran vjernik laik. U njemu se vjera i svakodnevni događaji prirodno stapaju tako da je evanđelje sam njegov život".

I dalje:"Bio je vjernik svjetovnjak uzoran i hrabar, čovjek kulture i osjetljiv za bogoslužje, uronjen u nadnaravno i djelatno zauzet u širenju kraljevstva Božjega. Njega vam želim dati kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i supatnika na putu u vašoj povijesti, u ponovnoj izgradnji onog što je srušilo nasilje, u pomirbi među pojedincima i obiteljima, u promaknuću istinske društvene obnove u pravdi i miru. On će od danas biti uzor mladeži, primjer mladivjernicima svjetovnjacima".

Papa je posebno istaknuo važnost Ivana Merza za mladež:"Ime je Ivana Mertza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo raspored života i djelovanja. Ono to mora biti i danas! Vaša domovina i vaša Crkva, draga mladeži, doživjele su teške trenutke i sada valja raditi kako bi se život pokrenuo na svim područjima. Obraćam se zato svima vama te vas pozivam da se ne povlačite nazad, da ne popuštate pred napašću malodušnosti, nego da povećate pothvate kako bi Bosna i Hercegovina ponovno postala zemlja pomirbe, susreta i mira".

Papa je mladima poručio i ovo:" Budućnost ovih krajeva ovisi i o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svoje odgovornosti čekajući da vam netko drugi riješi teškoće, nego zlo odlučno priječite snagom dobra. I vi poput blaženoga Ivana tražite osobni susret s Kristom, koji rasvjetljuje život novom svjetlošću. Neka evanđelje bude ono veliko mjerilo koje će ravnati vašim sklonostima i vašim opredjeljenjima. Postat ćete tako misionari djelima i riječima te ćete biti znak Božje ljubavi, vjerodostojni svjedoci milosrdne Kristove nazočnosti. Ne zaboravite:'Ne užiže se svjetiljka da se stavi pod posudu' (Mt, 5, 15)".

„Blaženi je Ivan u središte svojega školovanje, svoje profesorske službe, i svojega apostolata stavio Vazmeno Otajstvo koje se slavi u bogoslužju i koje je vrelo i vrhunac života Crkve. Primite u svoj život Kristov slavni križ. Po primjeru blaženoga Ivana budite svjedoci ljepote kršćanskoga bogoštovlja i svojim životom očitujte ono što ste u vjeri primili. Neka vam na vašemu hodočašću prema kraljevstvu Božjemu križ bude uvijek svjetlo i putokaz. Idite radujući se u Gospodinu".

Bl. Ivan Merz umro je 10. svibnja 1928. u Zagrebu. U njegovoj oporuci čitamo sljedeće retke, koji još jednom vjerapotvrđuju duboku vjeru u Krista i Vječni život:

„Umro u miru katoličke vjere.

Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.

Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno

potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.

I. M. blažen u pokoju i miru.

Duša će moja postići cilj za koji je stvorena.

U Gospodinu Bogu".

U današnjem vremenu vjerskog relativizma, indiferentizma i učestalih napada na Katoličku crkvu i Svetoga oca Merčev nam lik može biti svijetli primjer kako ravnati svoj život i svoje djelovanje prema Kristovu učenju. Kako biti pravi Kristov učenik, a istodobno i domoljub. Kako prezirati grijeh, ali ne osuđivati čovjeka. Svetce je teško slijediti, no njihovi nam životi trebaju biti svagda pred očima kao poziv na krepostan i svet život. Zar, konačno, Isus nije svima poručio: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Mt 5, 48)". Merz se je odazvao tomu Isusovu pozivu. Na nama je da to tek učinimo.

Davor Dijanović

Literatura:

Giampaolo Mattei, Život za ideale. Životopis bl. Ivana Merza, Verbum, Zagreb, 2006.

Dušan Žanko, „Duša dra Ivana Merza (esej u 10-godišnjici smrti), u: Svjedoci, domovinsko izdanje, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1998., str. 139.-167.

Emil Čić, „Tko je gradio i čuvao Hrvatsku? Hrvatski katolički ideolog i prosvijećeni domoljub", u: Globalizacija i hrvatski nacionalizam, Naklada Čić, Zagreb, 2006., str. 23.- 26.

„Dr. Ivan Merz - prigodom 14 - godišnjice Njegove smrti", Nedjelja, br. 18, Zagreb, 9. svibnja 1942., str. 1

Dr. Ivan Merz, „Misli", Za vjeru i dom, br. 5, Zagreb, lipanj 1942.

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.