Dijaspora je jedino dobra kad šalje novac u Hrvatsku
Nedavni izbori za Hrvatski sabor zaostali su mi kao kost u grlu. Na njima nije sudjelovala niti polovica od upisanih birača, a rezultati su jadni jer su HDZ-u omogućili formiranje vlade s minimalnim brojem ruku, SDP-u donijeli povijesni poraz, Domovinskome pokretu nisu pomogli da bude jezičac na vagi kako je zamišljao, ulogu koju su preuzeli, prema volji premijera Andreja Plenkovića, manjinski zastupnici na čelu s trima Srbima. Vlada se smanjila ali i „obogatila“ jednim ministrom srpske nacionalnosti Borisom Miloševićem, vjernom kopijom svoga šefa Milorada Pupovca, ministrom koji će se po vlastitim riječima prvenstveno baviti „ljudskim pravima“. Ma, dajte, molim vas, stvarno je to vic jer ljudskim bi se pravima trebale baviti nevladine organizacije kao neutralne instancije, a ne član neke vlade.
No da ne bude nikakve sumnje, načelno nisam protiv toga da jedan pripadnik srpske manjine bude ministar u hrvatskoj vladi. To bi 30 godina nakon uspostavljanja hrvatske države trebala biti rutina da taj Srbin ne potječe iz stranke koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić, a njezin sadašnji predsjednik nije pupčanom vezom povezan sa svim vladama u Beogradu. Da predstavnici ostalih nacionalnih manjina u Saboru drže do svoga političkog i ljudskoga dostojanstva, mogli su imenovati nekoga drugog za potpredsjednika Vlade ako već nastupaju kao blok. Još nije sazrelo vrijeme da se bilo koji Srbin u Hrvatskoj bavi zaštitom ljudskih prava, pogotovo zato što njihova navodno najbrojnija stranka još ne želi prihvatiti Republiku Hrvatsku kao svoju domovinu i državu. Zar Pupovac ne ide redovito na razne srbijanske političke derneke na kojima se kuka zbog „najvećega etničkog čišćenja u poslijeratnoj Europi“ i Hrvatskoj predbacuju monstruozni zločini u Domovinskome ratu, a da o njima u Drugome svjetskome ratu i ne govorimo, dok Pupovac sve to odšućuje prema narodnoj „tko šuti, taj odobrava“? Treba pričekati pa vidjeti hoće li ga u tome slijediti novi hrvatski ministar srpske nacionalnosti po volji svemogućega premijera Plenkovića koji još jednom ostvaruje svoju političku nadmoć prema riječima „mogu što hoću“ koja podsjeća na izreku francuskoga „kralja sunca“ Luja XIV. L'etat c'est moi, Država sam ja. Mogu zamisliti da će Pupovac nastaviti svoje pohode srpskih parastosima, a Milošević se kratko pojavljivati na proslavama hrvatskih obljetnica kako bi „začepili gubice“ hrvatskim kritičarima njihove dvoličnosti. Što se tiče spretnosti u „političkom driblanju“, ni jedan hrvatski političar nije ni do koljena Pupovcu i njegovim pulenima.
Druga neugodna vijest s parlamentarnih izbora odnosi se na pobjedu trojice hadezeovaca iz Bosne i Hercegovine u izbornoj jedinici za dijasporu. Pa, zaboga, zar svakomu nije jasno da b-h Hrvati ne spadaju u dijasporu ili iseljeništvo, da su oni najstariji narod u susjednoj državi i konstitutivna nacija u njezinu stanovništvu? Da to u praksi često ne funkcionira, drugi je par opanaka, za što djelomičnu snosi krivnju i službeni Zagreb koji se na riječima naveliko zauzima za Hrvate u BiH, ali u praksi šuti ili se drži neutralno, a mogao bi u Europskoj uniji temu o diskriminaciji Hrvata u Bosni i Hercegovini staviti među prve točke njezine vanjske politike.
Odavno predlažem da se ukinu izborne jedinice za dijasporu i nacionalne manjine i uvede dopisno glasovanje za sve Hrvate u domovini i iseljeništvu pa da te sprdnje sa zastupnicima manjina i dijaspore iza kojih pojedinačno stoji po nekoliko stotina birača, nestane za sva vremena. Taj europski unikum čini Hrvatsku demokratski drugorazrednom. Čudi me zašto netko iz dijaspore nije Hrvatsku odavno zbog tog nakaradnoga Izbornog zakona optužio pred Europskim sudom za ljudska prava. Očito su politički zainteresirani hrvatski iseljenici odavno izgubili nadu da bi mogli biti ravnopravni sa svojim zemljacima u Hrvatskoj i, naravno, s domicilnim Srbima. Dijaspora je dobra kad šalje novac u Hrvatsku, ponekad gotovo toliko koliko Hrvatska zarađuje od turizma, a o svemu ostalom neka šuti.
Na pitanje postoji li nada da će nova vlada u Hrvatskoj izvršiti temeljite reforme u politici, kulturi i gospodarstvu, za sada nije moguće odgovoriti, ali je jedno sigurno: budući da iza nje stoji minimalan broj narodnih zastupnika očito će Plenkovićeva družina poći u lov na „žetončiće“, nesigurne politikante u Domovinskom pokretu i Mostu kako bi „odebljala“ svoju tanku manjinu u Saboru, i onda nastaviti s krparenjem održavanja na vlasti po svaku cijenu. No ako se zastupnici Domovinskoga pokreta i Mosta pokažu otpornima protiv plenkovićevskoga snubljenja, što bi bilo dobro za hrvatsku demokraciju, njemu preostaju ruševine Socijaldemokratske partije iz kojih može izvlačiti svoje „žetončiće“ za ostajanje na vlasti i transformiranje HDZ-a od nekoć narodske stranke u mašineriju za izglasavanje antihrvatskih zakona diktiranih iz inozemstva. Očito u HDZ-u nitko ne želi zapaziti da je Plenković poslan iz Bruxellesa da uništi ostatke tuđmanizma u središnjoj hrvatskoj stranci. Ako je tomu tako, onda HDZ i zaslužuje da se pretvori u agenciju stranih interesa kakve je hrvatska povijest poznavala u mađaronima na sjeveru Hrvatske i autonomašima u Dalmaciji. Povijest kao da se ponavlja pa se od tragedije pretvara u farsu. Za to vrijeme Hrvati će se i dalje masovno iseljavati iz svoje domovine u veliki svijet pa bi se moglo ostvariti ono međunarodno predskazanje da će stanovništvo Republike Hrvatske do godine 2100. biti brojčano manje od onoga u Sloveniji tako da Srbiji ne će biti potrebne nikakve drastične mjere da obračuna sa svojim „vjekovnim neprijateljima“ zapadno od Dunava i Drine, oni će uništiti sami sebe. Možda je ovo prepesimistična prognoza, ali bolje je biti spreman na najgore i učiniti sve da se ne ostvari. Po prvi put u svojoj povijesti Hrvati mogu ostvariti svoje ideale, ali za to je neophodno da temeljito izmjene zakone i prema boljima izaberu moralniju, pametniju i marljiviju državnu upravu na svim razinama. Inače će drugi o nama odlučivati kao prečesto u našoj tužnoj povijesti. Ne bi se, među ostalim, smjelo dogoditi da krojači hrvatske sudbine povikuju: „Srbi naprijed, Hrvati iz dijaspore – stoj.“
Gojko Borić
Hrvatski Tjednik