Igre s promjenama državnih granica

Promjene državnih granica bilo gdje u svijetu, a posebice u Europi, gotovo uvijek su uslijedile nakon ratova i/ili diktata sila pobjednica i nikad nisu svakoga zadovoljavale. Često su to bili uzroci novim ratovima i političkim sukobima. Nakon Drugoga svjetskoga rata gubitničke države Njemačka i Italija izgubile su dijelove svojih teritorija, Njemačka gotovo jednu četvrtinu zemlje, Italija znatno manje u korist Jugoslavije, odnosno Hrvatske i Slovenije, dok je ipak zadržala Južni Tirol, (talijanski Alto Adige) s austrijskom većinom. Talijani su nakon toga lukavo spojili njemački Južni Tirol s talijanskim Trentinom da bi u zajedničkoj provinciji Talijani imali većinu, ali to austrijsku manjinu nije spriječilo da sačuva svoje nacionalne posebnosti. Drukčije su bile prilike u komunističkoj Jugoslaviji, posebice glede određivanja unutarnjih granica, od kojih one na moru uopće nisu bile uspostavljene, što danas zadaje glavobolju Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori.

Unutarnje granice u Narodnoj, odnosno Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, određene su temeljem dvaju načela, povijesnim i etničkim, koji nisu uvijek doslovno poštivani. Povijesni princip značio je da se neki granični teritorij pripoji onoj republici čiji je bio do kraja Prvoga svjetskoga rata, dok se etničko načelo uzimalo u obzir u korist matične republike ako je jedan južnoslavenski narod imao većinu na određenome teritoriju. Često je veću važnost dobilo etničko a ne povijesno načelo. U hrvatskome slučaju to se odnosilo na Istru, Rijeku, Zadar, tri jadranska otoka, istočni Srijem i Baranju. U Istri su Hrvati i Slovenci oduvijek imali apsolutnu većinu i to je bio razlog zašto su sile pobjednice odredile da bude priključena Jugoslaviji. Ali u Rijeci i Zadru Hrvati su tek poslije svibnja 1945. dobili apsolutnu većinu zahvaljujući činjenici da su Talijani bili silom ili milom izgurani iz njih, što se većim dijelom dogodilo i u zapadnoj Istri. Srbija je ponovno dobila Vojvodinu nakon što je Titov režim protjerao iz Jugoslavije oko pola milijuna Nijemaca, podunavskih Švaba. Do svibnja 1945. Srbi nisu imali apsolutnu većinu u Vojvodini! Pri određivanju hrvatsko-srbijanske granice u komisiji pod vodstvom Milovana Đilasa nije bio poštovan povijesni princip.

Naime, Hrvatska je izgubila istočni Srijem sve do Zemuna koji je bio dio Kraljevine Hrvatske i Slavonije sve do godine 1918., jednostavno zato što su u njemu Hrvati izgubili većinu u korist Srbijanaca. Nije poštovan ni etnički princip pa Hrvatskoj nisu bili priključeni oni dijelovi Vojvodine, primjerice Subotica, u kojima su imali većinu. Isto se dogodilo s južnom Dalmacijom, naime s Bokom kotorskom, koja je do 1918. bila u sastavu Kraljevine Dalmacije s njezinom velikom hrvatskom većinu, jer tu su Srbi, (tako su se tada zvali Crnogorci) brojčano nadmašili Hrvate. Etničko načelo također nije bilo poštovano u slučaju Kosova koje je nakon dolaska Osmanlija dobilo albansku većinu, Srbija ga je osvojila u 19. stoljeću i zadržala sve do propasti SFRJ pozivajući se na nekakvo povijesno pravo tzv. „kolijevke srpstva“. Kosovo je prema etničkome i povijesnome načelu trebalo biti jedna od jugoslavenskih republika, a Tito mu je obećao spajanje s Albanijom u slučaju da se Albanija spoji s Jugoslavijom u nekakvoj Balkanskoj federaciji koju je spriječio Staljin. Srbiji nitko nije osporavao pravo da se brine za svoje stanovništvo na Kosovu i svoje kulturne spomenike kao manastire i crkve. To može postići i bez podjele ili još gore osvajanja Kosova, što izgleda neizvedivo dok su na njemu Amerikanci.

Zašto smo prepustili Neum?

Tijekom Drugoga svjetskoga rata partizanski je pokret imao posebnu administrativnu jedinicu Sandžak, teritorij s većinom muslimana, ali je poslije rata bio podijeljen između Srbije i Crne Gore. Nakon što je Austro-Ugarska okupirala i kasnije anektirala Bosnu i Hercegovinu, zadržala je iz nerazumljivih razloga njezine izlaze na Jadran kod Neuma i Sutorine u Bokokotorskome zaljevu koji su prethodno pripadali Bosanskome pašaluku, odnosno Dubrovačkoj Republici, i to je tako ostalo sve do uspostavljanja Banovine Hrvatske, da bi pri određivanju granica u komunističkoj Jugoslaviji Neum ponovno pripao Bosni i Hercegovini, dok je crnogorskim komunistima uspjelo izbrisati Sutorinu dobivši neposrednu granicu s Hrvatskom. Nitko dosad nije znao objasniti zašto tako nisu postupili hrvatski komunisti u slučaju Neuma s njegovim pretežito hrvatskim stanovništvom od oko 95 posto, što znači da tu nije bio poštovan ni etnički, a niti povijesni princip, dakako na štetu Hrvatske. Danas nam bošnjački unitaristi prave poteškoće u svezi s izgradnjom Pelješkoga mosta pozivajući se na GraniceBivše republičke i danas državne granice na području propale SFRJ pogodne su za politička prepucavanja i podizanje nacionalističkih strasti. Unatoč svim njihovim nedostatcima i nedosljednostima. bilo je od najveće važnosti to što je Badinterova komisija nakon propasti SFRJ odlučila da te crte postanu međunarodne granice novonastalih država „od Triglava do Vardara“ što osigurava kakvu-takvu stabilnost u njihovim odnosima. No to bi se moglo promijeniti ako bi Srbijancima i kosovskim Albancima uspjelo sporazumno se dogovoriti o promjeni granica dviju država razmjenom ili „trampom“ dijelova svojih teritorija.fantomsko „bosansko more“ iz kojega traže izlaz na međunarodne vode Jadranskoga mora jer da je BiH pomorska zemlja (?). Nešto što postoji samo u njihovoj fantaziji.

Kao što vidimo, bivše republičke i danas državne granice na području propaloga SFRJ pogodne su za politička prepucavanja i podizanje nacionalističkih strasti s mogućim nasilnim sukobima pa je stoga, unatoč svim njihovim nedostatcima i nedosljednostima. ipak bilo od najveće važnosti to što je Badinterova komisija nakon propasti SFRJ odlučila da te crte postanu međunarodne granice novonastalih država „od Triglava do Vardara“ što osigurava kakvu-takvu stabilnost u njihovim odnosima. No to bi se moglo promijeniti ako bi Srbijancima i kosovskim Albancima uspjelo sporazumno se dogovoriti o promjeni granica dviju država razmjenom ili „trampom“ dijelova svojih teritorija. O tome se više od sedam godina vode tajni pregovori u Bruxellesu pri čemu posreduje šefica diplomacije Europske Unije Federica Mogherini. Već na prvi pogled jasno je da se to protivi osnovnome načelu vanjske politike Unije prema kojemu su granice svih država u Europi neupitne i ne smiju se mijenjati, prije svega zato što bi time bila otvorena Pandorina kutija sa sličnim traženjima u neposrednome susjedstvu, u Bosni i Hercegovini te Makedoniji i Crnoj Gori s njihovim velikim albanskim manjinama. Ako bi se ostvario ovaj kosovsko-srbijanski projekt, Srbija bi dobila sjeverni dio Kosova s oko 45.000 Srba, pri čemu valja naglasiti da dvostruko više Srba živi u kosovskim enklavama južno od Kosovske Mitrovice, dok bi Kosovu bila pripojena Preševska dolina nastanjena uglavnom Albancima. U slučaju da bi ova „trampa“ ostala jedinstvena i neponovljiva, možda i ne bi bila loša jer bi se time otvorio puta za normalizaciju srbijansko-kosovskih međunarodnih odnosa, što bi potaklo još pet zemalja EU-a da napokon priznaju Republiku Kosovo i time joj omoguće da postane članicom Ujedinjenih naroda i ostalih međunarodnih organizacija, primjerice Europske unije pa i NATO-a.

Petritsch danas radi za srpske interese

Glasovi o ovoj razmjeni teritorija nisu jednoznačni u njezinu korist, baš naprotiv, niz bivših posrednika u postjugoslavenskim ratovima (Angela Merkel, Carl Bild, Wolfgang Ischinger, James Perdew, Christian Schwarz-Schilling i Paddy Ashdown) kritiziraju ovaj plan uzimajući u obzir mogućnost da on osokoli glavnoga separatista u Bosni i Hercegovini, Milorada Dodika, koji odavno propagira odvajanje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine i njezino priključenje Srbiji. „Trampu“ o kojoj je riječ podržava samo bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Wolfgang Petritsch, a on je, kako piše „Frankfurter Allgemeine Zeitung“, zaposlen u jednome bečkom odvjetničkom uredu koji radi i za interese srbijanske vlade. Gdje će suza nego na oko!

Razmjena teritorija oko Kosova lako bi izazvala zazubice kod crnogorskih i makedonskih Albanaca da zatraže pripajanje Republici Kosovu, a ne može se odbaciti ni mogućnost ujedinjenje Kosova s Albanijom čime bi bila stvorena „Velika Albanija“, na koju bi se kao uzorom za svoje ponašanje pozivali prekodrinski Srbi, što bi dovelo do raspada Bosne i Hercegovine, vjerojatno i ratnih sukoba sve do intervencije njezinih „sila zaštitnica“ – Rusije, Turske i Amerike. Balkan kao „bure baruta“? S obzirom na nesigurnosti u svjetskoj politici, (Trump, Putin itd.) sve je moguće pa i neki novi „ratić“ na Balkanu, a znamo da su iskre za Prvi i Drugi svjetski rat djelomično zafrcale upravo na Balkanu. Ne začuđuje da se Vučić i u ovom delikatnome slučaju ponaša provokativno i proturječno izbjegavši u Bruxellesu razgovor s kosovskim predsjednikom Hashimom Thacijem, kojega je uvrijedio optuživši Kosovare da su „obični lažovi i prevaranti“, najavivši da će se u nedjelju obratiti svojoj naciji navodno najvažnijim govorom u svojoj političkoj karijeri. Dok ovo pišem 9. 9. u 15 sati od Vučićeva „istorijskoga govora“ ne će biti ništa.

Ono što je govorio nakon povratka u Kosovsku Mitrovicu bilo je, među ostalim, odavanje priznanja Slobodanu Miloševiću kao velikome državniku s neostvarivim željama, (kakva minimalizacija zločina „balkanskoga kasapina“!) i antipovijesna tvrdnja da šahovnica nikada nije vijorila u Kninu, a svatko zna da je hrvatski kraljevski grad Knin bio TrampaTrampu teritorija o kojoj je riječ podržava samo bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Wolfgang Petritsch, a on je, kako piše „Frankfurter Allgemeine Zeitung“, zaposlen u jednome bečkom odvjetničkom uredu koji radi i za interese srbijanske vlade.  Gdje će suza nego na oko!na području Austro-Ugarske i time hrvatske Kraljevine Dalmacije, jugoslavenskih i time hrvatskih područja Primorske banovine i Banovine Hrvatske, Nezavisne Države Hrvatske, jugoslavenske Socijalističke Republike Hrvatske i danas Republike Hrvatske s većinskim hrvatskim narodom sve do 1918. Osim toga, kakve veze ima Knin s „kosovskim problemom“? Taj govorić održao je Vučić na tlu Republike Kosovo čime je narušio dogovoreno s inozemnim čuvarima kosovske neovisnosti da ne će razbuktava vatru mogućih nemira. No Vučić je ostao u stilu ratnohuškačkoga govora u Glinu za koji bi morao biti optužen pred bilo kojim hrvatskim sudom.

Vučićeve opasne igre

Njegovo putešestvije u sela sa srpskim življem, ali pod kontrolom Albanaca prekinuli su veterani Oslobodilačke Vojske Kosova postavivši razna vozila na cestu kojom je trebala proći njegova kolona pa se srbijanski predsjednik morao vratiti u Kosovsku Mitrovicu iz koje je telefonski poručio svojim sunarodnjacima da će ih svakako posjetiti, ali kad će to biti, nije mogao reći. Za sada nitko ne zna kako će završiti ovaj Vučićev „cirkus“ na Kosovu, ali svi znaju da može biti opasan za sve sudionike u prijeporu, kako Srbe tako i Albance. Možemo pretpostaviti da ova zavrzlama ide u korist Vučića kako bi svojim sunarodnjacima u Srbiji i na Kosovu mogao „prodati“ ideju o priznanju Kosova uz neke preinake granica što bi mu donijelo prednost u nastojanju da Srbija lakše uđe u Europsku uniju. No ni jedno rješenje „kosovskoga pitanja“ ne može ostati izolirano od sličnih problema na Balkanu i šire. Jer bi to rješenje moglo biti povod za slična traženja u susjedstvu, a ona bi itekako uzdrmala cijelu konstrukciju državnih granica na području bivše države. To je poigravanje sa sadašnjim mirom na ovim prostorima koji nije savršen, ali je bolji nego bilo koji rat. Toga bi morali biti svjesni oni u Bruxellesu i Berlinu koji podržavaju Vučića kao „svoga čovjeka“ na Balkanu.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik