U Zagrebu se slavila srpska vojska

Poznato ime u novinarstvu, gospođa Katharine Graham, izdavačica i glavna urednica glasovitoga Washington Posta, svojedobno je dala među novinarima kasnije često citiranu, poznatu izjavu o novinarstvu koja dobro oslikava i trenutačnu situaciju u Hrvatskoj gdje ponovno vlada poznata hrvatska šutnja. Rekla je: „Ono što netko pokušava spriječiti da javnost dozna, to je vijest! Sve ostalo su reklame.“

Termin reklame u ovome kontekstu uzet je, naravno, kolokvijalno. Poznato je da ljudi sve manje vjeruju novinama i sve više prepoznaju da mnogo informacija i tekstova koji se objavljuju u medijima nisu nikakve stvarne vijesti nego kompilacije selektivno odabranih činjenica i poluistina s kojima se svjesno manipulira. Medijski je prostor u Hrvatskoj zagušen i zatrovan takvim „novinarstvom“ koje to više nije. Toliko se informacija objavi svakoga dana u novinama, na portalima i televiziji, pa čak i na društvenim mrežama, da se čini kako nije nemoguće da opreznome pratitelju svakodnevnih zbivanja, pogotovo profesionalnim novinarima, promakne bilo kakva značajna i važna vijest. No novinari još uvijek znaju pronaći vijest, a potrude se i razlikovati vijest od lažne vijesti. Da bi to mogli, tragaju za činjenicama.

Činjenice su neoborive

One su, kako znamo, neoborive. Ili jest, ili nije. Ili se dogodilo, ili se nije dogodilo. Interpretacija i tumačenje činjenica mogu biti stvar osobnoga stava, uvjerenja, područje slobode mišljenja. Ako dvoje ili više ljudi drukčije tumači iste činjenice, tada se postavlja pitanje tko je od njih u pravu? Sigurno i bez mnogo filozofiranja možemo ustvrditi da je to osoba čiju tezu podržava najviše egzaktnih dokaza i činjenica. To bi sve moglo biti inicijativa za neku konstruktivnu raspravu o novinarstvu u Hrvatskoj, no takve su rasprave rijetke. Ono što je često, naravno, ili su lažne vijesti, ili ideološke interpretacije pravih vijesti o događajima koji su se stvarno dogodili. To je naša svakodnevica i u tome nema ničega posebno novoga.

Ali što je s vijestima kojih nema? Što je s događajima koji su se dogodili, ali su skriveni od javnosti? Stariji pamte kako je to bilo. Prvo zrakoplov u Sovjetskome Savezu padne. Onda dva dana – nema vijesti. Onda prva vijest – nestao avion. I tako na kapaljku, dok stvarno ne padne, tamo negdje sedam do deset dana nakon nesreće.

„Zaustavite Reuters“ - dugo je godina bila duhovita novinarska poštapalica čije je porijeklo sezalo tamo negdje na početak osamdesetih u prve velike građanske nemire na Kosovu kad je zapjenjeni komunistički lider tim povikom na svoje podčinjene kriknuo u nebo pravo autoritarnih režima da kroje povijest. Oni su mu, naime, bojažljivo priopćili da će vijest sigurno ići u novine jer ju je uzeo Reuters, moćna svjetska agencije. Nisi je mogao zaustaviti!

A kako vijest zaustaviti tek danas kad je svaki posjednik mobitela potencijalni novinar. Reklo bi se, nemoguće. Ne, moguće je! I nakon cenzure, cenzura. Jer u središtu Zagreba pod srpskom zastavom bahato se slavi Dan srpske vojske (i države Srbije, naravno) a niti jedan medij ne objavi niti malu vijest, o slikama da i ne govorimo.

Šutljiva organizacija

Za one kojima je u interesu prešutjeti takve vijesti i događaje, logično je da o njima šute, no kako objasniti šutnju njihovih političkih oponenata? Prije svega, organizatori spornoga događaja bili su diskretni, a i sama vijest toliko je ProslavaIzvan Srbije takva se javna velika proslava održala još samo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dakle jedino u državama koje su bile žrtve agresije te iste vojske. Novinari koji su ondje ipak bili, zamoljeni su da šute. Jeli su, pili i ćaskali, kao privatne osobe, ne kao novinari.nevjerojatna da je teško povjerovati kako se takav događaj uopće dogodio. Novinari koji su ondje ipak bili, zamoljeni su da šute. Jeli su, pili i ćaskali, kao privatne osobe, ne kao novinari.

O čemu se zapravo radi? Posjet predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, bio je prvorazredni medijski događaj i brojni novinari pratili su Vučića od Zagreba do Vrginmosta. (Inače, vrijedi spomenuti kako se Vrginmost u hrvatskoj državi od 1996. sve do 2012. kada su ga opet preimenovali u Vrginmost, zvao Gvozd.)

Uglavnom, nakon što je Vučić napustio Hrvatsku, nekoliko dana nije silazio s naslovnica, i u toj medijskoj pomutnji i galami, zbio se događaj čije su poruke i simbolika, daleko značajnije od ceremonijalnoga posjeta srpskog vožda. Radi se o proslavi Dana Republike Srbije i Dana srpske vojske u muzeju Mimara koji je organizirala ambasada Republike Srbije, uz sponzorstvo Atlantic grupe Emila Tedeschija.

Isti taj Emil Tedeschi, dan uoči ove proslave, gostovao je na RTL-u u zajedničkom razgovoru s Miodragom Kostićem zvanim Kole, trenutačno najbogatijim Srbinom iza čijih poslovnih planova i aspiracija stoji srpska država. Kostićev prodor na hrvatsko tržište, definitivno zaslužuje zasebnu analizu ako ne već i javnu raspravu.

Nije svejedno tko ulaže u Hrvatsku. Ne bi trebalo biti. To se ne odnosi na nacionalno porijeklo investitora, već na porijeklo kapitala i političku pozadinu koja se krije iza ulaganja. Kostić je već kupio veći broj zemljišta, hotela, skiperskih resorta i odmarališta na prostoru Savudrije s obje strane hrvatsko-slovenske granice. Postao je i najveći vlasnik zračne luke u Portorožu.

U Hrvatskoj za njega crveni tepih. Dobro nam došao! S predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem bio je i na večeri kod predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Miodraga Kostića povezuje se i sa šećernom aferom iz 2004. kada je Europska unija privremeno zabranila uvoz šećera iz Srbije. Došlo je i do reakcije srbijanskoga MUP-a koji je Kostića pozvao na informativni razgovor, ali Kostić se nikada nije pojavio na razgovoru u policiji, nego je odbio poziv i podignuo čitav niz kaznenih prijava protiv čelnih ljudi MUP-a Srbije. Zanimljivo, takav postupak prošao je bez daljnjih reakcija vlasti, a šećernu aferu, danas se u Srbiji, više i ne spominje. Tri šećerane, koje se bile u dugovima, Kostić je kupio po cijeni od tri simbolična eura, a kasnije ih prodao tvrtkama iz Njemačke. Njegova „MK grupa“ u kojoj se nalazi tridesetak tvrtki, naizgled nema nikakvu strategiju, a u tome konzorciju nalaze se banke, hoteli, građevinske tvrtke, ali i prehrambena industrija.

Svečano i u Sarajevu

Što su sve dogovorili Miodrag Kostić i Emil Tedeschi, možemo samo špekulirati, no ostaje nepobitna činjenica kako je upravo Atlantic grupa Emila Tedeschija bila sponzor proslave dana Republike Srbije i Dana srpske vojske u Mimari 14. veljače ove godine.

Događaj istoga sadržaja i imena održan je dan kasnije i u Sarajevu, u hotelu „Evropa“, znači u gradu gdje je srpska vojska u četiri godine opsade prema službenim podatcima ubila oko deset tisuća civila, među njima više od 1500 djece. Slavio se Dan srpske vojske tako u neposrednoj blizini Velikoga parka u središtu Sarajeva u kojem je postavljen postament s imenima djece ubijene snajperima i granatama. Na postamentu je 521 ime, a očekuje se da će ih biti još oko 800, nakon što proces verifikacije bude dovršen. Postament je podignut kraj staklenoga spomenika i fontane podignutih u spomen na djecu žrtve srpske opsade Sarajeva.

Nije poznato je li tko prosvjedovao u susjednoj Bosni i Hercegovini zbog, u najmanju ruku, pomanjkanja takta u TedeschiEmil Tedeschi je dan prije gostovao na RTL-u s najbogatijim Srbinom Miodragom Kostićem, zvanim Kole, iza čijih poslovnih planova i aspiracija stoji srpska država i koji prodire na hrvatsko tržište.organiziranju događaja čija simbolička važnost ne može promaći ni nepismenima, jer dok prvak sarajevske opere gromoglasno pjeva srpsku himnu srpskoj vojsci ona je, konačno, simbolički, ipak ušla u Sarajevo. Google, guglaj, ne pomaže. Puno najava o tome da Republika Srbija namjerava proslaviti svoj Dan državnosti tamo u Srbiji (i naravno u tome ih prati bratska Republika Srpska pa eto vatrometa u Banja luci), ali ništa od najave događaja u hotelu Europa i ništa od izvješća o događaju u hotelu Europa.

Ne možemo pouzdano znati kakva cenzura vlada u Bosni i Hercegovini. Niti jedan medij nije najavio niti izvijestio o ovome drugom po redu kontroverznom događaju, dan nakon domjenka u Mimari. Na toj večeri u Sarajevu gost je, među 350 važnih uzvanika bio i Dragan Čović, predsjednik predsjedništva Federacije Bosne i Hercegovine.

Tko su strana vojna lica?

No vratimo se proslavi Dana srpske vojske koja je organizirana u Zagrebu. U ovom slučaju, fotografije uistinu govore više od svake riječi. Dva dana, nakon što je Aleksandar Vučić napustio Zagreb, 14. veljače ove godine u muzeju Mimara, održan je, eto, od javnosti zatajen domjenak i sastanak na koji nisu službeno pozvani novinari, niti smo o njemu našli pisanih tragova u hrvatskim medijima. A opet, dogodio se, za što su dokaz i zabranjene fotografije koje nisu smjele biti snimljene, a kamoli objavljene. Te fotografije, nije objavila ni ambasada Srbije na svojim stranicama. Oni su uglavnom objavili fotografije srdačnih prijateljskih ćaskanja uz pićence. Mi objavljujemo ove druge.

Po tvrdnjama nekih svjedoka, ali i prema službenim stranicama Ambasade Republike Srbije, od hrvatskih političara, na domjenku su bili Vesna Pusić, Milorad Pupovac i Milan Bandić. Ipak, oni su navodno bili u drugome planu. Kao što je vidljivo po zastavama, domaćini tajnoga domjenka u Mimari bili su Republika Srbija i Republika Hrvatska, uz nezaobilaznu Europsku uniju. Značaj ovih fotografija je u tome što one nedvojbenu dokazuju svu simboliku i karakter veseloga druženja uz trpezu u Mimari. Na fotografijama se nalaze neimenovani vojni časnici stranih država koji su gosti domaćina i slavljenika, časnika srpske vojske koji slave svoj dan usred Zagreba. Kao da je 1918 a ne 2018! Samo tada, prije stotinu godina, skupila bi se hrvatska mladost protiv ovakve demonstracije moći i prosvjedovala, dok ih ne bi sa strojnicama pokosili.

Dobro, reći će netko: čemu paranoja? Slave ljudi svoj Dan državnosti i svoj Dan vojske, imaju ambasade, pa eto, one organizovale. Dobro! U kojim to državama? Velikoj Britaniji? Francuskoj? Italiji? Opsežnom pretragom stranica ambasada Srbije u Europi i svijetu, doznali smo kako se Dan srpske vojske nigdje nije u ostalim veleposlanstvima, uključujući i veleposlanstva Makedonije, Crne Gore i Slovenije, javno slavio niti spominjao. Ambasade Republike Srbije u tim zemljama nisu o tome postavile na svoje službene stranice nikakve vijesti. Ili mi mislimo da su oni slavili, recimo u Parizu, i da im je došao izaslanik predsjednika, da bi oni to prešutjeli? Teško. Znači, ništa svjetske sile. Činjenica je da se ova proslava na ovakvoj razini održala samo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dakle jedino u zemljama koje su bile žrtve agresije te iste Vojske Republike Srbije vojske čiji se dan tamo odjednom slavi!

Na stranicama srpskog veleposlanstva u Hrvatskoj, mogu se pronaći objave sljedećeg sadržaja: „U muzeju Mimara, u Zagrebu 14. veljače održan je Svečani prijem povodom Dana Državnosti i Dana vojske Republike Srbije. Prijemu su prisustvovali izaslanik predsjednice Republike Hrvatske, savjetnik za vanjsku i europsku politiku Dario Mihelin, potpredsjednik Hrvatskog Sabora Furio Radin, predsjednik Grupe hrvatsko-srpskog prijateljstva u Hrvatskom Saboru Željko Raguž, zastupnik Veljko Kajtazi, pomoćnici ministra vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske Boris Grigić i Amir Muharemi, kao i diplomati nadležne direkcije za Jugoistočnu Europu, načelnik Matija Očušćac i suradnici, gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnaeur; Šef kancelarije Vlade RH za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Branko Sočanac, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, predsjednik SVO Srđan Jeremić, zastupnici SDSS Boris Milošević i Dragana Jeckov...“

U daljnjem tekstu, spominju se predstavnici Ministarstva kulture RH, kao i brojni ugledni pripadnici srpske IzdajiceDan srpske vojske, obilježavao se u Kraljevini Srbiji, ali se prestao slaviti u Kraljevini SHS i Jugoslaviji. Ono što je bilo neprimjereno za vrijeme tiranina kralja Aleksandra, domaćim izdajicama je danas uobičajena proslava na kojoj bez prigovora slušaju o ljudskoj i političkoj veličini jednog drugog Aleksandra, četničkoga vojvode Aleksandra Vučića. Ne samo da se povijest ponavlja, već dobiva nove, bizarne obrate.zajednice iz Hrvatske. Nigdje ni spomena o vojnim osobama s tajno snimljenih fotografija koje ovdje objavljujemo, osim naravno, ako se njihov identitet ne krije u terminu „diplomatski kor“.

Pokušavam zamisliti hrvatske političare, predstavnike izvršne vlasti naše zemlje koji su pažljivo saslušali govor ambasadorice Republike Srbije, njezine ekselencije Mire Nikolić koja je javno hvalila Vučića zato što je „imao hrabrosti da napravi iskorak i pokaže spremnost za uspostavljanje prijeko potrebnog dijaloga. „

Srpsku diplomaciju i politiku, uistinu vode lukavi igrači. Ispada kako agresoru treba priznati hrabrost radi prelaženja nekakvog Rubikona, zato što je spreman razgovarati sa svojim žrtvama, i to tako da ih vrijeđa i ismijava.

Dan srpske vojske, obilježavao se u Kraljevini Srbiji, ali se prestao slaviti u Kraljevini SHS i Jugoslaviji. Ono što je bilo neprimjereno za vrijeme tiranina kralja Aleksandra, domaćim izdajicama je danas uobičajena proslava na kojoj bez prigovora slušaju o ljudskoj i političkoj veličini jednog drugog Aleksandra, četničkoga vojvode Aleksandra Vučića. Ne samo da se povijest ponavlja, već dobiva nove, bizarne obrate.

Propašću Agrokora, Ivicu Todorića zamjenjuje Miodrag Kostić, zabranjuje se pozdrav ZDS, a potpuno legalizira komunistička, zločinačka petokraka, kao univerzalni simbol antifašizma. To je, inače, prije antifašizma, također crvena petokraka koja je univerzalni simbol staljinizma koji nosi povijesni ures od 5,5-6.5 milijuna ljudi na duši, (naše domaće ubojice da i ne spominjemo), ali to ćemo staviti po strani. Živjot krasnaja zvezda!

Srbija gradi u čast Vuku Karadžiću domove kulture po Hrvatskoj, dok Hrvatska na dražbu stavlja rodnu kuću A.G.Matoša. Godinama čekamo i novi memorandum SANU-a, kojim bi Srbija trebala otkriti svoje stvarne namjere o osvajanju hrvatskog teritorija. I tako, dok mi čekamo da se konačno oglase, oni svoje ciljeve već provode, a da ne bi bilo zabune, eto srpske vojske koja slavi svoj dan u središtu Zagreba. Konačno su ušli u Zagreb.

Može i bez tenkova!

Marin Vlahović
Hrvatski tjednik