Igre velikih sila
Europska unija ipak produbljuje sukob sa SAD-om nepoštivanjem njegova ponovnog uvođenja sankcija Iranu, na što se odlučio Donald Trump prije nekoliko mjeseci. EU ne želi izaći iz nuklearnoga sporazuma s Iranom iz 2015. godine kojim su ukinute sankcije toj zemlji, a što je jednostrano napravio SAD u petome mjesecu ove godine i obnovio ih u znatno većemu obimu. Sankcije uključuju i američki zakon kojim će se visokim globama kažnjavati međunarodne kompanije nastave li poslovati s Iranom, zbog čega su se brojne europske već odlučile napustiti tu zemlju.
Prijetnje kompanijama
Vodstvo EU-a otpočetka se protivilo takvoj jednostranoj odluci SAD-a tražeći kako se oduprijeti politici koja nesumnjivo šteti europskim državama. Ako bi, primjerice, bile u nemogućnosti kupovati naftu od Irana, bile bi prisiljene kupovati samo od američkih saveznica, naravno po vjerojatno znatno nepovoljnijim uvjetima i isključivo u dolarskim plaćanjima. Jean Claude Juncker, predsjednik Europske komisije, odmah je po izlasku SAD-a iz nuklearnoga sporazuma najavio kako se Unija ne će povući iz poslovanja s Iranom te je najavio ponovno aktiviranje blokirajućega statuta iz 1996. godine kojim bi se poništile pravne posljedice kojom bi se kažnjavale kompanije koje posluju s Iranom.
Zakon iz 1996, stvoren kod uvođenja američkih sankcija Kubi, nikad nije aktiviran jer su se nesuglasice tada riješile politički, dok su današnji sukob i razmimoilaženja, čini se, dublji. Tako je 7. kolovoza i blokirajući statut stupio na snagu, što evidentno govori kako se u ovome slučaju EU ne misli povući kao što se dosad redovno povinovala svim naredbama iz SAD-a. SAD-ov predsjednik i drugi dužnosnici EUVodstvo EU-a otpočetka se protivilo jednostranoj odluci SAD-a o sankcijama Iranu, tražeći način kako se oduprijeti politici koja nesumnjivo šteti europskim državama. Ako bi, primjerice, bile u nemogućnosti kupovati naftu od Irana, bile bi prisiljene kupovati samo od američkih saveznica, naravno po vjerojatno znatno nepovoljnijim uvjetima i isključivo u dolarskim plaćanjima.otvoreno prijete svim kompanijama koje bi nastavile poslove u Iranu isključivanjem s američkoga tržišta i takve ozbiljne najave sigurno predstavljaju prevelik rizik za svaku ozbiljnu multinacionalnu kompaniju te će se individualno većina ipak povući iz Irana.
Snažne sankcije
Uvedene sankcije uključuju zabranu iranske kupnje američkih dolara, glavne valute za međunarodna plaćanja i kupovinu nafte, kao i sankcije u sektorima avijacije, ugljena, industrijskog softvera i metala. Znatno snažnija runda sankcija koja stupa na snagu 5. studenoga zabranjuje uvoz iranske nafte što bi tu zemlju bacilo na koljena. SAD uvodi ekstrateritorijalne zakone koji se, dakle, ne odnose samo na njihove kompanije i građane već i na bilo koju kompaniju izvan SAD-a koja koristi dolare u plaćanjima, ima podružnicu u SAD-u ili ju kontroliraju Amerikanci.
EU, s druge strane, najavljuje tužbe prema europskim kompanijama koje se bez dozvole Europske komisije povuku iz poslova s Iranom, tako da će odabir strane za njih biti vrlo nezgodan. Manjim kompanijama možda ne će biti prevelik problem ne poštivati američke sankcije, dok velike korporacije teško mogu sebi dopustiti otpor koji traži slaba i politički nedefinirana Europska unija. SAD je još uvijek presnažna sila da bi im se Unija mogla oduprijeti i učinit će sve kako bi sačuvao petrodolarski sustav putem kojeg vladaju svijetom. Iranski nuklearni program tek je izlika kojom se koriste kako bi zaustavili prodaju nafte koju ne kontroliraju i koja se plaća u nekoj drugoj valuti osim dolara.
Agresivna politika
Koliko god snažan bio, SAD svojom rigidnom, preagresivnom politikom gubi jednog po jednog saveznika i njihove prijetnje izbacivanja s tržišta bi im se mogle obiti o glavu, a američko tržište postati zatvoreno samo za američke kompanije. Ako bi se Europska unija definitivno odlučila smanjiti ovisnost o SAD-u i ojačati veze s ostatkom svijeta, formirao bi se blok EU-Rusija-Kina koji je ipak snažniji od bilo kojeg drugog kojeg mogu formirati Sjedinjene Američke Države.
Da se Europska unija ne misli lako predati u ovoj borbi, govori i namjera Njemačke, Francuske i Velike Britanije o formiranju klirinške kuće putem koje bi se zaobišle sankcije i nastavila trgovina s Iranom. Ova bi specijalna ustanova poslužila kako bi se Teheran isključio iz izravnih plaćanja već bi prodajom nafte stvarao kredit koji bi onda mogao koristiti za kupnju europskih dobara. Ne samo da bi se izbjeglo kršenje američkih sankcija, već bi se umanjila i uloga dolara u plaćanjima nafte, što SAD svakako ne žele. Ovakav potez europskih zemalja dosad je bio nezamisliv, očito je drsko i agresivno američko soliranje dozlogrdilo liderima europskih zemalja koje su shvatile da ako žele biti ikakav čimbenik na međunarodnoj sceni, moraju prestati biti američki vazali i početi voditi vlastitu politiku.
Borba za utjecaj
Njemačkoj je valjda jasno kako se prava snaga ne krije samo u izvozu mašinerije i kako je potrebno ugroziti čak i izvoz u SAD, iako je trideset puta veći od izvoza u Iran. Snaga jedne države krije se u njezinu međunarodnome utjecaju, što kontrolom cijena nafte i vrijednosti dolara SAD koristi već cijelo stoljeće. Iran ne predstavlja problem zbog razvoja nuklearnoga potencijala, već zbog toga što se u Siriji s Rusijom suprotstavlja hegemoniji SAD-a i Izraela.
Daljnji razvoj situacije i buduće kontrole Bliskoga istoka vjerojatno će odrediti i budućnost čitavoga planeta. Samo se treba nadati kako će lideri suprotstavljenih strana doći pameti i odustati od isključive primjene sile, ratova i sankcija. Ulozi su preveliki, sve su velike države uključene. Ako se ne mogu sporazumjeti mirnim putem, rat na globalnoj razini onda je jedina preostala opcija.
Marijan Jović
Hrvatski tjednik