Bio je general slavne pobjedničke Hrvatske vojske, neka mu je laka hrvatska zemlja, točka

Prošloga tjedna preminuo je hrvatski general Petar Stipetić. Pred kraj svoje vojničke karijere pristupio je, kao i mnogi drugi oficiri JNA, Hrvatskoj vojsci i dao doprinos u obrani i oslobađanju zemlje od srpske okupacije. U vrijeme godišnjega odmora, u rujnu 1991. JNADio oficira JNA je s pomalo superiorne pozicije gledao na „neškolovane“ časnike HV-a. Na kraju se ispostavilo da su ti neškolovani časnici briljantno pregazili visokoškolovani kadar JNA, ali to nije bitno. Bitno je da taj sukob nije imao ozbiljne posljedice u Hrvatskoj vojsci u doba rata i da je prvi hrvatski predsjednik, razumijevajući jedne i druge, očuvao jedinstvo i motivaciju Hrvatske vojske za oslobađanjem zemlje do samoga kraja.godine prihvatio je prijedlog generala Antuna Tusa, koji je također još formalno-pravno bio u JNA, da se odazovu na poziv hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i 21. rujna i pođu na razgovor na Pantovčak. Predsjednik Tuđman informirao ih je kako će toga dana osnovati Glavni stožer Hrvatske vojske te kako planira za načelnika imenovati generala Tusa, a za njegova zamjenika generala Stipetića. Stipetić se izmotavao da još ima obveza u JNA, da mu je ondje radna knjižica i sl. General Tus bio je oslobođen od bilo kakvih dužnosti u JNA, poslan je doma da čeka mirovinu koja je trebala krenuti od prosinca te godina.

Stipetić nije eksplicitno rekao Tuđmanu da prihvaća ponuđenu dužnost zamjenika načelnika Glavnoga stožera, no Tuđman ih je, i njega i Tusa, doveo pred svršen čin tako što je HTV odmah, poslijepodne toga dana, objavio vijest o formiranju Glavnoga stožera te da je general Tus imenovan načelnikom, a general Stipetić njegovim zamjenikom. Puštajući lukavo tu informaciju, Tuđman je neodlučnoga Stipetića doveo pred zid: ako odbije i vrati se u JNA, bit će u javnosti doživljen kao izdajnik, a ako prihvati, to nije bio scenarij koji je odmah priželjkivao. Pristao je, dakako, a u vrhu državne vlasti dugo se poslije prepričavala anegdota da je Stipetićeva supruga, kad je čula tu vijest, pala u nesvijest i da su ju odvezli na hitnu pomoć.

Kako god bilo, obojica generala pristupila su Hrvatskoj vojsci 21. rujna 1991. Ne zaboravite, gotovo godinu dana već je trajao, s manjim ili većim prekidima, rat Srbije i Srba protiv Hrvatske. U rastućoj Hrvatskoj vojsci bilo je svih, i legionara i neobučenih domoljuba i časnika pristiglih iz JNA. Dio oficira JNA je s pomalo superiorne pozicije gledao na „neškolovane“ časnike HV-a. Na kraju se ispostavilo da su ti neškolovani časnici briljantno pregazili visokoškolovani kadar JNA, ali to nije bitno. Bitno je da taj sukob nije imao ozbiljne posljedice u Hrvatskoj vojsci u doba rata i da je prvi hrvatski predsjednik, razumijevajući jedne i druge, očuvao jedinstvo i motivaciju Hrvatske vojske za oslobađanjem zemlje do samoga kraja.

Uspješne i neuspješne epizode

General Stipetić je, poput većine drugih vojnih zapovjednika, imao uspješnih i ne baš uspješne epizode. Primjerice, svoju odgovornost za pad bosanske Posavine pokušao je u početku pripisati na druge i na Tuđmanovu politiku, ali je kasnije, suočen s činjenicama ili sa savješću, odustao od te klevete. Onda je došao jedan od najdojmljivijih trenutaka u oslobodilačkoj operaciji Oluja. Kako je oslobađajuća operacija svugdje napredovala velikom brzinom osim u sektoru sjever, gdje je Hrvatska vojska naišla na snažan otpor Srba te pretrpjela i bolne gubitke, predsjednik Tuđman poslao je generala Stipetića da preuzme oslobađanje na tome dijelu. Nije to Tuđman učinio zato što je vjerovao u neku nadnaravnu njegovu vojničku genijalnost, nego zato što je znao da je Stipetić u prijateljskim odnosima sa srpskim zapovjednikom na tome području Čedom Bulatom.

Bio je 8. kolovoza, akcija Oluja i službeno je završila, Srbi su doživjeli težak poraz posvuda, a njihove snage našle su se u sjevernome sektoru u bezizlaznome položaju. General Stipetić uvjerio je Bulata na predaju jer izbora nije imao. I dogodila se ta slikovita scena potpisivanja predaje. Svaka čast generalu Stipetiću, njegove zasluge nitko niti želi niti može umanjiti, ali do predaje ne bi došlo da HV već nije u ostalim sektorima pregazila Srbe okupatore i da Oluja nije završila.

Degutantne su, stoga, sadašnje posthumne neumjerene apologije Stipetiću u ljevičarskim medijima. Hiperbole o njemu kao o jedinome džentlmenu i profesionalcu još bi mogle opstati da u sebi ne sadrže uobičajenu jugonostalgičnu himbu prema kojoj svi drugi ratni zapovjednici, posebno oni koji nisu došli iz JNA, nisu Stipetiću ni do koljena.

Jugonostalgija

U podlozi takvoga stava je jugonostalgija tih autora, slom njihovih političkih ideala i teško prihvaćanje hrvatske PadGeneral Stipetić bio je jedan od hrvatskih generala slavne i pobjedničke Hrvatske vojske. Nema se što posebno prigovoriti tim hrvatskim generalima koji su dugo kalkulirali jer se događao slom ideala, života, obiteljske drame u kojima su događaji bili brži od sposobnosti za moralno i političko rasuđivanje kod onih koji su prisegnuli na vjernost Jugoslaviji. No moralni pad i Stipetića i Tusa dogodio se nakon 2000. godine kada su stali uz Stjepana Mesića i njegov protuhrvatski čin istjerivanja ratnih generala iz Hrvatske vojskesamostalnosti. Kako je samostalna Hrvatska ipak postala neumoljiva stvarnost, a Hrvatska vojska oslobodila zemlju od srpske okupacije, ti autori, kad već nisu zaustavili povijest, na svaki način pokušavaju diskreditirati hrvatsku državu, Hrvatsku vojsku i Domovinski rat forsirajući teze da bez časnika JNA ne bi bilo uspjeha, da su oficiri JNA gospoda, džentlmeni, školovani kadar, a da su ostali primitivci, zločinci, legionari bez znanja i morala. Time, dakako, pokušavaju ukloniti i zločinačku okupacijsku stigmu s agresorske JNA i Srbije.

Dakle general Stipetić bio je jedan od hrvatskih generala slavne i pobjedničke Hrvatske vojske. Nema se što posebno prigovoriti tim hrvatskim generalima koji su dugo kalkulirali jer se događao slom ideala, života, obiteljske drame u kojima su događaji bili brži od sposobnosti za moralno i političko rasuđivanje kod onih koji su prisegnuli na vjernost Jugoslaviji. No moralni pad i Stipetića i Tusa dogodio se nakon 2000. godine kada su stali uz Stjepana Mesića i njegov protuhrvatski čin istjerivanja ratnih generala iz Hrvatske vojske pod lažnim izgovorom da se bave politikom i da spremaju državni udar. Umjesto da stanu uz svoje kolege i braću po oružju, dali su potporu Mesiću i u javnim istupima počeli demonizirati mrtvoga Tuđmana, njegovu politiku, njegove „neškolovane generale“. Stipetića su saslušavali haaški istražitelji, ali znalo se kako mu se kao Mesićevu generalu ne će ništa dogoditi jer je Mesić bio haaški pouzdanik i svjedok, odnosno hrvatski izdajnik.

U trenutcima smrti treba se pokloniti svakome hrvatskome branitelju, časniku, generalu, a ne o njima širiti neistine u jednome ili drugome smjeru. Neka je laka hrvatska gruda našem generalu Petru Stipetiću.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik