Hrvatski tjednik
 

 Nacionalna pomirba nije moguća sve dok se ne riješimo komunističke dogme koja je negacija ljudskoga prava da čovjek bude više od etikete

Tko je sve mogao biti ustaša? Djed Josip, bio je željezničar. Prizor, koji je ostao u trajnome sjećanju moga pokojnog oca dogodio se kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Odmah nakon što je otvorio vrata, na samom kućnom pragu, djed je uzviknuo Živjela naša Nezavisna Država Hrvatska i slavljenički zavrtio svoju torbu te ju bacio u prostoriju. Za veliku većinu Hrvata, bilo je to ostvarenje tisućljetnoga sna, ali i TVvrtko Jakovina hkvproslava oslobođenja od ropstva u Kraljevini Jugoslaviji. Svaka takva ideja u teorijskoj i jednostavnoj formi, uvijek budi prevelika očekivanja, nakon kojih nerijetko slijedi duboko razočaranje.

U ovome tekstu ne mislim se previše baviti ustašama i partizanima. Ono što želim je kroz sudbinu dijela vlastite obitelji, ispričati priču o hrvatskim sudbinama, razdvojenoj braći i sestrama, nametnutoj nacionalnoj podjeli koja se oslanja na dehumanizaciju ljudskoga lika, odnosno na tome da se nečiji život i biografija pokušavaju svesti na izravnu ili posrednu političku pripadnost. Zar to što je netko bio ustaša PilselNotorni Drago Pilsel, sudjelovao je u napadima na Židove u Argentini, a kasnije se s istim žarom i jednim prizemnim govorom mržnje, stvarno prostačkim izričajem, obračunava s Katoličkom Crkvom, braniteljima i svim javnim ličnostima koje se ne srame isticati hrvatstvo kao pozitivnu vrlinu. Vidljivo je kako kod toga čovjeka nije došlo do ozbiljnih psiholoških i duhovnih promjena. Jednu krajnost, zamijenila je druga.ili partizan u nekom razdoblju svog života daje odgovor na pitanje tko je bio taj čovjek? Naravno da ne, a opet paušalne ocjene i poluistine, jedini su odgovori koje čujemo u javnim raspravama i povijesnim svađama. Za povjesničara Tvrtka Jakovinu, teta Štefica, sestra mog pokojnog oca, bila je ustaša. S mužem, časnikom Hrvatskih oružanih snaga, pobjegla je 1945. u Argentinu. Njezin muž nije bio nikakav zločinac. Dapače, usred rata, pomagao je raznim ljudima. Bio je dobar čovjek, ali ta ga činjenica ne bi spasila od metka u potiljak i bacanja u jamu jer su za jugoslavensku armiju, koja je u ideologiji i praksi zvjerstvima nadmašila i sovjetsku Crvenu armiju, svi pripadnici HOS-a predstavljali veliku opasnost. Većina Hrvata, koji su nakon Drugog svjetskog rata došli u Argentinu, nisu bili ustaški zločinci, a o tome kakvi su bili ustaše, također bi se moglo raspravljati.

Uniforme se mijenjanju, ali ne uvijek i ljudi

Volio bih da povjesničari poput Tvrtka Jakovine barem jednom definiraju pojam ustaše. Ako se radi o privremenoj Pilselpripadnosti Ustaškome pokretu, koja pojedinca doživotno etiketira kao ustašu, onda su i mnogi partizani bili bivši domobrani, pa i ustaše. Zar promjena uniforme automatski mijenja i samoga čovjeka? Antifašizam se odvojeno promatra od partizanskih i komunističkih zločina. Zbog čega se onda ustaštvo ne može odvojiti od ustaških zločina? Temeljem čega jedna ideologija i pokret dobivaju trajni legitimitet, dok suprotna strana ne smije oplakivati ni poginule koji su zvjerski pobijeni, bez ikakva suda? Neki će reći da su ustaše provodili rasne zakone te ubijali ljude na osnovu vjere i nacionalnosti. Čak i ako bespogovorno prihvatimo ovu paušalnu i nepotpunu poluistinu, ne možemo ignorirati da su isto radili i partizani koji su doslovno zbrisali njemačku nacionalnu manjinu s prostora Jugoslavije.

Notorni Drago Pilsel, sudjelovao je u napadima na Židove u Argentini, a kasnije se s istim žarom i jednim prizemnim govorom mržnje, stvarno prostačkim izričajem, obračunava s Katoličkom Crkvom, braniteljima i svim javnim ličnostima koje se ne srame isticati hrvatstvo kao pozitivnu vrlinu. Vidljivo je kako kod toga čovjeka nije došlo do ozbiljnih psiholoških i duhovnih promjena. Jednu krajnost, zamijenila je druga. Isto tako, postoje i pozitivni primjeri gdje akteri zbivanja zbog raznih okolnosti mijenjaju uniforme i političku pripadnost, ali i dalje ostaju ista ljudska bića, čineći dobro unutar realnih društvenih i osobnih okvira.

Razbijeno zrcalo naše povijesti

Nacionalna pomirba nije moguća sve dok se ne riješimo komunističke dogme koja je negacija ljudskoga prava da Iseljeništvočovjek bude više od etikete, koju su smislili ti isti komunisti. Ali vratimo se na početak ove priče. Tijekom Drugoga svjetskog rata, djed Josip nastavio je raditi na željeznici sve dok partizani nisu minirali prugu. Preživio je eksploziju i umro od posljedica ranjavanja, tri godine poslije završetka rata. Posljednjih godina života bio je lošega zdravlja, tako da je moj pokojni otac morao brinuti o majci i mlađem bratu. Sestra Štefanija, ili teta Štefica, spasila je glavu bijegom u Argentinu. U jesen 1941. kao dječak od 11 godina i moj otac je kraće vrijeme nosio uniformu neke ustaške, školske mladeži. Nije se dugo zadržao u tim aktivnostima, niti ga je itko prisiljavao da se pojavljuje na smotrama i sastancima. Vidio je neke ružne scene kada je policija privela i nasred ulice tukla pojedine susjede koji su navodno bili simpatizeri i suradnici partizana. Te epizode, kojima nije znao širi kontekst, odvratile su ga od daljnjega sudjelovanja u ustaškome pokretu. Poput djeda Josipa, i njemu je neovisna Hrvatska bila ideal u kojem nije bilo mjesta za nasilje prema drugim ljudima. Generacije koje su rasle u tridesetim i četrdesetim OdlasciOdlaze ljudi, ali nestaju i tradicionalne vrijednosti dok mediji svjesno šire sveopću društvenu apatiju i defetizam. Samo i u tom ludilu ima sustava. Taj destruktivni sustav ne postoji samo zato da bi se otjeralo Hrvate koji ovdje žive, već da bi hrvatskoj emigraciji, a posebno uspješnim, nadarenim i bogatim ljudima punim nacionalnog ponosa, poručilo da se nemaju kamo vratiti.godinama prošlog stoljeća, nisu imale mnogo izbora. O tome hoće li netko na kraju završiti među ustašama ili partizanima, često su odlučivali sitni detalji ili epizode iz životne biografije. Ima i dosta obitelji u kojima su se braća i sestre našli na suprotnim stranama. Svi ti fragmenti i sudbine tvore razbijeno zrcalo suvremene hrvatske povijesti.

Paranoični strah od emigracije

Hrvatska emigracija je u najvažnijim razdobljima naše povijesti imala ključnu i nadasve pozitivnu ulogu. Izjava povjesničara Ive Lučića, koji se suprotstavio objedama Tvrtka Jakovine, krivo je prenesena u medijima. Ispada kako je Lučić rekao da nisu svi Hrvati koji su pobjegli u Argentinu ustaše, i ta tvrdnja je istinita, ali ipak nepotpuna. Politika i javnost, a pogotovo znanstvenici, moraju se početi u javnome govoru i raspravama koristiti ispravnim Hrvati Argentinapojmovima. Karakterizacija ljudi temeljem političke legitimacije kolokvijalnoga i širega značenja, nije više prihvatljiva. Treba razlikovati ustaški režim, ustaške zločine i ustaše u najširem smislu te riječi. Na primjer, teta Štefica nije bila ustaša, a njen suprug, časnik HOS-a, nije bio zločinac. Jesu li oni, s obzirom na formalnu prethodnu pripadnost ustaškome pokretu mogli očekivati milost partizana ili pravo da budu hrvatski domoljubi?

Sasvim sigurno, ta opcija, čak i kada bi ih nekim slučajem ostavili na životu, nije bila moguća. Što je onda sporno u obraćanju predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović hrvatskoj emigraciji u Argentini? Za normalan svijet koji ne pristaje na banalne podjele među ljudima, apsolutno ništa. Iza svega se krije paranoični strah od hrvatske dijaspore čije bi uključivanje u gospodarski i politički život zemlje, moglo spasiti Hrvatsku koja izumire na svim područjima. Odlaze ljudi, ali nestaju i tradicionalne vrijednosti dok mediji svjesno šire sveopću društvenu apatiju i defetizam. Samo i u tom ludilu ima sustava. Taj destruktivni sustav ne postoji samo zato da bi se otjeralo Hrvate koji ovdje žive, već da bi hrvatskoj emigraciji, a posebno uspješnim, nadarenim i bogatim ljudima punim nacionalnog ponosa, poručilo da se nemaju kamo vratiti.

Marin Vlahović
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Sub, 15-12-2018, 11:29:07

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).