Carles Puigdemont uvjetno slobodan

Viši sud njemačke pokrajine Schleswig-Hollstein u Neumünsteru pustio je 6. ovoga mjeseca Puigdemont“. U španjolskim zatvorima čami gotovo cijeli vrh katalonskih suverenista, njih šest. To je jedan od razloga zašto pokrajinski parlament Katalonije nije u stanju formirati izvršnu vlast. Kako pišu njemački mediji, Puigdemont može biti zadovoljan privremenom slobodom, ali njegova politička budućnost više je nego neizvjesna. Ako bi se vratio u Španjolsku, odmah bi bio uhićen, kao egzilant u inozemstvu posjeduje vrlo ograničene mogućnosti političkoga djelovanja u svojoj domovini Kataloniji.na uvjetnu slobodu bivšega predsjednika Katalonije Carlesa Puigdemonta. On je bio šest dana prije utamničen temeljem europskoga uhidbenog naloga iz Madrida koji se zasnivao na dvjema optužbama: pobuna i zlouporaba javnih financija. Njemački sudci odbili su optužbu pobune jer ona nije bila zasnovana na dokazu o uporabi nasilja ili pozivanju na nasilje, a kao takva u Njemačkoj ne postoji osim pod nazivom veleizdaja, a to se ne odnosi na ovaj slučaj. Što se tiče zlouporabe javnoga novca, to Španjolska još mora dokazati.

U slučaju pobune Puigdemontu je prijetila kazna zatvora do 30 godina, a glede zlouporabe javnih financija do 8 godina tamnice. Ako bi radi potonje bio izručen Španjolskoj, ne bi mu se smjelo suditi radi pobune. Puigdemont se mora jednom tjedno javljati policiji i ne smije do daljnjega napustiti Njemačku. Osim toga, platio je kauciju u visini od 75.000 eura. Na izlazu iz zatvora bivši katalonski predsjednik zahvalio je na njemačkome i engleskome jeziku svima koji su s njim bili solidarni i prema njemu se korektno odnosili. Rekao je kako je „sramota da u Europi postoje politički zatvorenici“. U španjolskim zatvorima čami gotovo cijeli vrh katalonskih suverenista, njih šest. To je jedan od razloga zašto pokrajinski parlament Katalonije nije u stanju formirati izvršnu vlast. Kako pišu njemački mediji, Puigdemont može biti zadovoljan privremenom slobodom, ali njegova politička budućnost više je nego neizvjesna. Ako bi se vratio u Španjolsku, odmah bi bio uhićen, kao egzilant u inozemstvu posjeduje vrlo ograničene mogućnosti političkoga djelovanja u svojoj domovini Kataloniji.

Ozbiljniji europski analitičari veći dio krivnje zbog još otvorenoga katalonskoga pitanja prebacuju na središnju vladu u Madridu premijera Mariana Rajoya, šefa Pučke stranke opterećene brojnim korupcionaškim aferama. Namjesto da je prihvatio pruženu ruku pomirenja i započeo pregovore o rješavanju katalonskoga pitanja, koje je ponudio Puigdemont, Rajoy je odluku o svemu tome prepustio Vrhovnome sudu u kojemu glavnu riječ imaju sudci koji su politički povezani s frankističkim režimom. Naime, oba parlamenta, kako katalonski tako i španjolskih, prije više godina jednoglasno odobrili su Statut pokrajine Katalonije u kojemu je bilo riječi o „katalonskoj naciji“, ali Rajoy je to odbio i samoinicijativno u ocjenjivanje ustavnosti Statuta uključio Vrhovni sud koji je odmah prekrižio odrednicu o „katalonskoj naciji“ tvrdnjom kako postoji samo jedna – španjolska nacija – što je puka besmislica jer Katalonci posjeduju sve osobine jedne nacije. To je bio početak katalonske krize koja traje do danas i čiji se završetak još ne vidi.

Većina europskih političara kao i središnjica Europske unije smatraju da je katalonsko pitanje unutarnja stvar Španjolske, ali preporučuju da se ono rješava politički, a ne juristički. No Rajoyeva vlada to tvrdoglavo odbija. U svezi s rečenim valja podsjetiti da je čak ustav komunističke Jugoslavije bio glede toga napredniji od ustava Kraljevine Španjolske. Naime, slijedeći zahtjev američkoga predsjednik Wilsona i vođe ruske Listopadske revolucije Lenjina, odredba o samoodređenju naroda do odcjepljenja bila je zabilježena u ustavu SFRJ, postavši opće pravno dobro zajamčeno u Povelji Ujedinjenih naroda, no to još nije našlo svoje mjesto u španjolskome ustavu. U njemu se predviđa mogućnost secesije jedne pokrajine samo ako je odobri apsolutna većina španjolskih glasača, a to graniči sa znanstvenom fantastikom.

Osim toga, Katalonija je tijekom industrijalizacije bila podvrgnuta svojevrsnoj „selidbi naroda“ iz okolnih pokrajina koja je rezultirala promjenom nacionalnoga sastava Pokrajine u kojoj pravi Katalonci čine tek nepune dvije trećine stanovnika. Iz nekatalonskih pridošlica regrutira se većina onih koji ne žele samostalnost Katalonije. Iz svega navedenoga može se zaključiti da će katalonski suverenisti morati još dugo čekati na povoljnu priliku kako bi napokon proglasili svoju odavno žuđenu Republiku Kataloniju. Hrvati bi im u tome barem trebali davati verbalnu podršku, što dosad na žalost nije bio slučaj. Na našu sramotu.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik