Ljubitelji jama i njihove antinagrade

Hrvatska udruga za odnose s javnošću, čije ime daleko nadmašuje njezino značenje i potrebu, a na čijem je čelu Krešimir Macan, novimenovani Plenkovićev savjetnik za podizanje posrnuloga mu rejtinga, prošloga je tjedna proglasila sisačkoga biskupa msgr. Vladu Košića tzv. antikomunikatorom godine. Kada te netko proglasi takvim, očekivalo bi se da “stručni žiri” ne zanima sadrzaj onoga što kandidirani govori, nego samo metoda kojom to priopćava javnosti. U ovome, pak, slučaju, iz obrazloženja predsjednika te udruge Krešimira Macana sve je jasno: oni se se, zapravo, politički obračunali s msgr. Košićem. Da nisu izabrali Košića, izabrali bi generala Glasnovića, koji je bio u užem izboru, svejedno im je. Što se Macana i žireija tiče, obojica su ustaše. Lako je članovima Stručnoga žirija, mahom državnim uhljebima, obračunati se s Košićem i proglasiti ga antikomunikatorom, ali teško im je pronaći bilo koju laž koju je rekao. Plenkovićev savjetnik u obrazloženju “nagrade” optužio je Košića SavjetnikKad bi predsjednik Vlade RH Andrej Plenković bio autentični domoljub, koji u srcu nosi svu tragiku svoga naroda, duh nacije i njezinu povijest, odmah bi naujrio Macana. Ali da Plenković to jest, ne bi ni angažirao bivšega Josipovićeva, Milanovićeva i čijeg sve ne savjetnika, pri čemu je najmanje zlo što su oni koje je savjetovao mahom gubili na izborima.da je širio netoleranciju, pa i mržnju, napadao homoseksualce, migrante, pobačaj, kritizirao medije i, zamislite, zauzimao se za lustraciju.

Dakle, stručni žiri je Košiću u grijehe pripisalao njegove stavove o određenim važnim društvenim pitanjima, vrijednosti katoličkoga nauka kojega propovijeda, njegovu ideološku i svjetonazorsku orijentaciju, a grijeh je, kao što smatra Macan, i Košićevo zauzimanje za lustraciju. U nekim normalnim okolnoistima, u kojima vlada prirodni poredak stvari, biskup Košić bi bio proglašen komunikatorm godine, dakle bio bi nagrađen suprotnom titulom, s obzirom da je lustracija i u Hrvatskoj, a iskustvo pokazuje i u svim zemljama koje su prošle strahovladu zločinačkoga komunizma, jednostavno uvjet bez kojega će teško naprijed. Lustraciji se opiru najviše oni koji u sebi nose teret mračnih grijeha svojih predaka ili čuvaju privilegije i emocionalno topli odnos prema bivšoj okupacijskoj Jugoslaviji.

Da nastupa kao Jakovina, Klasić, Markovina, Zoran Pusić ili Stjepan Mesić, dakle da rehabilitira okupacijski jugokomunistički režim i opravdava masovne zločine nad Hrvatima, nikada Košić ne bi bio proglašen antikomunikatorom godine. Samo u potpuno izvrnutomne sustavu vrijednosti, kakav je u Hrvatskoj, mogu Macan i slični egzistirati kao oni koji određuju razliku između dobra i zla, samo, dakle, tada jedan Macan može jednome Košiću, u simboličkome smislu, nabijati na glavu krunu od trnja.

Kad bi predsjednik Vlade RH Andrej Plenković bio autentični domoljub, koji u srcu nosi svu tragiku svoga naroda, duh nacije i njezinu povijest, odmah bi naujrio Macana. Ali da Plenković to jest, ne bi ni angažirao bivšega Josipovićeva, Milanovićeva i čijeg sve ne savjetnika, pri čemu je najmanje zlo što su oni koje je savjetovao mahom gubili na izborima.

Antinagrade umjesto jama

Kako je, na žalost, politika surova tehnika u kojoj odavno nema nikakvih nacionalnih ideala, onda bi čitav ovaj slučaj DrugoviNema dvojbe da bi Macan i drugovi iz stručnoga žirija rado msgr. Košiću nagradu uručili u Brezovici, ali neka to učine nad Jazovkom iz koje i danas čuje vrisak žrtava, živućih ranjenika iz zagrebačkih bolnica koje su Ttove zvijeru tu dovele i bacile.možda trebalo tretirati kao ironiju, kao teatar apsurda. Možda bi sisački biskup msgr. Košić doista trebao obavijestiti Macana da prihvaća “nagradu”, ali uz jedan uvjet – da mu takva velika moralna vertikala kao što je Krešimir Macan dodijeli titulu na svečanosti koja će se održati nad jamom Jazovka, ili nad nekim od stotinjak partizanskih stratišta u Sisku i okolici.

Uobičajeno je da udbaši i njihova djeca sebi dijele nagrade, dakako, i novac, a svojim omraženim protivnicima , hrvatskim domoljubima, antinagrade, koji bi, uz to, svakako završili bacanjem u jame kada bi se ponovila 1945. godina. Ubobičajeno je da to čine u vlastitim “svetištima” u mjestima izmišljenih hrvatskih zločina, četničkih i partizanskih ustanaka, izbjegavajući i prešućujući toponimiju svoje zločinačke povijesti na krvavome hrvatskom zemljovidu kojega su ostavili iza sebe. Nema dvojbe da bi Macan i drugovi iz stručnoga žirija rado msgr. Košiću nagradu uručili u Brezovici, ali neka to učine nad Jazovkom iz koje i danas čuje vrisak žrtava, živućih ranjenika iz zagrebačkih bolnica koje su Ttove zvijeru tu dovele i bacile.

Premda je ova priča tek jedna i to znatno slabija i beznačajnija manifestacija procesa dehumanizacije i demonizacije svega hrvatskoga koji traje nakon 2000. godine, ona podjednako svjedoči o tuzi pokorene, ponižene i dezorijentirane Hrvatske. Dio je to iste priče kojoj pripada i Frljić koji je biskupu Bogoviću natakao svinjsku masku nakon čega mu simbolički ispaljuje metak u glavu, dio nje je, naravno, široki nevladin nametnički i klevetnički sektor, tuđinski medijski sektor, kulturna i obrazovna politika ... Dio iste priče je, na žalost, i HDZ s Plenkovićem na čelu koji je uklonio spomen-ploču 11-orici poginulih branitelja po želji njihovih ubojica, dakle Srba agresora.... Nikakva hrabrost, kao što oni žele poručiti, nije u Hrvatskoj vrijeđati i napadati sve hrvatsko, to je najisplativija djelatnost, dobiješ novac, priznanja, putovanja, sinekure... Cijena toga je samo da si u faustovskoj dvojbi odabrao smjer kojim kročiš - za prljavi novac odrekao se duše, identiteta, povijesti, predaka, Boga, roda i istine.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik