25 godina od Daytona

Daytonski mirovni sporazum zaključen je 14. prosinca 1995. godine, nakon mirovne konferencije koja je održana u Daytonu (Ohio, SAD) od 1. do 21. studenoga 1995. Najvažnije postignuće Daytona bilo je sklapanje mirovnoga sporazuma koji je zaustavio rat na području bivše Jugoslavije, konkretno na području Bosne i Hercegovine. Sklapanje ovoga sporazuma omogućile su prethodne ratne pobjede HV-a i HVO-a koje su bosanske Srbe dovele za pregovarački stol. Daytonski sporazum trebao je imati jednokratnu svrhu zaustavljanja rata i nije ga se prilikom sklapanja smatralo trajnim političkim okvirom za uređenje BiH. Međutim, sva politička događanja nakon potpisivanja sporazuma u Daytonu dovela su do njegova perpetuiranja, ali i do pojedinih revizija za koje se može izdvojiti jedna zajednička karakteristika: gotove sve promjene Daytona redovito su išle na štetu Hrvata.

Katastrofalan položaj Hrvata u BiH

Danas je, 25 godina nakon potpisivanja sporazuma, položaj Hrvata u BiH – katastrofalan. Hrvati iz tzv. Republike Srpske etnički su očišćeni, a kako vrijeme prolazi, genocid postaje trajno stanje. Nema baš nikakve naznake da bi se Hrvati mogli vratiti u Bosansku Posavinu. Velika je pogrješka hrvatske politike što Bosansku Posavinu nije „mijenjala“ za Drvar, Glamoč i Grahovo još 1995. Srbi su u ovim trima općinama i danas većina, a ovako je propuštena prilika za povrat Posavine gdje su Hrvati prije rat činili relativnu većinu.

O položaju Hrvata u Federaciji BiH suvišno je više išta govoriti. Podčinjavanje Hrvata od strane sarajevske čaršije ide do te razine da im se ne dopušta izabrati vlastitoga predstavnika u Predsjedništvu BiH. I ne samo to, nego se Hrvatima prijeti ratom. Bošnjački lider Bakir Izetbegović najprije se hvalio haubicama, transporterima, puškama i višecijevnim bacačima, a nakon toga nije ostavio dvojbu kome su ovi namijenjeni.

Naime, Izetbegović je poručio sljedeće: „Hrvati imaju previše prava i ako ovako nastave, za dvije će se godine probosanske snage organizirati, ne će imati ni ovo danas što imaju, razbit ćemo okove pariteta… Ne mogu Hrvati imati isto kao i mi kojih ima četiri puta više… Ako bude potreba, imamo prijatelje iz Europe i islamskih zemalja. Ne daj, Bože, potrebe, pobijedit ćemo i vojno ako treba. Ako se budu okovi stavljali na ruke najbrojnijega naroda u BiH, ako mu se ne bude dalo da dođe do onoga što je izglasao na izborima, onda će se i taj narod organizirati tako da blokade u budućim ciklusima sigurno razbije, da ih ukloni.“

Izetbegovićeve prijetnje

Pred oko tjedan dana Izetbegović je nastavio s prijetnjama. Alijin je sin posjetio tvornicu oružja i strjeljiva Binas kod Bugojna (prisjetimo se kako je riječ o gradu gdje je izvršeno etničko čišćenje Hrvata) gdje su mu, kako navodi Fena, demonstrirali djelovanja nekih od njihovih proizvoda, a čelnik vladajuće bošnjačke stranke nakon toga je novinarima izjavio kako je impresioniran viđenim. „Nazočili smo prezentaciji nove granate proizvedene u Binasu u Bugojnu dometa preko 2.000 metara i koja puca vrlo frekventno i rafalno. Dakle, strahovito oružje u rukama Bosne i Hercegovine.“

Za koga bi „strahovito oružje“ mogli biti namijenjeno, nije teško pogoditi. Sarajevo danas provodi miloševićevsku politiku prema Hrvatima u BiH, ali se jako osjeća pogođenim kad Hrvati traže saveznike u borbi protiv takve politike. Tako je nedavni posjet Milorada Dodika (o kojemu pisac ovih redaka, da se razumijemo, ne misli baš ništa dobro), izazvao lavinu bijesa u Sarajevu. Velikobošnjački ideolozi i praktičari s jedne strane Hrvatima oduzimaju sva prava u BiH i prijete im ratom, a s druge im strane zamjeraju što, ne imajući alternativu, taktički surađuju s Dodikom koji je jako dobro svjestan da je sljedeći cilj Sarajeva demontaža RS-a (što samo po sebi nije problem, štoviše, ako se ne sagledava u širem geopolitičkom kontekstu). Vlastiti se interesi, naime, najbolje brane u tuđemu dvorištu.

Promjena odnosa, ali bez rješenja

Dugo godina odnos službene Republike Hrvatske prema Hrvatima u BiH bio je u najmanju ruku sramotan. Uz politiku drugih dvaju konstitutivnih čimbenika u BiH sve je to – u kombinaciji i s političkom odgovornošću hrvatskih predstavnika u BiH – dovelo do toga da je broj Hrvata u BiH danas više nego prepolovljen u odnosu na 1991. godinu. Tendencija iseljavanja nastavlja se. Ona, doduše, postoji kod svih naroda u BiH, no jasno je koga najviše pogađa.

Posljednjih nekoliko godina na hrvatskoj političkoj sceni čini se da je postignut konsenzus svih relevantnih političkih čimbenika oko toga da je položaj Hrvata u BiH loš i da ga treba mijenjati. No unatoč tomu rijetko tko se usudi javno spominjati moguća rješenja koja bi podrazumijevala treći entitet iako elementarna logika govori u korist tomu da nije normalno postojanje triju naroda i dviju federalnih jedinica.

Neki kažu da je ostvarenje trećega entiteta nerealno. No „nerealno“ je bilo i stvaranje samostalne i neovisne hrvatske države pa je ona ipak stvorena. Da bi se nešto ostvarilo, najprije mora postojati čvrsta volja da se to ostvari. Drugi, pak, tvrde kako bi formiranje trećega entiteta značilo perpetuiranje RS-a i kako treba čekati „bolje okolnosti“ kad bi Hrvati mogli dobiti veći dio teritorija. Takva su promišljanja vrlo neozbiljna. Ne samo da se visokom stopom iseljavanja ne mogu očekivati bilo kakve „bolje okolnosti“, nego i zdrav razum nalaže da je „bolje okolnosti“ bolje čekati – ako će se već ostvariti – s nečim u džepu (treći entitet), nego s ničim.

Ključno vanjskopolitičko pitanje

Rješavanje hrvatskoga pitanja trebalo bi predstavljati ključno hrvatsko vanjskopolitičko pitanje, iz najmanje dvaju razloga: 1.) BiH je povijesno hrvatska zemlja, a danas i hrvatska zemlja gdje žive naši sunarodnjaci; 2.) BiH geopolitički čini hrvatsku stratešku dubinu i prostor Hrvatske postat će neobranjiv ako Hrvati u BiH budu potpuno eliminirani. Odnos prema BiH trebao bi postati dio svake hrvatske strategije. Jedino se tako može voditi ozbiljna politika.

Ono što treba ponoviti po n-ti put je da se hrvatsko pitanje u BiH ne će riješiti bez sudjelovanja velikih sila, globalnih i regionalnih. BiH je danas sjecište za sada ne vojnih, ali političkih proxy ratova drugih geopolitičkih čimbenika. Bosanskohercegovački Srbi imaju potporu Srbije i Rusije, Bošnjaci potporu Turske i muslimanskih zemalja (u BiH je, primjerice, snažno prisutan arapski kapital), dok Hrvatska uz vrlo ograničenu potporu Hrvatske nema potporu niti jedne druge europske države. Toliko o nekada katoličkoj Europi.

Na žalost, i politika Sjedinjenih Američkih Država u BiH svih je ovih godina posve iracionalna. Podupiranjem bošnjačkoga čimbenika Washington očito pere svoju bliskoistočnu politiku pa se tako američko veleposlanstvo u BiH de facto pretvorilo u instrument ostvarivanja bošnjačkih interesa. Donald Trump predstavljao je nekonvencionalnoga političara spremnoga razvrgavati stare sporazume i sklapati nove. Vrijeme njegove administracije, na žalost, nije iskorišteno za revidiranje situacije u BiH. Nije se pokušalo ništa, nego se održavao status quo, koji znači dugoročno nestanak Hrvata iz BiH.

Iako još sa stopostotnom sigurnošću ne možemo reći da je Joe Biden novi američki predsjednik, a da je Trump – protiv kojega je u kampanji bio upregnut cijeli američki establishment – bivši, veliki su izgledi da će američku vanjsku politiku iduće četiri godine krojiti demokrati pod Bidenovim vodstvom.

Moguća revizija Daytona

Na društvenim mrežama u posljednje su vrijeme postale viralne objave o tomu kako je Biden bio protiv Miloševića i kako je odmah reagirao zbog Srebrenice (je li zbog Vukovara?), pa je zato riječ o velikome hrvatskom prijatelju. Svetci Božji, rekao bi Presvetli iz legendarnih Gruntovčana!

Na stranu što je Biden u ranijim danima skladao panegirike Titu i Jugoslaviji, no protiv Miloševića su, nakon što je pretjerao (ranije je imao zeleno svjetlo SAD-a da odradi sve na brzinu) bili i brojni tipovi koji su ranije zagovarali opstanak Jugoslavije. Proglašavati ih zbog kasnije promjene stava prema Miloševiću hrvatskim prijateljem, mogu zaista jako neozbiljni ljudi, da ne uporabimo neki pravilniji izraz.

S druge strane, treba istaknuti kako je dio Bidenova savjetničkog tima i američki Bošnjak Elvir Klempić, a on je prije pristupanja Bidenu obnašao dužnost izvršnoga direktora Organizacije za tursko naslijeđe, koju se, pak, povezuje s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom kojemu je, podsjetimo, Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet. Nije, stoga, baš realno očekivati kako će Hrvati u BiH – iako su, realno, jedini prozapadni čimbenik u toj državi – dobiti saveznika u Bidenovoj administraciji.

Područje bivše Jugoslavije nije ni u prva tri reda interesa američke vanjske politike, no u sljedećem bi razdoblju moglo doći do revizije sporazuma iz Daytona. Hrvatska, na žalost, taj trenutak dočekuje posve nespremna – bez saveznika i formiranih koalicija – a Hrvati u BiH kao budući dio nedavno na summitu Berlinskoga procesa dogovorenoga zajedničkog regionalnog tržišta koje očito predstavlja neki oblik početne reintegracije područja bivše Jugoslavije.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik