Latvijci, primjer Hrvatima kao narod koji poštuje svoju slobodu i povijest

U nedjelju 23. rujna 2018. nastupio sam kao prvi Hrvat, na 'World Street Workout Power and Strength Championship', koje se održavalo u glavnome gradu Latvije, Rigi. Street Workout, ili u slobodnome prijevodu - ulično vježbanje ili ulična gimnastika. Najpopularniji je to individualni sport na svijetu. Vježbe, koje su se izvodile na svjetskome prvenstvu, širom svijeta, svakodnevno rade milijuni ljudi. Naravno, u okviru vlastitih mogućnosti. Čak i naši slavni nogometaši, rukometaši i sportaši borilačkih sportova rade zgibove, 'dipseve' i čučnjeve. Navedene vježbe dio su rutine velike većine sportaša i rekreativaca, a Svjetsko prvenstvo u Latviji okupilo je najbolje vježbače iz cijeloga svijeta. Tijekom mukotrpnih priprema i javnih treninga na vježbalištu u Velikoj Gorici, sretao sam i lokalne političare, koji su bili upoznati s mojim sportskim pothvatom. Kako više ne postoji krovna organizacija, odnosno Hrvatski Street Workout Savez, odlazak u Latviju, pretvorio se u osobnu misiju. Uz pomoć prijatelja i privatnih sponzora, uspio sam zatvoriti financijsku konstrukciju priprema, troškova puta, kotizacije i smještaja. Ustvari, nisam niti mislio tražiti potporu grada Velike Gorice ili države, no činjenica da mi nitko nije poželio sreću na Svjetskome prvenstvu niti mi čestitao na rezultatu, razotkriva poražavajući odnos sportskih dužnosnika i političara prema društvu, radu i zalaganju, da o domoljublju i ne govorimo.

U Rusiji, i ostalim zemljama bivšega SSSR-a, svaki manji grad i selo imaju barem jedno vježbalište na kojemu vježbaju ljudi različite dobi, motiva i sposobnosti. I na ovo Svjetsko prvenstvo, u organizaciji najveće i jedine priznate svjetske federacije (WSWCF), Rusija je poslala svoje najbolje atlete. Bio sam jedini natjecatelj koji se pojavio potpuno sam, bez ikakve pratnje i trenera. Čak su i sportaši iz Brazila, Gvatemale i Libanona došli organizirano i uz potporu svojih država. Ovakve manifestacije dobra su prigoda za upoznavanje ljudi iz raznih dijelova svijeta. Tijekom sportske karijere nastupio sam na ukupno pet svjetskih prvenstava i to u dvama različitim sportovima. Ono što je uvijek prisutno kod sportaša snažan je osjećaj nacionalnoga ponosa. Sportaš ne predstavlja samo sebe nego i svoju Domovinu. On je ambasador svoje zemlje. To nije fraza, već jednostavna istina.

Bremenita povijest Latvije

Nisam imao previše vremena za razgledavanje Rige, ali sam uspio razgovarati s dosta Latvijaca. Dogodio mi se i manji propust, lapsus. Tijekom posjeta jednoj trgovini, umoran od puta, priupitao sam prodavačicu ima li možda neki autentični litvanski suvenir? Isto trena sam se ispravio, ali me poprijeko pogledala. Niti jedan narod na svijetu, naime, ne želi da ga uspoređuju ili zamjenjuje s drugim narodom. Sve nacije gaje zdravu dozu samopoštovanja. Jedino neki u Hrvatskoj takav odnos prema Domovini nazivaju desničarenjem, ili čak ustaštvom. Politička situacija u Latviji stabilna je i nema velikih tenzija između Latvijaca i Rusa, koji su najveća etnička manjina. Rusi su, prema udjelu u stanovništvu Latvije, dvostruko brojniji nego Srbi u Hrvatskoj prije 1990., a opet, nigdje nema ruskih simbola, pa ni proizvoda. Kada sam pitao za neke poznate ruske artikle, poručeno mi je da odem u Rusiju. U razgovoru s taksistom, saznao sam da dio Rusa želi veća prava, a neki njihovi lideri teže i statusu konstitutivnog naroda. Kada sagledamo povijest Latvije, onda je jasno zašto Latvijci smatraju, da s Rusima, jezično i kulturno, ne trebaju dijeliti Latviju. U Ruskome Carstvu Latvija je imala određenu LatvijaDok u Hrvatskoj Milorad Pupovac i nekoliko stotina njegovih suradnika ima mogućnost paraliziranja čitave države, u latvijskome parlamentu nema komunista, a niti Rusi, koji broje više od četvrtine stanovništva Latvije, nemaju zajamčeno niti jedno mjesto u parlamentu. Ako Latvija, kao članica Europske unije može biti suverena i samostalna u kreiranju vlastite unutarnje politike, zašto ne bi mogla i Hrvatska?autonomiju, ali je punu neovisnost proglasila 19.11.1918. Nakon toga, uslijedio je Rat za neovisnost koji je podijelio latvijski narod. U jednome trenutku Latvija je imala tri različite vlade. U godinama između dvaju svjetskih ratova Latviju je čvrstom rukom vodio Karlis Ulmanis, koji je četiri puta bio i predsjednik latvijske vlade.

Dana 5. 8. 1939. Ulmanis je morao potpisati ugovor sa sovjetskom vladom i dopustiti smještaj 30 000 sovjetskih vojnika na teritoriju Latvije. Nakon toga, Latvija dobiva prosovjetsku Vladu i počinje progon nacionalno osviještenih Latvijaca. Prije napada Njemačke na Rusiju, više od 35 000 Latvijaca ubijeno je ili deportirano iz Latvije u logore na Sibiru. S druge strane, počelo je masovno naseljavanje Rusa. Drugi Svjetski rat u kojem Latvijci masovno pristupaju njemačkim trupama i osnivaju vlastite oružane postrojbe, kratkotrajno je revitalizirao aspiracije za samostalnom i suverenom državom. Godine 1944, Nijemci, nakon poraza, bježe iz Latvije, koju okupiraju sovjetske snage i tada kreće nova faza naseljavanja ruskoga stanovništva. Ovaj scenarij, poznat je i nama u Hrvatskoj. Represalije prema Latvijcima mogu se slobodno nazvati i genocidom u kojemu svoju ulogu ima i Velika Britanija koja je izručila milijune Ukrajinaca, Litvanaca, Latvijaca, Estonaca i pripadnika drugih naroda, sovjetskih trupama. Ono što je tijekom čitave povijesti plaćeno krvlju i brojnim života, Latvijcima je dragocjeno. Zato su Latvijci ponosan narod. U Latviju stižu i migranti s Bliskog i Dalekog Istoka, zbog čega su česti prosvjedi građana. Nakon što su se oslobodili Sovjeta, Latvijci ne žele da ih pregazi mnoštvo sastavljeno od pojedinaca sumnjivih motiva, biografija, i bez ikakve želje za integracijom u latvijsku kulturu i naciju.

Odnos Latvije prema Rusima i komunistima

Doduše, i u Latviji djeluje politička stranka koju bi mogli usporediti sa SDSS-om Milorada Pupovca. Ta stranka zove se Latvijsko-ruska unija. Na čelu stranke nalazi se Tatjana Ždanoka, ali njezini predstavnici nemaju rezervirana mjesta u parlamentu. Ždanoka je i zakonski onemogućena da bude dio latvijskoga parlamenta jer latvijski sudovi dosljedno provode zakon, po kojemu niti jedan bivši član Komunističke partije Latvije, ne može obnašati javnu funkciju. E to se zove lustracija! Dok u Hrvatskoj Milorad Pupovac i nekoliko stotina njegovih suradnika ima mogućnost paraliziranja čitave države, u latvijskome parlamentu nema komunista, a niti Rusi, koji broje više od četvrtine stanovništva Latvije, nemaju zajamčeno niti jedno mjesto u Parlamentu. Ako Latvija, kao članica Europske unije može biti suverena i samostalna u kreiranju vlastite unutarnje politike, zašto ne bi mogla i Hrvatska? Na žalost, kod nas su preobučeni komunisti i dalje moćni, a sve pogoršava i tradicionalni sluganski odnos, dijela 'Hrvata', prema Beogradu. Latvija i Latvijci na mene su ostavili dobre impresije, no povratak u stvarnost, odnosno Hrvatsku, dogodio se u zrakoplovu, prilikom leta za Zagreb. Nakon presjedanja u Varšavi, letio sam s uhljebima, zaposlenicima nekoga našeg ministarstva, koji su se čitavo vrijeme kreveljili i sprdali s vlastitom zemljom. Prepričavali su dojmove iz Varšave i pokazivali fotografije i snimke svojih derneka. Takvim kadrovima, biološkim i duhovnim sinovima Komunističke partije, Hrvatska je postala obećana zemlja. Ali što je s nama Hrvatima? Primjer Latvije može nam poslužiti kao velika pouka. Ako želimo da nas poštuju, prvo moramo naučiti poštovati sami sebe, a tada ćemo se lako riješiti i svih onih, koji Hrvatsku, tu najljepšu zemlju na svijetu, žele uništiti.

Marin Vlahović
Hrvatski tjednik