Hrvatski tjednik
 

 Kako je bilo biti Hrvatom u komunističkoj Jugoslaviji?

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ponekad se brzopleto izražava: ponekad zbog neuvida u zbilju, ponekad zbog pomanjkanja znanja iz povijesti, a to jedva čekaju njezini neprijatelji i protivnici kako bi ju politički slistili ili još gore proglasili „površnom lutkicom“. Unatoč rečenome, predsjednica bi ipak trebala dobro odvagati svaku riječ izrečenu u javnosti jer ona nije samo obična političarka i državnica, ona je i simbol KGKhrvatske državnosti, kao što su grb, zastava i himna. Preporučili bismo i njezinim kritičarima da poradi toga budu suzdržani u ocjenjivanju njezinih nastupa, to jest da ju po potrebi kritiziraju, ali pri tome se koriste primjerenim rječnikom. Hrvatska je politika ionako zagađena pretjeranim vokabularom.

Na predsjednicu su se nedavno okomili dežurni jugonostalgičari, a njih nije malo, jer je u intervjuu austrijskome Kleine Zeitungu rekao ovo: „Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno imenovati svoje podrijetlo. Umjesto da kažemo ‘ja sam Hrvat’, morali smo reći ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor.“ Odgovarajući na predsjedničine riječi, portal dnevno.hr iznosi kako njezine tvrdnje „da je u Jugoslaviji zabranjeno bilo izjašnjavati se kao Hrvat“ nisu točne pa onda navodi kako je broj Hrvata u Jugoslaviji porastao od 1948. do 1981. sa 3,78 na 4,42 milijuna tako da su „Hrvati sve do raspada bivše države bili drugi narod po zastupljenosti.“ I onda kao najveći dokaz ove tvrdnje Jugoslavijaobjavljen je preslik „Izvoda iz matične knjige venčanih“ Josipa Broza Tita i Jovanke Budisavljević u kojemu je Broz po nacionalnosti označen Hrvatom.

Predsjednica je u intervjuu Kleine Zeitungu bila neprecizna, ali još više to su bili oni koji ju kritiziraju zbog njezinih tvrdnji o izražavanju hrvatstva u komunističkoj Jugoslaviji. Svatko ima s tim dijelom povijesti drukčija iskustva, ali postoji i kolektivno sjećanje naroda. Potpisnik ovoga članka bio je za vrijeme popisa stanovništva SFRJ god. 1953. vojnik u 26. oklopnoj diviziji JNA u Skoplju zadužen za pomaganje pri popisu u svome bataljunu. Naređeno nam je od zapovjedništva divizije da smijemo biti pri ruci vojnicima (neki su bili nepismeni!) kako moraju ispuniti određeni formular, ali nikako ne smijemo bilo kako utjecati na određivanje njihove nacionalnosti. Znači, svatko se mogao deklarirati kako je htio. To je bila teorija, a praksa je bila nešto drukčija. Neki su se izjašnjavali „Jugoslavenima“ premda to nisu bili jer su se nadali da će time lakše steći „zasluge“ u društvenome životu i na radnome mjestu. Posebno je bilo delikatno nacionalno određivanje muslimana. Muslimani sa sela i iz manjih mjesta u našem bataljunu upisivali su u rubriku nacionalnost „Hrvat“, iz većih gradova „Musliman“, a neki čak i „Srbin“. Kad sam jednoga takvoga muslimanskoga „Srbina“, protivno zapovijedi više komande, zapitao zašto se kao musliman upisuje da je Srbin, dobrodušno je odgovorio „Danas je u Bosni probitačnije biti Srbin, ali samo Alah zna što sam ja.“

Naredio pokolj Hrvata na Bleiburgu

Nacionalno izjašnjavanje nije bilo podvrgnuto nekim većim pritiscima no, kako reče moj Mujo, „probitačnije“ je bilo StepinacHabitusOno što su o predsjedničinoj izjavi rekli Josip Manolić, Boris Miletić, Anka Mrak-Taritaš, Zlatko Komadina, Krešo Beljak i Ranko Ostojić govori u prilog spoznaji da je njihov politički habitus još uvijek komunistički i jugoslavenski ili pak da boluju od gubitka pamćenja pa bi trebali potražiti liječničku pomoć.biti Srbinom i/ili Jugoslavenom nego Hrvatom. Ne samo u Bosni i Hercegovini, nego diljem Jugoslavije. Da se Josip Broz Tito formalno izjašnjavao Hrvatom, to nije bila tajna, ali ne treba posebno naglašavati da svi ostali Hrvati nisu bili tako moćni kao on da se tako deklariraju, no to je kod njega bilo političko taktiziranje, a ne nacionalno osvjedočenje. Tito je u prvome razgovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincom rekao „Ja kao Hrvat i katolik...“ nastojeći ga pridobiti da Katoličku Crkvu u Hrvata odvoji od Svete Stolice. Nakon što je Stepinac to odbio, bio je na insceniranome procesu osuđen na 16 godina robije. Tito je koristio svoje „hrvatstvo“ kao političko lukavstvo i ni za što drugo. Tako je za vrijeme hrvatskoga proljeća Tito pročitao u „Hrvatskome tjedniku“ da je Stjepan Radić najveći Hrvat 20. stoljeća, ljubomorno zapazivši: „A ja sam mislio da sam to ja.“ U svojim memoarima slavni kipar Ivan Meštrović napisao je kako mu je Tito rekao da on, Josip Broz, nije ništa manji Hrvat od njega, Meštrovića, jer da se on bori protiv srpske hegemonije. Činjenice su govorile drugim jezikom. Zar nije bilo dovoljno za njegovo antihrvatstvo što je dao naređenje da se izvrše pokolji nakon Bleiburga i uguši hrvatsko proljeće?

Nacionalno pitanje, barem Hrvata i Srba, nije bilo riješeno u komunističkoj Jugoslaviji. Komunistička partija uvela je federalizam, čak konfederalizam, ali samo u teritorijalnome, ali ne i etničkome pogledu. Hrvati i Srbi imali su veća nacionalna prava izvan svojih matičnih pokrajina u Austro-Ugarskoj i Kraljevini Jugoslaviji poslije osnivanja Banovine Hrvatske nego u SFRJ. Svako hrvatstvo i srpstvo izvan SR Hrvatske i SR Srbije bilo je uglavnom zabranjeno, od hrvatstva u BiH jedino je bilo zapažena knjižara Matice hrvatske u Mostaru, a od srpstva KUD Prosvjeta u Zagrebu. Jugokomunisti forsirali su pokrajinstvo: u Hrvatskoj dalmatinstvo, istrijanstvo i slavonstvo, u Srbiji su davali neke prednosti autonomnim pokrajinama, te naravno jugoslavenstvo koje su htjeli pretvoriti u nacionalnu posebnost što im ipak nije uspjelo. Muslimani su dobili veliko M u svome narodnom imenu, ali nisu smjeli razvijati svoje kulturne i jezične posebnosti. Sve rečeno izazivalo je bunt Hrvata, Srba i rijetko Muslimana Hasante bilo pogonsko gorivo za raspad Jugoslavije. Zašto to nije poznato nekim sadašnjim hrvatskim političarima, nevjerojatno je. Možda je to neznanje, a možda i prikriveni jugoslavenski nacionalizam.

Znakovito je reagiranje nekih hrvatskih političara na riječi predsjednice Republike. Zlatko Hasanbegović iz Neovisnih za Hrvatsku samorazumljivo je zaključio „da se nominalno moglo reći da si Hrvat, ali da je bila nepisana politička korektnost da se to ne govori.“ O tome su kružili vicevi kao ovaj: neki je Hrvat na beogradskim Terazijama počeo vikati „Ja sam Hrvat“ pa ga je milicija munjevito uhitila i zatvorila. U Zagrebu je neki Srbin vikao „Ja sam Srbin“ na što nitko nije reagirao osim jednog Zagorca koji mu je prišapnuo: „Bogec, sam si kriv.“ Hasanbegović podsjeća da je pridjev „hrvatsko“ svuda prebačen u „genitiv“. To se počelo ispravljati tijekom hrvatskoga proljeća, ali je nakon Karađorđeva uglavnom zaustavljeno. Sjećam se da je splitski HNK do 1971. nosio ime „Narodno kazalište“ da bi dobilo dodatak „hrvatsko“ tek u hrvatskome proljeću. Partizani su neformalnu splitsku himnu „Marjane, Marjane ča barjak ne viješ, naš barjak hrvatski“, preinačili „naš barjak narodni.“ Hasanbegović navodi da je pri spominjanju hrvatskoga naroda uvijek dodavano „i srpski narod“. Tako je jednom navedeno da u austrijskome Gradišću (Burgenlandu) živi hrvatska i srpska nacionalna manjina, a potonjoj ondje ni traga.

Jogurt je samo metafora

Komunisti su bili toliko glupi da su kažnjavali i one koji su pjevali stare narodne pjesme iz Prvog hrvatskoga preporoda kao „Oj ti vilo, vilo Velebita...“ i „Ustani, bane Jelačiću...“ Prema predsjedniku HSS-a Kreši Beljaku, Hrvati u Jugoslaviji su „imali gotovo sve, samo su neke pjesme bile zabranjene.“ A zašto su se onda pobunili čak i mnogobrojni partijci tijekom hrvatskoga proljeća tražeći jugoslavenskim ustavom zajamčenu političku, gospodarsku i Jogurtkulturnu ravnopravnost hrvatskoga naroda u SFRJ? Zašto je bila objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika? Zašto je hrvatska politička emigracija, po Vladimiru Bakariću, bila „najgora“ od svih drugih emigracija iz Jugoslavije i Udba je ubila više hrvatskih emigranata nego sve istočnoeuropske tajne službe svojih protivnika u inozemstvu? Zašto je među jugoslavenskim političkim zatvorenicima do albanske pobune na Kosovu, prema nacionalnosti bilo najviše Hrvata, a SFRJ ih je imao više po glavi stanovništva nego Sovjetski Savez?

A ono pak što su o predsjedničinoj izjavi govorili Josip Manolić, Boris Miletić, Anka Mrak-Taritaš, Zlatko Komadina i Ranko Ostojić govori u prilog spoznaji da je njihov politički habitus još uvijek komunistički i jugoslavenski ili pak da boluju od gubitka pamćenja pa bi trebali potražiti liječničku pomoć. U Hrvatskoj nije izvršena lustracija i to je to. Ono o jogurtu koji je spomenula predsjednica treba shvatiti metaforički. Svatko tko ima tračak sjećanja, zna da je u SFRJ bilo razdoblja s brojnim pomanjkanjima osnovnih artikala dnevne potrošnje, išlo se u Trst u kupovinu traperica, kišnih mantila tzv. šuškavaca i južnoga voća, a bez gastarbajterskih novčanih pošiljki jugoslavenska bi ekonomija crkla davno prije pada komunizma itd. Postojali su dugi redovi za osnovne prehrambene namirnice. A što je najgore, komunistička Jugoslavija bila je jednopartijska diktatura u kojoj su proganjani svi koji su drukčije mislili i osjećali, a da o drukčijem djelovanju i ne govorimo, posebice Hrvati i vjernici. Onome koji govori drukčije ne bi trebalo biti mjesta u javnome životu sadašnje Republike Hrvatskoj da je ona stvarno ono što piše u njezinu Ustavu. Ali, na žalost, nije.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Uto, 23-10-2018, 12:48:17

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).