Kako je država od 'Rata protiv rata' stigla do 'mira protiv mira'

Knjiga Franje Tuđmana 'Rat protiv rata' izdana je 1970. godine. Svatko tko je proučavao literarno djelo jedinoga istinski suverenoga državnika, novije hrvatske povijesti, shvaća u kojoj je mjeri budući predsjednik Republike Hrvatske razumio kontekst i zakonitosti vremena u kojem je djelovao. 'Rat protiv rata' svestrano je djelo o partizanskome ratu u prošlosti, ali i budućnosti. Ipak, čak i unutar te službeno zadane tematike Franjo Tuđman otvara tada zabranjene teme i time prihvaća privremenu ulogu društvenog izopćenika i neprijatelja tadašnje države. Sam naslov knjige, proročanski najavljuje i rat za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Radi se o ratu koji je Hrvatima nametnut kao jedina opcija biološkoga i kulturnoga opstanka.

Tijekom Domovinskoga rata, u početku tiho i prikriveno, podmuklo su se širile ideje o njegovu besmislu. Dvadesetak godina kasnije, sasvim otvoreno govori se o hrvatskoj državi, kao o neuspjelome političkom projektu. Na žalost, u određenome smislu, to je istina. Hrvatska se, naime, obranila od velikosrpske agresije, ali i dalje gubi rat protiv odnarođenih političkih elita, komunističkih kadrova i mentalnih sklopova. U političkom smislu državne suverenosti i obrane nacionalnih interesa, poslije smrti predsjednika Franje Tuđmana, nalazimo se u stalnoj defenzivi, a imali smo vremena i prilika stvoriti snažnu državu i pravedno društvo.

Bezlični birokrat Neven Mimica na važnoj političkoj funkciji

Tračak nade pojavio se kada je Kolinda Grabar-Kitarović postala predsjednicom Republike Hrvatske. Vjerovali smo kako diše i misli hrvatski. Naša očekivanja, koliko god bila realna, ispala su izgleda prevelika. Iz Srbije je pokrenuta politička agresija na Hrvatsku, a popuštanjem i ignoriranjem svakodnevnih napada, samo se ohrabruje agresora. U pozadini hrvatske inertnosti krije se komunističko naslijeđe i uvjerenje nesposobnih kadrova da nisu dužni raditi posao za koji su plaćeni, već žive smatrajući kako im je radno mjesto poštena nagrada radi nekakvih partijskih zasluga. Ako se posao shvaća kao nagrada ili bogomdano pravo, onda nema govora o valorizaciji radnoga učinka, a kamoli o borbi za nacionalne interese.

Zamislite, u Europskoj komisiji u fotelji hrvatskoga povjerenika i dalje sjedi Neven Mimica, inače diskrecijski izbor bivšega hrvatskog premijera Zorana Milanovića. Mimica je potpuno nevidljiv i nedostupan hrvatskoj javnosti. Bavi se bezličnim činovničkim aktivnostima i nije ugovorio nijedan značajniji posjet Hrvatskoj. Predsjednik Komisije je Jean Claude Juncker, javnosti poznat kao osoba koja je uštipnula premijera Plenkovića za stražnjicu. Kao obični birokrat, Mimica se ustoličio na važnu političku funkciju. Prema podatcima EU komisije, samo u prva dva mjeseca 2016. potrošio je gotovo 200 tisuća kuna. Doduše, u četiri godine mandata, do sada je sudjelovao na 101 sastanku s predsjednicima država i vlada, 165 sastanaka na ministarskoj razini, 85 europskih institucionalnih sastanaka, 106 međunarodnih događanja i odradio posjete u 60 država partnera diljem svijeta. Bez ikakve zlonamjernosti, temeljem egzaktnih brojki i činjenica, možemo zaključiti kako je učinak svih tih sastančenja i putovanja ravan nuli.

S druge strane, zaposlenici hrvatskih i europskih institucija prosvjeduju i žale se na njegovu nedostupnost. Mimica je položio i prisegu koja razotkriva pravu prirodu europske birokracije. Svaki se povjerenik Europske komisije po toj prisezi obvezuje da ne će štititi interes države iz koje dolazi, već interes Europske unije. Za Mimicu smo to mogli znati i prije polaganja prisege. U četiri godine, Mimica je Hrvatsku neprimjetno posjetio ukupno 13 puta, ili prosječno nešto više od tri puta godišnje. Za primjer, slovenska kolegica Violeta Bulc, odlazi u Sloveniju barem jednom mjesečno. Njezina zadaća su obilasci, susreti i dogovori s poslovnim ljudima, načelnicima i gradonačelnicima, kao i UdžbeniciUdžbenike iz povijesti, namijenjene hrvatskim učenicima, šalje se u europske zemlje da bi ondje procijenili na kakvu povijest ovaj narod ima pravo. Svi ti događaji i sramotne odluke pokušavaju nam se prodati kao zalog neke bolje i mirnije budućnosti, ali laži ne mogu biti temelj ničega vrijednog i trajnog. Izdaja nacionalnih interesa i Domovine nije pacifizam, već baš suprotno, otvoreni poziv nekoj budućoj oružanoj agresiji.nadzor svih projekata u njenom resoru transporta. Ima obvezu sudjelovanja na svim važnim konferencijama i ostalim događajima od značaja u Sloveniji. Neovisno o svemu navedenom, ne može se reći kako je Hrvatska zakinuta za bitne informacije o radu ovoga važnog dužnosnika.

Na društvenoj mreži Twitter, Mimica se pohvalio fotografijom s poznatom pjevačicom Rihannom. Ured Nevena Mimice na putovanja godišnje potroši 351.718 eura, dok Mimica radi za plaću u iznosu od 20.667 eura. Nikome u Hrvatskoj ne odgovara za rezultate i nitko ga se ne usudi opozvati. Takvih poput Nevena Mimice prepuna je hrvatska diplomacija. Ustvari, radi se o prototipu idealnoga kadra beskičmenjačke i kukavne vanjske politike. Podsjetimo, Mimica je povjerenik zadužen za međunarodne suradnju i razvoj. Sramotnu haašku presudu i herojsku smrt generala Praljka ovaj karijerist nije uopće doživio.
Mir koji vodi prema novome ratu

Ako hrvatska predsjednica i premijer nemaju ingerenciju nad dužnosnicima poput Nevena Mimice, tada je bespredmetno raspravljati o državnome suverenitetu. Možda se neki pitaju kakve veze to sve ima s 'ratom protiv rata' i 'mirom protiv mira'. Odgovor je zapravo vrlo jednostavan i logičan. Gubitak političkoga suvereniteta te permanentno povlačenje u političkim sukobima, preduvjet je budućega rata. Zar bi Hitler napao Poljsku i krenuo u osvajanje Europe da je pred sobom imao odlučne europske i svjetske lidere? Hrvatska ostaje zarobljenicom komunističke mitologije. Mitom o Jasenovcu, Srbija se ponovno koristi kao sredstvom ucjene hrvatske politike, a naši političari nemaju nekoliko sati vremena pročitati i otkriti svu prozirnost velike laži.

Onaj koji ima koncesiju nad prošlošću, određuje i budućnost. Udžbenike iz povijesti, namijenjene hrvatskim učenicima, šalje se u europske zemlje da bi ondje procijenili na kakvu povijest ovaj narod ima pravo. Svi ti događaji i sramotne odluke pokušavaju nam se prodati kao zalog neke bolje i mirnije budućnosti, ali laži ne mogu biti temelj ničega vrijednog i trajnog. Izdaja nacionalnih interesa i Domovine nije pacifizam, već baš suprotno, otvoreni poziv nekoj budućoj oružanoj agresiji. Mirnodopska politika koja počiva na povijesnim falsifikatima i odricanjem dobroga dijela državnog suvereniteta vodi nas u nemirnu budućnost u kojoj ćemo se opet morati boriti za goli život. Između ostaloga, branitelji su se u Domovinskom ratu borili da rata nikada više ne bude. Sav njihov trud uništavaju političari, inzistirajući pod svaku cijenu na miru, koji nas vodi prema novome ratu.

Marin Vlahović
Hrvatski tjednik