Anamneza je objavljena, treba prijeći na liječenje s izgledom na ozdravljenje

Riječ anamneza grčkoga je podrijetla (anamnesis) a znači sjećanje. Ona je stručni termin za razgovor s bolesnikom kako bi se pokupili svi podatci koji su bitni za otkrivanje stvarne prirode neke bolesti sa svrhom točnoga postavljanja dijagnoze, a tek nakon nje dolazi liječenje s izgledom na ozdravljenje. Ovo mi je palo na pamet čitajući vrlo zanimljiv članak autorice Mladenke Šarić u Večernjem listu od 3. veljače pod naslovom „Dokaz intelekta je prevariti i iskoristiti nekoga, a poslovati s paradržavom najbrži put do bogatstva“. U ovome prilogu Večernjakova Političkog magazina Obzor došli su do riječi stručnjaci Alis Marić, Anđelo Jurkas, Ljubica Uvodić Vranić, Dražen Juračić, Željko Ivanković i Vedrana Pribičević. Novinarka najprije spominje veliku euforiju prije početka europskoga prvenstva u rukometu koja je nakon pretjeranih očekivanja Hrvatske završila u depresiji jer nakon očekivane barem jedne medalje naši su se reprezentativci našli na petom mjestu. I tako će ići dalje: od euforije do depresije. Novinarka zaključuje: „Jer to je Hrvatska.“

Ovdje bih se s njom potpuno složio, i to ne samo glede uspjeha i neuspjeha u športu nego i u gotovo svim ostalim sadržajima života Lijepe, ali često depresivne naše. Sve počinje s velikim nadama, ali završava ili nečinjenjem ili se ide, kako piše, puževim koracima. Kolegica M. Šarić postavila je u svezi s time niz pitanja navedenim stručnjacima koju su iznijeli razloge takvom, nazovimo ga morbus croaticumu, hrvatskoj bolesti: klijentelizam, korupcija, nerazvijeni demokratski standardi, zaostale elite, ubijen svaki motiv za rad i trud (Ivanković); perverzno uređenje države i paradržave, koje uglavnom vode nečiji politički favoriti i netjaci, radna etika svedena na oprez, oklijevanje i odugovlačenje (Juračić); i danas je živo naslijeđe samoupravnoga socijalizma, stariji se s nostalgijom sjećaju soft inačice socijalizma gdje su nezarađene privilegije bile pravilo, a ne iznimka, drugi razlog su rentne ekonomije koja nisu nepoželjne, ali s njima valja znati upravljati, duboko ukorijenjena korupcija, neučinkovito i sporo pravosuđe, umjetni sukob između privatnog i javnog, (Pribičević); Hrvatska se vrti u zatvorenome krugu i zato što u društvu postoji određeni postotak ljudi kojima odgovara ovakvo stanje, oni su zauzeli čvrste pozicije, dobro su organizirani i umreženi još iz razdoblja Jugoslavije, Hrvatsku godinama vode ljudi koji ne shvaćaju slobodno tržište i kojima nije u interesu da se zemlja razvija sukladno sa svojim potencijalom, industrija je uništena, znanstvena elita devastirana, Hrvatska je od početka kontaminirana kriminalom, korupcijom i nepotizmom, ubija je neraskidiva veza s prošlošću (Marić); od osamostaljenja nismo uspjeli postići to da Hrvatskom vladaju profesionalizam, stručnost i kvaliteta, najvažniji su politička podobnost, vraćanje usluga i razne izlađene ispodstolne manifestacije odličnosti, u Hrvatskoj nije stvoreno ozračje da je učiti dobro i korisno, već se mlade generacije odgajaju na premisli da je prevariti ili iskoristiti nekoga dokaz intelekta (Jurkas); glavni problem Hrvatske moralna je kriza, ljude obeshrabruju vijesti o optuženima koji nikad ne će biti osuđeni, a ako i budu, nikad ne će vratiti ono što su oteli, nismo naučili riskirati, a bez toga se danas ne može uspjeti, Hrvatska je još uvijek žrtva činjenice da je 70 posto stanovništva ozbiljno neobrazovano i nema dovoljno znanja da iskoristi vlastiti postojeći potencijal, mnogi ljudi i dalje očekuju da im netko dade posao, da im osigura egzistenciju, da se pobrine za njih (Uvodić-Vranić). Spomenuti stručnjaci dali su preporuke i prijedloge kako ozdraviti hrvatsko društvo i unaprijediti hrvatsku državu, ali očito sve to pada na neplodno tlo, što je i razumljivo jer politički je sustav takav da cementira postojeće stanje, a onih koji bi ga mogli promijeniti nema dovoljno i nemaju financijskih sredstava za to.

I u vanjskoj politici Hrvatska ne zaslužuje prolaznu ocjenu

Zasigurno najupućeniji analitičar hrvatske vanjske politike i predlagač vrlo umnih prijedloga kako bi trebalo poboljšati, zapravo uspostaviti ugled Hrvatske u svijetu, Božo Skoko, objavio je u „Hrvatskom iseljeničkom zborniku“ za god. 2018. osvrt na „Srebrni jubilej hrvatske diplomacije“ iz kojega prenosimo ovaj znakoviti ulomak: „Hrvatska nema središnje državne institucije, poput razvijenih zapadnih država, koja bi strateški upravljala ugledom i komunikacijom sa svijetom, a vanjska je politika posljednja dva desetljeća prilično lutala pa i sami diplomati često nisu bili sigurni što im je činiti i kakvu Hrvatsku predstavljati (mimo klasičnih vanjskopolitičkih naputaka koje dobivaju iz središnjice). A kako je među njima popriličan broj onih koji nemaju primjerenoga znanja i sposobnosti (neki čak nedovoljno poznaju Hrvatsku, njezine potencijale i prednosti, a neki nemaju pojma o zemlji u koju su poslani), te se oslanjaju uglavnom na politički pedigre, teško je očekivati bolje rezultate.“ U daljnjem dijelu članka Skoko objašnjava kakvi bi trebali biti hrvatski diplomati i pri tome podsjeća na uspješnu diplomaciju Dubrovačke Republike te kaže da bi „samostalna i neovisna Hrvatska trebala biti baštinica svih dobrih iskustava i praksi Dubrovačke Republike – od vođenja politike do odnosa prema kulturi. Na žalost stvarnost nam govori da nije tako.“ Ja tvrdim, upravo je obratno.

Tako je bilo govora da će Hrvatska profesionalizirati svoju diplomaciju, no to se nije dogodilo, za veleposlanike i u važnije zemlje poslani su stranački podobni nediplomati, a neke isto tako važne zemlje mjesecima su, ili čak i po koju godinu, ostajale bez hrvatskih diplomatskih predstavnika. Problem je u tome što vrhunske diplomate zajednički određuju predsjednica republike i predsjednik vlade među kojima, i to ne sam u tome, nerijetko postoje nesuglasice. U vanjskopolitičkim sukobima sa susjednim zemljama, (uglavnom pred međunarodnim sudištima i arbitraži ) Republika Hrvatska gotovo je redovito bila gubitnik jer nije znala ocijeniti svoje mogućnosti, nije imala plan B, ili je jednostavno ulazila u sukob bez dovoljnih sekundarnih, ali ipak važnih priprema, onoga što se naziva vanjskopolitičkom promidžbom kako u vlastitoj režiji ili uz pomoć sprijateljenih opinion makera, kreatora javnoga mišljenja, kakvih ima, ali ih treba „njegovati“, što službeni Zagreb očito ne zna ili ne želi znati. Dovoljno je navesti da su svi strani dopisnici koji pišu o Hrvatskoj smješteni u Beču, Budimpešti i Beogradu, (dakle u prijestolnicama koje su nas tlačile u povijesti), a mogla im se pružiti prilika da se skrase u Zagrebu i tako budu bliži našoj zbilji i stoga objektivniji u izvještavanju o hrvatskim (ne)prilikama.

Hrvatska nema instituciju koja bi se isključivo bavila praćenjem svega što se o nama piše i govori u svjetskim medijima i stručnim publikacijama, te temeljem tih saznanja izdavala časopis ili više njih s člancima na engleskome, njemačkom, ruskome i, zašto ne, na kineskome jeziku, kako bi nas oni koji odlučuju u velikome svijetu, i o nama, bolje shvatili i još bolje prihvatili. U tome je bila uspješnija čak i siromašna politička emigracija koja je izdavala časopise i internetske platforme na španjolskome, engleskom i njemačkome jeziku. Još nismo zaboravili da je bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić najavljivala osnivanje hrvatskih kulturnih instituta u inozemstvu, ali od toga nije bilo ništa, ostalo je prema staroj hrvatskoj izreci: obećanje, ludom radovanje. Uvjeren sam da bi se jedan tjednik na njemačkome jeziku s reklamama hrvatske izvozne industrije i turizma izvrsno prodavao tijekom turističke sezone u domovini, ali i na njemačkome govornom području s njegovih sto milijuna stanovnika i s golemom hrvatskom dijasporom od oko 360.000 pripadnika među kojima mnogi slabo govore jezik svojih predaka. Sve navedeno odavno je poznato, ali u Hrvatskoj stalno zjape velike provalije između riječi i djela, što je nacionalna mana koja nas prati stoljećima.

Što bi mogao donijeti posjet srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića?

Poziv predsjednice Kolinda Grabar-Kitarović srbijanskome predsjedniku A. Vučiću da posjeti Hrvatsku očito je InstitucijaHrvatska nema instituciju koja bi se isključivo bavila praćenjem svega što se o nama piše i govori u svjetskim medijima i stručnim publikacijama, te temeljem tih saznanja izdavala časopis ili više njih s člancima na engleskome, njemačkom, ruskome i, zašto ne, na kineskome jeziku, kako bi nas oni koji odlučuju u velikome svijetu, i o nama, bolje shvatili i još bolje prihvatili. U tome je bila uspješnija čak i siromašna politička emigracija koja je izdavala časopise i internetske platforme na španjolskome, engleskom i njemačkome jeziku.iznenadio ne samo hrvatsku javnost nego i vladu, a to je vrlo neugodno jer služi kao još jedan dokaz nesuglasja između Pantovčaka i Banskih dvora, koje šteti hrvatskoj vanjskopolitičkoj poziciji u Europskoj uniji s obzirom na pomutnje koje vladaju sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, pa i sa Srbijom. Po svemu izgleda da je ova inicijativa gospođe Predsjednice nedovoljno pripremljena i nastala pod pritiskom vanjskih čimbenika koji nastoje Srbiju izvući iz ruskoga zagrljaja. Pozvati Vučića samo nekoliko tjedana nakon klevetničke beogradske izložbe o Jasenovcu u zgradi Ujedinjenih naroda, zaista je nepromišljeno. Isto se može reći i za prisiljavanje vojvođanskih Hrvata da odustanu od svoje nacionalne pripadnosti i postanu nekakva izmišljena bunjevačka nacija. Hrvatska ne smije zaboraviti da je u Srbiji odavno rehabilitiran general Draža Mihailović i njegov četnički pokret, kao i da se odnedavno radi na istome glede njemačkoga kvislinga generala Milana Nedića. Također ne mogu nestati iz sjećanja Vučićeve propagandističke hajke u Hrvatskoj koje su bile gore od onih Slobodana Miloševića.

Osjetljivim državnim posjetima moraju prethoditi neki pozitivni signali, no bilo je obratno. Govor mržnje protiv Hrvata i Hrvatske u srbijanskim medijima nije ništa manji nego što je bio za vrijeme Domovinskoga rata. Nedavno sam gledao emisiju „Upitnik“ Srpske televizije u kojoj su o srpsko-hrvatskim odnosima razglabali četiri Srbina, dva iz Srbije i dva iz Hrvatske, dakle govorilo se na našu štetu bez našega sudjelovanja. Čak je i jedan srbijanski predstavnik bio objektivan za razliku od predstavnika Srba iz Hrvatske čija je stranka u Vladinoj koaliciji. Znate koji, onaj koji je to već desetljećima i nitko mu ne može ništa, premda je sporan i u svojoj nacionalnoj manjini.

Kod hrvatske predsjednice višak ambicija i manjak mjerodavnosti

Susret Grabar-Kitarović – Vučić susret je dvoje neravnopravnih političara. Naša predsjednica nema one konkretne ovlasti kao njezin srbijanski kolega. Glavnu ulogu s hrvatske strane u ovome bi posjetu trebao imati predsjednik vlade Andrej Plenković, a on je tu sporedan. Vučić je u Srbiji ono što je Putin u Rusiji, premda neformalno, ali time još više stvarno. Gospođa Grabar-Kitarović može se dogovoriti s Vučićem samo o poboljšanju ozračja među dvjema RedefiniranjeNe bi bilo zgorega misliti i na redefiniranje uloge predsjednika republike tako da bude samo reprezentant države bez sukreiranja vanjske, vojne i sigurnosne politike, onako kako je to austrijski predsjednik, što bi značilo da glavnu odgovornost za sveukupnu politiku u državi snosi predsjednik vlade koji je zavisan od parlamenta i može po potrebi biti smijenjen. To bi bilo demokratskije nego što je sad kad predsjednik republike radi što ga je volja, a parlament mu ne može ništa.državama, za sporazume o rješavanju konkretnih problema kao što su saznanja o nestalima i vraćanju ukradenih kulturnih dobara predsjednica republike nema ovlasti bez supotpisa premijera. Priče da će predstavnici Hrvatske zahtijevati da se predsjednik Srbije ispriča radi srbijanske agresije i čak pristane na pregovore o plaćanju ratne odštete spadaju u sferu znanstvene fantastike. Na sve događaje o hrvatsko-srpskim odnosima, ne samo tijekom Domovinskoga rata nego i u čitavom 20. stoljeću, u Beogradu se gleda posve drukčije nego u Zagrebu. Nikad Srbija ne će pristati na neka hrvatska mišljenja o zajedničkoj prošlosti i nikad se ne će pokajati za svoje političke i ine grijehe u odnosima prema Hrvatima. Prema Vojislavu Šešelju, koji govori ono što većina Srba misli, „ideja velike Srbije je vječna“.

Tvrdnja da će se Srbija „pripitomiti“ ako uđe u Europsku uniju nije uvjerljiva. Pogledajmo samo što nam čine Slovenci, naši susjedi s kojima nikad nismo ratovali, a članovi smo EU-a i NATO-a kao i oni. Možemo biti uvjereni da će Srbija kad uđe u EU postati još ratobornija protiv Hrvatske jer će u Bruxellesu imati veću podršku nego mi. Čak su nas potisnuli i u Vatikanu, a kamoli ne će u drugim europskim i svjetskim metropolama. Službeni bi Zagreb o tome morao voditi računa i naći lijek toj istočnjačkoj napasti. Stoga će, po mome mišljenju, posjet Aleksandra Vučića u Zagrebu biti jedan od brojnih „šarenih događanja“ koje forsira predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović sa svojim viškom ambicija i manjkom izvršnih ovlasti. Ne bi bilo zgorega misliti i na redefiniranje uloge predsjednika republike tako da bude samo reprezentant države bez sukreiranja vanjske, vojne i sigurnosne politike, onako kako je to austrijski predsjednik, što bi značilo da glavnu odgovornost za sveukupnu politiku u državi snosi predsjednik vlade koji je zavisan od parlamenta i može po potrebi biti smijenjen. To bi bilo demokratskije nego što je sad kad predsjednik republike radi što ga je volja, a parlament mu ne može ništa.

Moglo bi se prijeći i na parlamentarno biranje predsjednika republike. Barem bi se time zaštedio novac koji se troši za odgovarajuće izbore. Hrvatska je mala i siromašna zemlja koja sebi ne može priuštiti dvije izvršne vlasti sa silnim savjetničkim tijelima. Zamislimo samo da bogata Njemačka ima 16 ministarstava, a Hrvatska 21, a da o raznim agencijama i ne govorimo. Sve bi trebalo biti podvrgnuto preispitivanju glede troškova i učinkovitosti, i onda izvršiti neophodne reforme državne uprave. Naravno, Ured predsjednika republike spustiti s Pantovčaka u Banske dvore, kako je obećano u svojoj predizbornoj utrci, gdje, kako nas uvjerava Slaven Letica, ima dovoljno prostora za predsjedničku administraciju koju bi trebalo temeljito smanjiti, sa smanjenjem broja općina i županija. O svemu postoje odgovarajući prijedlozi i moje malenkosti, objavljeni prije deset godina u „Vijencu“, a koji su u posljednje dvije godine često elaborirani u nizu dnevnih i tjednih novina. Za pogođene to bi bilo bolno, ali za hrvatski narod i državu od velike i trajne koristi. Kako rekoh na početku, anamneza je objavljena, treba prijeći na liječenje s izgledom na ozdravljenje.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik