Hrvatski tjednik
 

 Zašto svoje riječi smatramo srbizmima

Prijelaz klimatološki blage zime u epidemiološki oporo proljeće zbio se gotovo neprimjetno, Hrvatski jezikpoput lupeža se prikradajući u sjeni nevolja koje u hipu obuzeše svijet, zemlju nam Hrvatsku i posebice njezin glavni grad, naš Zagreb, pogođen uza sve i potresom. Mjesec svibanj kao da se pred nama otvara ranije no inače, zatječući nas nespremne i distancirane u proljetnoj hibernaciji neizvjesna trajanja. I stoga jedva primijetismo da prođe važan nadnevak – 22. travnja. Odlukom Hrvatskoga sabora od 1996. određen je Danom hrvatske knjige: toga je datuma u korizmene dane 1501. godine Marko Marulić Splićanin – s pravom nazvan „otac hrvatske književnosti“ – dovršio Juditu (objelodanjenu tek 1521.), za koju već na naslovnici u dubini identitetske samosvijesti napisa da je „u versih harvacki složena“. Svjetski proslavljeni latinist ponesen obuhvatnim judejsko-kršćanskim humanizmom, Marul je Židovku Juditu, starozavjetnu junakinju, aktualizirao i kontekstualizirao e da bi sokolila duh puka kršćanskoga koji se nakon Krbavske bitke (1493.) našao u opasnosti od nadošle turske sile. Dvije godine nakon tragične Krbave gdje u boju s Turcima izgibe hrvatska vojska pod vodstvom bana Derenčina, pop glagoljaš Martinac napisa u Grobniku da Turci „nalegoše na jazik hrvacki“. Odnosilo se to na narod hrvatski jer nekoć je Hrvatima riječ „jezik“ značila i ʹpleme, puk, narodʹ.

Rashrvaćivanje hrvatskoga naroda stoljećima se provodilo germanizacijom, mađarizacijom i talijanizacijom. Treba reći da Turci nisu nasilno nametali jezik pokorenim narodima, ali se među Hrvatima udomaćilo nekoliko stotina turcizama od kojih su brojni prihvaćeni u standardnome jeziku.

Krleža između komunizma i hrvatstva

Nakon Prvoga svjetskog rata Kraljevina Italija utjecala se nasilnoj talijanizaciji pripojenih hrvatskih krajeva: Istre, KrležaRijeke, Zadra i znatnoga broja otoka. U dvjema Jugoslavijama, monarhističkoj i socijalističkoj, hrvatski jezik bio je izložen srbizaciji i jugoslavizaciji, posebice u upravnom, pravnom i vojnom nazivlju. Kao reakcija na takvo stanje, uz ostalo, nastao je u Matici hrvatskoj 1967. godine prosvjedno-programatski tekst Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Dotični je proglas u ondašnjoj Hrvatskoj i drugdje u Jugoslaviji naišao na nesmiljenu osudu, a njegovi autori i potpisnici bili su izrugivani i ozloglašivani, sudski gonjeni i kažnjavani. Deklaraciju je potpisao i Miroslav Krleža. Više sam puta i od različitih kazivača čuo priču da su visoko pozicionirane partijske glavešine uporno salijetale Krležu pokušavajući ga privoljeti da povuče potporu Deklaraciji. Jedan od argumenata, kako sam čuo, bio je: „Ali Fric, pa ti si više od pedeset godina član Partije, komunist.“ A Krleža je otpovrnuo: „Točno, ali sam više od sedamdeset godina Hrvat. I potpis ne povlačim.“ Čak i ako je riječ o urbanoj legendi, ne može joj se odreći povezanost s istinom, stanovita „istinolikost“.

Hrvatski jezik – simbol slobode

Imamo li u vidu višestoljetni slijed tih povijesnih i jezično-kulturnih nepogoda, ne treba čuditi da su Hrvati, kao malo Jezikkoji narod, vidjeli u svojemu jeziku simbol slobode. Stoga je razumljivo da su hrvatski jezik, koji godine 1990. napokon postade državnim jezikom, nastojali osloboditi naplavina nepripadnih mu i pogrješno uporabljivanih riječi. Uglavnom se udarilo dvama smjerovima – lišiti hrvatski jezik nakupljenih srbizama i drugih nepotrebnih tuđica i, k tomu, osloboditi ga od riječi koje su imale konotaciju komunističke ideologije i socijalističkoga sustava.

Jezično čistunstvo među Hrvatima duga je vijeka. Primjerice, u opsežnoj Šibenskoj molitvi iz 14. stoljeća nahodimo jedva dvije tuđice. Tri stoljeća nakon toga, Pavao Ritter Vitezović u djelu Odiljenje sigetsko (Linz, 1684.) dvostihom sržno izražava glavno načelo jezičnoga čistunstva: „Človik najdičnije svoju halju nosi, / A šta doma nije, to se vani prosi.“ Takvomu čistunstvu iliti purizmu valja težiti do razumnih granica, s opravdanim razlozima i odvagnuto – ali treba se kloniti neznalački i stihijski provedenih jezičnih čistki jer brojna iskustva pokazuju da se s prljavom vodom baci i dijete. Osvrnut ćemo se ne neke od tih primjera.

Bijeg od nagosti u golotinju

Većina Hrvata, među njima i brojni rječničari i lektori, smatraju pridjev „nȃg“ srbizmom. U priručniku naslovljenu Razlikovnica hrvatskoga i srpskoga jezika (Zagreb, 1992.), autora Ivana Branka Šamije, imenica „nagost“ svrstana je među srpske, a nasuprot njoj „golotinja“ među hrvatske riječi. Nešto je oprezniji bio Vladimir Brodnjak u svojemu Rječniku razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika (Zagreb, 1992.) gdje dotičnu riječ upućuje na „gol“ uz napomenu da je riječ „nag“ u srpskome jeziku u široj uporabi nego u hrvatskome. Zanimljivim biva spomenuti da je slično i u pola stoljeća starijemu priručniku Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (Zagreb, 1940.), autorâ Petra Guberine i Krune Krstića, gdje je uz riječ „nag“ zvjezdica, što znači da je „tipičnija za srpski književni jezik“, a za hrvatski književni jezik tipičnija je, kako su napisali, riječ „gol“. Idemo vidjeti neke primjere iz bogate povijesti hrvatske književnosti.

Marul u Juditi pjeva: „Zatim će te tvoj trag vazda blagoslovit, / da rodivši se nag, tobom oblada svit.“ A Ivan Gundulić u spjevu Osman napisa stihove: „Čim bojnice lijepe i nage / čine ovake igre u vodi, / tere svaka varke drage / i hitrine iznahodi, […]“ Upravo je taj prizor nadahnuo Vlaha Bukovca da naslika Gundulićev san. I u novijoj hrvatskoj književnosti brojni su primjeri uporabe pridjeva „nag“. Nalazimo ovu riječ u Matoševoj pripovijesti Balkon, utkanu u jednu od najskladnijih rečenica u cjelokupnoj povijesti hrvatske književnosti: „Kraljevsku, kao zlatno runo žutu i tešku kosu razasula niz nage, skladne pleći, a pogled modar, miran, širok i sjajan kao široko nebo, pustila u daljinu, za suncem.“ Valja dometnuti i Krležu, koji u didaskalijama kratke drame Saloma kaže: „Saloma, naga kao božica, zaogrnuta srebrnim velom, u razgovoru s mladim rimskim aristokratom.“

Vukovo prisvajanje hrvatskoga jezičnog blaga

Kako se onda dogodilo da je riječ „nag“ sa svojim izvedenicama „tipičnija za srpski književni jezik“ nego za hrvatski? Odgovor je – onima koji ga žele prihvatiti – vrlo jasan. Možemo ga pronaći, između ostaloga, u knjizi Bartol Kašić – Vuk karadžićotac hrvatskoga jezikoslovlja (Zagreb, 1999.), kojoj je autor nedavno preminuli isusovac i jezikoslovac prof. dr. Vladimir Horvat. Prigodom jednoga od razgovora profesora Horvata sa srpskim jezikoslovcem Miroslavom Pantićem (na čije je svojatanje dubrovačkih i dalmatinskih pisaca odlučno reagirao Vlado Gotovac još 1969.), srpski je prisvajač dugo i zadubljeno listao Kašićev štokavski napisan Ritual rimski tiskan u Rimu 1640. A onda je profesoru Horvatu, koji mu je na uvid dao Kašićevu knjigu, Pantić iznenađeno i uvrijeđeno rekao: „Pa to je zapravo vaš današnji hrvatski književni jezik. A šta se vi onda dobili od Vuka Karadžića?“ – „Hvala na pitanju. Mi od njega nismo dobili baš ništa. Ali sam ja 1987. dokazao da je on svoj Srpski rječnik pisao uz pomoć hrvatskih rječnika koje mu je posudio Kopitar, kao ʹšokačkeʹ. A sâm Kopitar dobio ih je od zagrebačkog biskupa Vrhovca.“ Kada su Srbi 1987. slavili 200. obljetnicu Karadžićeva rođenja (pod sloganom „Dva veka Vuka“) profesor Horvat je na međunarodnome znanstvenom skupu u Beogradu sudjelovao referatom Vukov ʹSrpski rječnikʹ (1818) prema rječnicima isusovaca leksikografa: Kašića (1599?), Mikalje (1649), Habdelića (1670), Della Belle (1728) i Jambrešića (1742). To je izlaganje održano Beogradu u vrijeme ekspanzije srbijanskoga prisvajačkog nacionalizma, a imalo je velik odjek u srbijanskome i hrvatskome tisku.

Dakle Vuk Karadžić je iz rječnikâ hrvatskih jezikoslovaca prepisao jezično blago, koje se potom proširilo među učenijim Srbima, posebice među književnicima, i mi Hrvati brojne od tih dobrih starih hrvatskih riječi danas smatramo srbizmima. U „prostonarodnom“ srpskom jeziku, kakvim su spjevane tamošnje narodne pjesme, ne možemo naći uglađenu riječ „nag“, koja pripada biranomu književnom stilu. Među narodnim pjesmama što ih je skupio Vuk Karadžić nalazi se Ognjena Marija u paklu i u njoj stihovi: „Kad mi majka ispred crkve dođe, / mene golu u haljine nađe […]“. To je samo jedan od brojnih takvih primjera.

Valja reći da „nag“ i „gol“ nisu istoznačnice, nego bliskoznačnice. Možemo govoriti o „golom brdu“, „golom stablu“, „goloj istini“, ali nagost je nešto antropološko, specifično ljudsko; samo čovjek i žena i dijete mogu biti nagi. Riječ „nagost“ nosi u sebi dostojanstvo ljudskoga, nježan srh literarnoga intimizma i otmjene erotičnosti. Slika se upotpunjuje ako kažemo da je dotična riječ praslavenskoga podrijetla i nalazimo ju, primjerice, u suvremenome češkom, „nahý“, i poljskom, „nagi“. Trebaju nam, dakle, i riječ „nag“ i njezina bliskoznačnica „gol“ – izbacimo li neku od njih, osiromašit ćemo izražajne mogućnosti hrvatskoga jezika.

Književnoumjetnički jezik nasuprot „prostonarodnom“ govoru

Druga je nepoćudna ili makar sumnjiva riječ prilog „veoma“. Nebrojeno sam puta čuo – nerijetko i od nastavnikâ hrvatskoga jezika – kako je to srbizam i da mi Hrvati imamo riječ „vrlo“. Kada sam na to rekao da i u Srbiji u svjedodžbe uz ocjenu 4 upisuju opisno „vrlo dobar“, a ne „veoma dobar“, moji sugovornici redovito bijahu zatečeni, u neprilici što uzvratiti. No dospijevamo pred pitanje: Nahodimo li prilog „veoma“ u starih pisaca hrvatskih?

Marin Držić u komediji Dundo Maroje rabi „veoma“ deset puta; primjerice, Maro kaže: „Hajmeh, nesrjećo, krudela nesrjećo, veoma ti me ubi, veoma ti me ucvili!“. Nadalje, diplomat i vjerski pisac Aleksandar Komulović, rođen u splitskoj plemićkoj obitelji, koji u zreloj dobi postade svećenik isusovac, dao je 1606. u Rimu tiskati Zrcalo od ispovijesti gdje čitamo (prenosim ondašnju grafiju, uz iznimku slova /s/): „Drugo immase znatti, da je zatayatti hotecchi yedan grieh smartni, yest grieh veoma velik, koise zove Sakrilegio; […]“.

Ako brojne riječi koje su obilato rabili stari pisci hrvatski, navlastito dubrovački, ovodobni Hrvati smatraju srpskima – idu li time na ruku srpskim književnopovijesnim falsifikatorima i uzurpatorima koji znatan dio hrvatske književnosti, u prvom redu dubrovačke, drže srpskom?

U svemu tome treba reći kako se, primjerice, u Dalmaciji među narodom jedva može čuti „nag“, „veoma“, „mnogo“, „zacijeliti“ itd., nego se gotovo isključivo govori „gol“, „vrlo“, „puno“, „zarasti“… Ali ovdje je, u povodu Dana hrvatske knjige, riječ o književnoumjetničkome funkcionalnom stilu i hrvatskome književnom jeziku (nije nužno u ovome diskursu objašnjavati distinkciju između standardnoga i književnoga jezika), a ne o narodnome govoru i razgovornome funkcionalnom stilu. A ta će nam razlika biti tim važnija ako se prisjetimo da tzv. „Bečki književni dogovor“ iz 1850. nije doveo do „zajedničkoga jezika“ među inim i zato što su Srbi ustrajavali u zamisli da književni jezik bude zasnovan na „prostonarodnom“ govoru i usmenoj književnosti, dok su Hrvati jezične obrasce i leksičku građu uzimali iz svoje višestoljetne umjetničke pisane književnosti, iz urbane tradicije, ponajprije dubrovačke, ali i korčulanske, hvarske, splitske, zadarske, ozaljske, zatim i drugih, pri čemu je zamišljeno da u književnome jeziku uz novoštokavsku osnovicu bude mjesta i za čakavske i kajkavske jezične sastojnice.

Marulovo „Hilʹjad je tisuća“

Da neke riječi mogu prijeći iz pučkoga govora u birani izričaj obrazovanijih pripadnika društva, i obrnuto, izvrsno nam Marulićsvjedoči riječ „tisuća“. Može se čuti nekovrsni vic gdje Dalmatinac svojemu sinu upućuje prijekor: „Tovare jedan, ijadu puta san ti reka da se ne kaže ijada, nego tisuća!“ Riječ „tisuća“ nadaje se kao hrvatskija, književnija, „gramatikalnija“, jer pripada standardu, dok je „hiljada“ (često u inačicama „iljada“ i „ijada“) pučka riječ, neposredna i razgovorna. Zanimljivo je primijetiti da u Marulićevo doba bijaše upravo obrnuto. Stanovnici renesansnoga Splita rabili su isključivo riječ „tisuća“, dok su grecizam „hiljada“ poznavali samo humanistički obrazovani građani, znalci klasičnih jezika. A Judita je spjevana s namjerom, napisao je njezin autor, „neka ju budu razumiti i oni ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke“. Maruliću je na jednome mjestu u Juditi trebala riječ „hiljada“, radi sroka u dvostruko rimovanom dvanaestercu: „Kad zbroji zastupi, piših jih biše tad, / s kimi se uputi, sto dvadeset hilʹjad.“ U bojazni da će malo tko razumjeti dotičnu riječ, Marul na margini podastire tumačenje: „Hilʹjad je tisuća“, hoteći razjasniti da „piših“ (vojnika pješaka) bijaše sto dvadeset tisuća.

Riječ „tisuća“ rabili su svi stari hrvatski pisci u 16. i 17.stoljeću. Primjerice, Marin Držić u Dundu Maroju, gdje Petrunjela kaže: „Tot gospođa moja prihari tri tisuće dukat!“. Ivan Gundulić u Osmanu pjeva: „Blizu ovijeh put zapada / množ spahija staše opeta; / Memija ih Hrvat vlada / dvaes tisuća u sto četa.“ (Poželjno je pripomenuti da je Memi-paša Hrvat, kojega Gundulić spominje, najvjerojatnije rodom iz Gradačca i predstavljao se Hrvatom. Postao je turski vezir, jedan od najmoćnijih ljudi u Carstvu. Prostor mu posvećuje i Safvet-beg Bešagić u djelu Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Zagreb, 1931.)

U 18. stoljeću stvari stoje umnogome drukčije pa, primjerice, u Razgovoru ugodnome naroda slovinskoga Andrija Kačić Miošić neusporedivo češće rabi riječ „hiljada“ nego „tisuća“.

Ivan Slamnig i dvoznačnost glagola „dijeliti“

Valja napomenuti da umnogome zajednički leksik hrvatskoga i srpskoga jezika proizlazi iz dvaju glavnih razloga: južnoslavenske srodnosti dotičnih jezika te iz okolnosti da je Vuk Karadžić, što je i sâm priznao, svoj Srpski rječnik pisao prepisujući i kompilirajući građu iz rječnikâ hrvatskih leksikografa.

Završni stihovi pjesme Hrvatski pjesnici, koju je u stihozbirci Limb godine 1968. objavio Ivan Slamnig, glase: „... ne misleći ni najmanjim dijelom maloga mozga / da je ovaj jezik koji žvačem / dijeleći ga sa Srbima kao zdjelu bravetine u / sočivici / pružen od vas, and I have taken it.“ Slamnig aludira na hrvatske preporoditelje iz 19. stoljeća i hrvatsko-srpski književnojezični Bečki dogovor iz 1850.

U izričaju „dijeleći ga sa Srbima“ valja svrnuti pozornost na dvoznačnost glagola „dijeliti“ – može značiti i zajedničkost i posebnost. U prvome slučaju znači ′zajedno sudjelovati u čemu′, a u potonjem ′uzimati svatko svoje′. Upravo je takav slučaj s Hrvatima i Srbima i njihovim jezicima.

Na jednome internetskom portalu u Srbiji objavljen je članak ironičnoga naslova Govori hrvatski da te svaki Srbin razume (rts.rs, 7. svibnja 2019.) gdje autor Aleksandar Petrović upozorava na pojavu sve većega prihvaćanja kroatizama: „pila“, „drvored“, „učinkovit“, „dužnosnik“, umjesto kod njih uobičajenih „testera“, „aleja“, „delotvoran“, „funkcioner“. Ako se spomenute hrvatske riječi, ali i mnoge druge, još više rašire i to većma uobičaje u srpskome jeziku, hoće li ih Hrvati za 20, 30 ili 50 godina početi izbjegavati uz objašnjenje da su svojstvenije ili vlastitije srpskomu nego hrvatskomu jeziku?

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik

 

Hrvatski tjednik

Uto, 14-07-2020, 06:44:25

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.