Kako je govoriti protiv nekoga kojega, navodno, nema

U Hrvatskoj svatko može govoriti i pisati što ga je volja osim ako moćnici u medijima i izdavačkim kućama iz straha ili neznanja odluče da neko stajalište, podatak i komentar „nisu podobni“, onako kako je to bilo u vrijeme komunizma. Meni se to dogodilo dva puta. Evo, ukratko dviju priča bez navođenja imena. U Njemačkoj je prije pet godina izašao jedan od najstrašnijih antihrvatskih pamfleta jednoga ovdašnjeg utjecajnog novinara. U Hrvatskoj nitko nije reagirao pa mi nije preostalo ništa drugo nego da sa šestoricom hrvatskih znanstvenika odgovorim na pamflet, što sam financirao donacijama svojih dobrih prijatelja i znanaca. Autori su zaista bili vrhunski stručnjaci i sve su učinili bez honorara. Poslali smo svoju knjigu nevelika obujma na važne njemačke, austrijske i švicarske adrese. Onda sam na čitav pothvat zaboravio dok me nije trgla vijest da je pamflet preveden na hrvatski i tiskan u Zagrebu pod pokroviteljstvom udovice jednoga jugoslavenskoga nacionalista. Nisam mogao PamfletKad sam zamolio Ministarstvo vanjskih poslova da iz svoga fonda za promicanje izdavačke djelatnosti u dijaspori pomogne izdavanje knjige, nitko se nije odazvao, a moju žalbu da je velika hrvatska kulturna institucija odustala od takve namjere, tadašnji načelnik resora krivo je shvatio čestitajući mi na uspjehu, što znači da moje pismo nije pročitao nego je to učinio netko drugi za njega i krivo ga informirao. Kad sam se na to požalio, odgovor je bio - gromoglasna šutnja.vjerovati da će to smeće puno laži biti bilo kome zanimljivo, ali sam se prevario. Knjigu je razbucao čak i jedan njemački jugonostalgičar na Radiju „Deutsche Welle“ (Bonn).

Sjetivši se one izreke iz bivše države, „knjigom na knjigu“, zamolio sam jednu našu najveću tradicionalnu kulturnu instituciju da prevede i objavi naš „antipamflet“. Nakon dugoga čekanja dobio sam radosnu vijest da će to biti učinjeno. I onda, ponovno višemjesečna šutnja. Nakon novoga inzistiranja obavijestili su me da za to nemaju novca. Čudno, jer to ne bi bilo skupo. Kao alternativu predložili su da će našu knjigu objaviti unutar jednoga svoga časopisa, na što moji suradnici nisu pristali. I onda ponovno šutnja. Nakon više od godinu dana glavna urednica te institucije javila mi je da knjigu ne će objaviti radi „uvida u sadržaj“! Opet sam inzistirao na pojašnjenju što to konkretno znači, a kao odgovor na više mejlova dobio – šutnju! Mogu pretpostaviti da je našu knjigu „proučio“ netko tko ne voli Hrvatsku i, oblativši ju, preporučio njezino neizlaženje.

Kad sam zamolio Ministarstvo vanjskih poslova da iz svoga fonda za promicanje izdavačke djelatnosti u dijaspori pomogne izdavanje knjige, nitko se nije odazvao, a moju žalbu da je velika hrvatska kulturna institucija odustala od takve namjere, tadašnji načelnik resora krivo je shvatio čestitajući mi na uspjehu, što znači da moje pismo nije pročitao nego je to učinio netko drugi za njega i krivo ga informirao. Kad sam se na to požalio, odgovor je bio - gromoglasna šutnja. Pamflet je himnički pozdravio u riječkome „Novom listu“ jedan naš ljevičarski pisac. Poslao sam repliku, ali nije objavljena. Tipično komunistički: drukčija se mišljenja zabranjuju ili prešućuju. Pamflet je recenzirao njegov prerađivač iz Zagreba u beogradskom „Vremenu“ na što sam poslao kritički osvrt koji je objavljen. Neka se vidi koliko je različita sloboda medija u Hrvatskoj i Srbiji, njoj u korist, dakako.

Drugi slučaj bio je osvrt na putopis jednoga austrijskog pisca u kojemu je posve krivo prikazao političku situaciju u NDH i sadašnjoj Hrvatskoj. Tekst sam ponudio jednome simpatičnom uredniku koji je samo zamolio da izbacim dio rečenice kako je „većina Hrvata pozdravila NDH, ali su se brzo razočarali“. To sam pojasnio s nekoliko rečenica, na što je urednik pristao, a ja sam čekao da moj tekst bude objavljen, kad odjednom dobih iznenađujuću poruku da to ne će biti jer da moj članak „ne služi afirmiranju hrvatske književnosti u svijetu“. Slične osvrte objavio sam u istome časopisu mnogo puta i svi su bili zadovoljni. Glavni urednik nije konkretno objasnio zašto se nakon više od pola godine predomislio. Mogu samo nagađati da je netko na nj izvršio gadan pritisak. Eto, još jedan dokaz o slobodi autora da iznose svoja mišljenja u hrvatskim medijima. Nadam se da će moj osvrt biti publiciran u jednome drugom stručnom časopisu, ali s velikim zakašnjenjem. Bolje ikad nego nikad.

Autor koji tvrdi da je Hitler živio u Argentini nakon rata objavio antologiju ateizma

Dok lijevi autori žare i pale po hrvatskome medijskom prostoru, konzervativni bivaju ograničavani ili prešućivani. Što se mene tiče, ljevičari mogu objavljivati svaki dan po jednu svoju knjigu, recimo i onda kad se nalazi u očitoj suprotnosti s uvjerenjima goleme većine hrvatskoga katoličkoga naroda. Tako se to dogodilo nedavno kad je notorni Drago (Carlos, Zvonimir, Jovan) Pilsel, bivši žestoki ustaša i isto tako renegatski krajnji ljevičar, objavio zbornik svjedočanstava nevjerujućih pod čudnim naslovom „U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo“. Zanimljivo je da je Bog napisan velikim slovom, a to čine samo vjernici, ateisti ga pišu malim slovom. Dostojevski je napisao „Da nema Boga, sve bi bilo dopušteno.“ To se odnosi i na ovu knjigu jer tko ne vjeruje u Boga, nije mu potrebno vjerovati ni u što drugo. Vjerovanje nije povezano s podatcima i argumentima, nego s uvjerenjem. Kad su Jean Paul Sartrea pitali što misli o onome što će biti poslije smrti, odgovorio je: „Jedna crna rupa“ . O „crnoj rupi“ se ne raspravlja kao i o „nepostojanju boga“. Čega nema, o tome se ne govori. To je potupno izgubljeno vrijeme. No meni izgleda da i poneki veliki ateisti nisu baš sigurni u svoje „vjerovanje“ jer dokazati da Boga nema, nisu u stanju. A onda bi trebali, kako su govorili stari Zagrepčanci, “začepiti gubec“. No ako im je do vjerovanja u ovozemaljske stvari, neka mijenjaju terminologiju i kažu: mi znamo, uvjereni smo i tome slično.

Zanimljiviji od njegove knjige spomenuti je skupljač vjerovanja nevjerujućih. Kako rekosmo, od velikoga je ustaše postao još veći partizan. Došavši iz Peronove Argentine, obavijestio je hrvatsku i svjetsku javnost da Adolf Hitler nije počinio samoubojstvu pri kraju rata u Berlinu, nego lijepo doplovio podmornicom do argentinske Patagonije gdje se dugo družio s Antom Pavelićem i ustašama. Sve mu je to rekao njegov tata. Nakon što je Pavelić bio ranjen u udbaškome atentatu, Hitler mu je pomogao novcem i svojim vezama, kako veli Carlos, da se prebaci u Francovu Španjolsku. A ja znam da se Pavelić nakon atentata najprije sklonio u Čile odakle je uz pomoć muzikologa fra Branka Marića u Madridu dospio u glavni španjolski grad gdje je živio pod zabranom političkoga djelovanja frankističkoga režima i ubrzo umro od posljedica atentata. Sve je išlo i bez nepostojeće Hitlerove pomoći.

Zastrašujuće je da svemoćna izraelska obavještajna služba Mossad nije znala da je Hitler mirno živio u Argentini gdje se oženio i dobio troje djece, kako kažu Carlosovi istomišljenici. Znači, naš hrvatski Argentinac nije se pobrinuo da najveći ratni zločinac 20. stoljeća bude uhićen i prebačen u Izrael gdje bi mu se sudilo i gdje bi dobio najtežu zasluženu kaznu. Izraelci su pokazali u „slučaju Eichmann“ da su sposobni za takve akcije. Eto, radi toga nisam siguran je li Drago Carlos istinski partizan nego, možda, ustaška krtica među hrvatskim dežurnim antifama.

Vodeći katolički intelektualci pišu „govna“ na koja lete hrvatske „muhe“

Svima je poznato da su socijalni mediji poprište najgorih psovki, laži i podvala, i da tome za sada nema lijeka premda se u nekim zemljama pripremaju zakoni protiv takva govora mržnje. Jedan primjer takvoga mrčenja doživio sam poslije kraćega izvješća o Pariškoj izjavi kršćanskih intelektualaca u platformi „Hrvatski glas Berlin“. Opširan članak o Izjavi izašao je u ovome tjedniku. O pariškome dokumentu možemo misliti i govoriti što god želimo, ali moramo ostati na razni pristojnosti i objektivnosti. Toga se nije držao u Hrvatskoj nepoznati Ivica Košak koji je reagirao, među ostalim, na moj uglavnom informativni prilog s ovim psovkama: „Što nam to treba? Samo muhe lete na svako govno, a Hrvati kao da čekaju uvijek neki novi memorandum ne bi li sami sebi utjerali nešto straha u kosti. Nije baš tako davno da je Jovan Dučić skresao Hrvatima u lice kako su najhrabrija nacija na svijetu. Ne zato što se ničega ne boje, nego zato što se ničega ne srame! ...“ Potom spominje uspjeheTrumpa, Orbana i Erdogana i sumnja u točnost izreke „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“, da bi MazohizamUpravo sam dobio poziv da nazočim raspravi u Frankfurtu na temu „Nova hrvatska migracija“ na kojoj sudjeluju poznati javni djelatnici iz Hrvatske i dijaspore, ali jao, i njemački socijaldemokratski zastupnik u Bundestagu, Josip Juratović, koji je veliki obožavatelj Josipa Broza Tita, jednog od deset najvećih zločinaca 20. stoljeća, i koji stalno kritizira hrvatsku politiku ako nije skrojena prema njogovoj „crvenoj“ ideologiji. Poziv Juratoviću da sudjeluje na tome skupu mogu označiti samo hrvatskim mazohizmom ili neznanjem o navedenome drugu, što je neoprostivo.završio: „Puno je toga i u Europi čega se normalni čovjek, ne mora biti ni obrazovan, treba sramiti. 'Pariška izjava' smanjit će slobodnu površinu na stupu europskog srama! A hrvatska glupetala dobiti novi poriv sladostrasnoga sijanja podjele i mržnje.“

Na Košakovu bezobraznost odgovorio sam u navedenoj platformi, među ostalim, kako je nepristojno upotrebljavati takve psovke, potom kakve veze ima moj prilog s pogrdnim riječima srpskoga šovinista Jovana Dučića protiv Hrvata, onda kako se Hrvati više ne boje nikakvih pa ni srpskih mermoranduma, kako je kršćanska poruka „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ zapisana u obveznim katoličkim i evangeličkom biblijama i molitvenicima, te kako je ugledni „Frankfurter Allgemeine“ čak zamjerio potpisnicima Izjave da nisu bili dovoljno žestoki premda su pretjerali glede opasnosti od Islama.

Izjavu je predstavio hrvatskoj javnosti ugledni domaći povjesničar dr. Trpimir Vedriš najprije u „Vijencu“, i kasnije u intervjuu u „Slobodnoj Dalmaciji“. A Košak „Parišku izjavu“ naziva „govnom“ te one koji su se na nju osvrnuli „muhama“ i „lupetalima“, točno u stilu komunista i nacista koji su najprije dehumanizirali svoje protivnike kako bi ih „pripremili“ za fizičke likvidacije. Nadam se da Ivica Košak ne spada u navedene, ali se pitamo kako može biti predsjednik jednoga hrvatskog kulturnog društva u Njemačkoj kad se tako nekulturno ponaša? No Hrvati su ponekad očito slijepi pri zdravim očima. Upravo sam dobio poziv da nazočim raspravi u Frankfurtu na temu „Nova hrvatska migracija“ na kojoj sudjeluju poznati javni djelatnici iz Hrvatske i dijaspore, ali jao, i njemački socijaldemokratski zastupnik u Bundestagu, Josip Juratović, koji je veliki obožavatelj Josipa Broza Tita, jednog od deset najvećih zločinaca 20. stoljeća, i koji stalno kritizira hrvatsku politiku ako nije skrojena prema njogovoj „crvenoj“ ideologiji. Poziv Juratoviću da sudjeluje na tome skupu mogu označiti samo hrvatskim mazohizmom ili neznanjem o navedenome drugu, što je neoprostivo.

U njemačkim medijima slabo se piše o Hrvatskoj

Marljivi autori njemačke RTV postaje „Deutsche Welle“ bilježe gotovo sve što se o Hrvatskoj piše i govori u medijima na njemačkome jeziku pa tako citiraju „Süddeutsche Zeitung“ o hrvatskim graničnim prijeporima sa susjednim zemljama, pri čemu hrvatski stav u tome obilježavaju kao „tvrdolinijaški“ koji zastupa Katolička Crkva (?), dok švicarski „Neue Zürcher Zeitung, NZZ“ čak pretkazuje da bi Europska unija mogla pokrenuti sudski postupak protiv Hrvatske radi nepoštivanja arbitražne odluke o Savudrijskoj vali. NZZ ubraja Hrvatsku među „problematičnu djecu“ Europske unije kakve su Mađarska i Poljska. A mi kritiziramo premijera Andreja Plenkovića da pokorno izvršava sve naredbe iz Bruxellesa. Netko je ovdje očito, da još jednom kažem, slijep pri zdravim očima.

„Deutsche Welle“ također izvješćuje o korupciji za koju kaže da „uništava Hrvatsku“ jer da „borba protiv nje ne postoji“. Autor priloga citira sudca Trgovačkog suda Mislava Kolakušića koji je rekao „kako korupcija uništava hrvatsko društvo i da je situacija svakim danom sve gora“. Pri tome Kolakušić navodi primjere očite krađe novca poreznih obveznika, što ne biva sankcionirano jer da „za elite postoje posebna pravila.“ Mišljenje sociologa kriminala Renata Matića glasi: „Ne može se sustav koji je korupciju stvorio i od nje živi boriti protiv korupcije. Nismo bili korumpiraniji nikad do sad, ulazak u EU nije ništa riješio, političke elite smatraju da su ispunile formu i to je to.“ Po mišljenju predsjednice Transparency International Hrvatska, Davorke Budimir, „borba protiv korupcije nikad nije postojala, korupcija i potkradanje države naslijeđe (su) iz bivšega sustava u koje nitko ne želi dirati jer predstavlja vrijednosni sustav političkih elita... Korupciju građani uvijek ističu kao jedan od najvećih problema našeg društva, ali kako se već 27 godina ne događa nikakva promjena na tom polju, građani počinju vjerovati da se to i ne može promijeniti i da je korupcija zabetonirana...“ Davorka Budimir upozorava na jednu isto tako važnu pojavu u hrvatskom društvu : „Hrvatska nema problema ni s ustašama ni s partizanima, generacije koje su se rodile početkom rata završile su fakultete, zasnivaju svoje obitelji, njima bivši sustav ništa ne predstavlja. Oni traže reforme i borbu protiv korupcije, ali toga nema i oni jednostavno masovno iseljavaju u društva koja provode reforme i bore se protiv korupcije.“ U navedenome članku „Deutsche Wellea“ spominje se Splitski statut iz 1312. koji je, kako piše, „bio djelotvorniji u borbi protiv korupcije nego današnji zakoni Republike Hrvatske,.“

I šećer dolazi na kraju. Sjetimo se kako je Ivo Sanader vikao : „Nema te cijene koju ne ćemo platiti da uđemo u Europsku uniju.“ „Deutsche Welle“ izvješćuje o sukobu ministrice Gabriele Žalac s njezinim predhodnikom u resoru Brankom Grčićem o (ne)uspješnosti Hrvatske pri povlačenju novca iz europskih fondova. Prva kaže da je to bilo uspješno, drugi tvrdi suprotno, a „Deutsche Welle“ zaključuje: „Dok se aktualna ministrica i bivši ministar prepucavaju, nedvojbeno je da je Hrvatska u povlačenju europskoga novca na europskome začelju. Prema podatcima na službenom portalu Europske komisije o korištenju europskih strukturnih i investicijskih fondova, Hrvatska je po postotku ugovorenih sredstava bolja jedino od Cipra, Rumunjske i Španjolske. Kad je riječ o isplatama, situacija je još gora. Po mišljenju stručnjakinje za EU fondove Adriane Vele, bivšu i sadašnju administraciju u Hrvatskoj „karakterizira rad u kojemu se ne objavljuju planovi temeljem kojih bi zainteresirana javnost mogla pratiti rezultate njihova rada“, a neuspjeh Hrvatske u povlačenju europskih fondova može se objasniti zakazivanjem sustava državne i javne uprave: “Radi se o sustavu u kojemu ne postoje ozbiljne sankcije za one koji ne rade, kao ni stimulacije za one koji vrijedno i predano rade, što dovodi do odljeva i velike fluktuacije službenika.“ I tako bismo mogli još dalje nastaviti. Stranci su očito itekako informirani o tome zašto je Hrvatska još uvijek na razini „socijalističkih navika“ pa se ne treba čuditi zašto nas vani ne poštuju i ne cijene. A to će biti sve dotle dok se zakonima ne omogući svrgavanje starih kadrova i mlađima dade mogućnost da preko izbora dođu u vrhove države s novim idejama i energijom koja će obnoviti društvo u smjeru ne samo ekonomske učinkovitosti nego i socijalne pravednosti. A mladi bi se morali organizirati, no ne onako kako nam to pokazuje „Živi zid“ sa svojim anarhističkim zahtjevima. Oni trebaju ući u sve pore društva kako bi ga iznutra obnovili, a to je posao koji traži veliki idealizam i veliku upornost.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik