Kriza Uljanika i masovni prosvjed zaposlenika i građana Pule
Danko Končar, koji je u Hrvatskoj poslovno angažiran posljednjih petnaestak godina, za hrvatsku je javnost u međuvremenu postao prilično pročitana knjiga. Malo tko više vjeruje monotonim i jednoličnim pričama toga bjelosvjetskog mešetara, uvijek na službenome putu, u privatnome zrakoplovu, negdje između triju kontinenata, poduzetniku koji u Hrvatskoj, mnoštvo je indicija, pere srpski i ruski prljavi novac. Vjeruju mu još jedino političari, Dorh i dio neokomunističkih oligarha, tajkuna. Od Sanadera do Plenkovića, od Mesića do Kolinde Grabar-Kitarović, nitko se nije ozbiljno pozabavio porijeklom novca kojim Končar u Hrvatskoj raspolaže, njegovim stvarnim vlasnicima i putovima kojima taj novac pristiže u Hrvatsku. Postoje mehanizmi provjere, vremena je bilo napretek, a i indicija kako je riječ o netransparentnim financijskim sredstvima skrivenih vlasnika doista ne manjka. Razloge za nepostupanje ne treba tražiti samo u činjenici što je Danko Končar pripomogao da se financijsko stanje pojedinih političara i novinara popravi, od Sanadera do Jakovčića (i ne samo njih), već prije svega u onome glavnom, strateškom cilju zbog kojega se uopće pojavio u Hrvatskoj, a to je penetracija u hrvatsko gospodarstvo s krajnjim ciljem uništenja industrijske proizvodnje i što veće kontrole onih područja koja rade profitabilno. Način na koji ulazi u posao i ciljevi koje slijedi gotovo su identični onim metodama koje prakticiraju Rusi – učiniti gospodarstvo pojedinih država ovisnima o Rusiji, ili, pak, slabjeti i uništavati ako za ovisnost nema izgleda. U Hrvatskoj je na djelu ova druga koncepcija koja koincidira i s gospodarskim smjernicama srbijanskoga Memoranduma 2 preko kojega se već dugi niz godina vodi unutarnja agresija na Hrvatsku, bez oružja i vidljive bojišnice.
Prevarantsku strategiju primjenjuje od 2010. godine
Končar se pojavljuje i ulazi u poslove svuda gdje je nešto jako problematično, u sve što je povezano s teško rješivim problemima. I to bez ikakve zadrške. Najnoviji primjer za to njegov je ulazak kao tzv. strateškoga partnera u pulsko brodogradilište Uljanik, koje je i većinski vlasnik riječkog 3. maja, a ima i udjel u remontnome brodogradilištu Viktor Lenac. U ciljanome i za njega raspisanome natječaju, svi drugi zainteresirani bili su odbačeni, a neki poput jednoga, od dvaju, izraelskih brodogradilišta, preliminarno, čak i bez formalnoga sudjelovanja u tome namještenom igrokazu. Jalova argumentacija Uprave baš kao i Končara bila je da je on odabran jer je bez ikakvih primjedaba akceptirao sve uvjete koje je postavila uprava Uljanika. Ali da su ti uvjeti bili tek formalnoga i unaprijed dogovorenoga i usklađenog karaktera, dokazuje i ono što je izjavio u intervjuu za Glas Istre od 1. rujna 2018. godine. Končar kaže: „Kao potencijalni strateški partner mi nismo dužni dati nikakav novac Uljaniku prije odluke Bruxellesa o Planu restrukturiranja, a čak i tada ne postoji obveza dokapitalizacije tvrtke ako odlučimo drukčije. To su nepobitne činjenice koje su definirane prilikom izbora strateškog partnera.“
Dakle on se prihvatio uloge strateškoga partnera bez ikakvih financijskih obveza i dogovorene strategije. Upravo ValdecPrema zamisli Ivana Jakovčića, čitava ta operacija „Uljanik“ trebala je proteći ispod radara javnosti. Nakana je bila da se odgovornost za restrukturiranje, na način koji bi za Jakovčića, Končara i Upravu bio prihvatljiv, prebaci na Zagreb i Bruxelles, bez čeprkanja po dugogodišnjem sustavnom pljačkanju, a time i uništavanju pulskoga brodogradilišta.onako kao što je ušao kao koncesionar i u, također za njega namješten, projekt u sklopu fantomske Brijuni rivijere, izgradnje marine u pulskoj luci na poziciji Sv. Katarina - Monumenti. Bitno je ući, a zatim će on već promijeniti ono što mu ne odgovara – primjerice koncesiju na 66 godina – pa će se ona korigirati na 99 godina, a što bi sasvim izvjesno u najmanju ruku potaklo barem još jednoga nama dobro poznatog zainteresiranog njemačkog investitora da sudjeluje u natječaju od kojega je baš zbog toga odustao. Isto tako, mijenjaju se i građevinski sadržaji koji su bili precizno definirani u javnom natječaju. Tu svoju „strategiju“, a zapravo običnu namještaljku korumpiranoga Jakovčića i njegovih ljudi Končar primjenjuje od kada je još 2010. godine doživotno zadužio tadašnjega župana tako što je otkupio Hypo kriminalom opterećen projekt Barbariga – Dragonera povezan s prenamjenom zemljišta na atraktivnoj poziciji, prvi red do mora s pogledom na Brijunsko otočje, i to doslovce u posljednji trenutak, već kada je austrijska policija češljala središnjicu te banke u Klagenfurtu. O tome smo vrlo detaljno pisali u Hrvatskom tjedniku i objavili
imena onih koji su primili pozamašne iznose novca da izvrše prenamjenu, nedugo nakon što ju je tadašnja Općina Vodnjan prodala za bagatelni iznos, kao neurbaniziranu, poduzećima koja su služila kao paravan stvarnim vlasnicima.
U tome slučaju pravomoćno je na zatvorsku kaznu osuđena samo tadašnja načelnica općine koja se u austrijskome policijskom izvješću uopće ne spominje kao osoba koja je primila mito. Ostali, a koji se spominju vrlo precizno i s punim imenom i prezimenom, pošteđeni su zato što Dorh ništa nije poduzimao iako je imao sve dokumente i dokaze na raspolaganju. Danas isto tako ništa ne čini niti aktualni gradonačelnik, u međuvremenu Grada Vodnjana, Vitasović, kako bi to golemo zemljište, površine veće od milijun četvornih metara, vratio u vlasništvo grada, a na što ima zakonsko pravo prema odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ništa ne poduzima niti ministar Goran Marić koji bi zbog nečinjenja Grada Vodnjana trebao u ime države tu zemlju bez ikakve odštete oduzeti Danku Končaru i vratiti ju u stanje prije kriminalne prodaje i prenamjene. Jakovčić je bio vrlo angažiran oko prodaje te zemlje Danku Končaru kako bi spasio svoje ljude i sebe od kaznenoga progona i zatvora, a u čemu je do sada, osim tadašnje načelnice, uglavnom i uspio.
Uvijek radi s pozajmicama
Svoju „strategiju“ Danko Končar primjenjivao je i prije čvrstoga povezivanja s Ivanom Jakovčićem kada je kupovao milijune četvornih metara pretežno neurbanizirane zemlje preko tada najjače agencije za promet nekretnina u Istri, „Istra – Bavaria“ u vlasništvu Drage Radolovića. Od njega i preko njega kupio je milijunske površine dijelom preko pozajmica koje su bile ispod stvarne cijene što ju je KončarKončar se prihvatio uloge strateškoga partnera bez ikakvih financijskih obveza i dogovorene strategije. Upravo onako kao što je ušao kao koncesionar i u, također za njega namješten, projekt u sklopu fantomske Brijuni rivijere, izgradnje marine u pulskoj luci na poziciji Sv. Katarina - Monumenti. Bitno je ući, a zatim će on već promijeniti ono što mu ne odgovara.Radolović platio. Kada Radolović više nije imao vlastitoga kapitala, Končar je pod mafijaškim pritiskom „uglednih odvjetnika“ i nekih bivših likova iz podzemlja, a danas „uglednih“ poslovnih ljudi, Radoloviću ovrhom čak uzeo i njegovu privatnu zemlju, tako da je na koncu Radolović izgubio sve – i zemlju (projekt poduzeća) koju je Končar odmah prebacio na svoju tvrtku Kermas Malta, kao i novac kojim je jednim dijelom ta zemlja plaćena. Tako je Končar doslovce opljačkao Radolovića, a u javnosti mahao papirima kako su Vinka Cetinski i Drago Radolović njega opljačkali i to ni manje ni više nego za 77 milijuna kuna. U stvarnosti, pak, Končar je ostao dužan Radoloviću oko 15 milijuna eura. Nakon što je protiv Končara na Malti pokrenuta istraga, on je projekt poduzeća koja su vlasnici zemljišta u Istri vratio na Kermas Hrvatska pa je tako dug prema Radoloviću postao vidljiv i dokaziv jer više nije moguća knjigovodstvena manipulacija.
Končar uvijek radi s pozajmicama tako da uvijek drži izlazna vrata otvorenima ako želi odustati. Za novac koji nabavlja putem kredita, ali i investicije poput one u Brodotrogiru, on daje korporativna jamstva kao na primjer kada za „bezvrijednu zemlju“ dobiva milijunske kredite. Tako je založio dio u Istri kupljenih terena za kredit u visini od 20 milijuna dolara koji je zatražio od tvrtke RCS, registrirane na Bahamasu. Tu je tvrtku u Zagrebu predstavljala njegova sestrična Danica Žagmeštar. Ili njega HBOR kreditira na temelju jamstava koja čine dva projekt poduzeća, vlasnici „bezvrijednih zemljišta“, sa sedam milijuna eura kako bi u Karlovcu pokrenuo poduzeće.
Tako Končar ulazi u Uljanik kao tzv. „strateški partner“ bez ikakva osobnoga rizika, on je spreman uložiti novac, naravno kao pozajmicu Uljaniku, od kredita za koji mu jamči hrvatska država, a kao kompenzaciju za „uložena“ sredstva (poreznih obveznika) dobiva stotine tisuća atraktivnoga i urbaniziranoga Uljanikova zemljišta i Zimsku marinu na drugoj strani pulskoga zaljeva, nasuprot onomu gdje već ima pravo graditi marinu u sklopu projekta Brijuni rivijera. Za Zimsku marinu dobiva koncesiju, ponajprije na 50 godina, ali i to je promjenjivo kao što smo vidjeli, ako je dobar s Jakovčićem i njegovim IDS-om. Taj plan poznat je hrvatskoj javnosti još iz travnja, od prvoga dolaska ekipe u sastavu Rossanda, Flego i Miletić u Zagreb gdje su u Vladi predali non paper na 30 stranica u kojem je bio predstavljen gore opisan koncept. Na to su ministri u Vladi, odgovorni za resor gospodarstva i financija, doslovce pobješnjeli. Rečeno im je da to valja preinačiti i opširnije elaborirati. „Domaću zadaću“ potom su razvukli na 50 stranica i predali ju u svibnju što također nije bilo zadovoljavajuće pa su još dva puta donosili prošireni tekst, jedanput na 110 stranica i konačno u lipnju, u posljednji trenutak, povećanoga obujma za još dvadesetak stranica. No sve se vrti oko onoga početnoga koncepta od kojega se u bitnome nije odustalo. Prema zamisli Ivana Jakovčića, čitava ta operacija „Uljanik“ trebala je proteći ispod radara javnosti, kako ju ne bi alarmirali jer je nakana bila da se odgovornost za restrukturiranje na, za Jakovčića, Končara i Upravu, prihvatljiv način prebaci na Zagreb i Bruxelles, bez čeprkanja po dugogodišnjem sustavnom pljačkanju i uništavanju pulskoga brodogradilišta na čijemu se terenu u budućnosti planiraju drugi sadržaji, povezani s nekretninama poslovno-stambenoga karaktera. Eto, reći će, Europska komisija to traži i tako se treba restrukturiranje provesti. Naivno, ali upravo tako. Ili možda i nije naivno, vidjet će se uostalom za nekoliko tjedana.
Jakovčićev sukob interesa i kazneno djelo
Inače veliki, monoton, samohvalisav intervju za Glas Istre koji je dao Danko Končar ima isključivo jednu svrhu – sve demantirati što mu ne ide u prilog, a prije svega iz službene i objavljene bilance Afaraka iščitan podatak da je Ivan Jakovčić plaćeni član NO Afaraka, uz još neke druge povremeno preuzete obveze, od veljače 2013. godine, dakle od vremena kada još uopće nije znao da će biti europarlamentarac (postao više od godinu dana kasnije kao zamjena za Milorada Pupovca), već je obnašao dužnost predsjednika IDS-a i istarskoga župana, a što nije samo sukob interesa već i kazneno djelo za koje bi trebao odgovarati.
Nakon ovih informacija koje su isplivale za vrijeme štrajka i prosvjeda radnika Uljanika, Jakovčić je postao politička prošlost bez političke budućnosti. Repovi ovoga skandala, a koji će uslijediti sljedećih tjedana i mjeseci, nanijet će nepovratnu i nepopravljivu štetu IDS-u i njegovim najodgovornijim dužnosnicima. IDS gubi aureolu zaštitnika Istre od Zagreba, postupno će nestati percepcija u javnosti da je Istra praktički država u državi.
S nezaustavljivim procesom detronizacije „mafijaškoga i lopovskoga“ IDS-a, koji je započeo masovnim prosvjedima radnika i građana Pule, Istra se konačno i definitivno vraća matici zemlji Hrvatskoj.
Ninoslav Mogorović
Hrvatski tjednik