Dr. sc. Nikica Barić, Hrvatski institut za povijest, o Pupovčevim izjavama
Izjave gospodina Pupovca nisu ništa novo, to je njegov standardni repertoar. Sve zna PupovacGospodin Pupovac drugima moralizatorski predbacuje da „otvore oči“, da se suoče s ovim i s onim, a on sam bira pred čime će otvoriti/zatvoriti oči i s čime će se „suočiti“. No zapravo je nevažan gospodin Pupovac. Ima on pravo na svoje mišljenje, kakvo god ono bilo. Druga je stvar što se on koristi prostorom i okolnostima koje su mu – u našem društvu i politici – široko otvorili neki drugi, da bi nam on, kao da je nekakva moralna vertikala ovoga društva, držao lekcije.gospodin Pupovac kada je riječ o ustaškim zločinima i NDH, sve zna o patnjama Srba koji su 1990. morali davati „izjave lojalnosti“, sve zna o stradanjima Srba koji su napustili svoje domove u Oluji. Tu je on detaljan, iako teško bi se moglo reći precizan, točan. To je i razumljivo. Ne bavi se on kritičkom historiografijom, nego politikom.
No kada je riječ o Srbima iz Hrvatske koji su još 1989. mahali Miloševićevim fotografijama, o Srbima iz Hrvatske koji su 1991. razorili polovicu ove zemlje, pobili na stotine i tisuće Hrvata, a na desetke tisuća protjerali iz njihovih domova, koji su mjesecima razarali hrvatske gradove od Osijeka i Vinkovaca, preko Pakraca do Gospića i Zadra – tu gospodin Pupovac – osim nekih načelnih fraza – kao da ima amneziju. Koliko je Hrvata pobijeno na okupiranim područjima od završetka najvećih borbi 1991. do Oluje? Najmanje nekoliko stotina. Tko ih je pobio? Neki, istina, nisu pobijeni, nego su bili označivani bijelim trakama koje su morali nositi. Možemo se prisjetiti i 1992. kada je do zuba naoružan srpski narod od Korduna do Dalmacije pohitao u Bosansku Posavinu da ju, sa snagama Ratka Mladića, očisti do zadnjega Hrvata i Bošnjaka, u proboju „koridora“ prema beogradskoj „prijestolnici“. No da se gospodin Pupovac ne bi zamarao ovim pojedinostima, on će nam održati još jedno predavanje o ustašama jučer, danas i sutra...
U vezi s toliko puta spomenutim govorom mlađahnoga Aleksandra Vučića, tada Šešeljeva radikala, u Glini početkom 1995. godine: zapravo je stvar u tomu da su Šešeljevi radikali u Skupštini tzv. „Republike Srpske Krajine“ u političkome smislu napravili sve da Knin prekine bilo kakve pregovore sa Zagrebom, što je, dijelom, i omogućilo da dođe do „Oluje“. Razumljivo, kada je došlo do „Oluje“, Vučić više nije bio u Glini, nego na nekome sigurnom mjestu. Pa ako je gospodinu Pupovcu istinski stalo do Srba koji su u „Oluji“ napustili svoje domove, neka zapita Vučića koliko je on – bivši Šešeljev radikal – tome pridonio svojim šetnjama po „Srpskoj Krajini“, obećavajući ondje ljudima da će Srbija biti od Pirota do Karlovca.
Dakle gospodin Pupovac drugima moralizatorski predbacuje da „otvore oči“, da se suoče s ovim i s onim, a on sam bira pred čime će otvoriti/zatvoriti oči i s čime će se „suočiti“. No zapravo je nevažan gospodin Pupovac. Ima on pravo na svoje mišljenje, kakvo god ono bilo. Druga je stvar što se on koristi prostorom i okolnostima koje su mu – u našem društvu i politici – široko otvorili neki drugi, da bi nam on, kao da je nekakva moralna vertikala ovoga društva, držao lekcije.
dr. sc. Nikica Barić
Hrvatski tjednik