Karadžić je osuđen, ali ostaje njegovo djelo, na genocidu nastala Republika Srpska

Haaški sud ne će pisati povijest kraja 20. stoljeća na području nekadašnje Jugoslavije, ali za sobom ostavlja presude koje će još dugo biti alibi mnogima koji će rado izvrtati povijesnu istinu. Ratni vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić s 40 prvostupanjskih godina pravomoćno je osuđen na doživotnu robiju. Politici koja u tom međunarodnome kazalištu lutaka upravlja sudačkim i tužiteljskim marionetama drakonska kazna pojedincu (do kojega nikomu više nije stalo) u funkciji je potiskivanja primarne činjenice da je Srbija prošla neokrznuto. Proces Karadžiću bio je zadnja prigoda da se koliko-toliko udovolji pravdi i Srbiju barem spomene kao državu koja je vodila agresiju i u sastavu koje je bio Karadžić.

Kao žalosni rezime ratovanja na području bivše Jugoslavije, jedino je Hrvatska označena kao agresor u Bosni i Hercegovini, Srbija je izbjegla takvu kvalifikaciju i za Hrvatsku i za BiH. To jednostavno nije istina, slažu se i odvjetnici i promatrači koji nisu skloni Hrvatskoj. Ali kao da sada svi otkrivaju toplu vodu i kao da se uopće smjelo dopustiti da situacija dođe do gotovo zadnjega slučaja bez HaagKad se vidjelo kakvim se sve klevetama i bez ikakvih dokaza, uz sumanute konstrukcije, taj isti Haag koristi ne bi li osudio šestoricu bosansko-hercegovačkih Hrvata, odnosno do čega su doveli časnoga Slobodana Praljka, koji niti je zapovjedio, niti je počinio ratni zločin, niti je bio u funkciji bilo kakve agresije, onda Hrvatskoj ne bi smjelo biti nimalo utješno što je Haag zatvorio Karadžića i Mladića do kraja života, ostavljajući rezultate njihova zločina, a Hrvatsku, uza sve to, označio kao jedinoga krivca za sve. Odavno je propuštena prigoda za reakciju i danas nema koristi od lamentiranja.osude Srbije. Radovanu Karadžiću život je uglavnom prošao, on odlazi u najsramniju povijest ljudskoga roda, ali nije ga briga za to. Nakon presude poručio je otprilike kako je manje važna njegova sudbina ako je to cijena opstanka Republike Srpske. Karadžić je osuđen, ali ostaje njegovo djelo, na genocidu nastala Republika Srpska, mahom zaključuju svi promatrači.

Detuđmanizacija

Tendencije Haaškoga sudišta mogle su se prepoznati od prvih dana njegova djelovanja kada je sud procesuirao prvo Hrvate, a tek onda ostale, ne poštujući ni kronološku ni moralnu dimenziju rata. Kada su vidjelo kamo smjera tužiteljstvo u svojoj politici istraga i procesuiranja, pri čemu je otvoreno ignoriralo čak i slučaj jednoga Vukovara, samosvojna država morala je reagirati, ali nije. Ruanda je na istome sudu reagirala zbog podjednakoga procesuiranja žrtve i u agresora u tamošnjem ratu i nakon toga Tužiteljstvu je oduzeta nadležnost za tu državu. Točno je da se Hrvatska u startu zauzimala za utemeljenje Haškoga suda, ali kao suverena država mogla je, kada je vidjela da on ide u smjeru izjednačavanje krivnje, isto tako kao suverena država i povući potpis.

Umjesto toga, do kraja 2000. godine tadašnja se vlast upuštala u pravne bitke, s djelomičnim uspjehom (sub poena u slučaju Gojka Šuška), a vlast nakon 2000. godine u procesu detuđmanizacije i rehabilitacije jugoslavenstva prekinula je bilo kakav oblik pravnoga otpora i jednostavno dala nadležnost tužiteljstvu za oslobodilačke operacije Oluju i Bljesak, što je dovelo do poraznih posljedica. Nitko nije štitio interese hrvatske države. Srbija niti je surađivala, niti je predavala dokumentaciju koju nije htjela, niti je dopustila da bude optužena kao država za genocid, zločine protiv čovječnosti. Sklona joj međunarodna zajednica tolerirala je opstrukcije, a postizala je da joj Srbija izručuje pojedince, kao ustupak za obećanja i izdašne nagrade, a najveća nagrada je, danas se vidi, potpuna amnestija od bilo kakve odgovornosti za sve imperijalne pohode 90-ih.

Izdajnička kultura

U Hrvatskoj se 20 godina razvijala jedna bolesna i izdajnička kultura veličanja, opravdavanja i podupiranja Haaškoga suda. Pojedinci poput Ivana Zvonimira Čička čak su nosili nagrade tužiteljici Carli Del Ponte zato što je procesuirala generala Gotovinu, Račan joj je nudio besplatno ljetovanje na Jadranu, Mesić širom otvorio arhive i nudio najveće državne tajne, Sanader otvarao šampanjac i nazdravljao joj nakon uhićenja Gotovine, sve obavještajne službe i ministarstva pretvoreni su u servis Haaškoga suda, Jadranka Kosor proganjala branitelje i jače nego što je tražio Haag. Što je Haaški sud više djelovao protiv Hrvatske i protiv pravde, više su ga slavili. Tek pred kraj njegova djelovanja, pojedinci su „veleumno“ progledali i zaključili da taj sud ipak nije osigurao pomirenje ni pravdu jer nije procesuirao vodeće vojne zapovjednike srbijanske agresije, ali, eto, ipak bio je potreban jer da nije bilo njega ni Milošević ne bi završio u zatvoru, kao ni Mladić, Karadžić... To je istina, ali nakaradnost toga stava sadržana je u staroj pravničkoj poslovici: bolje pustiti stotinu krivaca nego zatvoriti jednoga nevinoga.

Kad se vidjelo kakvim se sve klevetama i bez ikakvih dokaza, uz sumanute konstrukcije, taj isti Haag koristi ne bi li osudio šestoricu bosansko-hercegovačkih Hrvata, odnosno do čega su doveli časnoga Slobodana Praljka, koji niti je zapovjedio, niti je počinio ratni zločin, niti je bio u funkciji bilo kakve agresije, onda Hrvatskoj ne bi smjelo biti nimalo utješno što je Haag zatvorio Karadžića i Mladića do kraja života, ostavljajući rezultate njihova zločina, a Hrvatsku, uza sve to, označio kao jedinoga krivca za sve. Odavno je propuštena prigoda za reakciju i danas nema koristi od lamentiranja. Trebalo bi možda sazvati te apologete Haaškoga suda, od Čička do Sanadera, Mesića pa do J. Kosor, da kažu naciji nije li ih sram barem uzimati plaću od države protiv koje su se tako entuzijastično borili.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik