Hrvatska emigraciji još nije doživjela satisfakciju kakvu su dobile emigracije ostalih bivših komunističkih zemalja i u našem neposrednom susjedstvu

U nekim stvarima ne bih se složio s politikom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Kako sam jednom već napisao, ta je politika opterećena viškom njezinih ambicija i manjkom nadležnosti. Krivnju za to snose zakonske odredbe o mjerodavnosti, od predsjednika Republike koje bi trebalo promijeniti tako da nominalni predsjednik države ne bude sukreator vanjske, vojne i sigurnosne politike nego samo reprezentant države prema unutra i prema vani, onaj koji potpisuje zakone, a ako odbije potpis, o tome odlučuje Ustavni sud te onaj koji posreduje iza kulisa itd. Model za to mogao bi biti status austrijskoga saveznog predsjednika kojega bira narod, ali nema takve ovlasti kao hrvatski predsjednik.

No u jednoj novijoj stvari moram odati počast hrvatskoj predsjednici, konkretno njezinim riječima upućenim hrvatskoj zajednici u Argentini, gdje je rekla kako su 'mnogi Hrvati nakon Drugoga svjetskoga rata pronašli slobodu u Argentini u kojoj su mogli svjedočiti opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine'. Predsjednica je rekla kako je ponosna na sve naraštaje Hrvata koji su stigli u Argentinu i tamo krenuli ispočetka, te 'skromno živjeli kako bi mogli pomagati svome zavičaju iz tuđine', dodavši: 'Hrvati u Argentini dijelili su sudbinu svoga naroda i za vrijeme trajanja bivšega jugoslavenskog komunističkog režima, kojemu je smetalo svako isticanje nacionalnog imena, hrvatske zastave i grba ili ispovijedanje vjere'. Ovo su istinite riječi koje su u Hrvatskoj odmah osporili prokomunistički i jugoslavenskojušći političari i novinari, a njih nije malo, izgleda kao da dominiraju javnim prostorom. Oni su svoje denuncijacije proslijedili notornom Efraimu Zuroffu koji financijski živi od proganjanja nepostojećih nacifašističkih vampira, a njegov ugled u Izraelu ravan je ništici. Dobro je bilo što je Predsjednica oštro odgovorila toj dangubi koji želi hrvatskome narodu nametnuti kolektivnu krivnju radi ustaških zlodjela, a kolektivna krivnja ne postoji ni za jedan narod.

Zuroffu bi trebalo preporučiti da najprije pomete pred vlastitim vratima i kritizira izraelske vlasti radi njihovih strašnih postupaka s palestinskim narodom u Gazi i Zapadnoj obali. No to je unutar izraelska priča koju trebaju pokrenuti tamošnji pacifisti, a njih ima, samo nisu tako glasni koliko bi trebali biti. Što se tiče stavova jugokomunističkih nostalgičara u Hrvatskoj, najjezgrovitija je bila suprotna izjava o njima saborskog zastupnika Neovisnih za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića, dana Al Jazeeri: 'Nekim je očito žao što svi Hrvati nisu poubijani 1945. godine.' Nije im dosta oko tri stotine tisuća ubijenih ratnih zarobljenika i civila od Bleiburga, tijekom Križnoga puta pa do likvidacija političkih emigranata cijelo vrijeme postojanja njihove SFRJ. Strašno je i to što se kako hrvatski jugokomunisti, tako i Zuroff služe istim službenim jugoslavenskim popisom 'ratnih zločinaca' u emigraciji na kojemu se nalaze i oni koji ni mrava nisu zagazili, nego su samo bili javni djelatnici u borbi za hrvatsku samostalnost, bili su intelektualci i političari koji su odbijali svako nasilje osim u samoobrani. Zuroff je među ratne zločince uvrstio ne samo ustaške političare nego i intelektualce kao što su bili Vinko Nikolić i Franjo Nevistić. Sramota! A upravo su oni bili ti koji su prvi počeli otkrivati zloćudnosti ustaškoga režima. Čak i neki političari kao Eugen Dido Kvaternik i Ivo Rojnica bitno su pridonijeli raskrinkavanju Pavelićeve politike. Zuroff je stvarno ili neznalica ili neizmjerno zlonamjeran, a možda posjeduje obje 'vrline'.

Spašeni s Bleiburga nisu imali nikakve šanse u Titovoj satrapiji

Da je Jugoslavija poslije svibnja 1945. postala demokratska zemlja, sigurno bi neki političari koji su za vrijeme Drugoga svjetskoga rata surađivali s Njemačkom i Italijom bili izvedeni pred sudove i primjerno kažnjeni, onako kako se to dogodilo u poslijeratnoj Njemačkoj i ponešto Italiji. Ali Jugoslavija je bila sve drugo nego to, ona je odmah postala totalitarna komunistička zemlja u kojoj nije bilo pravde za prave, ali i izmišljanje protivnika režima; oni nisu mogli očekivati pravedno suđenje, naprotiv, njima je brutalno presuđeno na insceniranim procesima ili čak bez njih, jednostavno metkom u potiljak. Stoga je potpuno shvatljivo što su na stotine tisuća Hrvata, ali i pripadnika ostalih naroda u bivšoj Jugoslaviji pobjegli pred tim zastrašujućim monstrumom nazvanim 'narodna vlast' ili točnije Titova satrapija, kako bi našli utočište u slobodnom dijelu Europe, najprije Austriji, potom u Italiji i napokon u Argentini, te nešto kasnije i u drugim zemljama slobodnoga svijeta. Na žalost, pobjednički zapadni saveznici prekršili su odredbe Ženevskoga protokola o vođenju rata i predali veći dio zarobljenika i civila komunističkim vlastima premda su znali kako će one s njima postupati.

O tome su zločinu napisane knjige, ali njegovi izvršitelji nisu nikad bili pozvani na odgovornost. Odgovor na pitanje tko je kriv za Bleiburg i sve ono što se u svezi s njim zbilo kasnije dao je književni Vinko Nikolić u svojoj dvosveščanoj knjizi 'Tragedija se dogodila u svibnju', osudivši za zločin najprije jugoslavenski komunistički režim, potom Britance koji su izručili ratne zarobljenike i civile jugoslavenskim krvnicama i na kraju samoga Antu Pavelića koji je poveo narod u neizvjesnost premda je morao znati što će se dogoditi. Nigdje nije tako stručno i odlučno raskrinkana ustaška vladavina od 1941. do 1945. kao na stranicama 'Hrvatske Revije' u kojoj su pisali svi koji su bili za hrvatsku državu i demokraciju, dok protivnici navedenoga nisu u njoj imali mjesta. Čak su se u Reviji pojavila i dva srbijanska autora, ali protivnika Jugoslavije, dr. Lazar Prokić i Miloš Obrknežević. U Argentini izlazi do danas stručni časopis na španjolskom 'Studia Croatica' preko kojega je Latinska Amerika imala priliku saznati sve važnije o neriješenom hrvatskom problemu. Hrvatski intelektualci u Argentini uključili su se u tamošnji kulturni život i pri tome nisu izgubili svoje veze s domovinskim prilikama. Nikolić je kasnije napustio Argentinu i nakon poduge odiseje po Europi nastanio se u Barceloni gdje je izdavao svoju 'Hrvatsku reviju'. Ona je organizirala i dva značajna simpozija hrvatskih intelektualaca u Švicarskoj. Cijelo to vrijeme Pavelić se 'igrao' sastavljanja nekakvih vlada; svi su ga napustili, čak i takav vjeran razbojnik kao Vjekoslav Maks Luburić koji je u Španjolskoj preko časopisa 'Drina' fantazirao o tome kako će doći do sporazumijevanja između hrvatskih nacionalista i komunista.

Hrvatska seljačka stranka postaje državotvorna nakon Mačekove smrti

Osim, nazovimo ju, nacionalističke emigracije, u slobodnome je svijetu djelovala tradicionalna Hrvatska seljačka stranka sa svojim važnijim uporištima u Kanadi, SAD i Belgiji. Dok je na čelu stranke bio Vladko Maček, izgledalo je da se politički nije udaljila od svoje jugoslavenske paradigme. Poslije smrti ostarjeloga vođe stranku preuzima dr. Juraj Krnjević koji je kao ministar u raznim jugoslavenskim izbjegličkim vladama stekao gorka iskustva u opiranju velikosrpskom šovinizmu, pa je stoga HSS žustro okrenuo u smjeru državotvornosti. Radićeva i Mačekova stranka nije bila baš demokratski otvorena za druge i među emigrantsku suradnju stalno se pozivajući na svoj primat zasnovan na rezultatima posljednjih jugoslavenskih izbora god. 1937., ali nju se može uvrstiti u one emigrantske političke snage koje su bez kompleksa 'izgubljenoga rata' mogle slobodnije djelovati u zapadnoj demokratskoj javnosti, što je i činila zahvaljujući predsjedniku KontraproduktivnoKomunistička Jugoslavija uživala je, premda nezaslužen ugled i u zapadnom svijetu, pa je kritiziranje njezine stvarnosti trebalo polaziti od upozoravanja na kršenja ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava, a ne pozivati se s time u svezi i na moguću uporabu sile. Neki su to emigranti shvaćali doslovno pa je dolazilo do otmica zrakoplova i atentata na predstavnike Jugoslavije što je djelovalo kontraproduktivno, zapravo politički vrlo štetno, premda su sudionici tih pothvata zasigurno bili idealisti, no to nije bilo dovoljno.Krnjeviću. Na žalost, njezina domovinska organizacija gotovo je u svemu zakazala tako da se danas nekoć dominantna politička snaga u Hrvatskoj može 'prokrijumčariti' u Hrvatski sabor samo na leđima postkomunističke Socijaldemokratske partije; Radić, Maček i Krnjević vrte se kao ventilatori u grobovima s obzirom na navedeno.

Liberalni demokratski emigranti i pristaše hrvatskoga proljeća

Izbjegle su se ustaše nakon stabilizacije svojih osobnih prilika uglavnom raspršili na sve političke strane, ponovno su postali ono što nisu mogli biti za vrijeme NDH, naime liberali, demokršćani, socijaldemokrati i jednostavno slobodno misleći pojedinci koji su svaki na svoj način radili za Hrvatsku. Novi su emigranti neopterećeni ratnom prošlošću osnovali publikacije vrijedne čitanja kao 'Novu Hrvatsku', 'Poruku slobodne Hrvatske', 'Hrvatski Vjesnik', 'Spremnost' i brojne druge po Australiji, Kanadi i objema Amerikama. Golema je bila publicistička žetva hrvatske političke emigracije, svakako vrijedna jedne ili više doktorskih disertacija. Poslije sloma hrvatskoga proljeća, (neki koji su sudjelovali u njegovu kršenju kasnije su bili na vlasti u demokratskoj Republici Hrvatskoj!) u emigraciju su došli politički prilično nabrušeni pojedinci koje je predvodio legendarni Bruno Bušić, s namjerom da uzburkaju, kako su tvrdili, baruštinu stare emigracije. No nisu poznavali političke prilike u slobodnome svijetu pa su nekim svojim 'revolucionarnim' izjavama više štetili nego koristili hrvatskoj stvari. Naime, komunistička Jugoslavija uživala je, premda nezaslužen ugled i u zapadnom svijetu, pa je kritiziranje njezine stvarnosti trebalo polaziti od upozoravanja na kršenja ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava, a ne pozivati se s time u svezi i na moguću uporabu sile. Neki su to emigranti shvaćali doslovno pa je dolazilo do otmica zrakoplova i atentata na predstavnike Jugoslavije što je djelovalo kontraproduktivno, zapravo politički vrlo štetno, premda su sudionici tih pothvata zasigurno bili idealisti, no to nije bilo dovoljno.

Hrvatsko narodno vijeće kao krovna organizacija hrvatske emigracije

Nezadovoljni kako desničarskim prepucavanjima u emigraciji tako i nepokretnošću HSS-a, neki su pojedinci i poneke organizacije izvan spomenutih dvaju blokova organizirali god. 1974. Hrvatsko narodno vijeće, HNV, u Torontu (Kanada) koje se mukotrpno kretalo od dviju osnivačkih skupština preko zauzimanja vrhunskih pozicija od strane bivših pripadnika hrvatskoga proljeća do konačne konsolidacije pod vodstvom Mate Meštrovića, sina glasovitoga kipara Ivana Meštrovića. Vijeće je zastupalo i promicalo borbu za osnivanje slobodne Republike Hrvatske u uvjetima zakona zapadnih demokracija i stoga nije bilo proganjano od njihovih tajnih i javnih sigurnosnih službi, ali to je izazivalo sumnje u njegovo 'hrvatstvo' u redovima 'revolucionarnih' skupinica koje su bile infiltrirane od strane zloglasne Udbe. Meštrovićev HNV vrlo uspješno je djelovao kao prošlošću neopterećena krovna organizacija većine aktivnih hrvatskih emigrantskih skupina pa je radi toga uživao ugled i u stranim javnostima. Vijeću su se priklonile publikacije 'Hrvatska revija', 'Nova Hrvatska' i 'Studias Croatica'.

Pretpostavljalo se da je u njegovu vodstvu bilo i agenata zapadnih obavještajnih službi, ali to nije bilo moguće dokazati. Stvaranjem suverene Republike Hrvatske, HNV prestaje djelovati, što su neki njegovi vodeći članovi smatrali pogrješkom jer problemi hrvatske dijaspore nisu rješavani na njezino zadovoljstvo ni za vrijeme predsjednika Tuđmana, a još manje kasnije. Današnji Hrvatski svjetski kongres mogao bi se smatrati nasljednikom Hrvatskoga narodnog vijeća, no ni on ne obuhvaća sve segmente hrvatskoga iseljeništva i stoga ne može djelovati kao 'skupina za pritisak', (pressure group) u političkom životu Domovine kako bi proturio uvođenje dopisnoga glasovanja čime bi hrvatska dijaspora PobjedaZa razliku od drugih istočnoeuropskih emigracija, hrvatska se morala boriti na dvije fronte, antikomunističkoj i protujugoslavenskoj, a za to nije imala dovoljno financijskih i intelektualnih resursa, ali unatoč tome ipak moramo ustvrditi da joj je zadnjih godina jugoslavenske agonije uspjelo povezati sve u dijaspori u jednu snažnu antijugoslavensku frontu koja je na kraju izvojevala pobjedu nad mrskom Titovom satrapijom i velikosrpskim projektom.mogla biti reprezentativnije zastupljena u Hrvatskom saboru u kojemu praktično nema svoje zastupnike jer ona trojica koja tu odavno 'sjede' ustvari su predstavnici konstitutivnoga hrvatskoga naroda iz Bosne i Hercegovine, a ne iseljeništva. Groteskno je da su domicilni Srbi zastupljeni u Saboru, a dio njih se s oružjem u ruci borio protiv hrvatske samostalnosti, dok je dijaspora, premda je mnogo dala u korist osamostaljenje Hrvatske, ostala bez svojih zastupničkih predstavnika u najvišem zakonodavnom tijelu Republike Hrvatske.

Osnovati posebnu ustanovu za brigu oko djelovanja i povratka dijaspore u domovinu

Hrvatsku se stvar uspješnije promicalo preko časopisa i internetskih portala na španjolskom, engleskom i njemačkom jeziku, a te publikacije su bile zaista na visokoj razini, ('Studia croatica', 'Croatia Press', 'Journal of Croatian Studies', 'Croatian Times', 'Kroatische Berichte', 'Bulletin' itd.). Ugled Jugoslavije počeo je opadati tek nakon Titove smrti, a i to nije išlo dovoljno brzo pa su neke važne države, čak neko vrijeme i Njemačka, smatrale da ju treba sačuvati bez obzira na njezine unutarnje prilike. Za razliku od drugih istočnoeuropskih emigracija, hrvatska se morala boriti na dvije fronte, antikomunističkoj i protujugoslavenskoj, a za to nije imala dovoljno financijskih i intelektualnih resursa, ali unatoč tome ipak moramo ustvrditi da joj je zadnjih godina jugoslavenske agonije uspjelo povezati sve u dijaspori u jednu snažnu antijugoslavensku frontu koja je na kraju izvojevala pobjedu nad mrskom Titovom satrapijom i velikosrpskim projektom.

Zaključno možemo reći da je hrvatska politička emigracija časno izvršila svoje deržansvo (dužnost) u pomaganju domovini, a to do danas neki osporavaju na svoju sramotu. Službena Hrvatska trebala bi uspostaviti jednu snažnu instituciju sličnu izraelskom 'Jewish Agency for Israel' koja bi se brinula za sve u svezi djelovanja i povratka hrvatskoga iseljeništva, što je s obzirom na katastrofalno demografsko stanje u Republici Hrvatskoj više nego nužno, čak životno važno za opstanak nacije, ali to je druga neizmjerno važna i opsežna tema. Onima koji malo ili ništa ne znaju o hrvatskom izbjeglištvu preporučam veliku knjigu autora Ivana Čizmića, Marina Sopte i Vlade Šakića 'Iseljena Hrvatska', izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2005. Tek nakon što je temeljito 'prostudiraju', moći će govoriti o našoj emigraciji koja još nije doživjela onu satisfakciju kakvu su dobile emigracije ostalih bivših komunističkih zemalja i u našem neposrednom susjedstvu.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik