U sveopćem kaosu koji trenutno vlada u Hrvatskoj vezano uz činjenicu kojoj će od stranaka HDZ-u ili SDP-u predsjednik Mesić povjeriti mandat za sastavljanje Vlade (iako nikome nije jasno što čeka s obzirom da je Sanader izborio relativnu pobjedu), neke vrlo bitne stvari u većini medija prolaze gotovo nezapaženo. Pustimo li na trenutak na stranu pitanje tko će od njih zaista na kraju i preuzeti vlast, pogledajmo malo na koji to način i pod kojim uvjetima se to planira učiniti. Ono što svi znamo jest da je i jednima i drugima neophodna podrška koalicije HSS-HSLS, a da se «najpoželjnija udavača» kako ih mediji zovu još nije odlučila na koju će stranu. No, ono što u cijeloj priči prolazi kao nešto potpuno normalno i uobičajeno jest ključna uloga manjinskih mandata i njihovi pomalo megalomanski zahtjevi. Tako je potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac već, kaže, telefonski razgovarao i sa Sanaderom i s Milanovićem. No, kome će se prikloniti tri zastupnika te stranke odlučit će nakon što se usuglasi Predsjedništvo SDSS-a. « SDSS će sigurno sudjelovati u formiranju buduće vlade. Očekujemo više ministarskih mjesta, ali pošteno bi bilo da dobijemo barem jedno» - otkrio je cijenu M. Pupovac. Fascinantno je kako je na izborima 2003. godine postalo normalno da koaliraju s pobjednicima, a sad već pretendiraju na ministarska mjesta. Možda da im se ponudi resor obrane? To bi bio vrhunac ove tragikomične priče.(mmb)

 

 

Proteklih se dana pričalo gotovo jedino i isključivo o rezultatima izbora i o reakcijama čelnika političkih stranaka kako su primali vijesti sa terena u svojim izbornim stožerima. No u jednom je od njih zabava otišla u posve neočekivanom smjeru, barem za one koji SDP-ovim zabavama nikada ne nazoče. Tako Jutarnji list piše kako su se u izbornom stožeru druge po snazi političke stranke u Hrvata, oko dva ujutro, orile pjesme iz sljedećeg repertoara: “Od Vardara pa do Triglava”, “Po šumama i gorama”, “Druže Tito, mi ti se kunemo”, “Računajte na nas”, “Na Kordunu grob do groba”i slično. «Repertoar pjesama koje su se pjevale bio je raznovrstan, bilo je i “Vile Velebita” i hrvatskih budnica. Kad se netko u tri sata ujutro, uz pomoć malo alkohola, malo razmaše, ne znam je li to odmah za psihološko i politološko razmatranje. Ne treba iz svake malo življe atmosfere izvoditi povijesne zaključke» - rekla je Grbić. Zakonskih problema nema i ne može ni biti, jer na sreću više ne živimo u društvu u kojem se radi jedne otpjevane pjesme može ostati bez posla, ili proći još mnogo gore. Problem leži u činjenici da ovakvo ponašanje SDP-ove mladeži, većina koje se u tim i takvim vremenima još nije ni rodila, jasno otkriva nakaradno naličje SDP-ove politike. Naime, ako takvu mladež odgajaju u SDP-u, onda ne treba imati puno mašte da bi se vidjelo kuda bi SDP-ovci vodili Hrvatsku ako se opet dočepaju vlasti.(mmb)

 

 

O slučaju "Jagodnjak" na ovom je portalu već bilo riječi i to u prilogu gospodina Hečimovića. Cijeli ćemo problem komentirati još jednom, s obzirom na činjenicu da je riječ o jednom nedopustivom presedanu unutar Lijepe Naše, presedanu koji su prenijeli tek poneki mediji i to apsolutno nezainteresirano. Podsjećamo, u Osnovnoj školi Jagodnjak, koju već desetak dana ne pohađaju učenici 5. razreda, jedinog u kojem je u toj školi omogućena nastava prema hrvatskom programu, jedan od roditelja odlučio je ispisati svoje dijete iz te škole i prebaciti ga u susjedno selo u Osnovnu školu Čeminac. Kao razloge je naveo neprihvatljivo ponašanje Vlade i Ministarstva, te Županije prema hrvatskoj djeci i ravnatelju Milovanu Ležaji. Problem je u ravnatelju Ležaji koji nije želio uvesti nastavu na hrvatskom jeziku u školu koju većinom pohađaju djeca srpske nacionalnosti. Naime, radi se o selu u kojem je većina populacije, oko 80% srpske nacionalnosti. Trenutno, postoji samo jedan razred u kojem je hrvatskoj djeci omogućeno pohađati nastavu na materinjem jeziku. Prema podacima, brojčana situacija je takva da bi se tako nešto moglo organizirati u svim višim razredima te škole. No, kako tvrde roditelji, ravnatelj uporno lažira broj učenika zainteresiranih za nastavu na hrvatskom jeziku, a njima poručuje neka prebace djecu u školu u susjedno selo Čeminac. Problemi u OŠ Jagodnjak traju od lipnja 2003. godine, a kulminirali su prije nekoliko tjedana kada su sva djeca hrvatskog 5. B razreda iz protesta prestala ići u školu. Prije desetak dana istekao je ugovor za petero nastavnika koji su držali predmetnu nastavu u 5. razredu, a njih četvero je zamijenjeno novim nastavnicima srpske nacionalnosti. To je bio povod roditeljima da svoju djecu više ne puste u školu.(mmb)

 

 

Najveća senzacija parlamentarnih izbora održanih ove nedjelje u Hrvatskoj jest izborni neuspjeh, bolje rečeno debakl Hrvatske stranke prava i njenoga predsjednika Ante Đapića. Iako nakon višemjesečnih gafova i reputacije stranke koja se u posljednje vrijeme znatno pogoršala o potpunom iznenađenju ne može biti riječi, ipak, krah ovolikih razmjera malo je tko u Hrvatskoj očekivao i predvidio. Samo jedan za sad osvojeni mandat Ante Đapića znači da u Saboru ne će imati ni klub zastupnika, što je za donedavno jednu od jačih stranaka u Lijepoj Našoj ravno političkoj katastrofi. No, da se situacija za HSP ne razvija u dobrom smjeru moglo se zaključiti već nakon skandala oko izgradnje rukometne dvorane u Osijeku i sukoba s HDSSB-om na lokalnoj razini, kada su pravaši prozvani zbog financijskih malverzavija. Istovremeno, politika Ante Đapića sve se više počela udaljavati od načela i smjernica koje je ta stranka podržavala od svojeg političkog oživljavanja u Hrvatskoj 90-tih godina prošlog stoljeća. Stranka koja se nekad predstavljala kao izrazito državotvorno orijentirana, počela je u tom smislu raditi prevelike kompromise i ustupke pragmatične naravi, koji su jedan za drugim pokazivali sve manje onog što im je nekoć predstavljalo primarni interes, a sve više beskompromisnu Đapićevu želju za vlasti.(mmb)

 

 

Kratka analiza izbornih rezultata vrlo jasno pokazuje kako je HDZ neosporno relativni pobjednik ovogodišnjih parlamentarnih izbora i kako svoju izbornu pobjedu može zahvaliti više činjenici da je hrvatski narod birao po logici – od dva zla izaberi ono manje, nego što je to svojom politikom u proteklom mandatu zaista i zaslužio. S druge strane, koliko je SDP profitirao dovodeći uvjetno rečeno novo lice i «svježu krv» na političku scenu u Hrvata, toliko je taj potez ustvari sam po sebi bio i dvosjekli mač. Jer upravo je politička nedoraslost i nedostatak takta te zaletavanje «grlom u jagode» njihovog novog predsjednika Milanovića, tu stranku najvjerojatnije koštalo izborne pobjede. No, čini se kako je trenutno pravo pitanje – da li je itko od njih zapravo dorastao osobi kojoj ovakav tijesni izborni rezultat omogućuje da donese konačnu odluku o tome koja će od spomenutih stranaka i što nije manje važno – s kime sastaviti novu vladu. Jer, iako je HDZ u ovom trenutku relativan pobjednik izbora, predsjednik Mesić niti u jednom trenutku još nije potvrdio da će upravo Sanaderu povjeriti mandat. Stječe se dojam da će predsjednik, nastavljajući sa programom podrške oporbi kojeg je svesrdno provodio u predizborno vrijeme čekati do posljednjeg trenutka i posljednje mogućnosti da upravo njima povjeri mandat za sastavljanje vlade. Ta opcija postaje tim realnija ako uzmemo u obzir općenitost i nedorečenost odredbe Ustava koja se odnosi na predsjednikove dužnosti i ovlasti u smislu povjeravanja mandata za sastavljanje Vlade, a u kojoj se pojam relativnog pobjednika izbora uopće ne spominje.(mmb)

 

 

Što se događa kada hrvatski ljudi igraju za sebe, u igri koju znaju igrati, nacija je vidjela u srijedu navečer. Onda se pobijedi i u utakmici koja ništa ne znači u bodovnom smislu, ali znači strašno puno u smislu samopoštovanja. Onda Nogometna reprezentacija Hrvatske, na iznenađenje "velikih", istrči na Wembleyu pred 90.000 gledatelja s namjerom da pobijedi, i boreći se najbolje što to može kroz 90 minuta to i učini. Reprezentacija Hrvatske tako je najbolji mogući način pokazala da ona nije samo malo bolja momčad iz neke zemlje iz trećeg svijeta, koja će izgubiti kada se to od nje očekuje, već da je to momčad koju se treba poštovati. Uvijek.

 

 

Nakon što je na suđenju generalima Ademiju i Norcu 26. rujna ove godine svjedok Stevo Jović - bivši milicajac iz Divosela - naveo kako mu je rečeno da su mu ženu živu nabili na kolac, te nakon što je umirovljena ravnateljica riječkog Zavoda za sudsku medicinu Renata Dobi-Babić tu izjavu opovrgnula izjavivši da u Medačkom džepu niti jedno tijelo na kojem se radila obdukcija nije imalo tragove masakriranja, u srijedu se na tom istom suđenju u tom smislu opet moglo svašta čuti. «Na leševima iz Medačkog džepa nije bilo tragova sakaćenja, mučenja ili seksualnog nasilja, ali je po položaju nekih tijela utvrđeno da su zapaljena živa» - rekao je svjedočeći na suđenju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu banjalučki patolog Željko Karan. Fascinantna je zapravo količina upornosti i ustrajnosti kojom se hrvatski branitelji sustavno prikazuju kao monstrumi koljači, silovatelji, a sad eto i spaljivači živih ljudi, a sve to bez igdje ikakvih dokaza. U stručnost (i dobronamjernost) banjalučkog patologa na ovom mjestu nema potrebe zadirati, no stječe se dojam da za optužbu bilo koje osobe da je bila u stanju počiniti takav strašan čin ipak nije i ne može biti dovoljno ustvrditi da su ta tijela – zaključujući po položaju ruku i nogu – eto spaljena živa i «logičnim» slijedom ustvrditi da su tako nešto, ako je to i istina, naravno počinili hrvatski vojnici i k tome još namjerno.(mmb)

 

 

Iako je u svim pretežno katoličkim zemljama u svijetu običaj da se biskupi obrate vjernicima pred izbore i upute svoja razmišljanja u skladu s naukom Crkve, u Hrvatskoj očito vladaju neka druga pravila i zaostali balkansko-komunistički mentalitet, gdje predsjednik države prijeti i poziva na zabranu osnovnih ustavnih prava - slobode mišljenja i izražavanja misli, te ustavnog prava vjerskih zajednica. Fascinantna je razina dvoličnosti koju tim i takvim ponašanjem i potezima one najgore politikantske vrste predsjednik iz dana u dan u sve većoj mjeri na sve zabrinjavajućiji način zapravo demonstrira. Takva prljava igra, kojom se najnižim mogućim udarcima pokušavaju političkim protivnicima baciti klipovi pod noge, ustvari je produkt vremena u kojem je Mesić srastao u adekvatan politički kadar, koji se kako danas primjećujemo, kameleonski uspješno prilagođava i snalazi u svakom vremenu i svim promjenama koje ono sa sobom neumitno donosi. Najnoviji biser u nizu predstavlja izjava kojom je nekoliko dana pred izbore oštro počeo kritizirati ni manje ni više nego ekonomsku politiku vlade i njenu orjentaciju na uvoz. Ma nije moguće, da se predsjednik tako nečeg sjetio u samom finalu predizborne utrke, a tu problematiku kroz svoja dva uzastopna predsjednička mandata i dvije vlasti koje su se kroz to vrijeme njegova predsjednikovanja promijenile, gotovo da nije ni dotaknuo (važnije je bilo primjerice odmah umiroviti hrvatske generale, što mu je bio jedan od prvih poteza). Mesić se na taj način po tko zna koji put otvoreno svrstao i priklonio redovima trenutne oporbe, kojoj pokušava pomoći pucajući iz svih mogućih oružja.(mmb)