„Daksa, široka si, duboka kano domaja, velika kao cijeli svijet“

Nedavno je, krajem prošle godine, zagrebačka Školska knjiga (nakladnik: dr. sc. Ante Žužul), u svojoj zbirci Rukovet, izdala vrlo samosvojnu knjigu lirskih zapisa pod naslovom 'Theurgia' hrvatskoga pjesnika i diplomata Drage Štambuka, rođenoga 1950. godine u Selcima na Braču, istodobno gorljivoga domoljuba i PoezijaPisac pogovora i možda najautoritativniji suputnik današnje hrvatske poezije Tonko Maroević ovu je Štambukovu knjigu stavio u kontekst svojevrsne nomadske poezije, budući da je knjiga nastala upravo tijekom višegodišnjega rada autora na dužnosti hrvatskoga veleposlanika u Brazilu ('pred nama je, očito, Štambukova summa brasiliana').'građanina svijeta'. Naslov i temeljni smisao knjige ćemo, uz dozu slobodnoga raspolaganja grčkim izvornikom, prevesti kao 'Djelo božje'.

Pisac pogovora i možda najautoritativniji suputnik današnje hrvatske poezije Tonko Maroević ovu je Štambukovu knjigu stavio u kontekst svojevrsne nomadske poezije, budući da je knjiga nastala upravo tijekom višegodišnjega rada autora na dužnosti hrvatskoga veleposlanika u Brazilu ('pred nama je, očito, Štambukova summa brasiliana'). Prisjetivši se davnoga Štambukova stvaralačkoga zahtjeva 'smisaone koherencije', Maroević je, u 'završnome računu', ocijenio da ju je autor 'ovom zgodom stavio na posebnu kušnju'. Srećom po njega i njegovo djelo, 'uspješno je izbjegao zamke disperzije i anomije, svjestan kako 'jaruga proždire obesmislene rečenice''.

Kao okus onoga dijela Štambukove knjige koja se naglašeno bavi domoljubnim temama, kao što su Vukovar, Bleiburg, Križevac, Ovčara, Huda jama..., našim čitateljima donosimo 99. 'stavak' ove gotovo 'geometrijski' strukturirane kompozicije, koja se bavi još jednim od spomenutih mitskih mjesta ovoga, među ostalim, i autorova 'poetskoga žrtvoslova': dubrovačke Dakse.

'Otočiću ispred Dubrovnika, Daksa, naša istobitnosti. Usne koje pjevahu Te Deum pred smaknuće - tvoja su istovjetnost, zemljo voljena. Istobitnost kao pjev prekinut pucnjem u srce koje se dizalo poput jutarnjega vala na obzorju. Daksa, široka si, duboka kano domaja, velika kao cijeli svijet. Jer iz tebe krene odani pozdrav Bogu, slava Njegovu imenu, ljubav nad svim ljubavima. Pucnjevi su plotun u prazno, u zrak neranjiv i bezosjetan. Mislim na zlatara koji ti bje na ramenu i mrava na rukavu, travku na cipeli, prašinu na obrubu habita. Pucanj ih ne dotakne, ne svrne, nit' odriješi od tebe i vezanosti za tvoj lik. Zlatar će odletjeti, mrav na kamen se uspeti, travka se osušiti, prašina otrest prilikom pada na lice, s obrazom čistim poput morskog zrcala ispred Dubrovnika. Zanijemit će svijet, a rajska će Djeva podići i prenijeti svoju djecu, ljepotno mrtvu, tamo gdje stoluju i šute tužni anđeli.'

Joško Čelan
Hrvatski tjednik