(Geo)političke teme i mete

 

 

Koncert kojega će, kako stvari sada stoje i ukoliko se u međuvremenu ništa ne promjeni, u Areni Zagreb održati Fahreta Jahić Živojinović, poznatija kao Lepa Brena, nije samo još jedan od simptoma teške i kronične bolesti hrvatskoga naroda – bolesti zaborava, nego i gaženje svih vrijednosti stvaranih tijekom Domovinskoga rata i vrijeđanje svih osoba koje su svoje živote utkale u temelje hrvatske državnosti. U Hrvatskoj doduše mnogi bivši četnici danas uživaju status uglednih građana, participiraju u vlasti i medijima, kandidiraju se na lokalnim izborima, tako da je najavljeni koncert samo još jedan u nizu iskaza hrvatskog nacionalnog mazohizma i servilnosti. No, ovaj ovaj koncert sadrži i jednu političku poruku: on je vrlo jasna poruka svima da ugnjetavanju, ponižavanju i pljuvanju Hrvatske nema kraja, i kako mi tu ne možemo ništa napraviti.(D.Dijanović)

 

 

Prekrajanje povijesnih činjenica staro je zanimanje na prostoru kojeg kreatori tzv. Novog svjetskog poretka danas nazivaju Zapadni Balkan ili region. Oni koji su imali (ne)sreću živjeti u komunističkoj Jugoslaviji svakodnevno su morali slušati partizansko-komunističke bajke o milijunima ljudi pobijenih od strane ustaša, o zdjelama ljudskih očiju kao slavljeničkim poklonima, o tome kako su pojedini istaknuti ustaški dužnosnici (konkretno: Luburić) za predjelo pili ljudsku krv, itd. Riječ je o mitovima koji vuku svoje korijene iz partizansko-komunističke ratne propagande koja je zastrašivanjem stanovništva te izmišljanjem i preuveličavanjem ustaških zločina nastojala mobilizirati što veći broj ljudi u svoje redove. Osim mobilizacijske funkcije takve su propagandne laži služile i za opravdavanje zločina nad razoružanim vojnicima i civilima nakon svršetka rata. A kako pobjednici pišu povijest (osim, dakako, ako su pobjednici Hrvati), takvi su povijesni falsifikati kasnije poslužili kao temelj za pisanje povijesti Drugog svjetskog rata na području NDH.(D.Dijanović)

 

 

Nije trebalo dugo čekati da bi se nakon Bleiburške komemoracije oglasili dežurni čuvari svete istine koju nam već više od šezdeset godina propovjedaju ishlapjeli titoisti i njihova vazalska piskarala po vrlo demokratskim nezavisnim medijima. Predsjednik-građanin Stipe Mesić komemoraciju je okarakterizirao kao «ustaški dernek», dok su novinari – oni iz udbaško-titoističko-skojevskog miljea dakako - Andriju Hebranga optužili da relativizira povijest izjednačavajući sve žrtve. Riječ je dakako o već stoput viđenom i nimalo neočekivanom scenariju. Ne želeći ulaziti u «relativiziranje» povijesti vrijedi se ipak zapitati: postoji li manje i više vrijedna žrtva? Po kojim je to kriterijima neka žrtva vrijednija od druge žrtve? Ne zaslužuju li sve žrtve, žrtve bilo kojeg režima i ideologije, jednak tretman? Svaki razuman čovjek složiti će se s time da je svaka žrtva jednako vrijedna i da svaka žrtva zaslužuje naše istinsko poštovanje. Međutim, «ima gadova» koji tako ne misle. To su oni gadovi koji ni mrtvima nedaju mira pa otkrivanje masovnih grobnica nazivaju oživljavanjem fašizma i relativiziranjem povijesti ili pak smatraju kako grobnice ne treba iskapati već se treba «okrenuti budućnosti». To što mnoge obitelji ni danas, više od šezdeset godina nakon rata, ne znaju gdje leže kosti njihovih predaka, to takvim moralnim nakazama očito nije bitno.(D.Dijanović)

 

 

Dolaskom trećejanuarske družine na vlast 2000 g. vanjskopolitička strategija RH bitno se mijenja. Hrvatska navodno postaje moderna zemlja spremna «suočiti se s prošlošću» i pohrliti u dvore svete Europske unije. Kao nužan preduvjet prema rajskim EU dvorima poglavito se počinje naglašavati potreba «suradnje» i «dobrosusjedskih odnosa» sa Srbijom. Pa kome je to u interesu da dvije susjedne zemlje budu zavađene i neprijateljski nastrojene, pitali su se tada vladajući političari. Dosta je bilo primitivnog nacionalizma, čobanskog desničarenja i izolacionizma!, vrištale su tadašnje medijske naslovnice. Ulazak hrvatske u EU, taj najveći vanjskopolitički cilj RH (kojemu se mora podrediti i čitava unutarnja politika, bez obzira na činjenicu da bi vanjska politika trebala biti u službi unutarnje politike), iziskuje i velike napore i odricanja. I stoga je RH, da bi ušla u EU, bila i jest «spremna podnijeti svaku žrtvu». «Suočavanje s prošlošću» prva je od njih.(D.Dijanović)

 

 

Dugo očekivana presuda u procesu protiv Branimira Glavaša konačno je ugledala svijetlo dana. Branimir Glavaš nepravomoćno je osuđen za slučajeve «selojtep» i «garaža» na jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od deset godina; Ivica Krnjak osuđen je na osam godina zatvora, Gordana Getoš Magdić na sedam godina zatvora, dok je ostalim optuženicima izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Branimir Glavaš na čitanju presude nije se pojavio, a prema pisanju medija napustio je Republiku Hrvatsku te se trenutno nalazi u Bosni i Hercegovini. Vijest je, sasvim očekivano, odjeknula i u stranim medijima, poglavito onima u Srbiji i Velikoj Britaniji. Tako «Reuters» navodi kako se sva suđenja u Hrvatskoj pomno prate, a ono Glavašu zaslužilo je posebnu pažnju «europejaca». Onaj tko znade iščitavati između redaka, tko pažljivo filtrira informacije ponuđene u medijima, već iz samoga pisanja stranih medija može izvući poneke zaključke. Činjenica da se sva suđenja u Hrvatskoj pomno prate, što zapravo nije nikakva novost, jasno svjedoči da se domaći sudovi nalaze pod pritiskom izvana, što već samo po sebi pokazuje da čitav proces ima prikrivenu političku pozadinu; ma koliko neki paljetkovali da to nije tako.

 

 

Predstojeći lokalni izbori još će jednom pokazati svu mizeriju aktualne hrvatske političke scene. Po već dobro uvježbanom receptu, plaćenički mediji posredno unaprijed kroje izborne rezultate glorificirajući određene kandidate, među kojima suštinskih razlika nema, dok druge posve marginaliziraju. A kako ono čega u mainstream medijima nema, niti ne postoji, medijski protežirani kandidati jedini imaju stvarne šanse za uspjeh na izborima. Kada bi se u slučaju kandidata koje mediji promoviraju radilo o poštenim, časnim i uzornim ljudima, takvom se medijskom postupanju doista ne bi imalo što prigovoriti. Međutim, kandidati koje susrećemo u medijima vrlo su upitnih ljudskih i moralnih kvaliteta. Preciznije govoreći, riječ je o osobama uz koje se mogu vezivati bilo koji pridjevi, osim onih «pošten», «častan» ili «uzoran».(D. DIjanović)

 

 

Već nekoliko dana svjedoci smo studentskog štrajka na zagrebačkome Filozofskome fakultetu. Štrajk se do sada odvijao isključivo na Filozofskome fakultetu, ali prema najavama proširiti će se i na Fakultet političkih znanosti i druge fakultete diljem Hrvatske. Sam štrajk započeo je opstrukcijom ispita iz engleskog jezika, nakon čega su studenti prekinuli nastavu, okupirali fakultet te organizirali edukativne aktivnosti i predavanja. Studentski zahtjevi odnose se na besplatno školovanje, a potporu u tome dobili su i od svojih profesora. Prema izjavama vođa ove studentske pobune od zahtjeva se neće odstupiti.(D.Dijanović)

 

 

Kako se i moglo predvidjeti, Haaški sud nije, unatoč klimavosti, neozbiljnosti, upitnosti i eklatantnoj lažljivosti ponuđenih «dokaza», odbacio optužnicu protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača. Dapače, Raspravno vijeće Haaškog suda zaključilo je da «postoje dovoljni dokazi koji podupiru sve točke optužnice», te da postoji dovoljno dokaza «o postojanju zajedničkog cilja da se postigne trajno uklanjanje civila». Također je zaključeno da postoje dokazi «o sudjelovanju trojice optuženih u udruženom zločinačkom pothvatu te o postojanju njihove namjere za počinjenje djela». Ništa neočekivano; suludo je uopće bilo očekivati da će Haaški sud odbaciti optužnicu i osloboditi generale. Ipak je riječ o procesu koji ima jasan politički cilj i pozadinu. Dokazi tužiteljstva, iskazi svjedoka, ispitivanje svjedoka i dokazi obrane puka su formalnost kojoj je cilj postupku dati fiktivnu objektivnost i zadovoljiti pravne uzuse. Ovim aktom samo su još jednom legitimirana predviđanja da će generali sigurno biti osuđeni i da je presuda, već i prije pokretanja postupka, bila poznata. Što bi se reklo: kadija tuži, kadija sudi!(D.Dijanović)