Hrvatski tjednik
 

 U Hrvatskoj nema organiziranoga ustaštva kao njegova četničkoga parnjaka u Srbiji

Svaki put kad u Srbiji ponestane konkretnih motiva za polemike protiv Hrvatske, Beograd Crnoduboko poseže u prošlost, točnije u ratne prilike za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske kako bi se sadašnju Hrvatsku ocrnio radi ustaškoga nasilja koji je u socijalističkoj, ali i u demokratskoj Hrvatskoj višestruko osuđivan od svih relevantnih političkih čimbenika. U Hrvatskoj nema organiziranoga ustaštva kao njegova četničkoga parnjaka u Srbiji. Srbijanski napadi na ustaštvo ne zaustavljaju se na tim tragičnim zbivanjima kako za Srbe, ali i Hrvate, čije se posljedice predimenzioniraju, a uzroci prešućuju, nego se protežu sve do danas tvrdnjama kako u Hrvatskoj postoji vrlo aktivno ustaštvo koje ugrožava hrvatske Srbe i međudržavne odnose između Srbije i Hrvatske, pa čak priprema atentat na srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prigodom njegova nedavnog posjeta Zagrebu. Da bi upotpunili ovu izmišljenu sliku hrvatskih prilika, moramo ustvrditi kako su i neki hrvatski visoko rangirani, danas bivši političari pridonijeli njezinoj rugobi, tvrdeći kako je u Hrvatskoj još uvijek živa 'ustaška zmija' i kako se ustašluk sve više širi u hrvatskom javnom životu. Pri pažljivijem promatranju političkoga i medijskoga zbivanja u Republici Hrvatskoj možemo otkriti samo neke nevažne pojedince i patuljaste strančice koji gaje stanovitu 'endehazijsku nostalgiju' koja je glede svoje količine jedva vidljiva spram vrlo živahne jugo nostalgije u našim intelektualnim krugovima i nekim novoosnovanim strankama. Bilo koga napadati poradi ustašluka, nije teško jer ustaški je pokret u socijalističkoj Jugoslaviji bio toliko sotoniziran da su ga neki Jasenovacpolemičari stavljali glede zloćudnosti iznad njemačkoga nacizma i talijanskoga fašizma. A ustaštvo je bilo ipak drukčije, u najmanju ruku hrvatski ustaški šegrti nisu mogli biti učinkovitiji od svojih njemačkih i talijanskih majstora, što ćemo vidjeti u citatima iz važnih djela austrijskih i njemačkih povjesničara koji kad je riječ o nacifašizmu naveliko 'pušu nas hladno'.

O tome smo razmišljali u povodu nedavne srbijanske službene izložbe o Jasenovcu pod krovom Ujedinjenih Naroda u New Yorku koja je glede istine onakva kakvu Srbi odavno šire služeći se vještinama o kojima zbori njihov najveći književnik Dobrica Ćosić preko jednoga od svojih fiktivnih junaka u romanu 'Seoba', a taj hvali laž kao veliko umijeće Srba. Hrvatsko ministarstvo vanjskih i europskih poslova dostojanstveno je, premda prekasno, reagiralo na srbijansku provokaciju u središtu svjetske zajednice, ali budući da je mjesecima prije moralo znati 'što se iza brda valja' trebalo je pripremiti protivnu dokumentaciju u kojoj ne bismo štedjeli sebe, a niti srbijanske izmišljotine. I nakon što je Zagreb reagirao, šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić - poznat po nadimku 'mali Slobo' - negdašnji važan suradnik ratnoga zločinca Slobodana Miloševića, imao je smjelost vikati kako je 'zaprepašten... licemjerstvom i bezobrazlukom Hrvatske'. Dačić navodi izmišljotine o nekakvu posebnome nožu za klanje Srba, srbosjeku i jednom zločincu koji je u Jasenovcu samo jedne noći zaklao 1.360 Srba, o ubojstvu 20.000 djece u tome konclogoru, te da je 'službena politika ustaškog režima bila - trećinu Srba pobiti, trećinu pokrstiti, a trećinu protjerati'. Navodno da je to rekao Mile Budak.

Izmišljotina o izjavi književnika i doglavnika Mile Budaka

Ponajprije i ne pada nam na pamet braniti Milu Budaka, ali istini za volju valja reći kako nigdje nije pronađen izvor ProgoniKad je riječ o progonima Židova na području bivše Jugoslavije, sve bi zemlje sljednice morale pomesti pred vlastitim vratima, što Srbija ne radi, pa nema pravo ni Hrvatskoj to spočitavati. Srbija preko svojih veza u Izraelu nastoji pridobiti 'profesionalne goniče nacističkih zločinaca' kako bi blatila Hrvatsku, a Hrvatska tu nije dovoljno hrabra da iznosi vlastitu istinu, ali i da upozori svjetsku javnost da optužbe nikako ne stoje.za takvu navodno njegovu izjavu. To je ustvrdio njemački povjesničar Alexander Korb u svojoj knjizi 'Im Schatten des Weltkriegs: Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien...' - U sjeni svjetskoga rata/masivno nasilje ustaša protiv Srba, Židova i Roma u Hrvatskoj 1941. - 1945., koja je dobila nagradu, među ostalima, i ugledne srpske 'Zaklade Andrej Mitrović' u Bonnu, ali su ga naveliko napadali, jednom čak i fizički Budakugrozili srpski nacionalisti u Srbiji i Republici Srpskoj. Do istoga je rezultata došao i hrvatski povjesničar s njemačkom adresom, Tvrtko P. Sojčić, koji u svojoj doktorskoj disertaciji 'Die 'Lösung' der kroatischen Frage...' - Rješenje hrvatskoga pitanja između 1939. i 1945., piše da takova izreka Mile Budaka uopće ne postoji jer je nema ni u jednom dokumentu i novinskoj zabilješci iz doba NDH. Slično je to strašnoj provokaciji talijanskog novinara Kurzia Malapartea što se ideološki kretao od fašizma do maoizma i katolištva, a koji u svome ratnom putopisu 'Kaputt' opisuje kako je na stolu poglavnika Ante Pavelića vidio 'košaricu ljudskih očiju'. To se stalno povlači po inozemnim publikacijama, premda je Talijan kasnije demantirao svoju priču u argentinskim novinama 'La Razon', rekavši da su to bile ribizli. U sličnu kategoriju monumentalnih srpskih laži spada i tvrdnja kako je samo u logoru Jasenovac ubijeno više od 700.000 Srba, čemu se u svojoj knjizi 'Geschichte Jugoslawiens' - Povijest Jugoslavije, začudio njemački historičar Holm Sundhausen, poznat kao izvrstan poznavatelj srpske povijesti i naglašeni jugonostalgičar, koji je zaključio kako je ta brojka sigurno pretjerana i ne može se ni izdaleka izvući iz statističkih podataka o stanovništvu Jugoslavija. Mi u međuvremenu znamo da ni jedna brojka usmrćenih u Jasenovcu nije vjerodostojna, pa ni ona službena od 83 tisuće. Ustaše su bili temeljiti u uništavanju gotovo svih dokumenata o tom zloglasnom konclogoru.

Ivica Dačić naveliko širi granice NDH

No Dačić je otišao i dalje pa je u svojoj izjavi nakon otvaranja izložbe u New Yorku rekao kako su granice DačićNezavisne Države Hrvatske sezale sve do Novog Sada i Šapca, čemu bi mu zavidio i sam Ante Pavelić koji je bio zadovoljan granicom na Drini i kod Zemuna, onom granicom kakva je bila za vrijeme Austro-Ugarske. Ovdje se postavlja pitanje koje je srednje škole pohađao Ivica Dačić pa ne poznaje osnovne zemljovidne podatke iz doba Drugog svjetskoga rata? No idemo dalje: u svojoj knjizi Sundhausen citira mišljenje američkih sudaca na Nürnberškome procesu njemačkim nacističkim glavešinama, sudaca koji su ustvrdili da za sva zbivanja za vrijeme NDH glavnu krivnju snose njemački vojni zapovjednici kojima su hrvatski nacionalisti tada bili podložni, a Korb dokumentirano dokazuje da je ustaški režim već sredinom 1942. izgubio kontrolu nad vojnim događajima u NDH. S obzirom na tu činjenicu, ustaše nije moguće optuživati za sva nedjelja počinjena za vrijeme njihove formalne vladavine u Hrvatskoj. Po mišljenju Korba najveća zlodjela počinili su tzv. 'divlje ustaše', to jest neregularni pripadnici ustaše vojnice, koji su ponekad radi toga dolazili pod udar tadašnjih hrvatskih vlasti i bili kažnjavani sve do smrtnih presuda. Ustaški režim jednostavno nije imao dovoljno pripadnika da bi mogao kontrolirati veliko područje NDH s domaćim i stranim sudionicima u ratu, koji su često djelovali jedni protiv drugih premda su navodno bili saveznici, a da i ne govorimo o sve uspješnijem partizanskom pokretom pod vodstvom Komunističke partije čije su ratne akcije redovito izazivale pretjerana reagiranja okupatora i njihovih domaćih saveznika.

U hrvatskom Ustavu Zavnoh, u srpskome Kosovo

Premda šef diplomacije svoje zemlje Dačić nije ni provirio u hrvatski Ustav kad protivno istini govori kako bi KArta NDh'Hrvatska trebala prihvatiti odgovornost za učinjeno u vrijeme NDH', jer u preambuli hrvatskoga Ustava izričito piše da se Republika Hrvatska temelji na Zavnohu kao suprotnosti NDH. Takva jedna antifašistička odredba ne postoji u srbijanskome ustavu u čijoj se preambuli od samo nekoliko rečenica - hrvatska ima dvije stranice - četiri puta spominje Kosovo kao dio Republike Srbije i time zatvara oči pred činjenicom da su Republiku Kosovo priznale više od 120 država svijeta. Ovdje se je Dačićeva sposobnost izvrtanja istine pomiješala s iluzionizmom, koji bismo mogli ignorirati da nije opasan za međunarodne odnose u srbijanskome susjedstvu. Dačić bi također morao znati da su sve države nastale na ruševinama SFRJ samo sljednice te države, a ne onih državnih zajednica koje su postojale prije socijalističke Jugoslavije, jer gdje bi onda bio kraj tome povijesnom DačićDačić je smetnuo s uma da je Pravoslavna Crkva proglasila svetim episkopa Nikolaja Velimirovića koji je svetoga Savu usporedio s Hitlerom i bio izraziti antisemit. U Srbiji je rehabilitiran četnički pokret Draže Mihailovića, čiji su pripadnici, saveznici Talijana i Nijemaca, počinili stravične zločine u Hrvatskoj, a sprema se i rehabilitacija srbijanskoga kvislinga Milana Nedića, njihova Pavelića, pa time optužbe o ustašluku zvuče nategnuto, jer toga u Hrvatskoj nema, dok četnika u Srbiji ima napretek.rastezanju 'odgovornosti za počinjeno', primjerice Hrvatska bi mogla optužiti Srbiju zbog zlostavljanja i pljačkanja hrvatskoga naroda za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Izgleda nam da onaj tko živi u prošlosti, kao Ivica Dačić, ne želi priznati današnjicu. On je zaboravio Apel srbijanske vjerske, političke i intelektualne elita koja je u kolovozu 1941. pozvala srpski narod da se prikloni okupatorskom redu i miru, osudivši komunistički ustanak. Također je smetnuo s uma da je Pravoslavna Crkva proglasila svetim episkopa Nikolaja Velimirovića koji je svetoga Savu usporedio s Hitlerom i bio izraziti antisemit. U Srbiji je rehabilitiran četnički pokret Draže Mihailovića, čiji su pripadnici, saveznici Talijana i Nijemaca, počinili stravične zločine u Hrvatskoj, a sprema se i rehabilitacija srbijanskoga kvislinga Milana Nedića, njihova Pavelića, pa time optužbe o ustašluku zvuče nategnuto, jer toga u Hrvatskoj nema, dok četnika u Srbiji ima napretek.

Strani povjesničari različito tumače ustaše, NDH i Pavelića

Brojni domaći i mnogi strani povjesničari i publicisti rado označuju ustaštvo i NDH fašističkima, ali ozbiljniji među Upitniknjima ipak imaju diferencirajuća mišljenja. Često se u tome traženju definicije što je ustaštvo navodi mišljenje jednoga od najboljih njemačkih poznavatelja fašizma, Ernsta Noltea - doduše velikoga revizionista, ali rado čitanoga i citiranoga povjesničara - koji u svojoj knjizi 'Die faschistischen Bewegungen', Fašistički pokreti, izričito veli kako se 'ustaše ne može na prvi pogled smatrati fašistima nego da ih je bolje ubrajati u tajna teroristička balkanska udruženja iz 19. stoljeća' kao što su bila Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija, VMRO, čija je nasljedna stranka dugo vladala u suvremenoj Makedoniji, i srpska 'Crna ruka' koja u današnjoj Srbiji uživa poštovanje kao nacionalna ikona. Nijemac uvrštava ustaše i u tajne pokrete kao što je bila 'Giovine Italia', Mlada Italija, pod vodstvom borca za ujedinjenje Italije i demokrata Giuseppea Mazzinija, ali u drugim procjenama NDH pravi nepotrebne pogrješke jer ustašama spočitava ilegalnost, a bili su zabranjeni, i tvrdi da su stvorili hrvatsku naciju, a ona je bila konstituirana mnogo ranije, sredinom 19. stoljeća, kao što je u svojim djelima više puta dokazao suvremeni njemački povjesničar Konrad Clewing, koji naciju poistovjećuje s državom ili težnju prema njoj, a to su upravo htjeli ustaše premda s nedemokratskim metodama, krivim saveznicima i u nepovoljno vrijeme. U jednoj od najkritičnijih knjiga spram ustaštva mađarsko-njemačkog povjesničarskoga dvojca, Ladislausa Horyja i Martina Broszata, 'Der kroatische Ustascha-Staat...', Hrvatska ustaška država 1941.-1945., piše kako se 'ustaše može označiti tek profašističkim ili prefašističkim, bez obzira koliko su te oznake problematične.' U ovoj knjizi koja nije posve objektivna jer je Hory mnoge stvari gledao iz beogradske perspektive, autori posvećuju veliku pozornost četničkim zločinima kao i neslaganjima između Talijana i Nijemaca na području NDH što je dovelo do anarhije i neracionalnih poteza svih sudionika u ratu na našem području. U jednoj od najstarijih poslijeratnih povijesnih knjiga o Hrvatima austrijskog vojnog historiografa Rudolfa Kiszlinga 'Die Kroaten - Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes', Hrvati, sudbinski put jednoga južnoslavenskoga naroda, NDH se naziva 'državom iz retorte', dakle umjetnom tvorevinom, ali ustaškom teroru nije posvećeno posebno poglavlje kao što je to slučaj u drugim knjigama te vrste, dok je to mjesto dobila 'Bleiburška tragedija' s brojnim podacima kao o procjeni da je nakon bleiburške kapitulacije pobijeno, prema opreznim procjenama, od 100 do 150 tisuća hrvatskih vojnika i časnika, dok je broj civilnih žrtava, kako piše Kiszling, oslanjajući se na svjedočenje jednog hrvatskog svećenika, može označiti pedeset puta većim nego koliko su Sovjeti ubili poljskih časnika i intelektualaca u Katynu, a tu ih je bilo oko 27 tisuća .

Po mišljenju profesora Ludwiga Steindorffa u njegovoj knjizi 'Kroatien', Hrvatska, citiramo: 'ustaški je režim bio Pavelićkompromitiran radi zlouporabe vlasti i nasilja. Temeljem ustaških ideoloških premisa veliki dijelovi državnog naroda bili su isključeni iz pozitivnog odnosa spram NDH.' Kako piše profesorica Marie-Janine Čalić u velikoj studiji 'Geschichte Jugoslawiens ...', Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću, glede uporabe nasilja nije bilo razlika između ustaša i četnika. Prema Clausu Henrichu Gattermannu, citiramo: 'ustaše su se svojim akcijama i nasiljem sami definirali kao fašistički pokret, jedino je Ante Pavelić kao šef države i partije ostao točka smirenja', kako čitamo u njegovoj knjizi: 'Kroatien /Zweitausend Jahre Geschichte an der Adria', Hrvatska, dvije tisuće godina na Jadranu. Možda je ovo jedini pozitivni atribut stranih povjesničara o Paveliću. Kao što vidimo, o Paveliću, ustašama i NDH postoje različita mišljenja u njemačkoj i austrijskoj historiografiji što je shvatljivo jer u tim zemljama postoji sloboda znanosti. I usporedbe između njemačkog nacionalsocijalizma i hrvatskog ustaškoga nacionalizma, koje je naveo Dačić nakon izložbe o Jasenovcu u New Yorku, ne piju vodu jer kako je rekao Alexander Korb u intervjuu što je objavljen u 'Magazinu za vojnu povijest', listopad 2017. citiramo: 'Razvoj odnosa politike spram povijesti u Hrvatskoj i Njemačkoj ne može se poistovjetiti zbog niza razlika. Ponajprije, nacistička diktatura u Njemačkoj bila je odobravajuća... dok je u Hrvatskoj bjesnio građanski rat čije rane, kao što je poznato, zacjeljuju vrlo polako ; kao drugo, jugoslavenski secesionistički ratovi devedesetih godina (ponovno) su otvorili mnoge rane i produbili grobove ; kao treće, mnogi su antifašistički mitovi u Hrvatskoj preživjeli... i kao četvrto, u Njemačkoj samo deklarirani neonacisti pozitivno govore o nacionalsocijalizmu i time su društveno marginalizirani. No u Hrvatskoj je umanjivanje ustaških zlodjela, nažalost, dio mainstreima... Sva kad bismo zastupali mišljenje da su ustaše bili manje zlo nego nacisti, primjerice zbog toga što neki njihovi zahtjevi imaju svoje povijesno opravdanje, moramo se ozbiljno baviti njihovim zločinima i bez zadrške priznati ono što su učinili.' Korb potom zapaža kako je hrvatsko društvo snažno polarizirano pa bi priznanje vlastitih zločina neki mogli shvatiti kao svoj poraz, odnosno pobjedu protivničke strane, i obratno. Ovu poruku jednoga njemačkog povjesničara mlađe generacije svakako treba prihvatiti.

Ustaški vrh prepun polužidova

Popularna Wikipedija navodi da su u NDH najprije potvrđeni stari jugoslavenski antisemitski zakoni i potom proglašeni novi, vrlo slični njemačkima, temeljem kojih su počeli progoni Židova. NDH se po pitanju rasne politike, LovciPoznati 'gonitelji nacista', Efraim Zuroff i Gideon Greif, nisu u Izraelu priznati kao znanstvenici specijalizirani za holokaust na području bivše Jugoslavije. Oni su se spetljali sa srbijanskim propagandistima i političarima koji su slijepi na svoju antisemitsku prošlost, a to Hrvatska nije dovoljno obznanila .nastavlja Wikipedija, ipak razlikovao od Trećega Reicha po jednoj odredbi: zakonom je uspostavljen institut 'počasnoga arijstva', koje je dodijeljeno Židovima koji su se borili za NDH ili stekli zasluge 'za hrvatsku stvar' prije uspostave države. Sjetimo se da je jedan od vrhovnika Hrvatske stranke prava bio Židov Josip (Jošua) Frank, da su Pavelić i maršal Slavko Kvaternik bili oženjeni s polužidovkama, da je Židov Vlado Singer bio šef ustaške policije za Zagreb i... ovakvih bismo primjera mogli još više navesti, pa su se u Hrvatsku pridošli njemački nacisti zgražali radi toga. Govorili su 'Kroatien ist verjudet' - Hrvatska je požidovljena. Ali istinu valja priznati: tijekom postojanja NDH sveukupno je u nas ubijeno više od 20 tisuća Židova, a sedam tisuća je bilo poslano u Auschwitz, piše Wikipedija. Dalje se navodi da se u poimeničnome popisu jasenovačkih žrtva nalazi 82.129 osoba, i to bez ikakve rezerve, dok je u brojnim stručnim člancima u Hrvatskoj dokazano da je više od 30.000 tih imena dodano bez dokaza, što bi trebala uvažiti i utjecajna Wikipedija. Ovdje valja naglasiti da po našemu mišljenju sama brojka ubijenih nije najvažnija, da je mnogo važnije saznati zašto je Jasenovac bio osnovan i što se zbilja događalo u njemu kako bi se jednom zauvijek onemogućilo manipulatorima da uveličavanjem broja žrtava u Jasenovcu šire mržnju prema Hrvatima ili, kako čine drugi, omalovažavajući zloćudnost tog koncentracijskoga logora kao 'podnošljivoga mjesta boravka', skidaju stigmu sa zločinačkoga karaktera ustaškoga režima, premda je zagrebački nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac, Jasenovac nazvao 'sramotnom mrljom na hrvatskoj povijesti'. A Stepinac je bio i u najtežim trenutcima rata i poraća hrvatski rodoljub koji je u početku pozdravio NDH da bi se uskoro duboko razočarao u postupke ustaškoga režima.

Beograd i Srbija bili su 'Judenfrei', slobodni od Židova prvi u Europi

Kad je riječ o progonima Židova na području bivše Jugoslavije, onda bi sve njezine zemlje sljednice morale same pometati pred vlastitim vratima, što Srbija očito ne radi, pa nema pravo da u tome pogledu Hrvatskoj spočitava bilo što. Tako na portalu židovskoga tjednika u Njemačkoj 'jüdische allgemeine.de' možemo čitati kako je središnji ured Gestapoa u Beogradu 10. svibnja 1942. javio Berlinu 'Serbien ist judenfrei', Srbija je slobodna od Židova, a čak 70 godina kasnije u Beogradu se tek raspravlja o podizanju spomenika žrtvama holokausta. Beograd je, osim toga, bio proglašen prvim 'Judenfrei' gradom u Hitlerovoj Europi! NDH tu ne može 'konkurirati' Nedićevoj Srbiji. Jedan od najgorih publicističkih hrvatoždera u Njemačkoj, Wolf Oschlies, objavio je u platformi 'zukunft-braucht-erinnerung.de' opširan članak, naravno pun antihrvatskih ispada, ali i prepun podataka o židovskim žrtvama i suvremenom antisemitizmu u Srbiji. Oschlies prenosi brojke Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu o židovskom stanovništvu u Jugoslaviji i njegovim žrtvama iz kojih, među ostalim, možemo saznati da je u Banatu pobijeno 90,47 posto tamošnjih Židova, u Srbiji 80 posto, u Hrvatskoj-Slavoniji 80 posto, u Vojvodini 84,40 posto, u Bosni 71,43, u Crnoj Gori 87,28 posto i u Dalmaciji 37 posto. Iz ovoga možemo pročitati da je broj židovskih žrtva u hrvatskim pokrajinama bio osjetljivije manji nego u dijelovima Srbije i Crne Gore, pa se iz toga može zaključiti kako su Židovi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj imali znatno više mogućnosti da spašavaju svoj život nego njihovi sunarodnjaci u Srbiji. Jer, osim židovskih 'počasnih arijevaca' u Hrvatskoj su spasili život i mnogi Židovi koji su pobjegli u 'talijansku utjecajnu zonu' NDH gdje se blaže postupalo sa Židovima, kao i u partizane, bili uključeni u domobranstvo itd., što u Srbiji, Vojvodini i Crnoj Gori nije bio slučaj. Po Oschliesu, antisemitizam tinja u Srbiji premda u njoj gotovo nema Židova, ali zato postoje brojna 'srpsko-jevrejska društva' koja su nastala, kako veli 'po naredbi diktatora Slobodana Miloševića kako bi Srbiju izveo iz izolacije' koju je tada organizirao Zapad, ali zaključuje da su ona uglavnom bila 'samo na papiru'.

Druga je stvar da Srbija preko svojih veza u Izraelu nastoji pridobiti 'profesionalne goniče nacističkih zločinaca' kako bi preko njih blatila Hrvatsku, što joj često uspijeva, a Hrvatska tu nije dovoljno hrabra da najprije iznosi svoju istinu o progonu Židova tijekom kratkotrajnog postojanja NDH, ali i da upozori svjetsku javnost, kao i onu u Izraelu, da optužbe protiv sadašnje Hrvatske od nekih židovskih pojedinaca nikako ne piju vodu. Poznati 'gonitelji nacista', Efraim Zuroff i Gideon Greiff, nisu u Izraelu priznati kao znanstvenici specijalizirani za holokaust na području bivše Jugoslavije. Oni su se spetljali sa srbijanskim propagandistima i političarima koji su slijepi na svoju antisemitsku prošlost, a to Hrvatska nije dovoljno obznanila. Kako piše riječki 'Novi list', službeni Zagreb trebao je organizirati svoju izložbu o progonima Židova u cijeloj negdašnjoj državi u Drugom svjetskom ratu, s rezultatima njihova spašavanja u NDH, kako bi svijet dobio diferenciraniju sliku o holokaustu u tadašnjim našim prostorima koji su glede rečenoga bili cjelina, tim više što su Nijemci svuda imali posljednju riječ u tzv. 'konačnom rješenju židovskog pitanja'.

Njemački književnik Martin Walser o inflaciji medijskih priloga o njemačkoj sramoti

Zahtjevi za objektivnim sagledavanjem holokausta ponekad su predmet rasprava i u Njemačkoj u kojoj 'potomci počinitelja' ponekad pretjeruju u kajanju i time donekle iskrivljuju istinu, naravno dobronamjerno, ali kako se kaže 'put u pakao popločan je dobrim namjerama', što znači da crnim slikama o prošlosti svojih roditelja dodaju svoje još crnje boje. To je toliko ozlojedilo velikoga njemačkog književnika Martina svome Walsera koji je u govoru u povodu Nagrade njemačkoga knjižarstva u Frankfurtu godine 1998. zavapio, citiramo: 'Kad mi se svakoga dana u medijima zamjera ta prošlost nešto se u meni suprotstavlja trajnoj nazočnosti naše sramote. Namjesto da bivam zahvalan radi neprekidnog predstavljanja naše sramote, pokušavam gledati u stranu... Auschwitz nije podesan da postane stalna prijeteća rutina uvijek spremna za uporabu kao sredstvo zastrašivanja ili moralna toljaga ili samo vježbanje dužnosti. Ono što se postiže ritualiziranjem dobiva osobinu neiskrene molitve.' Walser je kasnije požalio ovaj iskorak vrlo rijedak u Njemačkoj, ali ipak je ovaj govor ostavio dojam prema kojemu se ne smije stalno kukati radi grijeha prošlosti jer to onda postane rutina bez dubljih osjećaja pijeteta. Ono što važi za Njemačku trebalo bi vrijediti i za Hrvatsku.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Pet, 20-04-2018, 19:51:14

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).