Olovo na nogama

Nešto manje od 30 godina Hrvatska postoji kao samostalna država, ali nikako da u simboličkome i stvarnome smislu pobjegne od Beograda, Srbije, Jugoslavije. Vjerovalo se da će samim članstvom Hrvatske u EU 2013. godine na Drini biti postavljena čvrsta mentalna granica između dvaju svjetova i da će Hrvati jednom za svagda taj Balkan ostaviti iza sebe. Vrijeme nije dalo za pravo takvim očekivanjima. Još intenzivnije nego prije, Hrvatsku se drži pod baražnom vatrom vrijednosti propale države, pod teretom istih onih klevetničkih hipoteka koje su stvarane pola stoljeća i pod teretom imperativa da smo svi isti, da i dalje trebamo njegovati zajedništvo i da nam je jedino tada kada smo bili zajedno i bilo dobro.

Sve su to vrste inhibicija koje poput olova na nogama Hrvatskoj ne dopuštaju ići naprijed. Čini se da bismo lakše s njima izašli na kraj kada bi im porijeklo bilo u Srbiji, a ne u samoj Hrvatskoj. Ali, na žalost, jedan manji dio građana u Hrvatskoj nikako ne može prežaliti propast bivše države, a budući da ima nerazmjerno velik utjecaj u institucijama i medijima, on doslovce terorizira većinu. Laju i ujedaju.

Herostratska mržnja

Kada je prošloga tjedna poznati jugoslavenski novinar Inoslav Bešker u Slobodnoj Dalmaciji objavio nevjerojatno i potpuno izmišljenu klevetu na račun Hrvatske, prosječan hrvatski građanin mogao se zapravo uvjeriti koliko je ova država krhka, nezaštićena, izložena napadima i herostratskoj mržnji. Nakon što su muškarac i žena u Nizozemskoj napali homoseksualni par u svome susjedstvu, Bešker je objavio sljedeće: „Epohalan uspjeh katoličke homofobne kulture: Hrvatica i suprug do krvi premlatili talijanskog crtača stripova i njegova muža koji boluje od Alzheimerove bolesti.“

Poraz čovjeka i poraz novinara ovdje se dogodio na više razina. Čak i da je istina da je žena koja je napala homoseksualni par Hrvatica, otkud pravo i argumenti Beškeru na takvu podlu i sramotnu generalizaciju. Ali Beškerova je tragedija zapravo dublja i beznadna jer se pokazalo da žena uopće nije Hrvatica. Ona i njezin muž Romi su iz Bugarske, što su i napadnuti objavili.

Bešker pripada povlaštenoj i njegovanoj sorti nadljudi pa će nastaviti egzistirati kao neka vrsta moralne vertikale u hrvatskome društvu, bolesnome zato što je to moguće. Kada je u samostalnoj Hrvatskoj sastavljao popis Udbinih suradnika, Josip Perković među prvima je naveo upravo ime Inoslava Beškera čije je kodno ime bilo Oliver. Važnoga Udbina igrača Olivera opisivao je i pokojni Radenko Radojčić, uhićeni labradorovac koji je dao opširan iskaz SZUP-u. Sve je to više puta objavljeno, a Bešker nikada ništa nije demantirao.

Nelustrirani kadrovi

Tko jednom počne živjeti i raditi za Beograd, za Jugoslaviju i Partiju, lakše će se preobraziti u kukca poput Kafkina Gregora Samse, nego što će postati Hrvat. Nije jedini, postoji cijela plejada tih nelustriranih kadrova koja je početkom 90-ih kraće vrijeme živjela u opravdanome strahu od lustracije jer su u svojim sramotnim životima radili i živjeli za okupacijsku Jugoslaviju i zločinačku komunističku partiju, ali kad su se uvjerili da je nastupilo doba demokracije u kojemu nema više represije koju su sami u jednoumlju zagovarali i prakticirali, osokolili su se i nisu se više zadovoljili samo amnestijom nego su počeli nasilno rehabilitirati isti sustav u kojemu su izrasli i progonili iste neprijatelje, Hrvate i ustaše. Komunistički novinar Mirko Galić raspisao se u posljednje vrijeme kao nikada prije i čini se da je dobio nekakav poseban energetski poticaj za lov na ustaše.

Galić se ne zadovoljava s, inače, lažnim popisom od 83.000 SupstitutBudući da bi bilo previše zastupati Miloševićevu velikosrpsku politiku ili propalo jugoslavensko državno zajedništvo, posežu za supstitutom, jugosrpskom glazbenom i kulturnom scenom i estradom s kojima nas istinski teroriziraju svakoga dana. Oni koji sada kolerično brane pravo na slobodu pjevanja Bajagi u Hrvatskoj, a istodobno odriču to pravo Marku Perkoviću Thompsonu, pokazuju svoj stav prema Miloševiću i Tuđmanu iz 90-ih. Znamo dakle da su to bivši fanatični zagovaratelji velikosrpske agresije i ogorčeni protivnici hrvatske slobode. To je istina, ne pomažu tu nikakve maske.jasenovačkih žrtava, nego piše o 90 i više tisuća žrtava toga logora. Možda bi jedino psihijatri mogli objasniti tu vrstu patološke potrebe da se kleveće vlastiti narod i vlastita država sa sumanutim i izmišljenim podatcima. Po kojoj su to logici Galić, Bešker i mnogi drugi zaslužili da danas 2018. godine svoja uvjerenja ustrajno nameću kao uvjerenja svih nas i kao povijesnu istinu? Samo po logici nedovršene države, države koja još nije stala na svoje noge jer je i danas talac opsesije dijela svojih protivnika i mrzitelja koji i kad se na trenutak umore od ponavljanja stalnih kleveta na račun Hrvatske, preplave nas imenima i pojavama iz svijeta glazbe, filma ili športa s istoka. Dozlogrdile su više priče o Bajagi, Balaševiću, Čoliću, nekome Sergeju Trifunoviću...

Budući da bi bilo previše zastupati Miloševićevu velikosrpsku politiku ili propalo jugoslavensko državno zajedništvo, posežu za supstitutom, jugosrpskom glazbenom i kulturnom scenom i estradom s kojima nas istinski teroriziraju svakoga dana. Oni koji sada kolerično brane pravo na slobodu pjevanja Bajagi u Hrvatskoj, a istodobno odriču to pravo Marku Perkoviću Thompsonu, pokazuju svoj stav prema Miloševiću i Tuđmanu iz 90-ih. Znamo dakle da su to bivši fanatični zagovaratelji velikosrpske agresije i ogorčeni protivnici hrvatske slobode. To je istina, ne pomažu tu nikakve maske.

Opsesije

Poznati hrvatski košarkaš Dino Rađa ne uklapa se u ovaj kontekst samo utoliko što ne dolazi iz istoga gnijezda kao spomenuti novinari. Ali zato su mu opsesije iste ili slične njihovima. Ovih dana uskočio je u Beogradu na koncertu Nenada Jankovića, alias Nele Karajlića, i odsvirao jednu njegovu pjesmu. Karajlić je bivši vođa sastava Zabranjeno pušenje koji je pobjegao iz Sarajeva u Beograd, podupirao i opjevao Radovana Karadžića i režim Slobodana Miloševića. Svako malo Rađa pohodi Beograd i svaki put se njegova fascinacija Srbijom, Beogradom, prošlim režimom, Josipom Brozom (za kojega kaže da je bio gromada od čovika) prezentira implicite kao svojevrsnu pedagoško-političku pljusku Hrvatima.

U redu, sami smo si krivi zato što pretenciozno očekujemo od nekoga tko je velik športaš da istodobno bude i velik po moralnome i političkome rezoniranju. Naša poruka Rađi i svima čiji je um ostao zarobljen tamo daleko glasila bi: ostavite nas već jednom na miru, idite tamo i ne vraćajte se kad vam se već toliko sviđa, ne maltretirajte nas svojim opsesijama! Mi znamo istinu i, hvala Bogu, nismo spali na to da nam ju sada tumači jedan posve nepismeni i neobrazovani športaš.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik