Njemački, austrijski i neki naši povjesničari o NDH i Jasenovcu

Službena Hrvatska i dio medija uvijek se čudom čude kad vide i čuju neke srbijanske podvale i laži kao da na to nismo navikli kao na sunce ljeti i snijeg zimi. Zar smo zaboravili što je napisao glavni ideolog Srpstva Dobrica Ćosić u svojim 'Deobama': Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosi, da nas nije strah. Da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inteligentno.' Bez obzira na to koliko nam ova Ćosićeva izreka može izgledati proturječna, općenita i diskriminirajuća za njegov narod, iskustvo nas uči da u njoj ima mnogo istine i da se onda odgovarajući moramo ponašati kad susretnemo srpsko 'umijeće laganja'. A najbolji lijek protiv njega je samokritika i istina. Nitko nije slobodan od laži, ali ako netko podigne laž na razinu nacionalne osobnosti, kao što je učinio Ćosić, onda je to opasno ne samo za njegov narod nego i za sve narode koji se s njim bilo kako dodiruju.

Mali Slobo 'zaprepašten licemjerstvom Hrvatske'

Ovo napisasmo u povodu srbijanske službene izložbe o Jasenovcu pod krovom Ujedinjenih Naroda u New Yorku koja je glede istine onakva kakvu Srbi odavno šire služeći se 'vrlinama' o kojima zbori njihov najveći književnik Dobrica Ćosić. Hrvatsko ministarstvo vanjskih i europskih poslova dostojanstveno je reagiralo na srbijansku provokaciju u središtu svjetske zajednice, ali budući da je mjesecima prije moralo znati DačićDačić navodi izmišljotine o nekakvome posebnom nožu za klanje Srba (srbosjek) i zločincu koji je u samo jednoj noći zaklao 1.360 Srba, o ubojstvu 20.000 djece u konclogoru Jasenovac, o izmišljotini kako je 'službena politika ustaškoga režima bila - trećinu Srba pobiti, trećinu pokrstiti, a trećinu protjerati'. Navodno da je to rekao Mile Budak. Da odmah odgovorimo: nigdje nije pronađen izvor za takvu izjavu.'što se iza brda valja', trebalo je pripremiti protivnu dokumentaciju u kojoj ne bismo štedjeli sebe, a niti srbijanske lažove. I nakon što je Zagreb reagirao, šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić, (poznat po nadimku 'mali Slobo') negdašnji veliki obožavatelj ratnoga zločinca Slobodana Miloševića, imao je drčnosti kričati kako je 'zaprepašten licemjerstvom i bezobrazlukom Hrvatske'. Dačić navodi izmišljotine o nekakvome posebnom nožu za klanje Srba (srbosjek) i zločincu koji je u samo jednoj noći zaklao 1.360 Srba, o ubojstvu 20.000 djece u konclogoru Jasenovac, o izmišljotini kako je 'službena politika ustaškoga režima bila - trećinu Srba pobiti, trećinu pokrstiti, a trećinu protjerati'. Navodno da je to rekao Mile Budak. Da odmah odgovorimo: nigdje nije pronađen izvor za takvu izjavu. To je utvrdio njemački povjesničar Alexander Korb u svojoj knjizi 'Im Schatten des Weltkriegs: Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945' koja je dobila nagradu, među ostalim, i poznate srpske Zaklade Andrej Mitrović u Bonnu. (O tome u intervjuu s dr. A. Korbom u 'Magazinu za vojnu povijest', listopad 2017.). Do istoga je rezultata došao i hrvatski povjesničar s njemačkom adresom, Tvrtko P. Sojčić, koji u svojoj doktorskoj disertaciji 'Die 'Lösung' der kroatischen Frage zwischen 1939 und 1945', navodi da takva izreka M. Budaka uopće ne postoji jer je nema ni u jednome dokumentu i novinskoj zabilješci iz doba NDH. To je slično provokaciji talijanskoga novinara Kurzia Malapartea, koji se kretao od fašizma do komunizma i katolištva, u knjizi 'Kaputt' u kojoj opisuje kako je vidio 'košaricu ljudskih očiju' na Poglavnikovu stolu, što se stalno povlači po inozemnim publikacijama, premda je Talijan to kasnije demantirao u argentinskim novinama 'La Razon', rekavši da su to bili ribizli.

U sličnu kategoriju monumentalnih srpskih laži spada i tvrdnja kako je samo u sabirnome logoru Jasenovac ubijeno više od 700.000 Srba, čemu se začudio u svojoj knjizi 'Geschichte Jugoslawiens' i naglašeni jugonostalgičarski njemački povjesničar Holm Sundhausen, koji je napisao kako je ta brojka sigurno pretjerana i ne može se ni izdaleka izvući iz statističkih podataka o stanovništvu Jugoslavija, (navedena knjiga, str. 122). No Dačić je otišao i dalje pa 'širi' granice Nezavisne Države Hrvatske sve do Novoga Sada i Šapca, čemu bi mu zavidio i Ante Pavelić koji je bio zadovoljan granicom na Drini i kod Zemuna, onom kakva je bila za vrijeme Austro-Ugarske. Pitamo se koju je osnovnu školu pohađao Ivica Dačić pa ne poznaje osnovne zemljovidne podatke iz doba Drugoga svjetskoga rata. U svojoj knjizi Sundhausen citira mišljenje američkih sudaca na Nürnberškom procesu njemačkim nacističkim glavešinama, sudaca koji su utvrdili da za sva zbivanja za vrijeme NDH glavnu krivnju snose njemački vojni zapovjednici kojima su hrvatski nacionalisti tada bili podložni, a Korb dokumentirano dokazuje da je ustaški režim već sredinom 1942. izgubio kontrolu nad vojnim događajima u NDH. Dačić bi ipak trebao pročitati neka znanstvena djela prije nego što otvori usta jer njegovi nastupi ne spadaju u Ćosićevu tvrdnju o laganju kao potvrdi inteligencije.

Premda šef diplomacije svoje zemlje Dačić nije ni provirio u Ustav Republike Hrvatske kad protivno istini govori kako bi 'Hrvatska trebala prihvatiti odgovornost za učinjeno u vrijeme NDH', jer u preambuli našega Ustava, među ostalim, izričito piše da se RH temelji na Zavnohu kao suprotnosti NDH. Takva jedna antifašistička odredba ne postoji u srbijanskome ustavu u čijoj se preambuli od samo nekoliko rečenica, (hrvatska ima dvije stranice) četiri puta spominje Kosovo kao dio Republike Srbije i time zatvara oči pred činjenicom da su Republiku Kosovo priznale više od 120 država svijeta. Ovdje se Dačićeva sposobnost laganja pomiješala s iluzionizmom koji bismo mogli ignorirati da nije opasan za međunarodne odnose u srbijanskome susjedstvu. Dačić bi također morao znati da su sve države nastale na ruševinama SFRJ samo sljednice te države, a ne onih državnih zajednica koje su postojale prije njih jer gdje bi onda bio kraj tome natezanju, primjerice mogli bismo optužiti Srbiju zbog zlostavljanja i pljačkanja hrvatskoga naroda za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, pa što onda?

O navodnome fašističkom karakteru ustaštva i NDH

Brojni domaći i mnogi strani povjesničari i publicisti rado označuju ustaštvo i NDH fašističkima, ali ozbiljniji među njima ipak imaju diferencirajuća mišljenja. Često u tome pogledu navodimo jednoga od najboljih njemačkih poznavatelja fašizma Ernsta Noltea, (doduše veliki revizionist, ali rado čitan i citiran) koji u svojoj knjizi 'Die faschistischen Bewegungen' izričito navodi kako se ustaše ne može na prvi pogled smatrati fašistima nego da ih je bolje ubrajati u tajna balkanska udruženja kao što su bila makedonski VMRO i srpska 'Crna ruka' koja u današnjoj Srbiji uživa poštovanje nacionalne ikone. Nolte uvrštava ustaše u pokrete kao što je bila 'Giovine Italia' pod vodstvom borca za ujedinjenje Italije i demokrata Giuseppea Mazzinija. Njemački povjesničar ipak pravi pogrješku kad ustašama predbacuje 'izbjegavanje javnosti' za vrijeme prve Jugoslavije, a bili su zabranjeni, i još gore kad ih za razliku od fašista i nacionalsocijalista smatra 'kreatorima hrvatske nacije' kao da to Hrvati nisu bili prije pojave ŽidoviKad je riječ o progonima Židova na području bivše Jugoslavije, sve zemlje sljednice morale bi pomesti pred vlastitim vratima, što Srbija očito ne radi, pa nema pravo Hrvatskoj spočitavati bilo što. Središnji ured Gestapoa u Beogradu 10. svibnja 1942. javio je Berlinu 'Serbien ist judenfrei'. Beograd je bio proglašen prvim 'Judenfrei' gradom u Hitlerovoj Europi.Pavelićeva pokreta. Ovdje je Nolte podlegao zapadnom poistovjećivanju nacije i države što je tek jedan dio definicije nacije dok je drugi težnja prema državi (Konrad Clewing).

U jednoj od najkritičnijih knjiga spram ustaštva mađarsko-njemačkog povjesničarskoga para Ladislausa Horyja i Martina Broszata 'Der kroatische Ustascha-Staat 1941.-1945.' piše kako se ustaše može označiti tek profašističkim ili prefašističkim, bez obzira na to koliko su te oznake problematične. U ovoj knjizi koja nije posve objektivna jer je Hory mnoge stvari gledao iz beogradske perspektive, autori posvećuju veliku pozornost četničkim zločinima, kao i nesuglasicama između Talijana i Nijemaca na području NDH, što je dovelo do anarhije i neracionalnih poteza svih sudionika u ratu na našem području. U jednoj od najstarijih poslijeratnih povijesnih knjiga o Hrvatima austrijskog vojnog historiografa Rudolfa Kiszlinga 'Die Kroaten - Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes', (u knjizi je riječ o sveukupnoj hrvatskoj povijesti) NDH se naziva 'državom iz retorte', dakle umjetnom tvorevinom, ali ustaškome teroru nije posvećeno posebno poglavlje kao u mnogim drugim knjigama te vrste, dok je to mjesto dobila 'Bleiburška tragedija' s brojnim činjeničnim podatcima kao o procjeni da je nakon bleiburške kapitulacije pobijeno, prema opreznim procjenama, od 100 do 150 tisuća hrvatskih vojnika i časnika, dok je broj civilnih žrtava, kako piše Kiszling, oslanjajući se na svjedočenje jednoga hrvatskoga svećenika, može označiti pedeseterostruko većim nego koliko ih je bilo u poljskome Katynu.

U prije navedenoj doktorskog disertaciji (ocjena summa con laude) Tvrtka P. Sojčića autor piše o Jasenovcu kao 'fenomenu', dakle nečim što nije potpuno objašnjeno i sagledivo, pa navodi da se broj srpskih žrtava u njemu kreće od 40.000 do preko jednoga milijuna, što dovodi do manipulacija raznih vrsta, zaključujući: 'Zločin ostaje uvijek individualni čin i uvijek uključuje individualnu bol. Stoga se ubojstva ne smiju politički i historijski ‘podizati’ tako da se brojke žrtava uvećaju. Shodno tome, autor drži da se svjesno nijekanje kao i uveličavanje brojki žrtava može ocijeniti kao 'neoprostivi povjesničarski delikt.'' Do iste spoznaje došli su mnogi kao nedavno Bernardica Jurić u najnovijem broju časopisa 'Radovi zavoda za hrvatsku povijest', gdje naglašava kako je Jasenovac postao sredstvo za mobilizaciju srpstva, te da se krivnja s njega proširila na 'genocidne Hrvate', a to je najgore upravo za žrtve koje postaju sredstvo u promidžbi namjesto da budu ljudska bića dostojna svakoga poštovanja, molitve za oprost i neprekidnoga sjećanja.

Oznaka 'fašistički' za ustaštvo i NDH ostaje bez dovoljnoga objašnjenja

Kad vidimo da se ustaštvo i NDH paušalno označuju fašističkima, ne treba se previše ljutiti jer stvarno su imali neke karakteristike takvoga pokreta, ali više u organizacijskome nego u ideološkome smislu, pri čemu je ustaška promidžba sama kriva za navedenu oznaku, kako piše Claus Heinirich Gattermann u svojoj tankoj knjizi 'Kroatien - Zweitausend Jahre Geschichte an der Adria': 'Preko svojih akcija i nasilja ustaše su se sami definirali kao fašistički pokret, dok je jedina točka smirenja bio poglavnik Ante Pavelić kao vođa države i partije.' Po prvi put netko spominje Pavelića kao pozitivca! Prof. Ludwig Steindorff, koji je objavio izvrsnu knjigu o hrvatskoj povijesti 'Kroatien' drži da je ustaštvo od samoga početka bilo nasilničko: 'Režim NDH bio je kao i drugi fašistički režimi obilježen spremnošću na nasilje. To je bilo ukotvljeno već u osnivačkom programu Pokreta koji je počeo kao teroristička organizacija. 'S druge pak strane povjesničarka Marie Janine Calic u svojoj knjizi 'Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert' također ne nalazi ni jednu pozitivnu riječ o NDH, no pri tome posebno naglašava da se ustaška vlada oslanjala na njemački uzor pri stvaranju narodne zajednice kao 'arijevske', da se suverenitet Hrvatske pokazao kao varka, dok je oslonac režima u narodu bio skroman jer se samo mali broj ljudi identificira bez zadrške s njim. Po njoj, što se tiče zločina, između ustaša i četnika nije bilo razlike. Prema Wikipediji Srbi su u Hrvatskoj bili 'stavljeni izvan zakona', ali da je došlo do poboljšanja već u proljeće 1942. i to pod pritiskom Nijemaca jer su progoni Srbi išli njima na štetu, pa je tako osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, Srbi bili uključeni u domobranske radne postrojbe, slani u Njemačku na rad, prestao izgon Srba u Nedićevu Srbiju i napušteno nasilno pokrštavanje. Naravno, potonje nije točno jer je Katolička Crkva uvijek priznavala i pravoslavno krštenje, te da je veći dio pokatoličenja bio u funkciji spašavanja Srba od progona uglavnom od strane tzv. 'divljih ustaša', koji su prema A. Korbu bili glavni krivci za to, pa su hrvatske vlasti neke radi toga kaznile i smrću.

Progoni Židova u NDH posebno teška hipoteka koju valja priznati

Wikipedija navodi da su u NDH najprije potvrđeni stari jugoslavenski (!) antisemitski zakoni i potom proglašeni novi temeljem kojih su počeli progoni Židova. NDH se po pitanju rasne politike, nastavlja Wikipedija, ipak razlikovao od Trećega Reicha po jednoj odredbi: zakonom je uspostavljen institut počasnoga arijstva, koje je dodijeljeno Židovima koji su se borili za NDH ili stekli zasluge 'za hrvatsku stvar' prije uspostave države. Tijekom postojanja NDH sveukupno je ubijeno više od 20.000 Židova, a 7.000 je bilo poslano u Auschwitz, piše Wikipedija. Dalje se navodi da se u poimeničnom popisu jasenovačkih žrtva nalazi 82.129 osoba, i to bez ikakve rezerve, dok je u brojnim člancima našega tjednika dokazano da je više od 30.000 tih imena izmišljotina što bi trebala uvažiti i utjecajna Wikipedija, pri čemu potpisnik ovoga članka zastupa mišljenje da brojka ubijenih nije najvažnija, da je mnogo važnije saznati zašto je Jasenovac bio osnovan i što se zbilja događalo u njemu kako bi se jednom zauvijek onemogućilo manipulatorima svih vrsta da uz pomoć Jasenovca šire mržnju prema Hrvatima i stvaraju nesnošljivost među narodima i državama na jugoistoku Europe.

Naime, kad je riječ o progonima Židova na području bivše Jugoslavije, onda bi sve zemlje sljednice morale same pometati pred vlastitim vratima, što Srbija očito ne radi, pa nema pravo da u tome pogledu Hrvatskoj spočitava bilo što. Tako u portalu židovskoga tjednika u Njemačkoj 'juedische allgemeine.de' možemo čitati kako je središnji ured Gestapoa u Beogradu 10. svibnja 1942. javio Berlinu 'Serbien ist judenfrei', Srbija je slobodna od Židova, a tek 70 godina kasnije u Beogradu se raspravlja o podizanju spomenika židovskim žrtvama. Beograd je bio proglašen prvim 'Judenfrei' gradom u Hitlerovoj Europi! Jedan od najgorih hrvatoždera u Njemačkoj, Wolf Oschlies, objavio je u platformi 'zukunft-braucht-ernnerung.de' opširan članak, naravno pun antihrvatskih ispada, ali i prepun podataka o židovskim žrtvama i suvremenom antisemitizmu u Srbiji.

Oschlies prenosi brojke Jevrejskoga istorijskog muzeja u Beogradu o židovskom stanovništvu u Jugoslaviji i njegovim žrtvama iz kojih, među ostalim, možemo saznati da je u Banatu pobijeno 90,47 posto Židova, u Srbiji 80 %, u Hrvatskoj-Slavoniji 80 %, u Vojvodini 84,40 %, u Bosni 71,43, u Crnoj Gori 87,28 % i u Dalmaciji 37%. Iz ovoga možemo pročitati da je broj židovskih žrtva u hrvatskim pokrajinama bio osjetljivije manji nego u dijelovima Srbije i Crne Gore, pa neka svatko zaključuje što ga je volja iz napisanoga. Jer, osim židovskih 'počasnih arijevaca' u Hrvatskoj su spasili život i mnogi Židovi koji su pobjegli u 'talijansku utjecajnu zonu' NDH kao i u partizane, bili uključeni u domobranstvo itd., što u Srbiji, Vojvodini i Crnoj Gori nije bio slučaj. A glede antisemitizma, tako zaključuje Oschlies, taj tinja u Srbiji premda u njoj gotovo nema Židova, ali zato postoje brojna srpsko-jevrejska društva koja su nastala, kako veli Oschliss, po naredbi diktatora Slobodana Miloševića kako bi Srbija izašla iz izolacije, no uglavnom su to 'društva samo na papiru'. Druga je stvar da Srbija preko svojih veza u Izraelu nastoji pridobiti 'profesionalne goniče nacističkih zločinaca' kako bi preko njih blatila Hrvatsku, što joj često uspijeva, a Hrvatska tu nije dovoljno hrabra da najprije iznosi svoju istinu o progonu Židova tijekom NDH, potom broje uspješne akcije u njihovu spašavanju, od onih zagrebačkoga nadbiskupa, blaženoga Alojzija Stepinca pa do onih malih običnih ljudi, i što je osobito važno treba navesti kako danas Židovi u Hrvatskoj igraju važnu ulogu u kulturnom, gospodarskom i političkom životu, dok je antisemitizam gotovo neprimjetni. Naravno, svatko ima pravo ne slagati se s nekim mišljenjima i djelovanjima pojedinih hrvatskih Židova, ali ne radi njihove pripadnosti tome narodu, nego poradi svih mogućih ostalih stvari, primjerice možemo biti protiv nekih publikacija Slavka Goldsteina i povijesnih knjiga Ive Goldsteina, ali to nema veze s antisemitizmom nego s našim mišljenjem o manjkavostima tih njihovih djela koja podliježu stručnoj kritici kao i djela svih ostalih kulturnih djelatnika bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik