Razgovor: Lojzo Buturac, 96-godišnji Siščanin, vjerski pisac, svjedok mnogih događaja oko kojih se danas Hrvati spore s jugonostalgičarima

Gospodine Buturac, jedan ste od naših najaktivnijih čitatelja komentatora čija pisma primamo već godinama. Red je da i naše čitatelje upoznamo malo s Vama.

Drago mi je što ste me se sjetili u mojoj dubokoj starosti, kao svoga plodnog suradnika. Imam 96 godina pa mi oprostite što moje pisanje više nije kao ranije dok sam bio mlađi. Po mojoj evidenciji u Hrvatskome Lojzo Buturaclistu objavili ste najmanje 30, a u Hrvatskome tjedniku najmanje 60 članaka, pa pretpostavljam da smo blizu brojke 100, na čemu vam velika hvala.

Iz Vaših tekstova vidljivo je da redovito pratite politiku. Jeste li zadovoljni s činjenicom da ste doživjeli samostalnu Hrvatsku, odnosno jeste li zadovoljni njome – onakvom kakva je danas?

U početku sam bio oduševljen dok je na čelu Hrvatske bio dr. Franjo Tuđman. Međutim, predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović teško su me razočarali. Mesić je išao u Haag svjedočiti protiv Hrvatske, a Josipović iskrene hrvatske rodoljube naziva pogrdnim imenima. Predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović podržavao sam, ali me i ona razočarala. Pisao sam joj da nešto učini kako bi se ukinuo lažni dan ustanka – 22. lipnja – jer se toga dana 1941. godine nije baš ništa važno dogodilo. Odgovorila mi je da državni blagdani ne pripadaju njezinu uredu. Svakako je mogla nešto učiniti da je htjela. Otpustila je neke svoje odlične savjetnike, primjerice admirala Davora Domazeta Lošu, a uzela savjetnicu koja je javno napadala hrvatskoga rodoljubnog pjevača Thompsona. Konačno, kako se moglo dogoditi da nam je za predsjednika izabran antikatolik i antihrvat Zoran Milanović? Nije li već dovoljno pokazao svoje pravo lice, pa sumnjam u istinitost izbora, tj. da su glasovi za njega izmišljeni, a nisu stvarni.

Ustanak u Brezovici najobičnija je laž

Kao izravni svjedok mnogih događaja oko kojih danas postoje sporenja u hrvatskome javnom prostoru, što Vas najviše iritira ili vrijeđa?

Spomenuo sam kako se svake godine 22. lipnja u šumi Brezovici kod Siska okupljaju neki tobožnji antifašisti i obilježavaju očitu izmišljotinu kličući Titu –krvniku hrvatskoga naroda. Iz povijesti znademo kako su Hitler i Staljin 22. lipnja 1941. prekršili svoj sporazum o nenapadanju i zaratili. U Hrvatskoj se toga dana nije dogodilo ništa značajno, pogotovo ne u Brezovici, što je lažno napisao Goldstein u jednoj svojoj knjizi. U sisačkoj gradskoj knjižnici postoji Brezovicaknjiga autora Matovina-Božić koji 1941. godinu opisuju po riječima tadašnjih komunista i prvoboraca i kome je do istine, lako mu je dostupna. Žalosno je da ipak na to okupljanje dolaze i predstavnici Grada i Županije, iako mi Siščani dobro znademo da je sve to najobičnija laž.

Kako je moguće da upravo najviše laži o Drugome svjetskom ratu slušamo upravo s područja Siska?

Sisak je stari povijesni grad. Uz grad Segestiku, Sisak pod nazivom Siscia izgrađen je u vrijeme i prije Rimskog Carstva. Pored toga što je bio vojni, on je bio i biskupski grad. Spominje se nekoliko biskupa koji su stolovali u Sisku, među njima najznačajniji biskup Kvirin, koji je 303. godine podnio mučeničku smrt utapanjem. Prije turskih ratova u okolici Siska bile su četiri župe posvećene svetome Kvirinu. U samome gradu oduvijek je, ne zna se točno od kada, postojala kapela sv. Kvirina, u početku drvena, a od 1779. Sisakzidana. Imala je sve potrebno za služenje mise, s tim da je 1885. sagrađen u kapeli kor i na njega postavljene orgulje kao dar sisačkoga trgovca Welnreitera.

Već pri kraju rata, 3. veljače 1945., pri bombardiranju Siska znatno je stradala i Kvirinova kapela. Godinama se planirala njezina obnova, a onda je, nakon gotovo 30 godina, po nalogu Steve Končara, predsjednika Općine, 29. lipnja 1974., sramotno do kraja porušena. Još je, naravno, i veća sramota što mi sada u hrvatskoj državi nismo prionuli obnovi. Napisao sam, i o svome trošku dao objaviti knjižicu 'Kapela sv. Kvirina u Sisku' još 2003. godine, darovao 50 primjeraka župi sv. Križa, 50 župi sv. Kvirina te 50 raznim ustanovama i pojedincima, sve ih moleći da nešto učine za obnovu Kvirinove kapele, ali je, na žalost, sve do danas ostalo mrtvo slovo na papiru. Pitam se poštujemo li mi Siščani svoje mrtve. Uz navedenu kapel bilo je 260 godina (1700.-1960) i staro sisačko groblje, gdje su i danas kosti naših pređa. Predlagao sam više puta da se uz obnovu kapele napravi park sjećanja na mrtve, vrate neki kipovi i spomenici, postavi križ pa da se kao i do sada mogu okupljati Siščani na Svi svete i Dušni dan časteći svoje pokojne.

Neovisno o raznim tekstovima i knjigama, dojam je da još toliko toga želite reći i objaviti?

Dolaskom u Sisak 1955. godine, prije punih 65 godina, uočio sam spomenik daleko od ceste, ispod jedne žalosne vrbe – zapravo u smeću. Kad sam saznao da je spomenik posvećen graditelju, što je rijetkost, a ja upravo završio građevinski fakultet, obvezao sam se vratiti mu stari sjaj. Spomenik je na bivšem Žitnom trgu u Sisku postavilo sisačko trgovačko društvo ondašnjem vojnom časniku Emanuelu Maraviću kao zahvalu što je u Sisku izgradio kamenu obalnu utvrdu i cestu uz Kupu. Spomenik je krasio Žitni trg sve do 1934. godine kada je zasmetao zbog izgradnje zidanoga mosta. Nakon dovršenja mosta, na spomenik se zaboravilo. U početku nisam našao podršku za Sisakobnovu spomenka i njegovo vraćanje na prijašnje mjesto, no kad se u Sisku otvorila ispostava Ministarstva kulture, nešto se pokrenulo. Spomenik je dijelom obnovljen i premješten bliže izvornoj lokaciji. No i tu ga nitko ne vidi, zarasta u travu, a taj dio grada čeka neko preuređenje. Tko zna kad će i hoće li uopće tom spomeniku osvanuti bolji dani. I dalje pokušavam naći način da se obnove slova, spomenik stavi u prostor gdje se kreću ljudi i okruži stupićima s lancima.

Je li točno da je na području Siska postojao tzv. ustaški logor smrti za djecu, kako danas govore određeni povjesničari?

Povremeno se u medijima pojavljuju laži o tisućama ubijene srpske djece tijekom Drugog svjetskog rata. Žalosno je da takve lažne izjave daje i pakrački pravoslavni episkop Jovan Ćulibrk, a mnogim je dokazima potkrijepljeno da je Tito u ljeto 1942. s njemačkom vojskom vodio rat na Kozari te je nakon Titova poraza na bojištu ostalo desetak tisuća nezbrinute pravoslavne djece. Tito za njih ništa nije učinio, povukao je svoje borce, ali su žurno reagirale vlasti NDH, poglavito nadbiskup Stepinac. Odmah je proširio glas da djecu preuzmu katoličke obitelji, a on će im putem Caritasa nadoknaditi troškove. U praznim objektima osnovano je nekoliko prihvatilišta, u Sisku Prihvatilište za djecu izbjeglica, a Pavelić je za brigu o djeci zadužio Ministarstvo udružbe, Crveni križ i još neke hrvatske ustanove. Nakon rata dokazano je da je zauzimanjem Stepinca i Pavelića spašeno u Sisku 6707, u Jastrebarskom 2884, a u Stepinčevoj Brezovici 80 djece – ili ukupno 9731 dijete.

Kad uspoređujete posljedice NDH na području Siska i komunističkoga pokreta i Jugoslavije, što zaključujete?

Sisak je za vrijeme NDH živio normalnim životom. Gradile su se radničke kuće, silos za žito, vatrogasni dom, dječji vrtić, a osnovan je i Gradski muzej i Gradska knjižnica. Četvrtkom i nedjeljom u paviljonu u parku svirala je glazba.
Kako tumačite da u Gradu Sisku unatoč teškoj prošlosti zadnjih godina pobjeđuje SDP, odnosno nasljednici onih koji su činili stravične zločine na tom području?

Na žalost, u Sisku je odnos civilnih i crkvenih vlasti nikakav, za što i jedni i drugi snose odgovornost, a svu štetu od netrpeljivosti snose upravo građani Siska. Pisao sam o lažnome okupljanju u Brezovici, kao i o slavljenju zločinca Tita u Kumrovcu. O srpskome slavljenju četničkih zločina u Srbu i mnogim drugim mjestima suvišno je i govoriti. Žalosno je da sadašnja hrvatska vlast tako malo mari za veličanje neprijatelja Hrvatske, a neke i financira.

Kakav je odnos sisačkih vlasti prema Vama, cijene li Vaše znanje s obzirom na to da ste izravni svjedok mnogih događanja?

O mome spisateljskom radu, kao vjerskoga pisca, ni moj župnik baš mnogo ne zna. Od 1963. do 2008. izdano je 15 mojih knjiga i knjižica, s tim da su još dvije u tisku, jedna u MH Požega, a druga u HKD Sv. Jeronim u Zagrebu. Jedna od najvrjednijih mojih knjiga je 'Stoljeća župe sv. Križa u Sisku', izdana u Petrinji 2006. Izdala ju je tamošnja Matica hrvatska. Zbog tadašnjih čudnih odnosa u župi i osoba koje su odlučivale o radu župe, nisam našao podršku za izdavanje knjige te sam morao sam pronaći sredstva za tiskanje. No čak i danas, dugo nakon odlaska tih meni nesklonih pojedinaca, nema sluha za čuvanjem i brigom o pisanoj riječi, tako da niti moje, a niti druge knjige koja sam u suradnji sa stručnim osobama pomno slagao u župni arhiv i knjižnicu, sada nemaju mjesto na policama, nego trunu negdje u podrumu. Žalosno.

Iznimna Osobnost: Pisac, vjeroučitelj, orguljaš, inženjer...

Lojzo Buturac, rođen 4. veljače 1924. u Djedinoj Rijeci, Ruševo, hrvatski je crkveni glazbenik i crkveni pisac i građevinski inženjer. Lojzo je osmo od devetero djece od roditelja Antuna i Franciske rođene Svoboda. Sa šest godina ostao je bez oca. Kao osnovnoškolac postao je redoviti ministrant. Kad su 1935. križarske organizacije osnovane u njegovoj župi, uključio se u male križare. U Zagrebu je diplomirao građevinu i 1955. preselio se u Sisak.
Nadbiskup Franjo Kuharić 1988. godine imenovao ga je članom Pastoralnoga vijeća Zagrebačke nadbiskupije. Budući da nije bilo dovoljno školovanih vjeroučitelja, Buturac je preuzeo na sebe i predavanje vjeronauka u jednoj sisačkoj školi. Znanje diplomiranoga građevinskoga inženjera stavio je na raspolaganje svim župama i samostanima. Osobito se angažirao u Galdovu, ali i za sisački Zeleni brijeg, tj. centar Svetog Kvirina. Bio je stalni orguljaš u župi Pohoda BDM u Sisku gdje je djelovao 35 godina.

S fra Tomislavom Ivančićem napisao je knjigu Posljednje čovjekove stvarnosti, u kojoj se artikuliraju bitne etape budućnosti svakoga čovjeka, govori o smrti, posebnom sudu, paklu, raju, čistilištu i posljednjem sudu, posljednjim stvarima čovjeka. Djelo o ovim realnostima čovjeka rijetkost je u hrvatskim objavljenim izdanjima i do objave toga djela, na hrvatskome jeziku bila je praznina na ovomu području. Objavio je 14 knjiga i 523 članka.

Sisački biskup mons. Vlado Košić dodijelio je Lojzi Buturcu najveće priznanje 'Za Crkvu i Prvosvećenika' koje može dobiti vjernik laik.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

 

Pon, 11-11-2024, 10:39:06

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.