Hrvatskoj se 1945. godine nije mogao dogoditi gori od dolaska Titovih partizana i komunista na vlast

Danima sam čekao hoće li netko od bezbrojnih žustrih kritičara čelnice Neovisnih za Hrvatsku gospođe Brune Esih objaviti koliko toliko vjerodostojan argument protiv njezine izjave da je 8. svibnja 1945. godine u Zagrebu bio dan okupacije, a ne nekakav dan oslobođenja kakvim ga predstavljaju svi jugonostalgičari i petokolonaši. Uvrijeđeni su se kritičari nadmetali u demonizaciji te političarke ogorčeno se iščuđavajući kako je moguće da postoji netko tko ulazak partizana u Zagreb smatra padom hrvatskoga glavnog grada. Esih pobrojala je nekoliko ključnih činjenica: 'Danas, 8. svibnja, obljetnica je ulaska Jugoslavenske armije u opustjeli Zagreb. Događaj je to koji simbolizira pokolje i pljačku, a jugoslavensku okupaciju Hrvatske obilježilo je skidanje hrvatske i podizanje jugoslavenske zastave; zabrana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i obnova Jugoslavenske akademije; dokidanje studija hrvatskog jezika umjesto kojega se na Sveučilištu studira „narodni jezik“; Društvo književnika Hrvatske stupa na mjesto dotadašnjega Društva hrvatskih književnika, a umjesto „Lijepe naše“, na radiju se izvodi „Uz Tita i Staljina, dva junačka sina...“

Nije rekla sve jer da bi se opisala veličina „darovane slobode“, trebala bi sabrana djela, a ne nekoliko rečenica. Prije svega, nije spomenula najkrvaviju posljedicu koju su iza sebe ostavili „oslobodioci“ – više od 100 masovnih grobnica na širem području Zagreba, a najstravičnije su dokumentirane spoznaje o odvođenju ranjenika, boraca i civila, djece i staraca, iz zagrebačkih bolnica i škola te likvidacijama i bacanjima u jame. Nekoliko dana poslije, Zlatko Hasanbegović je, poentirajući nad inferiornim kritičarima, rekao je kako je samo u Zagreba i okolici 12 „Ovčara“ kao posljedica tobožnje slobode koju su donijeli partizani. Dr. Ivo Lučić s pravom je prije toga usporedio „oslobođenje“ Zagreba 1945. s „oslobođenjem“ Vukovara 1991. godine.

Podsjećanje na užasne partizanske zločine, najveće mirnodopske nakon svršetka Drugoga svjetskoga rata, ne uzbuđuje apologete Titova pokreta i Jugoslavije. Te im priče uđu na jedno, a izađu na drugo uho. Po nedostatku emocija, vidi se da ti ljudi jednostavno nemaju savjesti, da su to specifični zombiji jugokomunističkoga režima baždareni da se bez ikakve empatije naslađuju na krvi svojih neprijatelja, što svakako jest izopačenosti. Sve što pokušavaju jesu kontranapadi ad hominem i prelazak na teren neznanstvenoga kondicionala – što bi bilo, da nije bilo Tita i partizana. Što bi bilo? „Znameniti povjesničari“ poput Mesića instalirali su teoriju da bez Tita i komunista uopće ne bi bilo Hrvata, drugi su, na njegovome tragu, rekli da ne bi bilo Hrvatske i da bi se vratila Kraljevina Jugoslavija, treći razvijaju nekakve drukčije jednako sumanute nagađajuće teorije.

Titovi partizani nisu se borili za Hrvatsku nego protiv nje

Što bi doista bilo, može se samo nagađati, ali danas smo svjedoci da niti jedna država, počevši od Njemačke, Austrije, Italije, Francuske, Belgije, Bugarske, Mađarske, nisu nestale ni 8. 5.Ušavši u Zagreb 8. svibnja 1945., oni nisu nikoga oslobodili niti ih je itko zvao da donesu slobodu. Uspostavili su oktroiranu državu i režim te uz pomoć kvislinških komunista pola stoljeća vladali Hrvatskom unazadivši ju možda par stoljeća. One nacionalno svjesne komuniste koji su se suprotstavljali, brzo bi pojela noć. Ako smo imali Hrvatsku i ako smo imali slobodu koju su nam navodno donijeli tzv. antifašisti, zašto je 90-ih izginulo u obrani domovine više od 15 tisuća branitelja i civila, samo u Hrvatskoj. propale zbog fašizma, nacizma, odnosno neke vrste ovisnosti i participacije u Hitlerovu projektu. Sve su se nakon Drugoga svjetskog rata ubrzano razvijale, osim onih koje su potpale pod komunističku kapu. Antifašizam u svijetu rezultirao je nakon svršetka Drugoga svjetskog rata obnovom nacionalnih država, parlamentarnom demokracijom u njima, sigurnošću i mirom. U Hrvatskoj je tzv. antifašizam rezultirao Jugoslavijom, dakle uništenjem nacionalne države, nametnutim jednopartijskim sustavom i masovnim zločinima nad hrvatskim narodom te temeljitom pljačkom. Titovi partizani nisu se borili za Hrvatsku nego protiv nje, borili su se za vlast i za Jugoslaviju na poziv Staljina nakon što su raskinuli pakt s Hitlerom.

Ušavši u Zagreb 8. svibnja 1945., oni nisu nikoga oslobodili niti ih je itko zvao da donesu slobodu. Uspostavili su oktroiranu državu i režim te uz pomoć kvislinških komunista pola stoljeća vladali Hrvatskom unazadivši ju možda par stoljeća. One nacionalno svjesne komuniste koji su se suprotstavljali, brzo bi pojela noć. Ako smo imali Hrvatsku i ako smo imali slobodu koju su nam navodno donijeli tzv. antifašisti, zašto je 90-ih izginulo u obrani domovine više od 15 tisuća branitelja i civila, samo u Hrvatskoj.

Najgori mogući scenarij

Priče o oslobođenju i antifašistima danas potenciraju mrzitelji slobodne hrvatske države, oni koji žele potisnuti prijeko potrebno konačno njihovo suočavanje s tragičnim posljedicama svoje vladavine. Titov režim likvidirao je ili protjerao tijekom polustoljetne okupacije pola milijuna Hrvata, uništio je biološku supstancu naše nacije, a neki dokazuju da je ukupan broj tih žrtava, pogubljenih, zatvorenih i rastjeranih, i milijun. Ne postoji ni jedan znanstveno prihvatljiv argument koji bi podupirao tezu da je 1945. godine nastupila sloboda. Jugoslavije je bila oktroirana, okupacijska i teroristička država. Neki pojedinci misle da nije bila okupacija samo zato što je jezik okupatora bio srpski jezik, razumljiv, za razliku od npr. talijanskoga, što je tragikomično.

I da zaključimo tekst špekulacijom: da, da nije bilo Tita i komunista, možda bi se doista vratila Kraljevina Jugoslavija, ali s njom bi se vratila i Banovina Hrvatska, Hrvatska bi sačuvala možda dio svoga teritorija u Boki kotorskoj, BiH, Vojvodini, koje joj je zločinac i veleizdajnik Tito potezom pera oduzeo, a poginulo bi možda par sto tisuća Hrvata manje nego što ih je pobio Titov režim. Možda bi kasnije lakše vratila Istru, otoke, Zadar i bezbolnije ostvarila samostalnost. Bilo bi to zlo, ali, ako je suditi po iskustvu, manje zlo od onoga koje je Hrvatsku snašlo. Dolazak Titovih komunista i partizana u Zagreb i Hrvatsku najgori je mogući scenarij.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik