Hrvatski tjednik
 

Mučenička smrt omiljenoga fratra fra Bernardina Sokola traži mnoge odgovore, a za tijelo mu se ni danas ne zna

Sredinom rujna na otoku Badiji kod Korčule predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović otkrila je spomenik i otvorila galeriju koja nosi ime hrvatskoga skladatelja i mučenika fra Bernardina Sokola, kojega su partizani 1944. godine pod okriljem noći odveli iz samostana, bacili u more i ubili bez suđenja.

Spomenik fra Bernardinu Sokolu rad je umjetničkoga i bračnoga para Izvora Oreba i Emilije Karlavaris. Iako se i ovim Skoldogađajem željelo odati priznaje fra Bernardinu, naravno da se kao i uvijek našao određeni broj medija, ali i povjesničara, kojima je zasmetao događaj na otočiću na kojemu je Sokol dobar dio svoga života djelovao, ali i s kojega je odveden i ubijen. Otkrivanje spomenika ubijenome franjevcu bio je povod da se napadne i aktualna predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović kojoj su zamjerili da se došla pokloniti 'čovjeku koji je surađivao s okupatorima', kako su nazvali fra Bernardina Sokola. Povjesničar i predsjednik Nove ljevice Dragan Markovina kazao je kako je Sokol surađivao s Nijemcima, kako je prokazao partizane te kako je zbog toga ubijen. Po Markovini, koji je sve ove optužbe čuo od nekih Korčulana i ljudi s otoka, Sokol je sam kriv za svoju sudbinu, a ne oni koji su ga pod okriljem noći odveli i ubili bez optužnice i suđenja. Danima se na stranicama pojedinih tiskovina, putem interneta i drugih medija secirao život fra Sokola, optuživalo ga se za sve i svašta, čak su se pronalazili neki svjedoci koji su čuli priče, a išlo se i tako daleko da mnogi gledaju s odobravanjem na njegovu smrt smatrajući kako je 'zbog onoga što je napravio' zaslužio da mu se to dogodi, nasjedajući tako na stare komunističke laži i podvale koje i danas žive u glavama mentalnih komunista, kako je mnoge okarakterizirao naš akademik Ivan Aralica.

Kad istinu tumače Damir Markovina, Tomislav Jakić i Darko Kaciga

Žalosno je kako je jednostrano prihvaćena laž da je fra Bernardin surađivao s Nijemcima, kako je otkucao partizane i kako su mu se oni osvetili. Nitko s ovoga drugoga, domoljubnoga političkoga spektra, nitko od povjesničara, nije se suprotstavio lažima koje su dolazile s lijevoga političkoga pola. Rijetki su oni koji su ustali u obranu ovoga franjevca, a najglasniji su među njima franjevci Provincije svetoga Jeronima, kojoj je i fra Bernardin pripadao i koji su jedini relevantni govoriti o njegovu životu i djelovanju jer posjeduju dokumentaciju, ali i imaju svjedočenja fratara s kojima je fra Bernardin živio i radio tijekom života.

U nekoliko priopćenja koja je uputio javnosti, dr. sc. fra Stipe Nosić opovrgnuo je sve napise koje su o Sokolu napisali Damir Markovina, Tomislav Jakić i Darko Kaciga, ali kao da nikoga nije briga: iste laži žive i dalje i truju prostor. U svojim odgovorima na njihove lažne teze o Sokolu, fra Stipe se vodio isključivo istinom i dokumentima koje je prikupio tijekom godina istražujući život i djelo fra Bernardina Sokola, a što je bilo sačuvano i u Samostanu Male braće u Dubrovniku, gdje je fra Stipe danas. I sam kaže kako je desetljeće šutnje o ubijenome glazbeniku franjevcu Bernardinu Sokolu učinilo svoje te da je pod strašnim, gotovo neshvatljivim terorom straha mnogo toga o Sokolu i njegovu radu zaboravljeno. Fra Stipe je godinama skupljao materijale o Sokolu, bilježio i fotografirao sve što je pronašao, zapisivao i najsitnije, možda nekima naoko nebitne pojedinosti, i polako slagao mozaik o fratru s Badije.

Sokol spomenik

Prije nekoga vremena zahvaljujući pronađenim materijalima i u Samostanu male braće u Dubrovniku, tiskan je i Zbornik o fra Bernardinu Sokolu, a fra Stipe napisao je i njegov životopis u kojemu se nalazi i dio koji je pojedincima danas kontroverzan i gdje se fra B. Sokolu stavlja na teret izdaja partizana i špijuniranje za Nijemce, a zapravo je toliko jednostavan i jasan. Upitno je samo želi li se znati istina jer je iz dokumentacije vidljivo kako ne samo što fra B. Sokol nije izdao partizane, već su to znali i oni koji su došli po njega, jer i fra Bernardin piše kako su partizani doznali da ih je izdao netko njihov, ali isto tako je svjestan situacije i ratnoga vihora u kojemu se nalaze i kako je samo pitanje dana kada će doći po njega.

Prije nekoliko dana i fra Bernardin Škunca podsjetio je kako su franjevci Provincije svetoga Jeronima sa sjedištem u Zadru i kaštelanska Udruga za očuvanje kulturne baštine Bijaći, još u svibnju 2018., a povodom 130. obljetnice rođenja fra Bernardina Sokola (1888.-2018.), i tada pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, organizirali trodnevne Dane fra Bernardina Sokola, uključujući i znanstveni skup na kojemu su okupili 17 znanstvenika, a što su podržali gradovi Split i Kaštela, Splitska županija, Sveučilište u Splitu, Umjetnička akademija u Splitu, kao i zagrebački Institut za crkvenu glazbu. Tom je prilikom fra B. Sokolu otkriven spomenik u Kaštelima, Hrvatska je pošta izdala markicu s njegovim likom, čime je postao drugi franjevac, uz fra Andrija Kačića Miočića, koji je dobio prigodnu poštansku markicu. Tiskan je i veliki zbornik Fra Bernardin Sokol – Zbornik slavlja i radova sa znanstvenoga skupa o 130. obljetnici rođenja, a Odbor za proslavu fra Sokolove obljetnice organizirao je program u umanjenom sadržaju u Dubrovniku, Zagrebu, Orebiću i na Korčuli, čime je na neki način i prekinuta nametnuta šutnja o ovomu fratru. Ali sve ovo nije izazvalo ovako veliko zanimanja kao nedavno otkrivanje njegove biste na Badiji i nazočnost predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, a što su mnogi iskoristili kako bi ponovno napali Crkvu, ali i fra B. Sokola.

Tko je bio fra Sokol

Tko je zapravo bio fra Bernardin Sokol i zašto je on pojedincima toliko kontroverzan. Rođen je 20. svibnja 1888. u Kaštel Sućurcu, bio je jedino dijete u obitelji, a bez oca je ostao s dvije godine. Osnovnu školu pohađao je u rodnome Sokolmjestu, od 1900. do 1904. školovanje nastavlja u zavodu Franjevačke provincije sv. Jeronima na otočiću Košljunu, a od 1904. do 1908. pohađa Višu humanističku gimnaziju u Zavodu Franjevačke provincije sv. Jeronima u Zadru, gdje je 1908. položio ispit zrelosti. Redovničko odijelo obukao je 1905. u Kopru, gdje je proveo godinu novicijata s imenom fra Akursij, a poslije mijenja ime u fra Bernardin. Privremene zavjete položio je 1906., svečane 1909. Od 1909. do 1913. studirao je teologiju u Samostanu Male braće u Dubrovniku. Takozvane 'male redove' primio je u crkvi Male braće 1909., a red subđakonata 1910. Za svećenika je zaređen 7. srpnja 1912. Kao mladi klerik pokazivao je velik smisao za glazbu i organizaciju te nastupao na koncertima. Na Badiji je 1913. postao profesor na tamošnjoj nižoj klasičnoj gimnaziji, a zatim je predavao na Franjevačkoj gimnaziji na Košljunu. Godine 1915. nastavio je studij glazbe u Klosterneuburgu, a istovremeno je na Augustinskoj teologiji učio crkveno pravo, moral, pastoral i liturgiku. Završne ispite položio je 1917. i postao učitelj pjevanja, zborovođa i orguljaš. Krajem 1917. došao je u Samostan Male braće u Dubrovnik gdje je predavao na Franjevačkom učilištu. Teologiju je doktorirao 1925. na Univerzitetu u Rimu, a na Papinskoj višoj glazbenoj školi 1926. završio je studij muzikologije. Nakon toga je jedno vrijeme predavao u Zagrebu, zatim je opet poslan na Badiju gdje je bio nastavnik glazbe u Franjevačkoj gimnaziji. Uz predavanje, vodio je pjevački đački zbor i s njim nastupao na nedjeljnim i blagdanskim službama na Badiji i po okolnim mjestima. Sokol je bio nadareni skladatelj i skladao je za razne prilike. Bavio se pisanjem, a posebno je vrijedna i bogata njegova izdavačka djelatnost gdje se ističe njegov glazbeni niz 'Pjevajte Gospodinu pjesmu novu', Zbirka za crkvenu i svjetovnu glazbu, koju je izdavao od 1929. do 1941. O Sokolu se najviše može i saznati iz njegovih djela, iz brojnih skladbi, iz onoga što je pisao i što je kao izdavač ostavio. U različitim časopisima od 1912. do 1939. objavio je na stotine članaka, među kojima se ponajviše ističu oni s glazbenom tematikom.

Sve ovo može se pronaći u tekstu fra Stipe Nosića o fra Bernardinu i njegovu životu glazbenika franjevca. Kad se iščitava život i djelovanje ovoga fratra, nejasno je zašto su ga partizani ubili i što im je skrivio franjevac koji je svoj cijeli život posvetio učenju i Bogu. Sokol se na otočić Badiju ponovno vraća u veljači 1944., rat je u punom jeku i u to vrijeme biti svećenik nije baš jednostavno. U Ravnu su četnici 24. rujna 1943. ubili franjevca, studenta teologije, Balda (Antuna) Beatu, a partizani su, pod izgovorom da su protiv 'narodne vlasti', u listopadu u Dubrovniku pogubili trojicu poznatih franjevaca, profesora Franjevačke teologije i Više franjevačke gimnazije iz Samostana Male braće: fra Marijana (Luku) Blažića i fra Tomu (Petra) Tomašića, koji su ubijeni 25. listopada na Daksi, a fra Gerarda (Marka) Barbira 29. listopada 1944. godine.

Rekli da ga vode na Vis

Kako su posvjedočili franjevci koji su se u to doba nalazili u samostanu, fra Bernardin Sokol odveden je s otočića Badije u četvrtak 28. rujna 1944. godine u večernjim satima. Jedan od onih koji je tada bio u samostanu je i fra Vjekoslav Bonifačić, s kojim je o tom događaju razgovarao fra Ivo Peran, Sokolov učenik, i o tomu zapisao: 'Braća su u blagovaonici. Nebo bez zvijezda, a olujno jugo nasrće ispod samostana na Badiji kod Korčule. Svako toliko provirivali smo da bismo razabrali što je s čamcima privezanim uz mul i ‚skaletom’ na sidrištu pred samostanom. Začusmo motorni čamac. Utihnuli smo. Motor!‚ Vojska, partizani’ - dodavali bi fratri. A tko bi drugi mogao biti u ovakvoj noći. Dolaze po mene, reče o. Sokol, i potegne me: 'Ispovjedi me!' Sve je to izrekao tako sigurno i mirno kao da čeka dogovoren susret. Nije bilo vremena za raspravljanje. Kroz udare juga čuo se žagor pred samostanom, i razabirali su Lijepa kapase poznati glasovi iz susjednih mjesta: Korčule, Vrnika, Lumbarde, Dominča... O. Sokol i ja vratili smo se brzo pred blagovaonicu, a već se čula lupa na vratima samostana. Otvorili smo, a što drugo? Partizani! Otac Sokol? ‚Evo me.’ Još sad mi je u ušima njegov miran i siguran glas. ‚Morate s nama na Vis. Imaju vas nešto ispitivati.’ Kleknuo je i po fratarskom običaju molio gvardijana blagoslov. Znao je on, a i svi smo znali što znači upasti u ruke partizana, i to u ovo i ovakvo vrijeme. Malo nakon toga čuli smo da se njegovo tijelo našlo u moru pod Orebićem.'

Iako su partizani rekli da Sokola vode na Vis radi ispitivanja, očito je da Visa nije nikada vidio, jer su njegovo tijelo uskoro nakon toga našli u moru pod Orebićem. O tome je fra Ivo Peran 1993. zapisao: 'Išao sam u Orebić, jer mi rekoše da je još živ jedan od onih koji mu među škrapama nađoše tijelo i krišom sahraniše. Našao sam ga. Obazirući se uokolo, da ne bude upadno, iako je to bilo nedavno pokaže mi škrape među kojima nađoše tijelo i mjesto gdje ga pokopaše. Ovaj čovjek je imao 14-15 godina. Svega se potanko sjeća, i u kući mi je sve ispričao. Govorahu da je o. Sokol odao Nijemcima neke borce partizane. Pokazalo se da to uopće nije bilo istina. Štoviše, dokazalo se da je to učinila neka žena. Dakako, nije bilo nikakva ispitivanja, nikakva saslušavanja, ni suđenja. Motorni čamac nije ni krenuo prema Visu. Baciše ga u more odmah iza otočića Badije, u Pelješkom kanalu. Da li mu objesiše i kamen o vrat da potone? Čulo se i to. Svakako ga je more izbacilo na obalu, da bude svjedokom događaja. Razgovarao sam i s jednim za kojega mi rekoše da je te večeri bio u motornom čamcu, ali da on nije sudjelovao. Bio je, navodno, samo motorista. Jasno, nisam ga htio ispitivati je li bio u čamcu, ali čim sam spomenuo o. Sokola, počeo je o njemu govoriti da mu je o. Sokol ostao u najboljim uspomenama. Bio je njegov đak i žao mu je da se sve to dogodilo. Imao sam dojam kao da mi nije dao riječi, da ne bi što drugo ispitivao. Još uvijek je prisutan strah iz onih vremena.'

Jako mnogo je pisanih dokumenta o Sokolu i svi oni pokazuju ono što franjevci uporno tvrde – Sokol je bio svećenik, revno je obavljao svoju službu, ljudi su ga voljeli i nikada nikoga nije izdao. U nepotpisanom i nedatiranom rukopisu na kojemu je kratak životopis fra Bernardina, a koji se nalazi u Samostanu Male braće, stoji:

'O. Bernardina partizani odveli iz Badije, da će ga odvesti na Vis, ali su ga ubili u barci između Badije i Orebića 28. rujna 1944. Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: 'Živio Krist Kralj!' Ubivši ga bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana. Tamo je kraj puta i pokopan. Razmišljalo se da ga prenesu ili na groblje Gospe na Orebiću ili u njegovo rodno mjesto, ali do sada to nije ostvareno. Tek nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske pokušao je provincijal fra Marijo Šikić u Orebiću otkriti njegov grob. Rovokopačem su vršena iskapanja, ali na mjestu za koje mu je rečeno da je tu ukopan nisu nađeni fra Bernardinovi posmrtni ostaci.'

Slutio je što mu se sprema

O predosjećaju tragičnoga završetka svoga života, Sokol je, kako svjedoči Badijska samostanska kronika, tako vjerno bio svjestan svega što ga čeka, a što je i zapisivao. Njegovi zapisi svjedoče o želji da vjeru posvjedoči mučeništvom, a izjave prije i za vrijeme mučenja govore o tomu kako je bio spreman na najveću žrtvu. A da se bojao za život i predosjećao smrt, nije nikakvo čudo jer su partizani na prostorima koje su zauzimali bez suđenja, poubijali na stotine ljudi među kojima su bile ugledne osobe i vjerski službenici, tako da se smrt osjećala u zraku. Pojedinci koji su sudjelovali u likvidaciji fra B. Sokola, kao i njihovi istomišljenici, pričali su kako je bio naklonjen fašistima i kako je zbog toga platio životom. Tako je u srpnju 2002. Ivan Jeričević, zvan Čompo, predsjednik Antifašističkoga vijeća saveza boraca otoka Korčule, izjavio kako je 'početkom rujna 1944. jedna barka s borcima Korčulanskoga odreda pristala noću ispred samostana na Badiji' i kako su tada od fratara partizani zatražili fra Bernardina Sokola koji je, navodno, odao Nijemcima šestoricu partizana u jednom bunkeru na Vrniku. Rekao je i kako su ga fratri našli i doveli, te rekli: 'Evo vam ga, riješite nas ovoga zla!'

Na te izjave reagirao je fra Berard Barčić, koji je s fra Bernardinom na Badiji živio i ustvrdio kako su to laži i kako fratri nikad ne bi takvo što rekli. Posvjedočio je kako su mu fra Vjenceslav Bandera i fra Vjekoslav Bonifačić, koji su u to vrijeme bili na Badiji s fra Bernardinom, kazali 'kako se naknadno ustanovilo da nije padre Sokol odao Nijemcima partizane koji su se skrivali na Vrniku, nego imenom i prezimenom druga osoba.' Komunistički jugoslavenski tisak ponekad je spominjao Bernardina Sokola tražeći u njegovim domoljubnim pjesmama opravdanje za ratni zločin koji je nad njim izvršen. Čak je i Viktor Novak u svojoj knjizi Magnum crimen naveo Sokolovu 'Himnu Ante Starčevića', koju je Sokol objavio u zbirci 'Hrvatsko selo' (br. 61), i za stihove te pjesme: 'Ante će donijeti Hrvatskoj spas, Hrvat će na svome biti svoj!', što se odnose na Antu Starčevića, tvrdi da se odnose na Antu Pavelića. Ovime su se vodili i oni koji i danas napadaju Sokola stavljajući mu na teret da je pjevao pjesme Anti Paveliću.

U raznim dokumentima i životopisima Sokola različite su formulacije koje govore o njegovoj smrti, ali i mjestu gdje mu se nalazi tijelo za čijim se ostatcima još uvijek traga. Nakon Drugoga svjetskog rata o Sokolu i njegovu radu govorilo se vrlo malo. Tek se početkom devedesetih u Hrvatskoj opet počelo govoriti o fra Bernardinu pa je i povodom 100. obljetnice rođenja Teologija u Splitu i Franjevačka provincija sv. Jeronima u Zadru upriličila na Bogosloviji u Splitu komemorativni skup.

Istražujući fra B. Sokola, fra Stipe Nosić je prije nekoliko godina došao i do dokumenta Ozne o Sokolu. Prema onomu što stoji na toj mapi, fra Stipe kaže kako na 'neki način u tom kartonu Ozne Sokol još živi'. Nedostaje njegov nadnevak rođenja. Nema optužbe. Nema osude. Nema ni 'smrtnoga lista'. Unutra su samo Sokolovo svojevrsno oproštajno pismo fra Marijanu Blažiću, mali novinski isječak s člankom o njemu, u kojem autor 'D' navodi citat iz pjesme što ju je Sokol uglazbio i njegova objavljena zbirka br. 7 Crkvene skladbe. Kao optužnica može se shvatiti taj kratki novinski članak objavljen u Hrvatskom glasu, 5. kolovoza 1941. s naslovom 'Desetgodišnjica glazbenih izdanja o. dra Bernardina Sokola'.

Strašna je šutnja

Prema Kronici badijskoga samostana, partizani su iz Sokolove sobe odnijeli više spisa, dok se u Ozninu omotu nalazi samo dio toga. Vjeruje se da su dio smatrali kompromitirajućim materijalom pa su ih sačuvali, a drugih su se riješili. Pismo koje se nalazi u mapi, a koje je gusto tipkano pisaćim strojem na pet i pol stranica, Sokol je započeo pisati 24. kolovoza 1944. Pismo je napisano u ispovjednom tonu. Mnogo je Sokolovih opravdavanja i 'optužaba' na račun drugih fratara, što je znak da se rat i različiti politički pogledi na njegov ishod preselio i pod krovove samostana. Sokol planira zakopati pismo jer se boji da bi ga neki fratri drukčijih pogleda mogli uništiti. Ipak, u njemu piše da 'skriva arhiv'. U pismu stoji kako su partizani od fratara sami uzimali hranu besplatno, a Nijemcima su fratri prodavali povrće ili ga mijenjali za drugu hranu. Sokol piše: 'Znali smo da partizani prigovaraju svima koji imaju veze s Nijemcima prodajom ili služenjem u kući, radom u bunkerima, pa su mnogi muški iz straha prešli njima. Kako ja znam njemački bolje nego drugi naši, mene su slali za sve potrebe.'

Bio je Sokol kod mnogih pitanja posrednik i svjestan da je u opasnost, pa u tom pismu ističe: 'Partizani su me imali prije na zubu pa su me u prosincu tražili među našima u Blatu i govorili – doći će nam Sokol prije ili kasnije… Oni su me znali još iz Korčule kao Hrvata.' U tom pismu iznosi činjenicu kako zna za tešku klevetu koju su 'neslužbeni' partizani u Korčulu bacili, i iznosi predosjećaj kako će ga partizani odvesti, mučiti i ubiti. Pismo nije poslao, završio ga je 12. rujna 1944. i tu iznosi podatak kako se saznalo 'da partizani znaju tko ih je izdao – jedan njihov…'

Prema Sokolovu pismu, partizani su u trenutku kad su došli po njega, već znali da ih on nije izdao, ali im je to poslužilo kao opravdanje za ono što su namjeravali učiniti – ubiti ga. Iz Sokolova pisma osjeća se njegova ljubav prema hrvatstvu, vidi se kako su istražitelji podcrtali i gotovo svako mjesto na kojemu se spominje hrvatski narod, po čemu su Sokolovu ljubav prema vlastitom narodu smatrali najvećim njegovim grijehom. Iz pisma je jasno kako se Sokol nada da partizani ne će pobijediti u ratu. A kao zaključak stavlja: 'Prilike su takve da bi partizani mogli lako doći i mene odvesti.' To i sva druga osjetljiva mjesta u pismu istražitelji su podcrtali, a vjerojatno su malo poslije toga Sokolovu slutnju da će ga ubiti, pretvorili u djelo. I u tom pismu Sokol ističe, više puta zapisanu izjavu, da je spreman i na smrt. Piše: 'Hoće li mi udijeliti milost, da umrem kao mučenik za svetu vjeru, što je bila glavna moja želja od djetinjstva?'

Fra Bernardin Sokol ubijen je kad je imao 56 godina, nevin, bez suda, izvučen iz samostana u predvečerje, bačen u more, za čiji grob se ni danas ne zna. Njegov je život iznenada prekinut, u trenutku kad je imao mnogo planova. Sve ono što je do tada glazbeno stvarao, stavljeno je po strani. O njemu se nije smjelo govoriti, njegove skladbe nisu se smjele izvoditi, kao da nije ni postojao. Strašna je bila šutnja koja je godinama vladala o ovomu fratru koji je u naslijeđe ostavio mnogo toga.

Ubili su zaslužnoga člana hrvatskoga naroda, ubili su rodoljuba, okončali njegove planove, komponiranje i pjesmu. Osiromašili su čovječanstvo za sposobnoga i priznatoga velikoga hrvatskog i svjetskoga glazbenika, naveo je u zborniku o fra Bernardinu Sokolu fra Stipe Nosić.

Jasno je kako je ovo što se trenutačno događa oko fra B. Sokola zapravo i orkestrirani napad na Crkvu,, u kojemu pojedinci, svatko na svoj način, skupljaju bodove za svoju dnevnu politiku i predsjedničku utrku, ali i kako bi po tko zna koji put uperili prst u 'klerofašističku crkvu', kako ju vole zvati. Žalosno je kako fra Bernardin Sokol, na žalost, mnogima opet služi kao žrtveni jarac i nanovo ga se ubija kako bi na njemu poentirali isti oni čiji su ga pretci pod okriljem noći odveli i mučki ubili. S druge strane, strašna je, žalosna i nadasve sramotna šutnja onih s domoljubnoga, ali ne samo političkoga pola, kao i pojedinih hrvatskih povjesničara koji dokumentiranom istinom ne žele začepiti usta glasnijim neistomišljenicima. Iako je prošlo 75 godina od strašne smrti ovoga velikoga sina hrvatskoga naroda, kako fra Stipe naziva fra Bernardina, šutnja je i dalje prisutna. Oni koji ni tada nisu voljeli ni željeli Sokola i koji su odgovorni za njegovu mučeničku smrt, na žalost, i danas u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj imaju svoje istomišljenike.

Iz zapisa fra Bernardina Sokola

Dana 22. o.m. (kolovoz je 1944.,) otišao sam poslije 7 sati u jutro baciti vrše pokraj prve bove kraj Borića. Znali smo da se kraj ’Plavnjaka’ ne smije, ali uvijek su puštali za Badiju. Najednom počnu pucati… Ja sam mislio da je neko upozorenje, pa sam se brzo okrenuo prema Borićima, ali nisu prestali pucati. Bila je jedna patrola na ’Kolonama’, a druga pucala sa sv. Ante, gdje je jak bunker. Pratile su me sve do samostana, svi su se u samostanu bojali, da ću biti pogođen, ali hvala Isusu nisu ni barčice pogodili. Isti smo dan pošli u grad O. Gvardijan i ja za poslom pa smo doznali zašto su pucali, jer smo se svi čudili: dan prije su vojnici došli na Vrnik i ravno ka jednom bunkeru, gdje su našli spavati učitelja Šeparović Nika iz Blata i još 3 druga partizana iz bliže okolice. Ta su trojica slijedeće noći pobjegla, kako se je kasnije doznalo, pa preplivali Badiju kod ’Garević’ (ispod Ježevića), a onda iza bova na Vrnik i kasnije u Lumbardu. Vojnici su mene držali pobjeglim partizanima pa su ZBILJA pucali na mene za upozorenje (Pismo od 25. VIII. 1944., str. 2).

Sutradan otišao O. Gvardijan sam za potrebu u grad i čuo, kaže, kako u Korčuli govore da je O. Sokol Njemcima to dao… (misli na podatke o mjestu skrivanja partizana). Podvečer otišao O. Vjekoslav na ’Dominče’ pa mu gdja Kruna Marinković sva uzrujana kaže, kako zločesti svijet baca krivnju na O. Sokola što je bez obzira, kako jedan svećenik ne bi to učinio, već po sebi O. Sokol nije mogao učiniti nego jedan koji pozna sve ’finese’, tim više što su njemci u Lumbardi našli magazin u jednoj kući, došli u tu kuću, činili otkriti jedan tapet i otvorili ’bukaportu’… Razumije se da će PRAVI partizani znati kako im je jedan njihov to zafrigao, koji je bio potpuno upućen, mali djavao će ipak doći na račun, te će bar nekoji ostati na uvjerenju da je O. Sokol barem kumovao, kako se možemo čudit svetovnicima koji žive bez boga u koliko se protiv ne bore svećenici - Bože, REDOVNICI-braća… (Pismo od 25. VIII. 1944., str. 3).

Kasnije se doznalo u Lumbardi da su došli u kuću Njemci, stupili u jednu sobu, dali otvoriti tapet i otvorit ’bukaportu’, a sa stola stolnjak ispod kojeg su našli arhivu sa zapisnicima, te neki jezici na temelju toga odvedeni /Mali Zdravko Stanić, sin Rudolfa Balarina i neki drugi. U podrumu su našli ’magazin’ pa oodnijeli. O. Gvardijan čuo na Vrniku da partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov… Glede Vrnika najvjerojatnije što se govori, da su njemci sa dalekozorom prijetili (zacijelo: primijetili, op. BŠ) dolazak partizana sa SV. Antona, pa onda i sa drugih strana, jer su došli na dve strane na bunker, koji je bio otvoren, toliko su bili sigurni da su radi zraka držali po noći otvoreno/. (Pismo od 25. VIII. 1944., dodatak pismu, str. 3).

Bojim se da će pozitivni dokumenti za mene biti uništeni, a negativni ostavljeni, dok o drugima protivno. Sve ja ovo izjavljujem pred Bogom, da sam na sve napisao što se nalazi u mojim spisima uopće po svijesti i nastojao biti potpuno objektivan sine irra et studio i da me prema nikome nije vodila mržnja ili zavist jer sam se cijelog života borio samo istinom i zato sam nastradao… (Isto, Pismo od 12. IX., str. 5).

Želim biti rehabilitiran, barem poslije smrti, ali FIAT, ako bude protivna sv. Volja božja, hoće li mi udijeliti milost, da umrem kao mučenik za svetu vjeru, što je bila glavna moja želja od djetinjstva. Sam Isus znade, ali ću nastojati da bude povezano… Zadnje će moje riječi biti: Živio Isus, slava, preč. Srce Marijino, pobjednik živio papa - Živjela katolička Hrvatska' (Pismo od 12. IX., str. 6).

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

 

Hrvatski tjednik

Čet, 12-12-2019, 05:17:56

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.