Hrvatski tjednik
 

Razgovor sa Slobodanom Prosperovom Novakom, autorom monodrame 'Ja Slobodan Praljak'

Još od tragične epske scene u haaškoj sudnici, kad je general Slobodan Praljak pred očima cijeloga svijeta ispio čašu svih hrvatskih suza, javnost je s nestrpljenjem iščekivala izvedbu monodrame 'Ja, Slobodan Praljak', koju su već na dan tragedije najavili Praljkovi prijatelji i dugogodišnji dobri znanci Slobodan Prosperov Novak i Božidar Alić.

Točno godinu dana od Praljkova potresnoga čina monodrama će 29. studenoga doživjeti svoju praizvedbu.

Po mnogima Prosperov Novak je, ako ne najveći, a onda svakako jedan od najvećih živućih hrvatskih intelektualaca. Već više godina njegova javna prezentnost temelji se ponajviše na njegovim kulturno-političkim komentarima u emisiji HTV-a 'Pola ure kulture'. Ti komentari nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. U svojim svakotjednim TV-Slobodan Prosperov NovakMonodramaMonodrama je pokušaj da se sagleda duboka spoznajna drama jednoga briljantnog uma, čovjeka koji je bio svestrano obrazovan, realiziran na mnogim područjima, pravi homo universalis, a pribjegao je takvu činu. Takva odanost načelima i nepristajanje na kompromis ostavlja bez daha i one koji su ga slabo poznavali.ukazanjima Novak fascinira erudicijom, lucidnim promišljanjem i seciranjem hrvatske kulturne, književne, političke i teatrološke svakodnevnice. Njegovi obračuni s raznim bizarnostima dnevnih zbivanja, vješti srazovi s moćnicima i pojavama u javnome životu, sa stranputicama umjetnosti, kulture i politike, često su protkani duhovitim paralelama i analogijama. Često sadašnjost komentira podsjećajući na brojne poučne povijesne anegdote, koje vadi kao iz rukava. Tim usporedbama povijesti i suvremenosti, Prosperov, s blagim ironijskim odmakom, kao da samo podsjeća na jednu puno dublju poruku: Na sceni se samo mijenjaju akteri, ali scena, na kojoj akteri nastupaju, te vječna drama čovječje naravi, u kojoj novi akteri uvijek iznova igraju, ostaje ista i u svojoj najdubljoj biti nepromijenjena. Ta univerzalna ljudska drama stalni je postav jednoga velikog teatra zvanog šareni krug zemaljski.

Upravo zbog Novakove intelektualne nepotkupljivosti, zbog britka i iskričava duha, mnogi ne kriju zanimanje i za Novakovo viđenje i uprizorenje životne drame generala Praljka. Očekivanja od praizvedbe predstave su velika. Nekolicina rijetkih, koji su imali priliku vidjeti predpremijernu izvedbu, ne štede riječi hvale. Tim povodom smo s autorom Slobodanom Prosperovim Novakom imali ovaj razgovor s povodom.

Gospodine Novak, što Vas je ponukalo da odmah nakon potresnoga čina Slobodana Praljka najavite i napišete monodramu iz post mortem vizure pokojnoga generala?

Uvijek mi je pomalo neugodno govoriti o mojemu prijatelju Bobi Praljku i o njegovu činu jer su o tome već previše Praljakgovorili mnogi nedostojni ljudi. Monodrama je pokušaj da se sagleda duboka spoznajna drama jednoga briljantnog uma, čovjeka koji je bio svestrano obrazovan, realiziran na mnogim područjima, pravi homo universalis, a pribjegao je takvu činu. I to neposredno prije izlaska na slobodu. Takva odanost načelima i nepristajanje na kompromis ostavlja bez daha i one koji su ga slabo poznavali.

No poriv da napišem dramu leži jednim dijelom u želji da kao teatrolog kažem koliko je kod nas slabo shvaćeno koliko je taj događaj tragedija. U hrvatskoj je javnosti vrlo slabo sagledavano ono što taj događaj čini tragedijom. Doduše, danas gotovo ništa nije tragedija. Mediji svakodnevno izvješćuju o katastrofama, ali gotovo nikad o tragedijama. Međutim, katastrofe nemaju onu emocionalnu i osobnu dimenziju koju ima tragedija. Katastrofa je izvanjska pojava, dok tragedija ima duboko intimističku dimenziju. Rijetke su tragedije u našemu dobu. Jednostavno zato što mi živimo u netragičnom dobu.

 O Praljku su govorili banalni i nedostojni ljudi

Znači li to da je hrvatsko društvo svojom indolencijom i ravnodušnošću otupjelo? Zašto smo izgubili osjećaj i smisao za emocionalnu i duhovnu dimenziju takvoga čina?

Da bi nešto postalo tragedijom, potreban je prije svega, kao prva kategorija, ponos. Ponos, koji će biti kažnjen, koji će biti osuđen. To se dogodilo generalu Praljku: Bio mu je kažnjen ponos. Zatim je došao drugi čin te tragedije, te Praljakgeste koju je on počinio: On je umro. Jer oni kojima je ponos osuđen – umiru. Kako bi očistili svoju zajednicu. I ta katarzična činjenica koja povezuje svaku tragediju, u ovome je slučaju bila vrlo bitna. Druga NenormalnoHrvatska je još uvijek okovana anacionalnom logikom propaloga komunističkog sustava. Najbolji primjeri za to u području kulture su HAZU i Matica hrvatska koja objavljuje knjigu jednoga Splićanina, potpisnika Sarajevske deklaracije o jeziku. To nije normalno.stvar, koju naša zajednica – kojoj je jedna žrtva ponuđena za čišćenje – nije shvatila, jest to kako o tom činu ne treba previše govoriti. I to zato što tragedija nikada nije sadržaj, tragedija je forma. Kod tragične se osobe, kada počini taj čin, svi sadržaji dokidaju. Nema više sadržaja. Sva krivnja postaje pravda. I to je osobina svake tragedije – da je forma. To naša zajednica nije shvatila.

Nije li to kulminacija liberalne paradigme? Svetost čovjeka i u svezi s time dokidanje tragedije. Nije li vrhunska tragedija modernoga čovjeka sublimirana upravo u dokidanju tragedije?

Za banalne ljude tragedija ne postoji ili ju ne žele vidjeti. Umjesto forme, njihovi skučeni umovi u tragediji i dalje žele vidjeti samo sadržaj. Oni odbijaju vidjeti tragediju jer bi inače bilo razvidno da je u svjetlu tragedije svaki sadržaj postao banalan, čak i onaj koji mimo tragičnoga čina može biti ne znam kako važan. Kad netko svoja načela mjeri vlastitim životom, svaka rasprava o sadržaju postaje besmislena. Ni vrijednost načela takvoga čovjeka više nije moguće vrjednovati. Napose to ne mogu valjano učiniti nedostojni ljudi. Mnogi su, govoreći o smrti generala Praljka, govorili o vlastitoj banalnosti. Dogodilo se da je jedan bivši filozof, ili jedan doista vrlo neobičan filozof, gospodin Žarko Puhovski, govorio kako između Mladića i Sokrata stoji Praljak. Takva gotovo suluda rečenica nije smjela nikada biti kazana. Barem u jednome zrelom i samosvjesnom društvu.

Jedan književni kritičar govorio je o tome kako film, koji je Slobodan Praljak snimio pred početak Domovinskoga Praljakrata, nije nešto uspješan. Dakle govorili su neki ljudi koji nisu smjeli govoriti. Govorilo se previše o nečem o čemu Horacije na kraju Hamleta kaže: Sve ostalo je šutnja. Iza tog čina ostaje šutnja. Iako smo mi ljudi, koji ne znamo uvijek što je šutnja, i ne možemo uvijek šutjeti.

Nakon Vašega razmatranja zvuči iznimno tragično živjeti u netragično doba. Koji je smisao generalova postupka u takvome duhovnom ozračju?

Na osobnoj razini taj događaj ima onaj smisao o kojem, kako rekoh, možemo samo šutjeti. Ali na nacionalnoj razini način kako ćemo ga vrjednovati reći će mnogo o nama samima.

Taj događaj je bacio sjenu na jedan rat. Nemojmo zaboraviti, svaki veliki rat ima i posljednju žrtvu. Ta posljednja žrtva obično je nevina žrtva. To je žrtva koju pogodi neki zalutali metak. Taj zalutali metak bila je ona bočica otrova. Ali taj zalutali metak pogodio je čovjeka koji je obustavio rat. On je posljednja žrtva jednoga rata. Kao što je Josip Jović bio prva žrtva toga rata, Slobodan Praljak bio je posljednja.

Hrvatski je problem što nije napravljen reset nacionalnih institucija

Gospodine Novak, svakodnevno ste nazočni u javnome životu. Svojim iznimno angažiranim komentarima osvrćete se i upozoravate na brojne nedosljednosti i nelogičnosti u mnogim područjima. Spektar vaših interesa povelik je. Što ocjenjujete kao glavni razlog učestalih promašaja i sukoba na planu hrvatske javne politike?

Temeljni problem proizlazi iz činjenice da te devedesete godine, nakon nestanka Jugoslavije i stvaranjem hrvatske države, nije napravljeno nešto što bismo mogli nazvati reset javnih i državnih institucija. Tih prevratničkih godina nije napravljena temeljita preobrazba i neophodne strukturne promjene kako bi institucije postale uistinu hrvatske. Usprkos dramatičnim političkim promjenama, te institucije nisu stavljene u službu hrvatskoga nacionalnog interesa. HAZUOstale su kakve su i bile, nastavile su utabanim stazama, nerijetko vođene posve istim ljudima. Zato je Hrvatska još uvijek okovana anacionalnom logikom propaloga komunističkog sustava. Najbolji je primjer Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti koja nije na pravi način GubitniciNetko mora reći pusićima, stazićima, frljićima, obersnelima... Dosta! Oni ruše civilizacijsku razinu uljuđenoga govora. Oni su Mrduša Donja hrvatske kulture, njihov govor tek je neumjerena jeka drekavaca koji su loši gubitnici.reprogramirala svoj sustav kako bi konačno postala - hrvatska.

Što bi zapravo, po Vama, značio taj reset?

Kao prvo, da se razumijemo, HAZU je uvijek bila – hrvatska, kako god da se zvala. Ona je u svoje prvo vrijeme bila iznimno važna za razvitak hrvatske kulture. Ona je, uostalom, kao 'jugoslavenska', osnovala edicije 'Stari pisci hrvatski', 'Građa za povijest književnosti hrvatske', 'Starine'... A to su temeljne edicije, iznimno važne za hrvatski nacionalni identitet. Ali reset podrazumijeva kako je moralo biti oživljeno, promicano i poticano sve ono što Akademiju čini hrvatskom. To su u prvome redu edicije, djela starih pisaca hrvatskih, starine... Glavne edicije koje su do tada stvarale hrvatski identitet morale su biti obnovljene u tome duhu. Akademija je nakon 90- godine odumrla upravo u svojim edicijama. Ako pogledate koliko je svezaka objavljeno u ediciji 'Stari pisci hrvatski', vidjet će te da je to na rubu broja nula. Slična je situacija s Maticom i s nizom drugih institucija.

Pobornik ste ideje da se status Matice uredi zakonom?

Svakako. Matica je bila organizacija za očuvanje jedne kulture koja nema svoju državu. Takve su institucije imali i MHbrojni drugi narodi koji nisu imali državu. No nedopustivo je da Matica nakon stvaranja hrvatske države nije postala elitna kulturna institucija, nego je ostala djelovati kao udruga. Njezin je status trebao biti uređen zakonom i ona je morala postati jedna čvrsta ustanova. Osobno sam se zalagao da Matica bude središnja institucija za izvoz vrhunske hrvatske kulture, nešto poput Società Dante Alighieri ili Goethe-Instituta. Ovako Matica tavori i životari, a i izdavaštvo kojim se nekad ponosila palo je na niske grane. Što ćete dalje, kad u Matici hrvatskoj objavi knjigu stanoviti Splićanin Tomislav Bogdan, profesor starije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu. A taj je Bogdan potpisnik Sarajevske deklaracije o 'zajedničkom' jeziku. Recite mi je li to normalno? Čega je to 'matica', kakva je to košnica i tko je tu trut?

Mnogo ste se bavili obrazovnim sustavom. Kako su se tim političkim promjenama prilagodile niže i visokoškolske ustanove?

U ovome je trenutku aktualna sada već trajna zbrka oko kurikulne reforme i oko poteza trenutačne ministrice. No o tome sam već dosta govorio. Brojni su promašaji već učinjeni nego ranije. Spomenut ću samo osnivanje Filozofskoga fakulteta u Splitu kad su već na početku učinjene pogrješke jer je sada, primjerice, najslabiji odsjek na fakultetu kroatistika. A to se nije smjelo dogoditi. Ondje su jaki povijesni studiji, i to je u redu, ali, s druge strane, zadarski fakultet nije ojačavan nakon osnivanja Sveučilišta u Zadru. Bilo je nekoliko neugodnih situacija prilikom osnivanja zadarskoga sveučilišta te se Zadar, zapravo, bez ikakvoga razloga izgubio jer, navodno, nisu moguća dva filozofska fakulteta na udaljenosti od 150 kilometara. A udaljenost između Oxforda i Cambridgea pet puta je manja. I Zadar je tako ostao bez Filozofskoga fakulteta.

Čerupanje države

Kakva je Vaša ocjena općega stanja u hrvatskoj kulturi, koja je Vaš prirodni okoliš i kojom se godinama bavite?

Mnogi događaji pokazuju da je na djelu redikulizacija hrvatskoga kulturnog prostora. Svjedoci smo da se visoki nacionalni sadržaji vuku po blatu, namjerno se dovode u pitanje, dovode se u sumnju. A ako ima išta u Hrvatskoj što se ne smije dovoditi u pitanje, to su njezine kulturne institucije. Ne može se hrvatska kultura u budućnosti razvijati oko svojih izvaninstitucijskih oblika. Država te oblike, naravno, treba imati, podržavati i održavati ih gdje već postoje. Ali matica kulture ne može se razvijati oko tih oblika, nego oko institucionalnih oblika. Ti oblici trebaju određivati strateške pravce, utemeljene na razrađenoj nacionalnoj kulturnoj politici.

Na koje institucionalne oblike mislite?

Vrlo dobro se zna koje su to forme, i u smislu proizvodnje filmova, i u smislu proizvodnje književnih, glazbenih, HAVClikovnih i drugih djela...

Kad smo kod filmova, jeste li pratili produkcijske avanture Hrvatskog audio-vizualnoga centra i kontroverze s (ko)produkcijskom politikom HAVC-a?

U slučaju HAVC-a, ili primjerice ZAMP-a, radi se o tim izvaninstitucijskim, ili (ništa manje loše), parainstitucijskim oblicima. Koliko sam mogao proniknuti u fenomen HAVC-a, (žao mi je što se moram koristiti tim groznim kraticama gotovo ždanovskog tipa, ali...), čini mi se da je HAVC zapravo ZAMP gospodina doktora Josipovića - drugim sredstvima. Zamislite situaciju u kojoj ravnatelj HAVC-a odbija razgovarati s državom (koja ga financira) o financijskim aspektima svojega djelovanja. Jer da je propitivanje kojekakvih malverzacija, tobože, petljanje u poslovnu i programsku politiku?! I HAVC i ZAMP očigledni su primjeri uzurpacije, gdje se jedna djelatnost preferira na račun drugih. Dok hrvatski književnici žive praktično u bijedi, jer se za njihove knjige dodjeljuju mizerne sume, tzv. stimulacije, poticaji ili kako se to već zove, ovdje se rasipa novac na tzv. manjinske filmove. Ja ne znam što znači manjinski kad se govori o hrvatskom filmu koji je snimljen u Hrvatskoj. To su svinjarije i izmišljotine da se proračun bolje očerupa.

Prije desetak dana Dorh je objavio kako je odbacio prijave i optužbe protiv Hrvoja Hribara. Rekli su da je griješio, ali da nema kaznenih djela?!

Što znači 'griješio'? Posao Dorha je da utvrđuje i progoni kaznena djela. Mogli su odbaciti kaznenu prijavu, UzurpacijaI HAVC i ZAMP primjeri su uzurpacije, gdje se jedna djelatnost preferira na račun drugih. Zamislite situaciju u kojoj ravnatelj HAVC-a odbija razgovarati s državom - koja ga financira - o financijskim aspektima svojega djelovanja jer da je propitivanje malverzacija petljanje u poslovnu i programsku politiku.osnovano ili neosnovano, ali sve drugo je suvišno i neovlašteno brbljanje. Kad Dorh kaže 'griješio' - onda za to mora postojati članak zakona. U protivnome, moraju šutjeti, jer nisu oni moralna ni svjetonazorska instancija.

Lijevi terorizam

Politički gubitnici s tzv. ljevice protivnike, koji su jednostavno uspješniji od njih, nazivaju pogrdno (?), populistima, čak i fašistima ili nacistima. Što kažete na tu praksu etiketiranja koje nije bilo ni u najcrnjim danima komunizma?

Netko mora tim ljudima glasno reći: dosta! Netko mora reći pusićima, stazićima, frljićima i obersnelima da ruše civilizacijsku razinu uljuđenoga govora. Može netko u svoja četiri zida biti što god hoće, možda i fašist, ali u Hrvatskoj ne postoji nikakav formalni ili institucionalni okvir za postojanje takvih retrogradnih pojava. Ni fašizma, ni nacizma. Naznake takvih pojava mogu se zapaziti samo kod onih koji se protiv toga, tobože, bore. To je razvidno i iz etiketiranja o kojemu govorite. Takvo pogrdno blaćenje već i na semantičkoj razini ogledni je primjer fašistoidne i totalitarne paradigme. Svaka diktatura i svaki teror počinje lažnim imenovanjem.

Još prije gotovo dvadeset godina zapazili ste u hrvatskoj javnosti pojave koje ste opisali kao lijevi terorizam. Na što ste mislili?

Da, govorio sam 2000. godine o lijevome terorizmu jer sam osjetio da počinje jedna podjela hrvatskoga društva, koja je meni bila odiozna. Tada je stvorena podjela koju je vodio jedan čovjek, danas vrlo aktivan, rekao bih čak da je vođa cijele te mutne akcije, a to je gospodin Velimir Visković. Kao što je poznato, on je tada, zagovarajući potrebu Velimir Viskovicsindikalnoga udruživanja pisaca, državnim novcem osnovao alternativno društvo hrvatskih pisaca. Te strukovne udruge danas su potpuno i dijametralno podijeljene po političkoj crti, a gospodin Visković za to snosi odgovornost.

Boris Buden Vam je rekao da ste gori od ustaša, a napao Vas je i gospodin Oliver, poznatiji kao Inoslav Bešker.
Da, njemu je zasmetalo što sam govoreći o hrvatskoj himni spomenuo rijeku Drinu. On je tada počeo dijeliti Hrvate na blajburgovce i jasenovce. Bio sam šokiran, jer to je mnogo gore od Milanovićeva 'ili mi ili oni'. To je strašno jer tu se upravo radi o tome fašistoidnom lažnom imenovanju/oslovljavanju.

Znače li te podjele da se hrvatsko društvo sve više polarizira na desnicu i ljevicu i da nam prijete sukobi demona prošlosti?

Ne bih rekao. To je tek neumjerena jeka drekavaca koji su samo loši gubitnici. Nije problem Hrvatske, kako misle gospoda Frljić, Visković, Bešker i njihovo društvo, nekakva lijeva i desna Hrvatska. To se oni varaju. Problem Hrvatske je gore i dolje, a ne lijevo i desno. A oni su na njihovu žalost dolje. Oni su Mrduša Donja hrvatske kulture, a nama je cilj ići gore. Ako hrvatska kultura treba ikamo ići, onda je to gore, ni lijevo ni desno, nego gore. Onim smjerom kojim se uzdigao i hrvatski general Slobodan Praljak.

Vjekoslav Magaš
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Uto, 11-12-2018, 13:21:33

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).