Hrvatski tjednik
 

 Hrvatsko-srbijanski odnosi

Neki, ponekad i dobronamjerni novinari i povjesničari, uspoređuju hrvatsko-srpske (srbijanske) odnose s odnosima Njemačke prema Francuskoj i Poljskoj te izvan toga s rješavanjima manjinskih SuradnjaNjemačka i Francuska usko surađuju u stvaranju i produbljivanju europskoga ujedinjenja i zajedničkoj vanjskoj politici desetljećima. Gospodarstva dviju zemalja prožimaju se na obostranu korist, u kulturi postoje brojni oblici plodne suradnje, Njemačka i Francuska vojnički sudjeluju u mnogim, (ne svim!) pothvatima međunarodne zajednice, itd. Mladi ljudi s obje strane granice susreću se institucionalno i privatno u raznim povodima. Između Bonna/Berlina i Pariza potpisani su brojni ugovori o svim vrstama suradnje. No sve je to bilo moguće tek nakon bezuvjetne kapitulacije Njemačkoga Reicha, okupacije četiriju sila pobjednica i potpunog priklanjanja Njemačke zapadnim političkim i gospodarskim savezima.problema u ostaloj Europi. Govore da ako su se Nijemci pomirili s Poljacima i Francuzima, zašto to ne bi mogli Hrvati sa Srbima (Srbijancima). A njemačko-francuski i njemačko-poljski odnošaji bili su krvaviji i kao takvi dugovječniji od Francuska Njemackaonih Hrvata sa Srbima. Na prvi pogled izgleda primamljivo prihvatiti te usporedbe i onda ih primijeniti na hrvatsko-srpske ratove, svađe i nesuglasice te kasnije pomirenje. Ali samo na prvi pogled.

Spomenimo ukratko da su Nijemci i Francuzi stoljećima ratovali jedni protiv drugih, pri čemu su Nijemci samo jednom bili pobjednici tako da je njemački kancelar Otto von Bismarck čak proglasio osnivanje Njemačkoga Reicha u francuskom Versaillesu 1871. što su Francuzi doživjeli kao poniženje. No u oba svjetska rata u 20. stoljeću Francuzi su bili na strani pobjedničkih saveza država nametnuvši Njemačkoj velike kontribucije u Prvome i okupaciju jednog dijela zemlje u Drugome svjetskom ratu. Zapadni saveznici ipak su naučili svoju lekciju iz Prvoga svjetskoga rata. Tadašnja velika obeštećenja i oduzimanje dijelova Njemačke u korist Francuske, Hitleru su, među ostalim uzrocima njegova uspjeha, došli kao naručeni da rasplamsa njemački nacionalizam i osvoji vlast pa su nakon pobjede u svibnju 1945. zapadni pobjednici odustali od toga, uključivši Saveznu Republiku Njemačku u Marshallov plan gospodarske obnove i postupno je prihvativši kao partnera u planovima ujedinjenja Europe i stvaranja obrambenog NATO saveza.

Dakle, Njemačka je bila do koljena pobijeđena, okupirana i podvrgnuta, da je tako nazovemo, političkoj resocijalizaciji kao djelomičnome gubitku suvereniteta, ali to ipak nije onemogućilo njezinu prvom kancelaru Konradu Adenaueru da zemlju privede zapadnim saveznicima sa svim gospodarskim, političkim i kulturološkim uspješnim posljedicama. Adenauer se odupro sirenskim pozivima iz Moskve da svoju zemlju za cijenu ponovnoga ujedinjenja proglasi neutralnom. S francuskim predsjednikom Charlesom de Gaulleom, Adenauer je postavio temelje njemačko-francuskoga prijateljstva koji nakon njega nisu uvijek bili besprijekorni, ali su ponovno živnuli za vrijeme kancelarovanja socijaldemokrata Helmuta Schmidta i kršćanskog demokrata Helmuta Kohla. Obojica su prijateljevali s francuskim predsjednicima suprotne političke orijentacije Valery Giscard' Estaingom i Francoisom Mitterrandom. De Gaulle AdenauerInteresi država i naroda bili su iznad stranačkih pripadnosti. Sadašnji francuski predsjednik Emmanuel Macron vidi u njemačkoj kancelarici Angeli Merkel svoj uzor kao europskoga političara.

Njemačka i Francuska usko surađuju u stvaranju i produbljivanju europskoga ujedinjenja i zajedničkoj vanjskoj politici desetljećima. Gospodarstva dviju zemalja prožimaju se na obostranu korist, u kulturi postoje brojni oblici plodne suradnje, Njemačka i Francuska vojnički sudjeluju u mnogim, (ne svim!) pothvatima međunarodne zajednice, itd. Mladi ljudi s obje strane granice susreću se institucionalno i privatno u raznim povodima. Između Bonna/Berlina i Pariza potpisani su brojni ugovori o svim vrstama suradnje. No sve je to bilo moguće tek nakon bezuvjetne kapitulacije Njemačkoga Reicha, okupacije četiriju sila pobjednica i potpunog priklanjanja Njemačke zapadnim političkim i gospodarskim savezima. Svega rečenoga nema ni u milimetarskim količinama i još nije zamislivo u hrvatsko-srbijanskim odnosima. Srbija je izgubila bitke u Sloveniji i Hrvatskoj, te djelomično u Bosni i Hercegovini, (za 'nagradu' je dobila Republiku Srpsku) ali nije konačno izgubila rat u stilu i po sadržaju kao Njemačka. Baš obratno, trenutno na međunarodnoj političkoj sceni kotira bolje od Hrvatske. Iza sebe ima Rusiju i Kinu, a dobro je gledaju u Bruxellesu i Berlinu. Za Hrvatsku bi se moglo reći ono što je Dobrica Ćosić tvrdio za Srbiju, naime da je pobjeđivala u ratu, a gubila u miru. Zašto je to tako vrijedno je posebne rasprave.

Mukotrpno približavanje Njemačke i Poljske

Za razliku od njemačko-francuske suradnje koja se odvijala u demokratskom ozračju Zapada, njemačko-poljski odnosi bili su dugo opterećenim poljskim pripadništvom komunističkom bloku i neriješenim problemom granice na Odri i Nisi koju su dugo osporavali konzervativni krugovi u Njemačkoj. Zahvaljujući ulasku socijaldemokrata u prvu veliku koaliciju u Bonnu, ta je granica konačno priznata i onda je počelo oprezno približavanje dviju država, pri čemu mislimo na zapadnu Njemačku i socijalističku Poljsku bez utjecaja istočne Njemačke, DDR-a. Njemačka je s velikim simpatijama gledala djelovanje poljskoga sindikalnog pokreta Solidarnošć. Padom komunizma njemačko-poljski Njemacka Poljskaodnosi dobivaju novu, dublju dimenziju, naime potpisuju se brojni ugovori o suradnji i dobrosusjedskim odnosima. Osim konkretne političke, gospodarske i kulturne suradnje, uslijedile su simbolične geste državnika dviju zemalja.

Tek pobjedom demokracije u Poljskoj mogla je tamošnja njemačka manjina dobiti sva prava pa i jednog ili dva zastupnika u poljskome parlamentu Sejmu koji su izabrani na redovitim izborima, a zastupljenost nije zajamčena kao u Hrvatskoj. Ostatci ostataka Nijemaca u Poljskoj mogu njegovati svoj jezik i kulturu, što im nije bilo omogućeno za vrijeme komunizma. Jedan od vodećih poljskih državnika, Donald Tusk, ima njemačke korijene, a to mu nije baš koristilo u političkoj karijeri.

Poljska kultura uživa veliki ugled u Njemačkoj zahvaljujući entuzijazmu nekih Nijemaca iz Poljske, dok se to više ne može reći za noviju poljsku politiku koja doživljava oštre osude u njemačkoj javnosti. Riječ je o postupcima koju provodi vlada stranke „Pravda i pravednost“ Lecha Kaczynskog što nailazi na osorne prikaze u njemačkim medijima čak i konzervativnog usmjerenja. Službena Njemačka ne shvaća i ne prihvaća poljski otpor protiv prijama afroazijskih izbjeglica. Mediji napadaju odnose vlade u Varšavi prema pravosuđu kao i euroskeptičnost vladajuće Tuskpoljske stranke. Na milost ne nailazi i kruti proamerički stavovi poljske vlade s obzirom na posvemašnje odbijanje Donalda Trumpa u svim njemačkim sferama javnoga života.

S druge strane, Varšava skeptički gleda na svako približavanje Njemačke i Rusije što ima svoje povijesno opravdanje s obzirom na bolnu činjenicu da je Prusija/Njemačka tri puta sudjelovala u brisanju Poljske s političkoga zemljovida Europe. Bez obzira na sva rečena opterećenja, u svakidašnjem životu Nijemci i Poljaci njeguju prijateljske odnose, ali kako smo naveli, dug je bio put od krvavog neprijateljstva do pomirenja dvaju naroda, pri čemu su vjerske zajednice, katolička i protestantska, te kulturni djelatnici igrali ulogu ledolomaca iza kojih su kročili gospodarstvenici i političari. Zaključno možemo reći da se poljsko-njemački odnosi nikako ne može usporediti sa sličnom odnosima Hrvata i Srbijanaca, premda jedni i drugi mogu nešto naučiti iz njemačko-poljskog primjera.

Kako su (ne)riješeni manjinski problemi u Italiji, Rumunjskoj i Slovačkoj

Uzmimo tri primjera u rješavanju problema nacionalnih manjina u Europi, konkretno kako je to učinjeno u talijanskome Južnom Tirolu s austrijskom manjinom, te u rumunjskoj Transilvaniji, (Sedmogradskoj) i na jugu TransilvanijaIzmeđu dvaju velikih ratova Mađari i Rumunji neprekidno su se svađali oko Transilvanije koja je tek zahvaljujući intervenciji Hitlerove Njemačke 1938.-1940. većim dijelom pripojena Mađarskoj, ali nakon sloma nacifašizma Rumunjska ponovno je dobila područja koja su joj bila dodijeljena nakon Prvoga svjetskoga rata. U socijalizmu su Mađari imali kratkotrajnu autonomiju koja je bila ukinuta za vrijeme Ceausescua. Propašću komunizma transilvanijski Mađari ponovno stječu neka autonomna prava, no unatoč tome često su izbijali sukobi između pripadnika mađarske i rumunjske zajednice što kulminira ponovnim mađarskim traženjem veće autonomije koju Rumunjska oštro odbija.Slovačke s velikim mađarskim manjinama. Italija je nakon što je u Prvom svjetskome ratu 'okrenula kabanicu' dobila kao 'nagradu' hrvatsko-slovensku Istru, potom Rijeku, Zadar i tri jadranska otoka, grčki arhipelag Dodekanez i još neke kolonije, te njemačkojezični Južni Tirol koji je pokušala talijanizirati, a Hitler je svoje zemljake htio sasvim preseliti u Reich. No to mu nije uspjelo. Južnotirolci su se uzalud nadali da će nakon Drugog svjetskoga rata biti uključeni u novoosnovanu Republiku Austriju. Italija je zadržala Južni Tirol koji je proširen na Trient s talijanskom većinom i kao zajednička provincija još više talijaniziran priljevom Talijana s juga zemlje. Austrijski Tirolci su uz Juzni Tirolpomoć Austrije i posredstvom Ujedinjenih Naroda napokon dobili željenu autonomiju, ali tek nakon niza terorističkih napada pri čemu je bilo mrtvih s obje strane.

Talijani i Austrijanci su s predstavnicima južnotirolske Pučke stranke desetljećima pregovarali da bi konačna inačica sporazuma bila objelodanjena tek 1992. Južnotirolci njemačkoga jezika dobili su široku autonomiju koja bi mogla poslužiti kao uzor drugim problematičnim odnosima između većinskih i manjinskih naroda u Europskoj uniji, ali to je u ovom slučaju bilo moguće ostvariti samo radi kompaktne naseljenosti Austrijanaca u Južnom Tirolu, te razlikama u jeziku, kulturi i mentalitetu između Talijana i Austrijanaca. Sve je to unaprjeđeno sjajnim gospodarskim stanjem u toj pokrajini kao i europeizacijom odnosa između Austrije i Italije. U južnome Tirolu nije došlo do spajanja dvaju naroda premda žive u neposrednome susjedstvu, a uzrokovano je i činjenicom da Talijani ne uče njemački, dok su njihovi njemačkojezični sugrađani gotovo redovito dvojezični. Postoje i vanjski znakovi iz fašističke prošlosti koje Talijani ne žele ukloniti, a smetaju Austrijancima. Novi nacionalizmi u Italiji i Austriji mogli bi ugroziti širokogrudnu autonomiju Južnoga Tirola. I u ovom slučaju nema nikakve usporedbe s hrvatsko-srpskim problemima u našoj republici.

Posebno je kompliciran slučaj položaj Mađara u rumunjskoj Transilvaniji koju oba naroda smatraju 'povijesnom kolijevkom' svojih nacija. Staro je i nerješivo pitanje koji je od ovih dvaju naroda prvi naselio Transilvaniju, nešto slično prijeporu Srbijanaca i Albanaca kad je riječ o Kosovu. U Transilvaniji su oduvijek bili u većini Mađari, ali bilo je tu na stotine tisuća njemačkih Saksonaca i domaćih Rumunja. Svi pokušaji Rumunja da nacionaliziraju Transilvaniju završili su neuspješno; Mađari su u burnoj godini 1848. bili pobjednici zadržavši svoje privilegije sve do propasti dvojne monarhije god. 1918., propasti koja je za Mađarsku značila katastrofu jer je izgubila dvije trećine svoga Madjarska Rumunjskateritorija i jednu trećinu stanovništva, naravno djelomično vlastitom krivnjom budući da se stalno suprotstavljala reformama Habsburškoga carstva u smislu trijalizma ili federalizacije.

Između dvaju velikih ratova Mađari i Rumunji neprekidno su se svađali oko Transilvanije koja je tek zahvaljujući intervenciji Hitlerove Njemačke 1938.-1940. većim dijelom pripojena Mađarskoj, ali nakon sloma nacifašizma Rumunjska ponovno je dobila područja koja su joj bila dodijeljena nakon Prvoga svjetskoga rata. U socijalizmu su Mađari imali kratkotrajnu autonomiju koja je bila ukinuta za vrijeme Ceausescua. Propašću komunizma transilvanijski Mađari ponovno stječu neka autonomna prava, no unatoč tome često su izbijali sukobi između pripadnika mađarske i rumunjske zajednice što kulminira ponovnim mađarskim traženjem veće autonomije koju Rumunjska oštro odbija. Iako su obje države članice Europske unije, još će morati dosta raditi na tome da njihove nacionalne manjine dobiju ona prava koja ne će smetati većinskim narodima, a to je glede Transilvanije daleka budućnost. I u ovom slučaju usporedbe s hrvatsko-srbijanskim odnosima nemaju nikakva oslonca u zbilji.

Nešto je manje dramatičan položaj Mađara u južnoj Slovačkoj

Slovaci su kao i Hrvati stoljećima patili od mađarizacije, čak nisu bili priznati kao poseban narod, (u Budimpešti se govorilo da su oni 'Mađari koji ne govore mađarski'), a u njihovu glavnom gradu Bratislavi, (mađarski Poszony) krunjeni su mađarski kraljevi. Osnivanjem Čehoslovačke, u njezinu slovačkome dijelu našla se prilično brojna mađarska manjina od oko 8,5 posto stanovništva Republike Slovačke. Međunacionalni sukob između većinskoga slovačkog i manjinskoga mađarskoga naroda izbili su radi Zakona o jeziku u kojemu je određeno da se mađarski može koristiti u javnosti samo u mjestima u kojima ima najmanje 20 posto Mađara. Nakon toga Budimpešta je zamjerila Bratislavi da nedovoljno štiti prava mađarske manjine, a službena Slovačka to je ocijenila kao miješanje u njezine unutarnje stvari. Slovačka je jednom čak zabranila mađarskom predsjedniku Laszlu Solyomu da uđe na njezin teritorij. Budimpešta je ovaj slučaj prijavila Bruxellesu, ali EU je odgovorio vrlo suzdržano riječima da je to bilateralni slučaj, što je stav sličan u našem sukobu sa Slovenijom pri određivanju granice u Savudrijskoj vali. Kako u Slovačkoj, tako i u Mađarskoj, razmirice oko prava nacionalnih manjina uglavnom se koriste u predizborne svrhe.

Srbi u Hrvatskoj ni u čemu nisu diskriminirani

Slovačko-mađarske međunacionalne nesuglasice ni izdaleka nisu tako opterećujuće kao što su nekoć bile one između Hrvata i Srba u našoj Republici, pogotovo zbog ustanka jednog dijela srpske populacije protiv vlastite domovine, to više što se Beograd još uvijek aktivno miješa u te odnose kao prigodom nedavnoga posjeta SrbiNitko Srbe u Hrvatskoj javno ne napada, (osim nekih provokatora i pijanaca) kao Hrvate u Srbiji, pa ipak njihov harambaša Pupovac stalno kmeči kako su zapostavljeni. I na to bi trebalo dostojanstveno odgovarati jer jednostavno nije istina da žive gore od svojih hrvatskih susjeda. Srbi u nas se napokon moraju udaljiti od Karadžićeve izreke 'Srbi svi i svuda' i 'Srbobranova' proklinjanja Hrvata 'do istrage naše ili vaše', i prihvatiti umiljate riječi Nikole Tesle koji je u brzojavu predsjedniku HSS-a Vladku Mačeku napisao 'Ponosim se svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom'.srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića koji je tijekom dva dana u više navrata prekršio suverenitet hrvatske države kritizirajući predstavnika srpske manjine Milorada Pupovca da je glasovao za Zakon o hrvatskim braniteljima, potom tražeći od Hrvatske da dopusti postavljanje relejnih postaja za emitiranje srbijanskih radijskih programa i obećavajući našim građanima srpske nacionalnosti razne vrste pomoći za koju je mjerodavna samo hrvatska država.

Stalno je govorio kako Srbi u Hrvatskoj moraju čuvati svoj srpski jezik i ćirilicu, premda oni uglavnom govore Vucic Kolinda1hrvatski, a ćirilica je na uzmaku i u Srbiji. Od Vučića se i nije moglo očekivati da će se ispričati Hrvatskoj radi svojih šovinističkih nastupa tijekom Domovinskoga rata na našem teritoriju, a još manje da izrazi žaljenje zato što je svoje sunarodnjake huškao protiv vlastite domovine. Srbijanski predsjednik nema format njemačkoga kancelara Willyja Brandta koji je, iako bivši politički emigrant, smogao hrabrost da klekne pred poljskim spomenikom žrtvama holokausta preuzimajući na svoja leđa grijehe svoga od Hitlera zavedenoga naroda.

Vučić je bio i ostao sljedbenik četničkoga vojvode Vojislava Šešelja, premda je formalno prekinuo s njegovom strankom. Krivnju za njegove više nego neprimjerne nastupe nedavno u Hrvatskoj snosi i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je Vučića pozvala prerano, odnosno prije nego što je Srbija ispunila neke preduvjete s konkretnim sadržajima. Riječi nisu dovoljne nego treba gledati djela, a ona iz Beograda teško ili nikako ne stižu. U politici spram Srbije Hrvatska uglavnom reagira sa zakašnjenjem RH Srbijanamjesto da ima spremne sve odgovore na uglavnom predvidljive srbijanske provokacije, i te stalno ponavlja. Srbi u Hrvatskoj nisu diskriminirani. Nema nacionalne manjine u Europskoj uniji koja ima takve političke privilegije kao srpska u Hrvatskoj, tako da od njezinih triju zastupnika u Saboru zavisi stabilnost sadašnje vlade. U svim sferama političkoga i kulturnoga života u Hrvatskoj Srbi su nadprosječno zastupljeni (zar u Milanovićevoj vladi nisu imali četvrtinu ministara?). A što se tiče gospodarskih neprilika u kojima žive Srbi u pasivnim krajevima, znakovito je da Hrvati u mnogo većem broju iseljavaju, čak iz nekoć bogate Slavonije s nepovratnom kartom nego Srbi koji čekaju da im država riješi njihove materijalne probleme.

Nitko Srbe u Hrvatskoj javno ne napada, (osim nekih provokatora i pijanaca) kao Hrvate u Srbiji, pa ipak njihov harambaša Pupovac stalno kmeči kako su zapostavljeni. I na to bi trebalo dostojanstveno odgovarati jer jednostavno nije istina da žive gore od svojih hrvatskih susjeda. Srbi u nas se napokon moraju udaljiti od Karadžićeve izreke 'Srbi svi i svuda' i 'Srbobranova' proklinjanja Hrvata 'do istrage naše ili vaše', i prihvatiti umiljate riječi Nikole Tesle koji je u brzojavu predsjedniku HSS-a Vladku Mačeku napisao 'Ponosim se svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom'.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Ned, 16-12-2018, 10:37:45

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).