Zločin Titove vlasti nad stotinjak tisuća Talijana ne može biti opravdanje dijelu talijanske politike za nediplomatsko svojatanje sada tuđih teritorija

Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani zavikao je, među ostalim parolama, 10. veljače na Danu sjećanja na fojbe (jame) u Basovizzi (slovenski Bazovica) kraj Trsta: „Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija“, što je s pravom izazvalo oštra reagiranja hrvatskih i slovenskih europarlamentaraca i političkih vrhova u Ljubljani i Zagrebu. No dok su Slovenci tražili Tajanijevu ostavku, hrvatski su se političari samo koristili oštrim riječima bez konkretnih zahtjeva. Rekli bismo: tipično. Bacimo malo pogled u prošlost hrvatskih odnosa sa susjednom Italijom u 19. i 20. stoljeću, a i ranije kad Italije kao države nije bilo. Ti su odnosi često bili plodonosni sve dok Italija nije dobila Istru, Rijeku, Zadar i četiri jadranska otoka kao „nagradu“ za svoju izdaju središnjih sila, Austro-Ugarske i njemačkoga Reicha, u Prvom svjetskome ratu. Od tada počinje talijansko zlostavljanje Hrvata i Slovenaca u tim krajevima koje je doživjelo vrhunac pobjedom njihova fašizma. Italija je izgubila rat u rujnu 1943. i time ona područja u kojima su Hrvati i Slovenci oduvijek činili većinu, ali dio talijanske političke klase, (je li stvarno manjina?) kao da se ne želi pomiriti s rezultatima toga poraza, kao što su učinili Nijemci priznavši njemačko-poljsku granicu na Odri i Nisi.

U Hrvatskoj su se odmah javili za riječ neki političari i novinari s tvrdnjom kako Hrvatska ne bi dobila ta područja da nije bilo Tita i tzv. NOB-a, što je u najbolju ruku jedna od poluistina, a one su ponekad gore od laži. Jugoslavija, a time Hrvatska i Slovenija, dobile su Istru, Rijeku, Zadar i jadranske otoke u prvom redu zato što je Italija izgubila rat i time sva područja u kojima su Talijani činili samo sitne manjine. Tako je bilo u Grčkoj s Dodekanezom, dvanaestootočjem pred obalom Turske s golemom grčkom većinom, tako je bilo u Africi s talijanskim kolonijama. U Grčkoj su pobjednici bili rojalisti, (nazovimo ih grčkim četnicima), a u kolonijama „urođenici“ bez zvijezde petokrake. No Italiji je ostao Južni Tirol, (talijanski: Alto Adige) s austrijskom većinom jer je Austrija u sastavu velikog njemačkoga Reicha također bila gubitnica u Drugome svjetskom ratu. Zaključno se može reći da je Italija gubila ono što joj etnički nikad nije pripadalo i zadržala isto jer je i protivna strana (Austrija) također bila gubitnica. Zašto, primjerice, Titovi partizani nisu dobili južnu Korušku, (pjevali su „Ako dođe do bombaša, i Koruška bit će naša“) u kojoj su Slovenci bili većina? Jednostavno zato što su i njemački Austrijanci i koruški Slovenci glasovali poslije Prvoga svjetskoga rata za ostanak u Austriji. Dakle pobjednički partizani dobili su samo one teritorije u kojima je narod bio za priključenje Jugoslaviji, a na tomu su u Istri radili i tamošnji katolički svećenici. Nije bila u pitanju nikakva ideologija nego nacionalna svijest pogođenoga pučanstva. Naši titovci mogu i dalje žaliti jer je njihov idol izgubio najljepši trg u Zagrebu, no pripojenje vječnih hrvatskih krajeva u Italiji matičnim zemljama Hrvatskoj i Sloveniji s time nema nikakve veze. Ovdje valja naglasiti da je vlada NDH poništila Rimske ugovore s Italijom, temeljem kojih je Mussolini ugrabio hrvatska područja na Jadranu, deset dana prije odgovarajuće odluke partizanskog Zavnoha, što se može tumačiti s dvije činjenice: Pavelićeva administracija bila je učinkovitija, i kao drugo, rodoljubnija od

Titove podružnice u Hrvatskoj.

Tajanijeve riječi nikad ne treba zaboraviti, one su opomena da Hrvatska i Slovenija moraju biti itekako oprezne u svojim odnosima s Rimom i njegovim službenicima u Bruxellesu. No sjetimo se završetka Drugoga svjetskoga rata u kojemu su Hrvati na strani partizanskoga pokreta bili pobjednici, premda je ta pobjeda imala i svoje tamne strane o kojima nešto kasnije. Naime,Titovi partizani počinili su brojne zločine u Istri i Trstu kojih se Talijani s pravom podsjećaju, ali usporedba tih zlodjela s Auschwitzom, kako je rečeno u Basovizzi, velika je populistička provokacija koju nije moguće opravdavati. Po svemu je jasno da se bliže izbori.

Jugoslavenska osvajačka pustolovina napadom na Trst

Tito je znao da mu zapadni saveznici ne će dopustiti da TrstTito je znao da mu zapadni saveznici ne će dopustiti da osvoji Trst, ali je to učinio, kako tvrde neki povjesničari, kako bi u zamjenu za napuštanje Trsta dobio britansko izručenje hrvatskih ratnih zarobljenika i civila na Bleiburgu odakle je počeo „Križni put“. U Jugoslaviji se kričalo: „Život damo, Trst ne damo“ i „Druže Tito, ljubičice, ne daj Trsta ni Gorice“, ali Tito je predao zonu A „Slobodnoga teritorija Trsta“ bez krzmanja.osvoji Trst, ali je to učinio, kako tvrde neki povjesničari, kako bi u zamjenu za napuštanje Trsta dobio britansko izručenje hrvatskih ratnih zarobljenika i civila na Bleiburgu odakle je počeo „Križni put“. U Jugoslaviji se kričalo: „Život damo, Trst ne damo“ i „Druže Tito, ljubičice, ne daj Trsta ni Gorice“, ali Tito je predao zonu A „Slobodnoga teritorija Trsta“ bez krzmanja. U rujnu god. 1954. vrativši se u Split iz Skoplja, gdje sam služio u 26. oklopnoj diviziji JNA, gledao sam zaboravljeni film u kinu „Tesla“ kad je odjednom prekinuta projekcija i neki nepoznanac skočio na pozornicu povikavši „Talijani su nam ukrali Trst“. A ja sam naivno ali, na žalost, glasno rekao: „Pa Trst je uvijek bio talijanski“ na što su me svi okolni skočili linčovati, a da nije bilo nekoliko prijatelja koji su me izvukli iz kina, ne nam kako bi to završilo. No koliko god je Trst bio talijanski, u samom središtu grada, u njemu su živjeli i pripadnici drugih naroda Austro-Ugarske Monarhije pa je neko vrijeme više Slovenaca bilo u Trstu nego u Ljubljani. Evo jedno osobno sjećanje. U Trstu sam često dolazio u posjet jednoj talijanskoj obitelji koja je stanovala u blizini velikoga svjetionika „Faro di Vitoria“ koji je postavio Mussolinijev režim. Na susjednoj su kući Slovenci poslije rata velikim crvenim slovima napisali „Tukaj je Jugoslavija“, (Ovdje je Jugoslavija), no Talijani bi to odmah prekrivali bijelom bojom, međutim samo do velike kiše pa bi ono „Tukaj je Jugoslavija“ ponovno izbijalo na površinu zida. Tako su se u ovom nacionalističkom natjecanju borili protiv prirode Slovenci i Talijani koji danas u Republici Italiji žive u političkoj slozi zahvaljujući i činjenici da su obje države ovih naroda pripadnice Europske unije. To bi trebalo važiti i za hrvatsko-talijanske nacionalne i međudržavne odnose.

Tito je znao da će zapadni saveznici predati Trst Italiji jer je nekoliko mjeseci prije toga bio u službenom posjetu Londonu gdje mu je to priopćeno, ali je nakon predaje zone A rimskoj vladi organizirao velike demonstracije i mobilizirao dio vojske. Balkanski cirkusant! Ono što je ostalo neko vrijeme kao poveznica između Trsta i Jugoslavije bila je posebna Komunistička partija Trsta i radnički nogometni klub Ponziana u jugoslavenskoj ligi. Trst je kasnije postao šopingska meka jugoslavenskoga proletarijata: u njemu se naveliko kupovalo traperice, tenisice, tekstil za odjela na metre i kišne kabanice tzv. šuškavce, pa čak i južno i afričko voće, naranče, limune i banane. Sve je to prodavao veletrgovac Kosulich, naše gore list s Krka, s adresom u Trstu. U njegovoj trgovini radio je prodavač po imenu Kragich, rođeni Splićanin, ali Talijan, dok je njegov brat u gradu pod Marjanom bio Hrvat. Tako su ponekad prolazile nacionalne razdjelne crte. Talijani su za vrijeme Drugog svjetskoga rata počinili grozne zločine Hrvatskoj i Sloveniji, šurovali su s četnicima i sabotirali hrvatsku borbu protiv komunističkih partizana. Sve im se to osvetilo poslije rata, izgubili su sve što su imali na istočnoj obali Jadrana. I to s pravom!

Talijanska politika u NDH za vrijeme Drugoga svjetskoga rata

Već nekoliko puta pročitah u hrvatskim novinama kako je Pavelić „prodao“ Italiji Istru i Dalmaciju. Istru god. 1918.! Više od deset godina prije osnivanja Ustaškoga pokreta! Još jedan dokaz velikoga neznanja hrvatskih novinara i političara. Moj tršćanski poznanik, bivši pukovnik talijanske vojske Kragich, koji je za vrijeme talijanske okupacije bio njihov oficir za vezu s četnicima, otvoreno mi je rekao kako je najvažniji cilj talijanske politike u Hrvatskoj bio što više zavaditi Hrvate i Srbe kako bi se međusobno istrijebili i mletačku Dalmaciju učinili praznom za naseljavanje Talijana. Kakva perfidna politika ustaškoga saveznika fašističke Italije! Treba pročitati memoare talijanskoga ministra vanjskih poslova Galeazza Ciana pa vidjeti kako se ruga hrvatskoj delegaciji pod vodstvom poglavnika Ante Pavelića, koja je došla u Rim sa statistikama o hrvatstvu Dalmacije, što nije uzeto u obzir jer Mussolini je htio odnijeti barem jednu „pobjedu“ nakon sramotnih poraza svoje vojske u Grčkoj i Abesiniji. Talijani su prije ulaska u Split odjenuli nekoliko svojih četa u odore jugoslavenske kraljevske vojske i onda im suprotstavili svoje postrojbe, snimivši nekakvu pucnjavu i svoju „pobjedu“ pri „prodoru“ u Spalato. Talijanski politički cirkusanti!

I meni su htjeli „prodati“ jednu takvu „pobjedu“. Kad sam provodio godišnji u lijepom gradiću Peschici u provinciji Foggia nasuprot Dalmaciji, najprije sam bio ugodno iznenađen sličnosti toga grada s TvrdnjeU Hrvatskoj je još u optjecaju tvrdnja kako Hrvatska ne bi dobila ta područja da nije bilo Tita i tzv. NOB-a, što je, u najboljem slučaju, poluistina, gora od laži. Jugoslavija je dobila Istru, Rijeku, Zadar i jadranske otoke zato što je Italija izgubila rat i time sva područja u kojima su Talijani činili manjinu. Osim toga, Vlada NDH poništila je Rimske ugovore s Italijom, deset dana prije odluke partizanskog Zavnoha, što znači da je Pavelićeva administracija bila učinkovitija i rodoljubnija od Titove podružnice u Hrvatskoj.našim primorskim gradićima i onda još više začuđen naišavši na ulicu Via Podgora. (Podgora je moje rodno mjesto). U Veneciji ima mnogo ulica s imenima naših gradova i sela, posebno na Lidu, ali ovdje na jugu Italije to nisam očekivao pa sam pitao sve na koje sam naišao odakle takvo hrvatsko ime jedne talijanske ulice i nitko mi nije znao odgovoriti, osim jednoga taksista koji sasvim ozbiljno reče: „U Podgori smo u prošlom ratu izvojevali jednu veliku pobjedu protiv partizana.“ Joj, odgovorio sam mu, bio sam cijelo vrijeme rata u Podgori, ali tu pobjedu nisam opazio, na što se on nasmijao, opravdavajući rečeno tvrdnjama nekih talijanskih izbjeglica iz Dalmacije koji su po Italiji širili priče o svojim pobjedama i stradanjima, i u svemu pretjeravali, ali pitamo se dokle će to trajati kad je većina onih koji su doživjeli Drugi svjetski rat odavno u grobovima. Možda nastava povijesti u talijanskim školama nije na visini.

Talijanske osjećaje zbog gubitka stare domovine treba poštivati

No nisu sve izbjeglice takve. Opet jedan osobni doživljaj, ovoga puta u Chioggi kraj Venecije gdje sam krajem rujna jedne davne godine proveo odmor u gotovo praznom mjestu. Svako jutro blagovao sam pred hotelom usput čitajući hrvatske časopise. Gotovo svakoga dana s odstojanja me je promatrao jedan postariji čovjek što mi je izgledalo čudno pa sam ga oslovio pitanjem što želi od mene. Odgovor na dobrom hrvatskom začudio me je: „Vidim da čitate hrvatske foje, sigurno ste Hrvat, i ja dolazim iz Hrvatske, iz Splita, ali sam Talijan, moju su obitelj protjerali crveni premda nismo bili fašisti, svaki dan sanjam o Splitu, ali bojim se posjetiti svoj rodni grad da mi crveni ne bi nešto podmetnuli.“ I tako smo se sprijatelji, posjetio sam ga u njegovu lijepom stanu, imao je suprugu i kćer, bio je umirovljenik talijanskih željeznica, no patio je od nostalgije ili, kako bi rekao Slaven Letica, od domotužja za svojim divnim Splitom, svojom Dalmacijom i svojom Hrvatskom. Bio je jedan od kojih stotinjak tisuća Talijana koje su Titove vlasti protjerale s njihovih vjekovnih postojbina, bilo je to etničko čišćenje koje mi Hrvati moramo priznati i s time u svezi poštivati talijanske osjećaje radi gubitka njihove domovine i smrti na tisuće nevinih Talijana kojih se oni danas sjećaju, ali isto tako odgovornim političarima u Italiji treba reći da sve njihove žrtve nisu opravdanje za nediplomatsko svojatanje sada tuđih teritorija, da se trebaju ponašati europski jer granice više ne razdvajaju nego spajaju. Upravo u Istri danas Talijani imaju mnogo veća prava na svoje nacionalne posebnosti nego bilo koja druga nacionalna manjina u Europi. Između Hrvatske i Slovenije s jedne te Italije s druge strane ne bi smjelo biti prijepora zbog granica. Italija se mora pomiriti s gubitkom dijela svoga teritorija jer su na njemu Hrvati i Slovenci oduvijek bili većina. Sve ostalo može se regulirati međunarodnim sporazumima.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik