Hrvatski tjednik
 

Jugoslavenska patologija jača je i od činjenica i od zdravoga razuma!

Nakon što je prilikom primitka nagrade Fulbright za životno djelo u Washingtonu Kolinda ChruchillGrabar Kitarović izjavila da je rođena s krive strane željezne zavjese, jugo-apologetske falange krenule su u novi juriš kako bi tu izjavu ismijale i izrugale, a Jugoslaviju prikazale državom slobode i prosperiteta. Pri tom se, dakako, radilo o aludiranju na izjavu Winstona Churchilla izrečenu 5. ožujka 1946. u Westminster Collegeu u Fultonu, u državi Missouri. Ondje je američki predsjednik Harry Truman predstavio Churchilla koji je tom prilikom izjavio: „Od Šćećina na Baltiku do Trsta na Jadranu željezna zavjesa spustila se nad kontinentom.“ Ta „željezna zavjesa“, kao što zapaža Geoffrey Best, od tada se pojavila u svakoj knjizi, govoru i eseju o poslijeratnom svijetu. U svojemu je govoru Churchill upozorio nekomunistički svijet na opasnost koja mu prijeti, kao i na potrebu za čvršćim odgovorom. Staljin i internacionalni komunistički pokret nakon izjave optužili su Churchilla za stvaranje ozračja nepovjerenja između ratnih saveznika, tj. – preciznije govoreći – optužili su ga da je prouzročio ili učinio izglednijim rat (hladni rat) koji je nedvojbeno počeo u drugoj polovici 1948. (Geoffrey Best, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 245.).

Potpora Zapada totalitarnome jugoslavenskom poretku

Iako se nakon Rezolucije Informbiroa i razlaza Tita i Staljina Jugoslavija u strateškom smislu oslanjala na Zapad, a Tito Titoje „uspio opstati prvenstveno uz pomoć zapadnih demokratskih zemalja, koje su privremeno zaboravile na svoje ideološke prijekore njegovu režimu u svrhu uspostave ravnoteže snaga“ (Henry Kissinger, Diplomacija, Golden marketing, Zagreb, 2000., 503.), Jugoslavija je i nakon 1948. ostala totalitarna država, država neslobode i kršenja elementarnih ljudskih prava i sloboda. To što je ta ista država zbog geopolitičkih motiva uživala potporu Zapada ne govori baš ništa u prilog njezinu demokratskom ustroju, nego jedino u prilog licemjerju zapadnih sila koje i danas podupiru čak i one režime koji po veleposlanstvima masakriraju svoje disidentske novinare.

Izreći stoga da se je roditi u Jugoslaviji 1968. značilo – u figurativnom – smislu – roditi se s krive strane željezne zavjese, potpuno je ispravno. Osim ako jugo-apologetske falange ne smatraju da je bila ispravna ona država u kojoj su se kundacima lomila rebra zbog drukčijega mišljenja, a čije su tajne službe pristaše samostalne hrvatske države ubijale kao pse diljem Europe i svijeta? Jugo-apologeti nakon 1990. mahom su se transformirali u prvoborce liberalne demokracije pa je malo zeznuto da i danas brane hagiografske prikaze države koja je bila sušta suprotnost liberalno-demokratskog poretka.

Jugoslavija – negacija hrvatskih interesa

Komunistička Jugoslavija u svojoj je esenciji bila država protivna hrvatskim interesima. Ona nije predstavljala afirmaciju, nego negaciju hrvatskih interesa. Nastala na zločinu, na zločinu se i raspala. Od Bleiburga (ali i ranije od Srba, Boričevca, Dakse itd. itd.) preko čistki u vremenu hrvatskoga proljeća pa sve do Vukovara i Škabrnje komunistička i jugoslavenska ideologija značila je obračun s Hrvatima i hrvatstvom. Pri tom su, dakako, neki Jugapodrijetlom Hrvati dobro prolazili, dobivali unosne sinekure za svoje kolaborantsko djelovanje, no ukupno gledajući razdoblje komunističke Jugoslavije značilo je razdoblje nazadovanja Hrvatske (i ne samo Hrvatske, nego svih država bivše Jugoslavije) na političkome, ekonomskom (u tom razdoblju kapitalistički svijet bilježi neusporedivo bolje rezultate od komunističkih država), kulturnom, pravnom i moralno-etičkom planu.

  A iz današnje perspektive gledajući, komunistička Jugoslavija najveću je štetu nanijela mentalnome sklopu hrvatskoga naroda koji ni danas, 28 godina nakon početka demokratskih promjena, ne može mentalno izići komunizma. Mentalni komunizam i danas je bitno obilježje brojnih ljudi u Hrvatskoj koji jednostavno ne mogu podnijeti da netko ima drukčije mišljenje i da mu zbog toga ne treba začepiti gubicu. Antipoduzetničko ozračje kao i primitivna mržnja i harangiranje na nečiji uspjeh također su posljedica komunističke uravnilovke koja je unificirala i kažnjavala sve one koji bi se usudili zatalasati. Hrvatska se oslobodila Jugoslavije kao državno-pravne činjenice, no put do oslobođenja od mentalnoga sklopa formiranoga u toj državi potrajat će još desetljećima.

Komunistička Jugoslavija: Krenulo je na zločinu…

A kako je sve krenulo? Krenulo je na zločinu. Protivno politički korektnim, pseudoantifašističkim hagiografskim tezama o tomu da je partizansko-komunistički pokret bio u redu od 1941. do 1945., a zločini su uslijedili tek krajem rata, od svibnja 1945., bitka za uspostavu komunističke Jugoslavije podrazumijevala je kontinuirano zločinačko djelovanje. Kao što je posljednjih godina i više nego obilno dokumentirano u radovima brojnih historiografa, zločini u Srbu, Bosanskom Grahovu, Drvaru, Krnjeuši, Boričevcu itd. u srpnju i kolovozu 1941. počinjeni su od strane četničkih elemenata s kojima su ponegdje surađivali i komunisti. Radilo se o tada još nediferenciranom ustanku u kojemu su Srbčetnici i komunisti zajednički klali hrvatsko stanovništvo, a svećenike pekli na ražnju. Iako je KPJ pri tom htjela preuzeti prvenstvo u ustanku, radilo se primarno o ustanku srpskoga stanovništva, tj. četnika protiv Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Povjesničar dr. sc. Vladimir Šumanović ističe da je u obnovljenoj jugoslavenskoj državi, gdje je potpunu i neupitnu vlast imala Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), KPJ ustanak interpretirala sukladno svojim interesima, navodeći kao neupitnu činjenicu da su ga njezini pripadnici („kadrovi“) zamislili, organizirali i predvodili. Kao središte ovoga jedinstvenog ustaničkog područja službena jugoslavenska historiografija označila je Drvar. Jugoslavenska historiografija stvorila je dojam kako je ustanak na drvarskome području predvodila lokalna organizacija KPJ na čelu s Đurom Pucarom Starim. Međutim, prema podatcima nejasno je na temelju kojih je podataka jugoslavenska historiografija temeljila svoju tvrdnju da je Drvar bio središte ustanka i da je taj ustanak bio „partizanski“, odnosno da ga je vodila KPJ. „Najpoznatija dva ustanička područja u južnom dijelu Bosanske krajine, koje spominje i službena jugoslavenska historiografija, bila su područja oko Drvara i Mrkonjić Grada (Varcar Vakufa). U oba ustanička središta pripadnici tamošnjih postrojba (nazvanih 'brigadama') bili su sastavljeni od lokalnoga srpskog stanovništva koje najvjerojatnije nije ni znalo za postojanje KPJ. To srpsko stanovništvo diglo se na ustanak kako bi zaokružilo područje koje je smatralo svojim i iz njega uklonilo institucije vlasti NDH. Dakle spomenuta tvrdnja jugoslavenske historiografije bila je dvostruko netočna – i u odnosu na Drvar kao središte ustanka i u odnosu na navodno 'partizanski' karakter tog ustanka“ – piše Šumanović (Vladimir Šumanović, „Ustanak u Drvaru: Između mitova i činjenica“, pristupljeno 7. studenoga 2019.).

U komunističkoj Jugoslaviji slavio se četnički ustanak, a slavi se i danas

Prije početka pobune održan je sastanak ustanika i talijanskih fašista 23. srpnja u Benkovcu te je sklopljen sporazum s predstavnicima talijanske prefekture u Zadru u kojemu su Talijani pozvani da u anektirani teritorij uključe kotare DubaKnin, Gračac i Donji Lapac. Nekoliko tjedana poslije ustanka, 11. kolovoza, potpisan je sporazum između ustanika i talijanskih fašista, u mjestu Otriću. Njime je osim daljnje suradnje ustanika i fašista, dogovoreno i to da ustanici ne će poduzimati aktivnosti protiv talijanskih fašističkih vlasti na okupiranom teritoriju. Jedan je od potpisnika Otrićkoga sporazuma bio i Đoko Jovanić, kasniji istaknuti komunist i antifašist (Krešimir Matijević, „Vojno politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije“, Filozofski fakultet, diplomski rad, mentor: dr. sc. Ivo Goldstein, Zagreb, studeni 2006., 6., 7.).

Komentirajući odnose između partizana i četnika, notorni koljač Simo Dubajić navodi da „osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno“. (Simo Š. Dubajić, Od Kistanja od Kočevskog roga. Život, greh i kajanje, Nidda Verlag GMbH (Bad Vilbel) i Vesti d.o.o., Beograd, 2006., 216.). Ne čudi stoga što je dominantno četnički ustanak iz ljeta 1941., koji je za posljedicu imao dekapitaciju hrvatskoga i muslimanskoga stanovništva na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije, u vremenu komunističke Jugoslavije bio proglašen za komunistički ustanak, a 27. srpnja kao Dan ustanka naroda Hrvatske. Živjeti u državi koja je slavila pokolj značilo je, ako je pitati jugo-apologetske falange, živjeti s prave strane željezne zavjese. A pokolji se slave i danas, u organizaciji Milorada Pupovca.

Ubijajte ih kao pse!

Zločinačko djelovanje i nakon zločina u ljeto 1941. nastavlja se u kontinuitetu. Način postupanja komunista i partizana prema neprijateljima i zarobljenicima Milovan Đilas je opisao u Borbi, u veljači 1943. U članku Njihovi planovi će propasti on je dao vrlo precizne naputke: „Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite nevine žrtve, u zgarišta pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačka tuđeg, mukog stečenog dobra! Nijesu oni samo saučesnici, oni su zločinci, nema među njima nijednog koji ne bi bio poprskan nevinom krvlju, koji se ne bi sladio nad požarima i vriskom majki i djece, koji nije žderao hljeba koji su s mukom izorali naši ratari iz brazda natopljenih krvlju naših boraca. Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim Đilasnaletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smjelog, iznenadnog partizanskog udara!“. (Milovan Đilas, Članci 1941.-1946.,  Zagreb, Kultura, 1947., 67.).

  Poticanje mržnje predstavljalo je za Đilasa recept za istrjebljivanje neprijatelja. Đilas je jasan: „Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas dubina mržnje prema neprijatelju... Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobijediti dok se ne nauči - mrzjeti ga…“ (Đilas, Članci 1941.-1946., 30.).

  Još 1942. Đilas je istomišljenicima člankom u Proleteru poručio: „Možemo se opravdano nadati da će ih (protivnike partizana - ustaše, četnike, nedićevce itd., nap. D. D.) Srbi, Hrvati i muslimani izmiriti u zajedničkoj grobnici“ (Đilas, Članci 1941. - 1946., 13.). Dakle već 1942. najavljuju se masovne grobnice kojima će antifašisti partizani kasnije napuniti Jugoslaviju „od Vardara pa do Triglava“. Pri tom je prozivanje neprijatelja kao ustaša, fašista, suradnika okupatora itd. često predstavljalo tek dobru izliku za likvidaciju svih mogućih protivnika. Stajalište Ozne i drugih ustanova u, primjerice, Slavoniji bilo je da „bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas“ (Zdravko Dizdar, „Prilog istraživanju problema Bleiburga i Križnih putova (U povodu 60. obljetnice)“, Senjski zbornik, br. 32., Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo, Senj, prosinac 2005., 129.).

Bleiburg kao kulminacija kontinuiteta zločinačkoga komunističko-partizanskog djelovanja

Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista Bleiburgslovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje Kačić, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).

Zločin na Bleiburgu predstavljao je kulminaciju kontinuiteta zločinačkoga komunističko-partizanskog djelovanja. Jedino bolestan patološki um mogao je počiniti zločin kao što je onaj u Hudoj jami gdje su živi ljudi, uključujući djevojke (pronađene pletenice), zazidani. Tisuće, međutim, grobišta u koje su komunisti nakon ubojstava bacali razoružane vojnike i civile jasno svjedoči da je Bleiburg bio ne samo izraz mržnje, nego i pomno osmišljen i organiziran ideološki zločin s ciljem uništavanja svih potencijalnih protivnika.  

Za ilustraciju veličine jugoslavenskog zločina dovoljno je navesti usporedbu Jugoslavije i Francuske. Ukupan broj osoba koje su u Francuskoj smaknute prije i nakon oslobođenja iznosio je oko 10.500, uključujući i one koji su ubijeni u „divljim čistkama“ (Vladimir Geiger, „Odgovornost Josipa Broza Tita za Bleiburg“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, Naklada Trpimir, Zagreb, 2009., 352.) Usporedi li se broj ubijenih u Francuskoj s višestruko većim brojem ubijenih u Jugoslaviji, i uzme li se u obzir činjenica da je Francuska tada brojila nekoliko puta više stanovnika od Jugoslavije, dolazimo do zaključka o veličini jugoslavenskoga komunističkoga zločina.

Komunisti i partizani tijekom rata su ubili više od 600 crkvenih osoba (Ante Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martirium Croatiae, Zagreb, 2007.). Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana (Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.).

Što reći o likvidacijama novinara i intelektualaca (aristocid)? Dovoljno je spomenuti da je od 330 novinara u NDH 40 ubijeno: dvojicu su ubile ustaše, a 38 komunističke vlasti; stotinu novinara je dobilo doživotnu zabranu pisanja, 131 novinar pobjegao je u inozemstvo, 45 je promijenilo profesiju, a samo je 27 dobilo licencu 1945. (Tihomir Dujmović, Hrvatske novinarske tragedije 1945.-1955., Kružić d. o. o., Zagreb, 2017.).

Starčevićevi Izabrani politički spisi kao corpus delicti

I nakon Bleiburga nastavljaju se teror i ubijanja. Do koje je mjere Jugoslavija, za jugo-apologetske falange država s Goli na Golom otokuispravne strane željezne zavjese, bila protuhrvatski usmjerena ponajbolje, pokazuje slučaj obračuna s imotskim gimnazijalcima, hrvatskim nacionalistima 1958. i 1959. godine. Za jugoslavenske komunističke istražitelje Starčevićevi Izabrani politički spisi predstavljali su corpus delicti! O tome u svojoj knjizi Goli na Golom. Od Imotske gimnazije do Golog otoka (Naklada, Trpimir, Zagreb, 2010.) piše imotski odvjetnik Dinko Jonjić. Riječ je o skupini mladih nacionalista koji su kasnije robijali na Golome otoku, protivno lažima o tomu da su na tome nesretnom otoku robijali samo informbiroovci i kriminalci.

Pripadnik Mlade Bosne, dr. Nikola Nikolić, koji je još u doba Austro-Ugarske bio u ruskome zarobljeništvu, a u doba Drugoga svjetskog završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće o Golome otoku: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi' rek'o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im'o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje,  fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi' rek'o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (D. Mihailović, Goli otok, NIP Politika, Beograd, 1990., 229. – 230.). Đuro Bilić je zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor - prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (Đ. Bilić, Goli otok i Dabravine. Logori jugoslavenskog socijalizma, Zagreb, 1998., 183.). Novka Vuksanović je bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Auschwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok  (Barbara Matejčić, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.).

Dokazi da je Jugoslavija „bila“ s ispravne strane željezne zavjese?

Pretpostavljamo da je i Goli otok jedan od dokaza da je Jugoslavija bila s ispravne strane željezne zavjese? Ili taj dokaz možemo tražiti u postupcima jugoslavenskih komunističkih vlasti nakon sloma hrvatskoga proljeća? Iako proljećari ni u jednome trenutku nisu postavili zahtjev samostalne i neovisne hrvatske države, nego samo veću autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije, nakon sloma hrvatskoga proljeća stotine je ljudi osuđeno na montiranim političkim procesima, tisuće članova SKH bili su predmetom čistki, a tisuće je ljudi ostalo bez posla. Zbog pjesme (!) Hrvatska molitva književnik  Mato Marčinko osuđen je na godinu dana strogoga zatvora, a katolička novinarka Smiljana Rendić zbog članka Hrvatska u genitivu na godinu dana zatvora, nakon čega joj je zabranjeno javno djelovanje. Primjeri samo za ilustraciju, nikako jedini.

Možda je ipak najsnažniji dokaz toga da je Jugoslavija bila s ispravne strane željezne zavjese taj što je jugoslavenska Goli otoktajna policija, kolokvijalno Udba, ubila 69 hrvatskih emigranata, među kojima zadnjega 1989., Antu Đapića? Nema nikakve dvojbe da je jugo-apologetskim falangama ubijanje nekoga samo zato što je pristaša samostalne Hrvatske veliki plus i dokaz demokratičnosti komunističke Jugoslavije. Patološki um se patološkome umu veseli.

Prema izvješću Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi (Tomislav Sunić, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, 1998., 109.). Čak i nakon smrti Josipa Broza Tita, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskoga progona političkih neistomišljenika (Rajko Danilović, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.). U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaușescuova  režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.

I to su, nema sumnje, snažni dokazi visoke demokratičnosti jugoslavensko-komunističkoga režima. A kada tome dodamo da su ljudi mogli prelaziti granicu, pa je stotine tisuća njih pobjeglo iz Jugoslavije u potrazi za poslom ili iz političkih motiva (što je diktatoru odgovaralo jer se tako rješavao nezaposlenih, a stizale su i doznake koje su punile jugoslavenski proračun), onda dolazimo do zaključka kako se radilo uistinu o državi visoke demokracije i poštivanja ljudskih prava.

Mitovi jugo-apologetskih falangi: Zavnoh, ustav iz 1974. i priključenje Istre Jugoslaviji

Pomračeni jugoslavensko-komunistički rezon jači je i od zdravoga razuma pa jugo-apologeti, kad im se predoče svi dokazi o zločinačkoj naravi Jugoslavije, kao zadnje pseudoargumente vade Zavnoh kao izvorište hrvatske državnosti, ustav iz 1974. i priključenje Istre Jugoslaviji.

O Zavnohu je dovoljno reći da je isti taj Zavnoh na trećemu zasjedanju u Topuskom (8. - 9. svibnja 1944.) donio odluku o pristupanju Hrvatske komunističkoj Jugoslaviji, protuhrvatskoj tvorevini. Smatrati nešto što je protuhrvatsko temeljem hrvatske državnosti, može samo uistinu pomračen razum. Temelj moderne hrvatske države su Domovinski rat  i pobjeda protiv agresora – Srbije i JNA, a i Miloševića i ostale velikosrpske zločince iz devedesetih nije bilo niti sssrnajmanje briga niti za Zavnoh niti za Ustav iz 1974. I bez bilo kakvog ustava iz 1974. Litva se osamostalila od SSSR-a, a čak i u slučaju bivše Jugoslavije osamostaljenje Kosova od Srbije bilo je u izravnoj suprotnosti s tim Ustavom.

Sam je predsjednik Arbitražne komisije Robert Badinter u razgovoru za jedne dnevne novine 2003. osporio važnost Ustava iz 1974: „U prvome redu oslanjali smo se na temeljne principe međunarodnoga prava, što smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je do tada postojala, bila u stanju raspada. S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav... Taj je dokument bio napravljen tako da je zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Što se tiče jugoslavenskoga ustava iz 1974., njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije“. (citirano prema Žarko Domljan, „Rađanje hrvatske države“, Vijenac, 18./2010., br.  414, Zagreb, 14. siječnja 2010., pristup ostvaren 7. listopada 2019).

Ovdje vrijedi spomenuti i činjenicu da – na žalost njegovih apologeta koji ga glorificiraju zbog Ustava iz 1974. – Tito zapravo nikada nije ni potpisao taj dokument. (Vidi intervju s Brankom Mamulom, nekadašnjim načelnikom Generalštaba JNA, pristup ostvaren 7. listopada 2019. Isto tvrdi i srbijanska povjesničarka i političarka Latinka Perović, vidi: ANDRIJA TUNJIĆ, „Latinka Perović, srpska povjesničarka  i političarka. Srbija ne zna želi li prošlost ili budućnost“, Vijenac, 19. / 2011., br. 462., 17. studenoga 2011., 4. - 6.).

Kad je u pitanju priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, čak i da zanemarimo da je Hrvatska nakon rata izgubila cijelu Bosnu i Hercegovinu, istočni Srijem i Boku kotorsku, treba jasno apostrofirati da poslijeratnu kartu svijeta nisu krojili Tito i Jugoslavija, nego dogovori velikih sila, baš kao i nakon Prvoga svjetskog rata kad je Italija počašćena krupnim proširenjima na račun hrvatskih teritorija. Još 27. veljače 1941. britanska je vlada ovlastila ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena da „nagovesti princu Pavlu da Jugoslavija, ako pređe na stranu saveznika, može da očekuje ispravljanje granica u pogledu Istre…“ (Phyllis Auty, „Neki aspekti britansko-jugoslovenskih odnosa 1941. godine“, u: Ustanak u Jugoslaviji 1941. godine i Evropa: zbornik radova prikazanih na Međunarodnom naučnom skupu Srpske akademije nauka i umetnosti, održanom od 24. do 26. novembra 1971. god. u Beogradu, povodom proslave tridesetogodišnjice ustanka u Jugoslaviji 1941. god., ur. Vaso Čubrilović, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje istorijskih nauka, Beograd, 1973., 92.). Prema mišljenju akademika Petra Strčića, Tito je od Amerikanaca „dobio Istru“, nakon što su „Amerikanci doznali da je Tito u sukobu sa Staljinom“. (Boris Orešić, „Akademik Petar Strčić, stručnjak za povijest Istre i Kvarnera. Bozanićevi predci nosili su petokraku“, http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/bozanicevi-preci-nosili-su-petokraku?onepage=1,pristup ostvaren 7. listopada 2010.). Radilo se, dakle, o dogovoru zapadnih saveznika, ali i o kažnjavanju Italije zbog toga što je stupila u rat na strani Njemačke. Dakako, veliku ulogu u priključenju Istre Jugoslaviji odigralo je katoličko svećenstvo (Božo Milanović i Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine).

U Hrvatskoj se slavi obrana totalitarnoga i zločinačkoga sovjetskog režima

Ovih dana aktualne su rasprave o 22. lipnju kao državnome prazniku. Iako je inauguriranje toga praznika devedesetih predstavljalo pragmatičan Tuđmanov potez uglavnom za vanjskopolitičku uporabu (kao i ustavna preambula), čak i da zanemarimo da se toga dana zapravo nije dogodilo ništa (vidjeti tekstove spomenutoga Šumanovića o 22. lipnju) vrijedi primijetiti često od strane antifašista zanemarivanu činjenicu da su se komunisti – 22. lipnja još uvijek fiktivno – pobunili tek nakon što je napadnut SSSR. Već u travnju 1941. na prostoru razbijene Jugoslavije nalazile su se i njemačke i talijanske vojne postrojbe, no komunisti se nisu pobunili jer su se u tom trenutku Staljin i Hitler, odnosno SSSR i Treći Reich, još uvijek nalazili u savezništvu. Da Hitler potencijalno nije napao SSSR, odnosno da je ostao na snazi sporazum Molotov-Ribbentrop, bi li se jugoslavenski komunisti uopće pobunili? Prilično je sigurno da ne bi jer ju KPJ predstavlja tek sekciju Komunističke internacionale koja je postupala po njezinim instrukcijama.

Jugoslavenski komunisti borili su se primarno za SSSR, a sve je ostalo bilo od sporednoga značenja. Kao što je vrlo jasno istaknuo komunist Ivan Šibl, kasniji disident: „Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali“. (Ivan Šibl, Sjećanja I. Iz prijeratnog i ilegalnog Zagreba, Globus, Zagreb, 1986., 40). I Tito je vrlo jasno rekao da su komunisti „pozvali narod na ustanak u samom početku, čim su fašističke horde napale Sovjetski Savez“. (Josip Broz Tito, Intervjui, August Cesarec, Zagreb, 1980., 309.) Antifašist Simo Dubajić sjeća se nedoumice nakon što je pokrenut napad na Jugoslaviju u travnju 1941. Ako je Hitler upao u Jugoslaviju, a s „Rusima“ ima pakt o nenapadanju - pita  se tada mladi Dubajić - „kakva je sad uloga nas komunista? Da još branimo taj sporazum ili svoju napadnutu zemlju?“. (Dubajić, Život, greh i kajanje, 78.)

Politička je perverzija da današnja Republika Hrvatska kao Dan antifašizma slavi dan u korijenu kojega je obrana totalitarnoga i zločinačkog sovjetskog režima koji je do toga datuma bio u paktu s nacionalsocijalistima. 

Međutim, ni to nije nešto što smeta onima koji smatraju da je Jugoslavija bila s ispravne strane željezne zavjese. Jugoslavenska patologija jača je i od činjenica i od zdravoga razuma!

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Čet, 12-12-2019, 09:54:22

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.