U tri godine Hrvatska je u EU uplatila oko 600 milijuna eura više nego što je iz nje povukla

Treba li uopće navoditi kako je hrvatska država najlošija u Europskoj uniji po povlačenju novca iz europskih strukturnih i investicijskih fondova. Na žalost, i pri korištenju tuđega novca zrcali se hrvatska disfunkcionalnost u vođenju ekonomske politike. Sredstva u fondove uplaćuju sve države članice iz različitih izvora, a s obzirom na to da pri njihovu korištenju nije predviđeno deficitarno financiranje, onoliko novca koliko se uplati trebalo bi svrhovito biti i potrošeno. Kao i u svim federalnim državama svijeta, bogatije države Unije znatno više sredstava uplaćuju u fondove nego što ih iskoriste, tj. politikom fondova nastoji se nivelirati ekonomska pozicija različitih država, tako da siromašnije i nerazvijenije države poput Hrvatske imaju priliku povlačenjem sredstava koja bi trebala višestruko premašivati uplate uz pomoć drugih pojačati rast vlastite ekonomije.

Izdašan novac

Postoje, doduše, mišljenja kako su najveći korisnici EU fondova u stvari kompanije iz siromašnijih država, čiji su vlasnici kompanije iz bogatijih država, i koje onda izvlačenjem mogu dobiti sav višak novca i vratiti ga u svoje matične države. Takva su stajališta gledajući striktno kretanje kapitala točna. Ipak, fondovska je politika u svakome slučaju ispravna jer se zbog nje povećava zaposlenost u slabijim državama, ulaže u inovacije i tehnologiju, bez obzira na to tko je vlasnik kompanija, ubiru porezi, te je i pored negativnih strana svakako više koristi nego štete za sve sudionike.

Proračun fondova Unije formira se za sedmogodišnja razdoblja, a trenutačno smo unutar razdoblja za 2014.-2020. godinu s ukupnim izvorom europskih sredstava od 460 milijarda eura. Najviše se planira uložiti u konkurentnost, zaštitu okoliša, istraživanje i razvoj i infrastrukturu. Kada se podijeli po državama, najviše je sredstava predviđeno za Poljsku, sto milijarda eura, za Italiju gotovo osamdeset, dok je za Njemačku predviđeno znatno manje, 44 milijarde eura, a i preostale razvijenije zemlje uglavnom primaju manje iznose, znatno manje od njihovih uplata. Hrvatska na raspolaganju ima više od deset milijarda eura. Naročito su visoki iznosi za regionalni razvoj, gdje pojedine zemlje ne dobivaju nikakav iznos, dok je Hrvatska u rangu sa znatno većima.

Problem je u nama

Planirane iznose pojedina zemlja treba znati i željeti potrošiti, potrebno je kvalitetno planirati, izrađivati adekvatne FondoviHrvatskoj je u razdoblju od 2014. do 2020. odobreno ili, točnije, planirano 10, 76 milijarda eura, no u prve tri godine toga razdoblja isplaćeno je, prema izjavi ministrice regionalnoga razvoja i europskih fondova Žalac, samo 800 milijuna, ili 7,5 posto u odnosu na odobrena sredstva. Godišnje Hrvatska uplaćuje u proračun Europske unije oko 450 milijuna eura, čemu trebe dodati i 50 milijuna carina koje više nisu prihod Hrvatske nego izravno EU.projekte i naknadno kontrolirati trošenje sredstava. Zaključno s 2017. godinom, na razini Unije za razne je projekte dodijeljeno već 50 posto proračuna, a potrošeno je 14 posto. Najbrže se sredstvima koriste razvijene države poput Irske, Finske, Nizozemske, Luksemburga i Švedske, dok manje razvijene države kasne, a Hrvatska je 2017. godine sa svojih osam posto zemlja s najmanjim postotkom iskorištenih sredstava. Posebno je loše što hrvatski obnašatelji izvršne vlasti smatraju kako smo uspješni jer je navodno ugovoreno, ali ne i isplaćeno, nešto više sredstava od uplaćenih.

Pravo je pitanje komu novac treba jer Hrvatskoj, gledajući statistiku, očito ne. Za konkurentnost malih poduzeća predviđeno nam je više od dvije milijarde eura, još veći iznos za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Za infrastrukturu i jačanje socijalne uključivosti više od milijarde. To su upravo područja koja Hrvatska treba jačati kako bi osnažila ekonomiju i zaustavila iseljavanje isključenoga radno sposobnoga stanovništva. Najmanje sredstava, oko tri posto, iskorišteno je iz fondova za razvoj slabije razvijenih područja, socijalnu uključivost i razvoj ribarstva. Tamo gdje je najpotrebnije, zakazali smo, kao da postoji plan ekonomski uništiti Slavoniju, Liku i ribarstvo.

Naša se opća neučinkovitost upravljanja državom preslikava i na produktivnost korištenja europskih fondova. Ako je državna administracija loša u upravljanju zemljom, kako će biti bolja negdje drugdje. Umjesto da se poduzećima maksimalno pomogne u natječajima i procedurama, bavimo se nebitnim temama, i čini se kako bez gradnje Pelješkoga mosta i drugih velikih investicija, ne ćemo niti iskoristiti ono što nam se pruža. Primjer dr. sc. Gorana Lauca, osnivača Genosa, koji ima projekt veličine 20 milijuna kuna, s osamdesetpostotnim financiranjem iz europskih fondova, a državna administracija traži očitovanje za nepostojanje narudžbenice od 53 kune trošarine, govori sve. Tipično za administraciju gdje svaki pojedinac razmišlja isključivo o vlastitoj sigurnosti, umjesto o pomoći gospodarstvu. A slična je situacija i u pravosuđu, poreznoj upravi, uredima za graditeljstvo itd. Evidentno je problem u nama i našem socijalističkom nasljeđu. Očekujemo da nam Njemačka uplati sredstva na račun, bez dodatnih pitanja. Želimo novac bez truda i preuzimanja odgovornosti.

Neiskorištene prilike

Hrvatskoj je u razdoblju od 2014. do 2020. odobreno ili točnije planirano 10, 76 milijarda eura, no u prve tri godine toga razdoblja isplaćeno je, prema izjavi ministrice regionalnog razvoja i europskih fondova Gabrijele Žalac, samo 800 milijuna, ili 7,5 posto u odnosu na odobrena sredstva. Godišnje Hrvatska uplaćuje u proračun Europske unije oko 450 milijuna eura, čemu trebe dodati i 50 milijuna carina koje više nisu prihod Hrvatske nego izravno EU. To znači kako je u tri godine Hrvatska EU uplatila oko 600 milijun više eura nego što je iz nje povukla.

Kako sada stvari stoje, EU fondovi za Hrvatsku samo su teško dohvatljivi golub na grani, dok u ruci drži mršavoga vrapca. Hrvatska će u šest godina uplatiti u zajednički proračun Europske unije oko tri i pol milijarde eura, a može iskoristiti više od deset, no samo puna iskorištenost fondova ima potencijal poticanja godišnjega rasta BDP-a od dva posto. Osim administracije, državne kompanije u Hrvatskoj, koje očito nisu upravljane na pravi način, niti ne apliciraju za sredstva u dovoljnoj mjeri, a privatni je sektor jednostavno preslab te i nema isplativih projekata koji bi se mogli financirati europskim novcem. Jasno je kako su neophodne gospodarske i društvene reforme koje moramo učiniti radi sebe samih, što je način na koji će se i europski novac lakše dobivati.

Marijan Jović
Hrvatski tjednik