Šutnja na izdaje unutar HDZ-a

Nakon što je, prvo, kategorički ustvrdio da će glasovati protiv Istanbulske konvencije (IK) i da svatko treba glasovati po savjesti, politički tajnik HDZ-a Ivo Davor Stier uvjeravao je predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića da on ne će rušiti njegovu Vladu i da će se to vidjeti pri glasovanja o povjerenju ministrici Martini Dalić kada on bude protiv oporbenoga prijedloga za njezinim opozivom. Kao što je govorio, tako je i napravio. Glasovao je protiv IK, ali i za ostanak Martine Dalić. Čim je, gotovo ispričavajući se što je protiv IK, imao potrebu za tim lojalističkim solilokvijem, zapravo kukavičlukom, bilo je jasno da od pobune dijela zastupnika u HDZ-ovome saborskome klubu nema ništa i da je riječ o buri u čaši vode, ali i da u Ivi Davoru Stieru nema političara lidera od formata, čemu se nakratko ponadao dio javnosti.

Andrej Plenković nije bio ugrožen, a poslije tih malih potresa unutar stranke on brodi dalje i provodi svoju politiku koja nema nikakvih dodira s karakterom političke stranke kakav je HDZ. Naposljetku, ta skupina HDZ-ovaca koja nije prihvatila diktat Andreja Plenkovića da glasuje za Istanbulsku konvenciju na sjednici Hrvatskoga sabora, njih 15-ak, ništa nije postigla. Njihovo mišljenje doživjelo je poraz u saborskome glasovanju, a sada su, kao pobunjenici, izloženi na milost i nemilost predsjednika stranke Andreja Plenkovića.

Bila je to sjajna prigoda da gospoda Stier, Kovač, Brkić, Tuđman, Kliman... inače intelektualno i u svakome drugom pogledu superiorni Plenkoviću i njegovim podrepašima, odigraju klasičnu političku partiju s Plenkovićem: ili ćeš povući iz saborske procedure Istanbulsku konvenciju, koja zagovara i na mala vrata uvodi protukršćansku rodnu ideologiju, ili mi ne ćemo glasovati za ostanak Martine Dalić u Vladi. Doveli bi tako Plenkovića pred zid, izbora ne bi imao jer zacijelo raspad Vlade je zadnje što želi budući da bi na eventualnim novim izborima kao najomraženiji hrvatski političar prošao kao bos po trnju. Da, prihvatio bi teška srca njihov ultimatum. Oni bi time ojačali svoj položaj u stranci, a i spriječili bi ratifikaciju IK. Dakako, bila bi to ucjena ili pogodba, ali posve legitimna u politici. Već u startu su, međutim, bacili koplje u trnje, nisu ni pokušali boriti se za svoje ciljeve i ideale, pa su sada na vjetrometini Plenkovićeve samovolje u HDZ-u i za sve što će im se dogoditi, bit će sami krivi.

Specifična devijacija

Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković milostivo najavljuje da ne će biti odmazde prema „hereticima“ u stranci, odnosno da ih ne će isključiti iz članstva. To je vjerojatno točno, ali ne zato što ih sada manje mrzi nego prije, nego zato što je on objektivno apsolutni pobjednik u cijeloj priči pa si može priuštiti tu kvazidemokratičnost i izbjeći obračune takve vrste. Ali nema dvojbe da će ih na sve načine omalovažiti, baciti na margine i da ne će više računati na njih u budućim izbornim ili kadrovskim križaljkama, bude li ih, naravno, slagao Plenković. Uostalom, Plenković je jednome od njih, uspješnome istarskom HDZ-ovcu, Antonu Klimanu, jasno poručio da ga više ne će biti na izbornim listama, ali upućujući njemu "Ekstremizam"Plenković je beskrupulozni politički karakter koji ima anacionalnu političku platformu i bruxellesku agendu te je i po vlastitome priznanju njegova misija da istjera ekstremizam iz HDZ-a i Hrvatske. Kad ga odbace u Hrvatskoj, čeka ga kockica šećera u Bruxellesu.takvu prijetnju, uputio ju je istodobno svima koji ga ne slijede. To što je riječ o ljudima koji su dobili na posljednjim izborima najviše preferencijalnih glasova, nije nešto što obvezuje ili impresionira Plenkovića. Štoviše, postoji neka specifična devijacija u njegovu političkome umu koja mu nalaže da se bori protiv populizma, hrvatskoga, valjda, napose.

Postoji i hipoteza da će se Plenković čak i drukčije ponašati, da će se nastojati primaknuti „odmetnutome“ dijelu stranke zbog potreba budućih izbora, ali objektivno ta teza malo drži vodu jer Plenković je beskrupulozni politički karakter koji ima anacionalnu političku platformu i bruxellesku agendu te je i po vlastitome priznanju njegova misija da istjera ekstremizam iz HDZ-a i Hrvatske. Kad ga odbace u Hrvatskoj, čeka ga kockica šećera u Bruxellesu.

Slika u sabornici nakon glasovanja za Istanbulsku konvenciju sve je govorila: zastupnici projugoslavenskih političkih stranaka, SDP-a, HNS-a, SDSS-a i još nekih podrugljivo su se okrenuli prema HDZ-ovcima i euforično su pljeskali, pozdravljali ratifikaciju. Nasuprot njima HDZ-ovi saborski zastupnici ostali su sjediti pokislo, posramljeno, pokunjeno... Ako su već glasovali za IK, zašto i sami nisu dijelili euforiju sa svojim „političkim protivnicima“, zašto nisu bili dosljedni i čega su se stidjeli? To je bila slika bijednoga, pogaženoga i prepariranoga HDZ-a: njegovi zastupnici suprotno vlastitim uvjerenjima, a samo zbog konformizma i nepostojanja hrabrosti da se suprotstave tiraniji predsjednika Andreja Plenkovića, dakle da se ne zamjere njemu i da ne dovedu u pitanje stečene sinekure, pristali su na sramnu ulogu da odglume osobe bez identiteta, da ne budu ni ljudi ni amebe, da zaniječu svoju naciju, vjeru, obitelj, spol...

Izdaja

Većina promatrača slaže se da će HDZ kao stranka preživjeti ovu sramotu zato što u kolektivnoj svijesti Hrvata HDZ zbog povijesnih zasluga egzistira otprilike kao i Hrvatska: ona je vječna, a vlastodršci su prolazni. Tako se razmišlja "Pobunjenici"HDZ-ovim „pobunjenicima“, nakon što su propustili poentirati u prošlotjednoj situaciji koja je za Plenkovića mogla biti izgubljena, preostaje da u HDZ-u stvore frakciju i da to ultimativno traže od Plenkovića te, ako im on ne dopusti, idu na rušenje ove vlasti. U politici nema milosti, ili si lovac ili lovina. Ako su se oni pomirili da budu lovina, zaslužit će sve što im priredi Plenković.i o Plenkoviću kao o sramotnoj, ali ipak prolaznoj epizodi. Problem je, međutim, u činjenici što u najmnogoljudnijoj i najpopularnijoj političkoj stranci već 18 godina nemaju mehanizam kojim bi spriječili nametanje vodstava i vanjsko upravljanje strankom. Podsjetimo, neprijatelji Hrvatske i HDZ-a, predvođeni Mesićem, su nakon 2000. godine bili uvjereni da je na djelu raspad HDZ-a, što su inače silno željeli. Kada se HDZ nije raspao, nego je, štoviše, suprotno njihovim planovima ponovno oživio, neprijatelji su promijenili taktiku i odlučili da će oni HDZ uzeti pod svoje. Zato svih tih 18 godina mimo volje članstva nameću predsjednike, a Plenković je jedan od oktroiranih, neovisno što je na farsičnim unutarstranačkim izborima dobio glasove članstva. Izdaja je u takvim okolnostima logična posljedica vladavine tuđinskih namjesnika u HDZ-u. Ali nitko u izdaji nije otišao tako daleko kao Plenković.

On je prevario birače stvorivši koaliciju s HNS-om i SDSS-om pa njegova Vlada nema nikakav demokratski legitimitet. Takvu je Vladu Plenković pretvorio u instrument kojim partnerske stranke, a ne HDZ, ostvaruju svoje političke ciljeve. Dao je vlast, funkcije, moć, novac, utjecaj i ugled onima koji niti su ikada htjeli, niti su ju ikada sanjali, niti su ikada se borili za hrvatsku državu, nego, baš suprotno, borili su se protiv nje, a s druge strane s neskrivenim je gađenjem potjerao od sebe one koji su živjeli i umirali za Hrvatsku. To je bolna činjenica i posljedica Plenkovićeve vladavine, a zabrana pozdrava pod kojim je branjena Hrvatska uz istodobnu zaštitu onih pod kojima je ona napadana, rušena i ubijana, samo je simbolički izraz Plenkovićeve izdajničke politike.

Očekivao se veći otpor u HDZ-u takvoj politici, ali pokazalo se da „pobunjenička skupina“, koliko god bila superiorna i na strani autentičnoga HDZ-a, nema među sobom lidera, hrabroga pojedinca koji bi bio spreman nositi barjak otpora. Stier se povukao, Kovač je ispipavao teren, Tuđman nije ni pokušao nametnuti se, a Milijan Brkić, izravno izabrani zamjenik predsjednika, umjesto da kao specijalac i dokazani junak dragovoljac Domovinskoga rata, metaforički gledajući, uhvati Plenkovića za vrat i zaustavi proces uništenja stranke, kukavički se povlači pred jednim običnim dezerterom koji vrijeđa i ponižava ne samo članstvo HDZ-a nego i branitelje i čitav hrvatski narod.

HDZ-ovim „pobunjenicima“, nakon što su propustili poentirati u prošlotjednoj situaciji koja je za Plenkovića mogla biti izgubljena, preostaje da u HDZ-u stvore frakciju i da to ultimativno traže od Plenkovića te, ako im on ne dopusti, idu na rušenje ove vlasti. U politici nema milosti, ili si lovac ili lovina. Ako su se oni pomirili da budu lovina, zaslužit će sve što im priredi Plenković.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik