Parlamentarna lakrdija
'Nova' , ili bolje rečeno novo-stara HDZ-ova vlada premijera Andreja Plenkovića može se dičiti da je pobijedila na nedavnim parlamentarnim izborima zahvaljujući sitnim 15 do 18 posto glasova sveukupnoga biračkog tijela u Hrvatskoj. SDP, koja je pomodarskim anglicizmom prekrstila sebe nedavno u post-kukuriku 'Restart' koaliciju, prošla je još sitnije - dobila je svega oko 10 posto glasova sveukupnoga biračkog tijela u Hrvatskoj. Dakle pored razvikanoga legaliteta izbora u Hrvatskoj, koji su održani 5. 7. 2020., postavlja se pitanje jesu li izbori imali legitimitet, uzevši u obzir da većina hrvatskih glasača, tj. preko 50 posto njih, nije izišlo na izbore - ili još gore, ako su bojkotirali izbore? Vlada premijera Plenkovića ima slab legitimitet, ili rečeno pučkim hrvatskim jezikom slabu vjerodostojnost, što će do kraja ove godine dovesti do političkih potresa u Hrvatskoj.
Hrvatski postizborni scenarij samo je djelić liberalne parlamentarne koreografije koja je na snazi u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi već više od jednoga stoljeća. Cijeli tzv. demokratski parlamentarni proces u praksi se svodi na puko licitiranje glasovima i na sklapanju bizarnih trgovačkih koalicija, često s minijaturnim strančicama, ali i na postavljanju strogih sanitarnih kordona pred rastućim nacionalno-orijentiranim, strankama i pokretima. U pravilu svaki pokret ili stranka koja ne odgovara ukusu liberalnog Sistema, ili tzv. 'Duboka države' mediji u načelu kriminaliziraju kao 'ekstremnu', 'radikalnu' ili 'nedemokratsku'. Nije nimalo slučajno da u posljednjih sedamdeset i pet godina u zapadnoj Europi i Americi sve manje ljudi izlazi na izbore, dočim sve veći broj glasača pokazuje ravnodušnost prema ishodu parlamentarnih izbora u zemljama u kojima žive.
Za ilustraciju parlamentarne lakrdije dovoljno je je navesti XII. izbornu jedincu ili tzv. manjince, čijih nekoliko zastupnika, primjerice Furio Radin i Milorad Pupovac, već gotovo četvrt stoljeća sjede u Saboru - po uzoru na svoje bivše sovjetske sobranje drugove ili jugoslavenske komunističke skupštinarce čiji je rok političkoga trajanja na Dedinju u Beogradu često bio dulji od njihova biološkoga trajanja. I nakon Tita - Tito! Hrvatska, po svom starom uzusu lošega jezičnog ponašanja stranaca uvodi i tzv. preferencijalno glasovanje (preferential voting), premda bi običnome hrvatskom čovjeku bilo mnogo jasnije da se koristi hrvatski izraz 'povlašteno glasovanje'. No i tu je riječ o tipičnim liberalnim pravnim makinacijama; broj preferencijalnih glasova potreban za zastupnike manjina u Hrvatskoj daleko je ispod praga koji se očekuje od ostalih kandidata iz ostalih izbornih jedinica . I tzv. XI. izborna jedinica, zamišljena za višemilijunsko hrvatsko iseljeništvo i Hrvate u Bosni i Hercegovini, od samoga svog osnutka bila je pravna lakrdija, što pokazuje i nedavni izbor trojice HDZ-ovih zastupnika, ili bolje rečeno zastupnika anonimaca u saborske klupe kao i micanje s iste lista generala Željka Glasnovića, premda je Glasnović pokupio postotno više glasova od svih troje ostalih kandidata zasebno.
O razlozima zašto politička klasa u Hrvatskoj ne dopušta najjeftiniju, najlakšu i najučinkovitiju metodu glasovanja za stotine tisuća Hrvata u iseljeništvu i Bosni i Hercegovini, tj. uvođenje dopisno-elektroničnoga glasovanja, ne treba mnogo mozgati. Uvođenjem dopisnoga glasovanja za XI. izbornu jedinicu, niti SDP, niti HDZ, niti manjinci, koji su ionako svi većim dijelom bivši komunisti sa svojom mlađom progeniturom, ne bi mogli ući niti u Sabor, niti u Banske dvore barem još deset svjetlosnih godina.
Bilo da je riječ o novoizabranoj saborskoj zastupnici HDZ-a iz XI. izborne jedinice, tj. konzervativki Zdravki Bušić, ili pak kripto-titoističkim manjincima Furiju Radinu i Miloradu Pupovcu s XII. izborne liste, nemoguće se oteti lebdećem liku kojega srećemo u nadrealističkome romanu Dvojnik, Fjodora Dostojevskoga. Osim što se šlepa na imenu svoga pokojnog brata, Zdravka Bušić njegova je isprazna dugogodišnja dvojnica koja se boji svoje vlastite sjene i koja je, osim svoga imena anonimka u hrvatskome iseljeništvu. Glede pak paleo-komunista i titoista Furija Radina ili Milorada Pupovca, nemoguće je oteti se dojmu da su ti likovi prijeteća Sjena koju nailazimo u istoimenoj nadrealističkoj priči pisca Hans Christiana Andersena. No ovoga puta oni su sjena od koje najviše strahuje ober-hadezejac ili capo di tutti capi, njihov ex-drug, gospodin Andrej Plenković.
Hrvatsku izbornu liberalno-parlamentarnu grotesku mnogi Hrvati smatraju zadnjim modnim krikom u povijesti. No proteklih tridesetak godina donijelo je novo jednoumlje, novu političko-medijsku represiju, kao i dolazak velikih mediokriteta u mali Hrvatski sabor. A koje su to dakle razvikane razlike između „desnoga“ HDZ-a i „lijevoga“ SDP-a i njihovih sitnih trabanata? Razlika nema, osim možda u različitim bojama premijerove nasuprot predsjedničke kravate, ili u sukobu Armani i Hugo Boss odijela. Coca-Cola protiv Pepsi Cole. Ovako je svojevremeno opisao razlike između lijevih i desnih parlamentaraca francuski pisac François-Bernard Huyghe (La soft-idéologie, 1987): 'Socijalist kaže: 'Markizo, obožavam vašu guzicu'. Konzervativac kaže: 'Vašu guzicu ja obožavam, markizo.' Osim, dakle razlika u jezičnoj sintaksi, političkih razlika između čelnika HDZ-a i SDP-a nema. U liberalnoj parlamentarnoj demokraciji ništa više nema svoju vrijednost – no sve ima svoju cijenu.
dr. sc. Tomislav Sunić
Hrvatski tjednik