Hrvatski tjednik
 

 Tuđmanova obrana na suđenju 1981. godine

Zastupnik Javnog tužilaštva (mr. Darko Lončarević) ostao je u svemu pri optužnici, obrazloživši tobožnju opravdanost inkriminacija na način kako je to učinjeno u samoj optužbi, ne iznijevši nikakvih novih dokaznih argumenata jer ih nema i ne može biti. Ako se iz njegova izlaganja izuzme onaj pretežiti dio, koji je Tudjmanneke vrste političko-pravni traktat o neprijateljskoj propagandi, ali koji nije ni u kakvoj stvarnoj vezi s mojom ličnošću i s mojom djelatnosti, onda u tom optužnome plaidoyeru ostaju četiri dokazna argumenta:

prvo, da sam već bio suđen zbog neprijateljske propagande,

drugo, da smo se na procesu uvjerili da sam dao intervjue koji mi se inkriminiraju,

treće, da ja u ime znanstvenoga rada manipuliram s brojkama i postotcima što sliči na već povijesno osuđeno nacionalno prebrojavanje, i

četvrto, da se najočitije vidi kako daleko idemo u svojim namjerama, što će reći prema optužbi, u „lažima“, „neistinitom“ i „zlonamjernom“ prikazivanju društveno-političkih i povijesnih prilika u SFRJ iz toga što opovrgavam službene podatke o ratnim žrtvama.

Stojim iza svojih intervjua

Moji branitelji – odvjetnici Vlado Marić i Željko Olujić – u svojim su plaidoyerima argumentirano dokazali svu pravnu neosnovanost i neodrživost optužbe u cjelini, i u pojedinosti svake inkriminirane točke, kako s obzirom na postojeće ustavne i zakonske odredbe SRH i SFRJ, te posebno u odnošaju na opće međunarodne odredbe, koje u današnjem svijetu imaju univerzalnu vrijednost, i na provedbu kojih se obvezala i vlada SFRJ, tako i s obzirom na moju ličnost kao pripadnika socijalističkoga pokreta i znanstvenoga radnika, povjesničara i pisca.

Ja im zbog toga na ovom mjestu izražavam svoju osobitu zahvalnost.

Već u svojem odgovoru na optužbu, ili kako se to pravno veli – u svojoj obrani, ja sam veoma podrobno i Jugoslavijaargumentirano s činjeničnim podatcima i obrazloženim povijesnim prosudbama, dokazao apsurdnost inkriminacija da sam svojim izjavama bilo što „lažno ustvrdio“ ili nastojao „neistinito“ i „zlonamjerno“ prikazivati – i to još k tome „uz pomoć iz inozemstva“ – „društveno-političke prilike u zemlji“, te posebno položaj hrvatskoga naroda.

Ovdje mi preostaje da se osvrnem na četiri „ozbiljna“ argumenta iz završne riječi zastupnika javne optužbe.

Prvo, jest, činjenica je, da sam se ja, poslije smjenjivanja političkog i državnog vodstva SRH na kraju 1971., u 1972. našao među onima koji su bili i redarstveno i sudski progonjeni. Ali, da se meni ni tada nije mogla dokazati zapravo niti kakva neprijateljska propaganda niti neka druga kontrarevolucionarna djelatnost, iako su inkriminacije optužbe bile mnogo dalekosežnije nego ove današnje, dokaz je da sam konačnim rješenjem Vrhovnog suda Hrvatske presuđen na onoliko koliko sam proveo u istražnom zatvoru.

Drugo, što se tiče dokaza intervjua koje sam dao od 1977. do 1980. godine, a koje sam na ovom suđenju imao prilike prvi put vidjeti i čuti, dotično razgovora, makar, i u tuđoj interpretaciji, ponovno izjavljujem da potpuno stojim iza sadržaja onoga što sam rekao: nemam čak potrebe da kažem da bi moj tekst u smislenom pogledu u konačnoj, pisanoj redakciji, izgledao nešto drukčije, kako se to običava kod ovakvih ex abrupto govorenja.

Ti moji intervjui (dotično razgovor), svjedoče kako sam krajnje obazrivo, bez radikaliziranja i bilo kakvih zlih namjera, iznosio svoja mišljenja o povijesnim i suvremenim prilikama u zemlji, o kojima su mnogi, kao što smo vidjeli u dokaznom postupku, davali daleko kritičnije i žešće ocjene, pa ako se meni ipak to inkriminira, onda je to očito zato Jasenoavcšto ja o istim ili nekim drugim bitnim pojavama govorim u sklopu nekih neraščišćenih pitanja suvremene povijesti hrvatskog naroda.

Treće, što se triče optužnog argumenta da ja u ime znanstvenog rada manipuliram brojkama i postotcima, što sliči na politički proskribirano „nacionalno prebrojavanje“, htio bih podsjetiti da nema egzaktnije metode od zaključivanja na temelju statističkih pokazatelja, a sav današnji naš ustavni poredak i delegatski sustav polaze od načela , da u svim strukturama, do vrha federacije, bude ZatvoreniciU Hrvatskoj ima 91 politički zatvorenik, a u cijeloj SFRJ ima 172. Nad tim podatkom ja se kao povjesničar moram pitati zašto je to tako i ne zadovoljavam se odgovorom da pripadam narodu koji je po svojoj etnogenezi gori ili zločinačkiji od drugih, ili da je to zato što je proklet od Boga ili Marxa.osigurana nacionalna ravnopravnost. To u stvarnosti – kao što smo vidjeli još nije slučaj, niti se može postići bez usmjeravanja na osnovu statističkih uvida. Protiv tzv. prebrojavanja su zbog toga oni što su zapravo protiv tog ustavnog načela, jer se u stvarnosti ne žele odreći svog „jednakopravnijeg“ položaja.

Analiza statističkih podataka ima za svrhu otkrivanje uzroka i međusobne uvjetovanosti pojedinih čimbenika na sveukupnost povijesnih zbivanja.

Kad sam ja npr. spomenuo da je za Hrvatsku posebno aktualan problem pomorske privrede, onda to nije samo zbog pitanja lučke industrije ili prometne povezanosti s unutrašnjosti i Europom, nego prije svega zbog utjecaja na demografska kretanja, jer kao što znamo mnogi su jadranski otoci ostali bezljudni, kao što su iz sličnih gospodarskih i inih razloga opustjela čak i mnoga slavonska sela, a stanovnici našeg juga i sjevera raštrkali se čak do australijskih pustinja. Kao jedan od uzroka naveo sam, na ovom mjestu pred dva dana, zaostajanje pomorske Jasenovacprivrede, razvitak trgovačke mornarice razmjerno je danas sporiji nego na početku stoljeća, s tendencijom neprestanog opadanja: 1969. naša je trgovačka flota bila na 19. mjestu u svijetu, da bi 1976. pala na 22. mjesto, a jučer je Radio Zagreb objavio da će delegat na idućem kongresu samoupravljača iznijeti da je na kraju 1980. pala još niže, na 24. mjesto.

Ili, ako sam rekao da određeni gospodarsko-politički razlozi uvjetuju najveću ekonomsku emigraciju hrvatskog pučanstva, iz koje se onda novači najbrojnija i najekstremnija politička emigracija, onda to nije bilo zbog zlonamjernosti, nego zbog zabrinutosti i želje da se izmjene pretpostavke što stvaraju takvo stanje. Evo, za vrijeme ovog suđenja predsjednik Sabora SRH Jure Bilić iznio je da u Hrvatskoj ima 91 politički zatvorenik, a Tanjug je objavio da ih u cijeloj SFRJ ima 172. To znači, da od ukupnog broja onih što se službeno priznaju političkim zatvorenicima u Hrvatskoj ima 53 posto, a u svih ostalih pet republika i dvije pokrajine 47 posto., koji bi postotak zatvoreni Hrvati u BiH još znatnije pogoršali. Nad tim podatkom, koji je samo jedan u nizu, ja se kao povjesničar moram pitati zašto je to tako!? Pošto se ne mogu zadovoljiti odgovorom da pripadam narodu koji je po svojoj etnogenezi gori ili zločinačkiji od drugih, ili da je to zato što je proklet od Boga ili Marxa – moram tražiti uzroke tomu i zauzimati se za promjenu svega što uvjetuje takvo stanje. A držim, da bi to morao i svaki razborit i odgovoran čovjek.

Svatko normalan treba se pitati zašto se žrtve uvećavaju deset puta

I četvrto. Nije nimalo slučajno što se pitanje ratnih žrtava, ili Jasenovca, našlo kao stožerno pitanje u ovoj optužbi.

Usprkos tome što sam u svom odgovoru na optužbu iznio da sam do rezultata o ratnim žrtvama došao za SRH na temelju egzaktnih statističkih podataka, a za cijelu SFRJ primjenom znanstvenih metoda o utvrđivanju demografskih gubitaka, što je u skladu i s rezultatima drugih znanstvenika, i usprkos tome što smo u dokaznom postupku (moji branitelji i ja) predloživši sudskom vijeću da se od Republičkog i saveznog zavoda za statistiku zatraži „Popis žrtava PodatciNa temelju kakve se to pravne logike može ustrajati na optužbi da umanjujem žrtve u Jasenovcu, a odbijate zahtjev da se činjenično stanje utvrdi službenim statističkim podatcima.rata 1941.-1945.“, radi uvida o stvarnom broju poginulih u logorima i u ratu u cjelini, - zastupnik javne optužbe ne samo da ne odustaje od inkriminacije, već baš na tom primjeru potencira moju tobožnju krivnju.

Prethodno je kao dokaz predložio fotokopije što o tome piše u Vojnoj enciklopediji i u Općoj enciklopediji. (To je ujedno i jedini dokazni prijedlog što ga je optužba predložila u dokaznom postupku). U odbijanju mojih istraživačkih rezultata očituje se odnos zastupnika optužbe ne samo prema meni osobno, nego i prema znanstvenom radu uopće. Jer, na temelju kakve se to pravne logike može ustrajati na optužbi, a odbijati zahtjev da se činjenično stanje utvrdi službenim statističkim podatcima.

Budući da je sudsko vijeće odbilo zahtjev da se od statističkih zavoda zatraže podatci o ratnim žrtvama, prisiljen sam da se na to pitanje osvrnem i u ovoj završnoj riječi, iako sam njegovu povijest podrobnije prikazao u svom odgovoru na optužbu.

Obrazlažući da je za sporno pitanje o ratnim žrtvama vjerodostojno ono što piše u enciklopedijama, zastupnik javnog tužilaštva istaknuo je da sam i sam bio suradnik Vojne enciklopedije.

Da, bio sam i suradnik pa zatim i pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije u Beogradu i suradnik Opće i Jugoslavenske enciklopedije u Zagrebu.

Ali i za enciklopedistiku, kao i za svaku drugu stručnu i znanstvenu publicistiku vrijedi načelo rezultata istraživačkog rada pojedinca ili (rjeđe) kolektiva, ali ne za sva vremena, već sve dotle dok netko ( a to može biti i isti autor) ne dođe na temelju novih podataka i spoznaja – do novih rezultata i zaključaka. Tako sam se i ja ponavljanju starih pogrešnih podataka mogao usprotiviti argumentima tek 1965. godine.

Danas, ja sam sam predložio da se pročita dokaz optužbe, tj. zavod Vojne enciklopedije, o ratnim žrtvama. Svaki se normalan čovjek mora zgražati nad svim pa i pojedinačnim žrtvama. Ali svaki normalan čovjek mora i nesvjesno osjećati da dubina te groze nije istobitna kad je riječ o često, sedamsto ili osamsto tisuća žrtava, ili pak o šezdeset tisuća žrtava. I svaki se normalan čovjek mora pitati kome i zašto treba udeseterostruzčenje i bez toga golemih strahota.

Uz dokaz javnog tužilaštva s Vojnom enciklopedijom, treba podsjetiti da ni prijašnji navodi o ratnim žrtvama u logorima i Jasenovcu nisu bili istovjetni u svim enciklopedijama: uglavnom su se navodile brojke 600.000, pa 700.000 (pretežito), a negdje i više od toga, ali i neodređeno „više stotina“ tisuća, no u najnovijem leksikografskom izdanju u Enciklopediji hrvatske povijesti i kulture, u izdanju Školske knjige, Zagreb 1980. , za jasenovački logor „najveći centar za mučenje i likvidacije“ za ustaški režim „nepodesnih osoba“ piše: „Kroz taj logor prošli su deseci tisuća ljudi od kojih je većina pogubljena u mnogim pokoljima što su ondje provođeni“ (str. 305).

Prema tome, istina, što sam je iznio 1965., i koja je tada bila tako „delikatno pitanje“ da za njeno objavljivanje nisam dobio potporu, jer bi to pravilo poteškoće čak i drugu Titu, danas već pomalo dobiva – makar i nemušto-pravo građanstva.

A to što je i danas na ovom sudskom procesu jedna od glavnih točaka optužbe protiv mene, i zapravo jedina koju javno tužilaštvo nastoji činjenično dokazati, ujedno je i najvjerodostojniji dokaz više da se pod optužbom nalazim kao povjesničar, kao znanstveni radnik. Kao u prošlosti, kad me se u rankovićevska vremena htjelo onemogućiti ( osim inog, spriječeno je i tiskanje moje doktorske disertacije o „Uzrocima krize monarhističke Jugoslavije“) zatim se objektivno ide i ovom optužbom.

Pitanje ratnih žrtava, razumije se, nije jedino zbog kojeg sam u svojem znanstvenim radu dolazio u sukob s onim hegemonističkim i dogmatskim strujama u našem društvu, što su zainteresirane za održavanje crnih legendi o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda, pa su im smetale moje prosudbe o novijoj hrvatskoj povijesti, osobito u razdoblju okupacije i revolucije.

Da je zbog popustljivosti ili točnije rečeno zbog neprincipijelnosti u tzv. delikatnim političkim pitanjima stvarana iskrivljena slika i predodžba o novijoj povijesti hrvatskog naroda u svijesti naše javnosti, može poslužiti kao dokaz sve ono što je rečeno na povijesnoj X. sjednici CK SKHG, pred desetak godina, a kako je to još mnogostruko gore u inozemnoj, svjetskoj javnosti očito je ne samo iz spomenutih izjava najvećeg marksističkog filozofa zapada Ernsta Blocha, već i iz pitanja što su ih meni postavljali inozemni novinari u inkriminiranim intervjuima. A iz njih očito proizlazi da je moja znanstvena i javna djelatnost usmjerena na afirmiranje istine o novijoj povijesti hrvatskog naroda, a ne na obranu ustaša i njihovih nedjela u NDH, ali na pobijanju fame o fašističkom karakteru hrvatskoga nacionalnog pokreta pa čak i narod uopće, na pravilno vrednovanje njegova udjela u antifašističkom NOP, socijalističkoj revoluciji i izgradnji.

Čitav HSS, domobranstvo i Katoličku Crkvu proglašavaju fašistima

U svom odgovoru na optužbu govorio sam o čimbenicima što trajno negativno utječu, iz godina u godinu, desetljećima na psihu hrvatskog pučanstva.

Evo, što se zbiva uoči i za vrijeme ovog procesa protiv mene. U nekim govorima i novinama i moje se ime proteže najprije u svezi s „neofašističkim i ustaškim“ ideologijama, a potom s „HSS-mačekovskom linijom“.

Pitam se gdje su korijeni takvim ocjenama? Vjerojatno u tome, što sam se borio i borim, kao što sam već istaknuo JasenovacJedan od najodgovornijih političkih ljudi Hrvatske rekao mi je službeno: „Što se tiče Jasenovca i ratnih žrtava, u pravu si, ali imaj na umu da su odnosi takvi, da ti CK SKH ne može dati javnu potporu.“ Odgovorio sam da se valja dosljedno zauzimati za afirmaciju istine te da me takve političke ocjene ne mogu obvezivati u mom povijesnom radu jer su u suprotnosti s mojom osobnom savješću i znanstvenim osvjedočenjem.za povijesnu istinu o hrvatskom nacionalnom pokretu i hrvatskom narodu, jer iz povijesne spoznaje i praktičnog iskustva znam da to ima svestranog odraza na i svakodnevna , ali i te kako brojna bitna pitanja.

Uzmimo primjer nesklada u nacionalnom sastavu starješinskog kadra u JNA, pa i u SKJ. Kako to da je tu stanje nezadovoljavajuće, usprkos tome što je vrhovno vodstvo i CK SKJ i JNA davalo smjernice da se za sve vojne škole uzimaju pitomcu razmjerno iz svih krajeva, dotično nacionalnosti. To se nije ostvarivalo i zato što su oni koji su to provodili u općinama i vojnim odsjecima slušali i učili kako su Maček i čitav HSS, i sve domobranstvo, i sva katolička crkva, bili također ne samo neprijatelju nego i fašistički i ustaški, pa i djeca takvih roditelja nisu mogla biti primana u vojne škole, a sami roditelji im se nalazili u redarstvenim spiskovima. A kako je do rata 95 posto, većina hrvatskog naroda pripadala tom nacionalnom pokretu, a u ratu velike većina bila mobilizirana u domobranstvo, to je bilo nemalo i takvih slučajeva da su niži vojni organi odbijali čak i djecu partizana, zato što su im očevi nekad bili HSS-ovci, domobrani, ili što idu u katoličku crkvu. Za pretpostaviti je da su slični razlozi utjecali i na nesklad u sastavu SK. A sve su to pitanja koja su od dalekosežne važnosti, a ne mogu se rješavati na prečac, ali se ishitrenim i nepromišljenim prosudbama mogu uzročiti trajne posljedice.

Prema tome, moji znanstveni pogledi nisu posljedica nikakvog ideološkog usmjerenja suprotnog mom životnom putu, već sagledavanja sveukupnosti povijesnih čimbenika i njihove uloge u povijesnom kretanju.

Povjesničar ako želi biti znanstvenik i svojim radom dati trajni prilog povijesnoj znanosti, ne može u spoznavanju i prosudbama povijesnih zbivanja biti vezan bilo kakvom ideološko-stranačkom ograničenošću, a još manje isključivošću.

Sveukupna povijest upućuje na zaključak da bi to isto morao biti aksiom za svaku ozbiljnu nacionalnu, a pogotovo državnu politiku.

Inače se i u teoriji io u praksi dolazi na jednoj strani do naci-fašističkog, a na drugoj do staljinističkoga totalitarizma, sa svim posljedicama po unutarnji i po međunarodni život.

I kad danas – u ovome povijesnom procesu sa i bez navodnika – sa svojih skoro 59 godina, od kojih 40 godina životnog iskustva u revolucionarnom i socijalističkom pokretu i sa 30 godina znanstvenog rada iza sebe, stojim ovdje pred optužbom zbog tobožnje „neprijateljske“ propagande, mogu mirne savjesti izjaviti:

Sve ono što sam rekao a za što me se optužuje bilo je u skladu s mojim osobnim uvjerenjem, u skladu s idealima zbog kojih sam se opredijelio za socijalistički pokret, i za oživotvorenje kojih sam se zauzimao na svim svojim dužnostima što sam ih obavljao u našem socijalističkom društvu, i posebno ističem- u skladu sa znanstvenim osvjedočenjem do kojega sam došao tijekom mukotrpnog dugogodišnjeg znanstveno-istraživačkog rada kao povjesničar.

A kako sam se našao u takvu položaju?

Vjerojatno, kako zbog posebnih prilika u kojima nam je živjeti, tako i zbog toga što iz nedokučivih razloga osobne naravi pripadam onom soju ljudi što se ne mogu fatalistički miriti s odnosima i sa stanjem koje osjećaju kao nepravdu, već djeluju u skladu sa svojim osobnim uvjerenjima i znanstvenim osvjedočenjem.

Godine 1966. Cvjetin Mijatović tadašnji sekretar CK SK BiH, a sadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, konstatirao je da je bilo doba kada Hrvatima i Hercegovini nije bilo lako živjeti, rekavši da je važno „da se prestane ignorirati ovaj problem i da se njime počne ozbiljno baviti“. Do takve spoznaje ja sam došao već u ranoj mladosti i razmjerno rano počeo sam se ozbiljno baviti tim problemom, koji je, eto, još uvijek toliko delikatan, da me je to dovelo ponovno pred sud, no bude li se na taj način „rješavao“, bojim se da bi to moglo imati neželjene posljedice ne samo po mene.

Posebno smatram za potrebno, da na kraju, još jednom istaknem svu neosnovanost i pravnu neodrživost, a – a neka mi bude dopušteno reći i međunarodno-političku štetnost- optužbe da sam tobožnja inkriminirana djela – kojih kao što se vidjelo iz obrane nije bilo –počinio „uz pomoć iz inozemstva“. Inkriminirane intervjue nisam dao nikakvim neprijateljima ili protivnicama SFRJ, a za njihovo pretiskivanje u emigrantskim listovima apsurdno je mene optuživati – već sam te intervjue dao uglednim urednicima švedske i njemačke televizije i francuskog radija, znači predstavnicima zemalja s kojima SFRJ gaji ne samo normalne, nego, moglo bi se reći, i veoma srdačne odnošaje. Ti urednici, koji su me potražili svojom inicijativom u mom stanu, pravili su već prije toga reportaže o našoj zemlji i intervjue i s najodgovornijim političarima i drugim uglednim ljudima iz SFRJ; a u razgovoru sa mnom nisu pokazivali nikakvo neprijateljstvo prema SFRJ, već su nasuprot tome izražavali svoju dobronamjernost prema njezinu položaju i problemima, čudeći se jedino zašto se o takvim mišljenjima kakva sam iznio ne može raspravljati u zemlji...

Zauzimam se za istinu o narodu kojemu pripadam

Uvjeren sam da – na osnovu svih izloženih povijesnih činjenica – svaki razborit i dobronamjeran čovjek može zaključiti, da iz sve moje djelatnosti, pa i iz inkriminiranih intervjua, proizlazi težnja i moje dobronamjerno nastojanje da se riješe životni problemi hrvatskog naroda – od kojih su neki, povijesno gledano, dostigli zabrinjavajuće razmjere – a da bi to trebalo biti ne samo u njegovu posebnom interesu, već i u interesu cijele samoupravne socijalističke zajednice, tj.,i ostalih naroda SFRJ, za to sam se zauzimao i smislom i izrijekom i u intervjuima zbog kojih sam optužen.

Iako sam se i u ovim slučajevima, kao i u sveukupnoj svojoj aktivnosti, zauzimao za povijesnu istinu o narodu kojem pripadam, ja nisam ispuštao iz vida unutarnje pa i međunarodne realnosti, a vodio sam o tome računa i na ovom suđenju, ne iznosivši sve ono što sam mogao. U svezi s tim, možda neće biti na odmet ako spomenem – zbog onih što na to odveć lako zaboravljaju u različitim prigodama – da sam se pri tom pridržavao prisege, koja nositelja najvišeg akademskog stupnja (doktora znanosti) obvezuje: da će biti vjerni načelima znanstvenog istraživanja i boriti se za naučnu istinu , te da će se u primjeni znanstvenih istraživanja voditi dobrobiti svoga naroda i cijeloga čovječanstva.

Na temelju svega ovoga, i već otprije rečenog u mojoj obrani, nadam se da će ovo sudsko vijeće donijeti oslobađajuću presudu, imajući u vidu na umu kakav je učinak na mene i na javnost već morao imati ovaj istražni i sudski postupak.

U suprotnome slučaju, ukoliko bih zbog iznošenja svoga intelektualnog mišljenja i znanstvenog osvjedočenja , na onako razborit način kako sam to učinio, bio osuđen na bilo kakvu kaznu, smatram za potrebno izjaviti:

Prvo, svaka osuda zbog toga bila bi dokazom više da još uvijek traju odnosi, o kojima sam govorio u obrani, koji ne dopuštaju da se o životnim pitanjima hrvatskog nacionalnog bića trijezno raspravlja. Da to nije put koji bi vodio poboljšanju, nego zaoštravanju prilika o kojima je bilo riječi, te da za to ni pred sudom ni pred poviješću ne mogu snositi odgovornost oni što su skrenuli pozornost na nužnost rješavanja bitnih pitanja ovog društva i zajednice, već oni što su ih svojim postupcima gomilali, - toga bi morali biti svjesni – osobito u ova ozbiljna vremena – svi ozbiljni ljudi u SRH i SFRJ.

I drugo, svaka takva osuda bila bi dalje kršenje mojih osobnih građanskih prava, koja bi trebala biti zajamčena Ustavom SRH i SFRJ, a isto tako i kršenje temeljnih međunarodnih odredbi o ljudskim pravima, o slobodi misli i znanstvenoga rada, o slobodnoj razmjeni ideja i ljudi u suvremenom svijetu, tj. svih onih univerzalnih odredbi na koje se obvezala svojim potpisom, na koje se poziva i koje propovijeda u međunarodnom životu i vlada SFRJ, o nužnosti poštivanja slobode i dostojanstva čovjeka i naroda, a koje se u odredbe utemeljene u svjetskoj zajednici počam od Deklaracije o ljudskim pravima OUN, pa do zaključaka Helsinške konferencije.“

U Jasenovcu je trebao govoriti Ranković, a na spomenik su planirali uklesati da je bilo 700 - 900.000 žrtava

U mome odgovoru na treće pitanje o istinitosti „udeseterostručenih“ optužbi za zločinima, rekao sam: „Na kraju, ipak, sve takve neistine lupaju o glavu one koji ih šire i one koji se upinju da ih održe.“.

„Između dva rata hrvatski se narod borio protiv velikosrpskog hegemonizma, a za pravo na samoodređenje, jer je monarhistička Jugoslavija bila tamnica naroda i za hrvatski narod i za druge nesrpske narode. Pretvaranje Jugoslavije u socijalističku federaciju bila je velika i povijesna promjena, ali ni to nije spriječilo ponovno uspostavljanje velikodržavnoga centralizma. U Beogradu se usredotočilo sve institucije, centre moći i odlučivanja na svim područjima nacionalnog i društvenog života, od politike i gospodarstva do športa. Jednostranački monopolizam i tzv. demokratski centralizam, s kojim vlada Savez komunista Jugoslavije, sputavao je ustavni federativni sustav i omogućio rankovićevsku presiju nad hrvatskim narodom, koji je pružao glavni otpor tom birokratskom centralizmu i velikosrpskom, velikodržavnom etatizmu, zato što je taj centralizam najviše pogađao Hrvatsku, što se očitovalo već u tome da je, osobito u Rankovićevo vrijeme, od milijunske ekonomske emigracije iz Jugoslavije polovina bila iz Hrvatske.

Druga moja tobože „lažna“ tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu jest da je po statističkim podacima u svim logorima i zatvorima u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata iz Hrvatske poginulo oko 60.000 ljudi, i to i Srba i Hrvata i Židova KrivicaDruga moja tobože „lažna“ tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu jest da je po statističkim podacima u svim logorima i zatvorima u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata iz Hrvatske poginulo oko 60.000 ljudi, i to i Srba i Hrvata i Židova i Cigana i dr., što je, rekao sam, „ogroman broj i užasan zločin“, ali sam protiv toga da se taj broj udeseterostručuje, samo za Jasenovac na 600 tisuća, samo i jedino zato da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda.i Cigana i dr., što je, rekao sam, „ogroman broj i užasan zločin“, ali sam protiv toga da se taj broj udeseterostručuje, samo za Jasenovac na 600 tisuća, samo i jedino zato da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda.

Pitanje ratnih žrtava našlo se u procijepu da čak ni 35 godina poslije okončanja rata još uvijek nije prepušteno povijesnoj znanosti, kao faktografsko utvrđivanje povijesne istine, već se još uvijek javlja kao predmet optužbe protiv mene i to prije petnaestak godina političke, a sada i sudske.

Kad su godine 1965. pobornici hegemonističko-centralističkih koncepcija, hoteći iskoristiti proslavu 25. obljetnice početka NOB i revolucije u Jugoslaviji (1966.) za jačanje svojih pozicija, predlagali da se glavna proslava održi u Jasenovcu, zato što je tamo ubijeno 700.000 pa čak i 900 tisuća ljudi, to je trebalo biti uklesano na spomenik, a glavni govornik imao je biti A. Ranković, - suprotstavio sam se tomu argumentima statističkih podataka o ratnim žrtvama 1941. – 1¸945. (koji još nisu bili do tada, a nisu ni do sada objelodanjeni), ukazujući na dalekosežnost posljedica više no deseterostrukog uveličavanja ionako groznih žrtava.

To je tada , s obzirom na argumente i moje dužnosti, imalo svoju dokaznu težinu...

Ipak, jedan od najodgovornijih političkih ljudi Hrvatske rekao mi je službeno: „Što se tiče Jasenovca i ratnih žrtava u pravu si, ali imaj na umu da su odnosi takvi, da ti CK SKH ne može dati javnu potporu. To je tako delikatno političko pitanje, da bi njegovim potezanjem izazvali teškoće drugu Titu, a to ne smijemo jer ih ionako ima.

Odgovorio sam da se valja dosljedno zauzimati za afirmaciju istine, upravo zbog promjene odnosa koji to ne dopuštaju te da me takve političke ocjene ne mogu obvezivati u mom povijesnom radu jer su u suprotnosti s mojom osobnom savješću i znanstvenim osvjedočenjem.

Povijesni uzroci ustaštva su u nasilju nad Hrvatima u Jugoslaviji, a četništvo nije manja opasnost za hrvatsko pučanstvo u ratu nego što je ustaštvo za srpsko

Da bih ukazao na svu apsurdnost tvrdnje da je samo u Jasenovcu ubijeno 700-900.000 ljudi, odgovornima sam predočio da bi to značilo da je svakoga dana ubijeno i pokopano 500 ljudi, praktično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20 do 25 ljudi svakoga sata, te izložio procjenu što je daleko od veće važnosti da vjerojatno sveukupne žrtve u poginulima u cijeloj Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu (svega pučanstva, na svim zaraćenim stranama) ne premašuju taj broj. Naime u pomanjkanju egzaktnih statističkih podataka o ratnim žrtvama, ili dok oni nisu dostupni, demografski gubici izračunavaju se znanstvenim metodama na osnovu demografskih statistika. Po dvije od tri u svijetu najpoznatije metode, ukupni demografski gubici Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu mogu najviše iznositi oko 2.18 milijuna ljudi ( po trećoj metodi ,m znatno manje). Od toga broja oko 450.000 otpada na umanjeni natalitet, 500.000 na odseljenu njemačku manjinu, oko 200.000 na odseljenu talijansku, mađarsku i trusku manjinu, oko 250.000 na emigraciju, te preostaje da je poginulih bilo 700-800.000 ( što nije malo kad se zna da su i daleko veće zemlje imale znatno manje gubitke, npr. Velika Britanija 388.000, Italija 410.000, Francuska 600.000).

Pri neprestanom ponavljanju i zastrašujućem pretjerivanju ustaških zlodjela u NDH, zaboravljaju se ne samo činjenice da povijesni uzroci ustaštvu bijahu u hegemonističkom nasilju nad hrvatskim narodom u monarhističkoj Jugoslaviji, posebno u ubojstvu Radićeva hrvatskog vodstva u beogradskoj skupštini, te da četništvo ne bijaše ništa manja opasnost za hrvatsko pučanstvo u ratu nego što je ustaštvo bilo za srpstvo, već i to da se na takvim krivotvorenim osnovama ne mogu stvarati pretpostavke za skladan suživot Hrvatska i Srba u socijalističkoj zajednici. Tko nema hrabrosti pogledati u oči povijesnoj istini, taj će bježati od nje i u sadašnjosti. Osim toga, valja imati na umu da je takvo preuveličavanje ustaških zločina u službi teorije o golemoj povijesnoj krivici čitavoga hrvatskoga naroda

Presuda: Tri godine tamnice i pet godina zabrane javnoga djelovanja

Okružni sud u Zagrebu osudio je dr. Franju Tuđmana 1981. godine je na tri godine tamnice i pet godina zabrane javnoga djelovanja nakon što ga je proglasio krivim jer je 'lažno i zlonamjerno prikazao jugoslavensku stvarnost u svoja četiri intervjua za strani tisak, radio i televiziju'. Tuđmanova glavna krivica bila je u tome da je branio terorizam u svojem intervjuu na programu švedske televizije 'Hrvati, teroristi ili borci za slobodu', ali i izjave koje je osim švedskom novinaru dao i Vladimiru Markoviću Beograda, ali i novinaru zapadno-njemačke televizije ARD i francuskom novinaru radio postaje France International. Tijekom četiri dana procesa, dr. Tuđman je ustrajao u svojim izjavama koje je tužitelj smatrao 'separatističkim' i napadom na 'bratstvo i jedinstveno' šest jugoslavenskih republika. Istaknuo je da se on ograničio samo na to da strani tisak informira i svojim znanstvenim rezultatima kao povjesničar, bez ikakve namjere lažnoga iskrivljivanja. Njegova tvrdnja 'da u Jasenovcu između 1941.-1945. nije umrlo više od 59.635 Srba, Hrvata, Židova i Cigana', nije naišla na odobravanje mnogih u sudnici, kao ni izjava da je protiv 'jugoslavenske federacije u kojoj bi srpski hegemonizam škodio hrvatskim interesima'.

U optužnici se dr. Tuđmana optužuje po nekoliko točaka i to da je 'u namjeri da u javnom mnijenju u inozemstvu i u zemlji stvori uvjerenje da u SFRJ položaj hrvatskoga naroda nije ravnopravan s ostalim narodima i narodnostima, već da se nalazi u položaju političke, društvene i kulturne počinjenosti i ekonomskog izrabljivanja, te da društveni sistem demokratskog samoupravljanja socijalizma u SFRJ ne omogućava slobodno vršenje ustavnih prava građana'. Nadalje stoji kako je 'u razdoblju od 1977. do 1980. u intervjuima koje je davao stranim novinarima lažno prikazivao položaj hrvatskoga naroda kao i ostvarivanje demokratskih sloboda građana u SFRJ', pa je tako krajem 1977. u intervju koji je dao za jednu švedsku televiziju 'lažno ustvrdio da je novi val hrvatske političke emigracije posljedica brutalnoga obračuna s hrvatskim preporodnim pokretom iz 1970. i 1971.' Kako su izgubljeni svi izdanci toga hrvatskog proljeća, mnogi mladi ljudi izgubili su vjeru i nadu u mogućnost slobodnijega, političkog i nacionalnoga življenja u domovini pa su ogorčeni otišli u inozemstvu i opredijelili se za ekstremnu emigrantsku aktivnost'. U Optužnici se dalje navode Tuđmanove izjave o emigraciji pa tako on kaže kako 'razlozi njihove opredijeljenosti i ekstremnih djelovanja proizlaze iz problema položaja hrvatskoga naroda u Jugoslaviji, kakva je bila i kakva je danas'... Prema tužiteljima, sve te tvrdnje objavljene su u veljači 1978. godine na televiziji u Švedskoj, a zatim su i u hrvatskim listovima u emigraciji koji su prenijeli u cijelosti ili samo dijelove ovoga Tuđmanovoga razgovora.

Nadalje, Tuđmana se u Optužnici optužuje i da je u intervjuu s Vladimirom Markovićem koji je objavljen u emigrantskom listu u kolovozu 1978. lažno ustvrdio: 'Po mom mišljenju ključni problem nacionalnog pitanja u Jugoslaviji je problem između Srba i Hrvata. Dosta je više nerazumijevanja, sukoba, klanja.... Sjednimo i razgovarajmo kao ljudi. Po sigurnim i pouzdanim statistikama u svim logorima u Hrvatskoj za vrijeme rata pogubljeno je 60.000 ljudi, Srba, Hrvata, Jevreja, Cigana i drugih antifašista....

U Optužnici se navodi i intervju koji je dr. Tuđman dao novinaru radio postaje France Internationale, gdje je, kako stoji, lažno ustvrdio 'kako jednopartijska vlast komunističke stranke ne daje dovoljno prostora za demokratsko sagledavanje i rješavanja problema'. Zbog toga ljudi u samom socijalističkom pokretu koji imaju nešto drugačije mišljenje, koji traže drugačije rješenje od službenih, nađu se izvan društvenog i političkoga života... Nacionalni problemi Jugoslavije su pitanje demokratskih sloboda za izražavanje socijalističkih pluralizama... To što sam se ja kao hrvatski revolucionar intelektualac i niz drugih istaknutih revolucionara i intelektualaca našli u sličnom položaju da se ne mogu boriti za svoja mišljenja u okviru socijalističkoga društva.... S druge strane. tu je stanovita osjetljivost jugoslavenskoga režima na hrvatsko pitanje, koje osjeća hrvatski narod ne samo na svojim leđima nego i u svojoj nacionalnoj psihi pa se takvo stanje ovdje generalizira kao nacionalizam, separatizam, ustaštvo... umjesto da se traži demokratsko rješenje...

Optužnicu je potpisao zamjenik Okružnoga javnog tužitelja Marko Lončarević. Sud je prihvatio optužnicu i odbacio Tuđmanovu obranu.

Hrvatski tjednik

Napomena: Tekst Tuđmanove obrane prenijeli smo onakav kakav je u izvorniku u dokumentaciji, bez lektorskih intervencija

Hrvatski tjednik

Ned, 16-12-2018, 10:39:45

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).