Briga za privatnu lisnicu jača od brige za hrvatsku kulturnu baštinu

Na inicijativu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a u svrhu popularizacije jednoga od najpoznatijih obilježja hrvatske pismenosti, Hrvatski je sabor 22. veljače proglasio Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Spomenuti je nadnevak uzet zbog toga što je 1483. tiskana prva knjiga na hrvatskom jeziku Misal po zakonu rimskoga dvora, prvi misal u Europi koji nije tiskan latinicom i na latinskom jeziku, 28 godina nakon Gutenbergove Biblije. Osim Misala i na prvom hrvatskom kamenom spomeniku Bašćanskoj ploči, nekoliko stoljeća ranije, tekst je na glagoljici. Glagoljica je u svakom slučaju zaslužila svoj dan i tu nema prigovora. Drugo je pitanje GlagoljicaStvar je, kako bi neki rekli, vrlo prozaična – nije tu riječ o brizi za hrvatsku kulturnu baštinu, nego za lisnicu. Glagoljica jest hrvatski zaštitni kulturni znak, što je Hrvatski sabor prepoznao, ali ne trgovački, posebno ne od strane jedne znanstvene institucije. Glagoljicom se znanstvene institucije trebaju baviti, kako su to desetljećima u Hrvatskoj radili – od Branka Fučića do Darka Žubrinića, Jasne Horvat, Milice Lukić i toliko drugih – a ne ju gledati kao trgovački "top proizvod". To je posao nekoga drugoga.zašto tu inicijativu nije povukao Staroslavenski institut u kojem postoji poseban odjel - Glagoljska paleografija. Uredbom o podjeli Hrvatskoga filološkog instituta 1996., osnovane su dvije ustanove - Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) i Staroslavenski institut. Temeljna zadaća IHJJ-a istraživanje je na području jezikoslovlja, poglavito povijesnoga razvoja i suvremenoga stanja hrvatskoga jezika. Iz ovih kratkih informacija nameće se pitanje zbog čega upravo iz IHJJ-a inicijativa o proglašenju Dana hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Je li riječ o velikoj brizi za glagoljicu, koja je osam stoljeća bila glavno pismo na znatnom dijelu hrvatskoga područja ili nečem drugom?

Neki znanstvenici s IHJJ-a poluglasno upozoravaju kako je glavna nakana komercijalizacija glagoljice. Navode se riječi ravnatelja dr. Željka Jozića, koji je 'ozarena lica' javno rekao zaposlenicima - 'opet imamo top proizvod' i kako ga zovu neka zastupstva u svrhu prodaje kišobrana s glagoljicom. Takvi kišobrani, može se razabrati iz razgovora s administrativnim osobljem, tek što nisu gotovi, ali za sada im se ne zna cijena. Napominju da se prate mrežne stranice IHJJ-a na kojima će biti pravodobno objavljeno sve o kišobranima s glagoljicom. Sve u svemu nakon što je Hrvatski sabor proglasio Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva, izgleda da se u IHJJ-krenulo se 'punom parom' u posao s kišobranima. Ako prodaja krene, možda na Dolcu, Trešnjevačkom placu, Britanskom trgu i širom Hrvatske budu postavljeni štandovi za prodaju kišobrana urešenih glagoljicom. Trebalo bi razmisliti i o dopuni naziva instituta. Osim za hrvatski jezik i jezikoslovlje da u nazivu bude i za prodaju kišobrana. Ravnateljeve riječi 'opet imamo top proizvod', neki tumače i činjenicom da su kunotoci od Hrvatskog pravopisa koji je IHJJ izradio po nalogu tadašnjeg ministra Željka Jovanovića presahnuli i da je trebalo naći način kako dodatno okuniti džepove.

Stvar je, kako bi neki rekli, vrlo prozaična – nije tu riječ o brizi za hrvatsku kulturnu baštinu, nego za lisnicu. Glagoljica jest hrvatski zaštitni kulturni znak, što je Hrvatski sabor prepoznao, ali ne trgovački, posebno ne od strane jedne znanstvene institucije. Glagoljicom se znanstvene institucije trebaju baviti, kako su to desetljećima u Hrvatskoj radili – od Branka Fučića do Darka Žubrinića, Jasne Horvat, Milice Lukić i toliko drugih – a ne ju gledati kao trgovački "top proizvod". To je posao nekoga drugoga. Poznati hrvatski jezikoslovac Stjepan Ivšić prenoseći "zlatnu ploču" hrvatskoga jezika – Bašćansku ploču – u Zagreb, bio je toliko ushićen kao da prenosi relikviju.Ravnatelj IHJJ-a "ozaren je", kako čujemo, novim top proizvodom. IHJJ za sada nije registriran za prodaju ili izradbu suvenira i uresnih predmeta. No, uvijek se može dopuniti Statut. Glagoljica na kišobranima nije neka osobita novost. To su još 2012. promovirali u Rijeci. Naime, slikar Bruno Paladin inspiriran glagoljicom oblikovao je riječke suvenire. Tada su, osim kišobrana, bili predstavljeni podmetači za čaše sa slovima glagoljice. U IHJJ-u mogli su doći na neku originalniju ideju. Možda da se žensko rublje ukrasi slovima glagoljice, kupaći kostimi, školske torbe, čarape, šeširi...

No vratimo se temi. Glagoljica se zaista najduže zadržala kao pismo u Hrvatskoj, kao hrvatska uglata glagoljica. Tragova glagoljice, ali drugoga tipa, istina ne koliko u Hrvatskoj, ima od Bugarske, preko Moravske do Rusije. Prije dvije godine u Novgorodu u arheološkim iskapanjima crkve Blagovijesti pronađen je uklesan natpis na glagoljici, iz 12. stoljeća. Osim glagoljicom, budući da je hrvatski jezik tijekom povijesti imao tropismen izraz (latinica, glagoljica, hrvatska ćirilica) hrvatska je baština bogata knjigama i dokumentima i na hrvatskoj ćirilici, bosančici. Kad se prihvaćala inicijativa o Danu hrvatske glagoljice i glagoljaštva, je li se razmišljalo i o toj činjenici? Hrvatska se ponosi bogatom kulturnom baštinom na tri pisma i tri jezika. Možda je takav dan trebalo imati? Jer, bi pokazao cjelovitu hrvatsku tiskarsku i pisanu raskoš kroz stoljeća. O tome je trebalo voditi računa. Nije poznato koliko je u čitavu stvar bio uključena HAZU, druge institucije i pojedinci ili je sve riješeno na osobnoj razini, kako to kod nas obično biva. Glagoljicu se ne može reducirati na suvenire i manifestacijske oblike jer se može dogoditi da se 'ubije' njezin sadržaj. Na kraju, treba podsjetiti na misao hrvatskoga ideologa, političara, pučkoga tribuna i preporodnoga prvaka don Mihovila Pavlinovića - slova su puka ratila prosvjeti, što jednostavnija to sgodnija (Hrvatski razgovori, Zadar,1877.).

Artur Bagdasarov: Što ćemo s hrvatskom ćirilicom?

A što ćemo s ćirilicom u Hrvatskoj? Razumije se samo po sebe da se Hrvatska ne može odreći ćirilice jer je to i njezino povijesno pismo, kao naravno i glagoljica. Ako imamo spomendan glagoljice, tada vjerojatno mora postojati i spomendan hrvatske ćirilice (tzv. bosančice, bosanice, aravice ili hrvatsko-bosanske ćirilice) jer Hrvatskoj povijesno pripada i ćirilica. Na ćirilici je pisana listina Kulina bana (1189.), Povaljska listina (1184./1250.), Listina Mladena Šubića (1336.). Pisali su na ćirilici Frankopani, Zrinski, Nikola Jurišić, Keglevići, Petar Kružić i drugi. Svoje su knjige na ćirilici tiskali također i hrvatski protestanti sredinom 16. stoljeća, kao i bosanski franjevci. Ima i na Bašćanskoj ploči nekoliko ćiriličnih slova. Godine 1986. dr. Dragica Malić iz IHJJ-a doktorirala je na bračkom ćiriličnom spomeniku - Povaljska listina kao jezični spomenik . Treba, također, napomenuti da je 2012. godine povodom 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige 'Dubrovačkoga ćirilskoga molitvenika - Od blažene gospođe ofičje', u HAZU-u održan znanstveni skup pod nazivom 'Hrvatska ćirilična baština'. Hrvatska etnolingvokulturna i duhovna baština, koliko je poznato, bila je tropismena i trojezična. Tadašnji su srednjovjekovni tekstovi pisani latinicom, glagoljicom i ćirilicom. Uzgred budi rečeno, Srbija od 2018. godine službeno obilježuje 24. svibnja kao državni blagdan – Dan Ćirila i Metoda. Taj se blagdan već desetljećima slavi u Bugarskoj, Češkoj, Poljskoj, Rusiji, Sjevernoj Makedoniji i Slovačkoj. U Rusiji, primjerice, slave Dan ruskoga jezika (6. lipnja) i Dan slavenske pismenosti i kulture (24. svibnja ). To je opći dan i za ćirilicu i za glagoljicu. Postoji i Dan ruskoga tiska koji se obilježuje 13. siječnja u čast izlaska 1703. godine prvoga broja tiskanoga lista na ruskom jeziku. Ne bismo morali bilo koju baštinsku pismenost politizirati, privatizirati ili komercijalizirati u neke svoje svrhe. Možda bi bilo bolje još malo pretresati ovo pitanje prije konačne odluke, ne znam točno... Takve ozbiljne stvari, oprostite, treba rješavati oprezno, osmišljeno, polako i bez žurbe.

Marko Curać
Hrvatski tjednik