Hrvatski tjednik
 

 Budućnost EU

Često smo u ne baš dalekoj prošlosti mogli čitati kako u europskoj politici nedostaju velike ličnosti (osobnosti). Govorilo se da otkad su otišli velikani kao Robert Schuman, Paul-Henri Spaak, Konrad Adenauer, Charles de Gaulle,Winston Churchill, Alicide de Gasperi, Willy Brandt, Helmut Kohl i još neki manje poznati, u slobodnome se dijelu Europe sve češće uspinju na vrhove njezinih važnih država osrednji političari, ne baš državnici, nego više-manje spretni administratori jedne uhodane politike koja se gubi u besplodnome EUtaktiziranju i popravljanju suvišnih pogrješaka. Možda je to gotovo neizbježno s obzirom na ustrojstvo Unije koja nije, kako se ono kaže, ni riba, ni meso, nego nešto između pa se onda s njom teško upravlja i još teže postižu veliki uspjesi. A to nije ni čudno jer, možemo se pitati, kakve veze imaju Skandinavci s Južnoeuropljanima i što povezuje Francuze s Poljacima? Malo, ali i mnogo toga, a to zavisi od definiranja što je Europa.

De Gaulle je govorio o „Europi od Kanala La Manchea do Urala“, što znači da bi u njoj bila Rusija, ali ne i Velika Britanija. Neki drugi drže da bi Europska unija bila uspješnija ako bi se ograničila na nekoliko zapadnih i srednjoeuropskih država. S obzirom na to da se u posljednjih nekoliko godina u Europskoj uniji sve više raspravlja o Europi s više brzina, to jest da bi neke države koliko je moguće brže napredovale u integraciji EU-a, a neke polako De Gaullekaskale za njima, to znači da bismo imali više unija. A kao da ju i nemamo sada preko Schengena i eurozone te ostalih članica koje nisu u njima, od kojih neke žele ući u te dvije skupine, a neke ne. Onda imamo i neslužbenu Višegradsku skupinu koju iz Berlina i Pariza sumnjičavo promatraju, a naša predsjednica predložila je i skupinu država Triju mora koja još nije oformljena.

Kao što vidimo, Europska unija itekako je organizacijski šarena, a ono što ju povezuje često nije tako snažno da bi se moglo reći kako prema vani govori jednim jezikom. Doduše, EU ima svoje Povjerenstvo za vanjske i sigurnosne poslove s više od tisuću diplomata, no utjecaj toga tijela na svjetsku politiku vrlo je dvojben. Ipak bismo mogli zaključiti da Europsku uniju povezuju tradicije starogrčke demokracije i rimskoga prava, kršćanstvo i prosvjetiteljstvo, odijeljenost države od crkve, ljudska prava, ravnopravnost spolova, jamstva prava nacionalnih manjina, socijalno tržišno gospodarstvo, suverenitet nacionalnih država, sloboda govora i medija, slobodna razmjena ideja i materijalnih dobara itd. A to nije malo ako bi se pretočilo u konkretnu politiku koju bi svi prihvatili.

Jednako su važni zakoni i političari koji ih provode

Imajući sve rečeno u vidu, mogli bismo zaključiti dvije stvari. Prvo, Europsku uniju treba tako reformirati da postane ujedinjenija nego što je sada kako bi mogla snažnije djelovati prema vani u ovome našem globaliziranom svijetu, i drugo: unatoč tome, njezine članice moraju zadržati toliko suvereniteta da bi prema unutra mogle ostati ono što jesu - svoje nacionalne države. Osim toga, središnjica EU-a ima pravo upozoravati svoje članice da se pridržavaju PolitikaHrvatska politika mnogo bi trebala naučiti od postupaka francuskoga predsjednika Macrona i austrijskoga kancelara Kurza, ali na žalost naših macrona i kurza nema ni za lijeka, dok Republika propada iz dana u dan. Macron svaki svoj govor završava  riječima „Živjela Francuska!“, a nije manji Europejac. Kurz je ušao u koaliciju sa Slobodarskom strankom Austrije, koju smatraju pronacističkom, rekavši da su tako „odredili birači“.Lisabonskoga ugovora i ostalih zajedničkih odluka jer inače Unija ne može funkcionirati kao zajednica slobodnih država. Na prvi pogled to izgleda kao kvadratura kruga, ali nije neizvedivo. Čelnici Europske unije morali bi se dogovoriti o onome što čini tu jedinstvenu zajednicu država, to jest što ih povezuje, kako bi temeljem zajedništva pojednostavili Lisabonski ugovor da bi mogao biti razumljiv ne samo politolozima i političarima, nego i običnim ljudima, i onda djelovati prema toliko citiranome, ali ne baš uvijek poštovanom načelu supsidijarnosti.


Prema Wikipediji, „načelo supsidijarnosti točno definira stupnjevitost državno-društvenih mjera i principijelno Lisabonski ugovorodređuje njihove nadolazeće razine. Veće državne ili društvene zajednice bivaju aktivne, reguliraju, kontroliraju i pomažu u realiziranju tih mjera tek kad to nisu u stanju manje zajednice. Glavno načelo mora ostati pomoć za samopomoć...“ I dalje: „Zadatke, djelovanje i rješavanje problema trebaju koliko je moguće više izvoditi pojedinci, manje skupine i niže razine organizacijskih oblika. Tek onda kad to nije moguće ili je povezano s velikim preprekama i problemima... postupno trebaju biti uključene supsidijarno, to jest potpomažući veće skupine, javne zajednice ili više razine neke organizacijske forme.“ Jednostavno rečeno, problemi se rješavaju na nižim razinama i tek onda kad to nije ostvarivo, u akciju stupaju više razine, konkretno od općina, preko pokrajina, (u nas županija) i nacionalnih država do Europske unije. A ne obratno, kao što vidimo iz nekih poteza središnjice EU-a u Bruxellesu koje se nerijetko miješa i u najsitnije lokalne i/ili manje važne probleme. A nikako ne bi smjela te je kritika protiv toga posve opravdana!

I sad dolazimo do onoga što je rečeno na početku ovoga članka. Koliko god su važni napisani zakoni i dogovori, isto toliko, ako ne i više, važni su oni koji ih naređuju u konkretnome životu, a to su političari. Za to imamo dva prilično slična, ali ne istovjetna primjera, prvi u osobi francuskoga predsjednika Emmanuela Macrona, drugi u liku novoga austrijskog saveznog kancelara Sebastiana Kurza. Promatrači i analitičari vide u njima nove tipove obećavajućih europskih političara, čak državnika, (ove dvije kategorije treba razlikovati). Mladi su, djelovali su u bivšim i istrošenim strukturama vlasti, ali su odlučili sve riskirati kako bi ih nadvladali i s velikim političkim pokretima osvojiti vlast s deklariranom namjerom da temeljito promjene svoje zemlje i time Europsku uniju. Još se ne zna hoće li im to uspjeti, no postoje znaci da bi mogli jer ako promaše svoje ciljeve, Europskoj uniji prijeti stalno propadanje, ako ne i konačni raspad.

Futuristički prijedlozi Macrona

Predsjednik Macron nije bio nepoznat u francuskoj politici, bio je ministar i član dviju stranaka, pa iz toga možemo zaključiti kako je bio dobro upoznat s manama okoštaloga sustava Republike Francuske. Kandidirajući se za predsjednika Republike, koji prema ustavu ima gotovo kraljevske ovlasti, obećao je da će reformirati politiku na području ekonomije, tržišta rada i mirovina, smanjiti ovisnost Francuske od uvoza energije, provesti brzo rješavanje izbjegličkih problema, podupirati demokratizaciju Europske unije i mnogo toga još. Premda predvodi vrlo široki i improvizirani politički Pokret, osmjelio se da za premijera imenuje jednoga člana protivničke Republikanske stranke. U vanjskoj politici zagovara daljnju izgradnju EU-a da bi postao važan čimbenik u natjecanju s ostalim svjetskim silama. Tradicionalno je kao predsjednik najprije posjetio Berlin sastavši se sa svojim političkim uzorom, kancelaricom Angelom Merkel, koja, međutim, ne može politički disati punim plućima jer njezina stranka traži saveznike za formiranje Vlade, pri čemu je prvi pokušaj sklapanja Vlade od kršćanskih stranaka, liberala i zelenih propao pa je preostala obnova bivše velike koalicije od konzervativaca i socijaldemokrata, no pitanje je hoće li oni naći dovoljno zajedničkih ideja da bi mogli sastaviti izvršnu vlast u gospodarski i politički najvažnijoj državi Europske Macronunije. Mladi francuski predsjednik Macron s nestrpljenjem čeka rasplet situacije u Berlinu, a to bi moglo trajati do Uskrsa, možda prethodno i s novim izborima.

Macron je veliki zagovaratelj stvaranja suverene, ujedinjene i demokratske Europske unije. Da bi ona to postala, Macron predlaže učinkovitije dogovaranje njezinih država i veću sigurnost od vanjskih ugroza putem stvaranja Europskoga obrambenoga fonda i zajedničkih vojnih postrojba. U svrhu reguliranja priljeva izbjeglica traži osnivanje odgovarajuće europske institucije, kao i povećanje pomoći zemljama u razvoju. Da bi Europska komisija bila učinkovitija, Macron predlaže njezino smanjenje na 15 povjerenika, što znači da bi se odustalo od dosadašnje prakse da svaka zemlja odašilje u Bruxelles po jednoga povjerenika. Glede eurozone, predlaže uvođenje zajedničkoga proračuna i postavljanje njezina ministra financija kojega bi nadgledalo jedno parlamentarno tijelo. On bi htio da na mjesto 79 britanskih predstavnika u Europskome parlamentu bude postavljena zajednička europska lista čije bi se članove biralo svuda u Europskoj uniji, a od 2024. na takvoj bi se listi, po njemu, moglo birati 50 posto zastupnika E-parlamenta. Zaista smjeli prijedlozi koji su, pogotovo glede europskih financija, naišli na otpor u nizu europskih zemalja, pa i u Francuskoj najbližoj Njemačkoj.

Dok neki njegovi prijedlozi izgledaju „futuristički“, u dnevnoj politici on ne poznaje suzdržljivost pa u Parizu ugošćuje LikoviU likovima francuskoga predsjednika Emmanuela Macrona i austrijskoga saveznog kancelara Sebastiana Kurza promatrači i analitičari vide nove tipove obećavajućih europskih političara, čak državnika. Mladi su, djelovali su u bivšim i istrošenim strukturama vlasti, ali su odlučili sve riskirati kako bi ih nadvladali i s velikim političkim pokretima osvojiti vlast s deklariranom namjerom da temeljito promjene svoje zemlje i time Europsku uniju. Još se ne zna hoće li im to uspjeti, no postoje znaci da bi mogli jer ako promaše svoje ciljeve, Europskoj uniji prijeti stalno propadanje, ako ne i konačni raspad.i one državnike koji ne žele dobro Europskoj uniji ili ju smatraju konkurentskom. Emmanuel Macron time pokazuje da slijedi degolovsku politiku snažne Francuske koja u suradnji s isto tako jakom Njemačkom želi igrati vodeću ulogu u Europskoj uniji i izvan nje u svijetu. Svoj svečani nastup na položaju Predsjednika Republike „okitio“ je europskom himnom „Odom radosti“ njemačkoga skladatelja Ludwiga van Beethovena, ali sve važnije govore završava povikom „Vive la France“, Živjela Francuska! Dakle nije suprotnost biti rodoljub i zagovornik jačanja Europske unije.

Kurz za zatvorenije granice prema priljevu imigranata

Nešto drukčijega kova mladi je austrijski savezni kancelar Sebastian Kurz, (tek je navršio 31 godinu!) koji je također promarširao kroz brojne austrijske političke institucije, upoznavši sve njihove mane i vrline, da bi kao ministar vanjskih poslova preuzeo vodstvo u Austrijskoj pučkoj stranci i onda nastupio na parlamentarnim izborima s tom strankom, ali pod vlastitim imenom „Austrijska Narodna Stranka – Lista Sebastiana Kurza“. Neki su se podrugivali toj „samozaljubljenosti“, ali Kurzova je lista pobijedila na izborima i odlučila stupiti u koaliciju sa Slobodarskom strankom Austrije koja važi kao populistička i gotovo ekstremno desničarska. Kad su narodnjaci pod vodstvom kancelara Wolfganga Schüssela god. 2000. formirali koaliciju sa „slobodnjacima“ Jörga Haidera, Bruxelles se toliko uspaničio da je u Beč poslao komisiju koja je trebala preispitati „demokratičnost“ nove vlade, ali sve su stranke u KurzAustriji bile suglasne da je to suvišan pothvat. Nakon sklapanja nove konzervativno-slobodarske koalicije u Austriji, Bruxelles se nije javio, a u Beču su održane prilično bučne, ali ne velike protivničke demonstracije.

Srdžba je usmjerena protiv Slobodarske stranke i njezina predsjednika Hainz-Christiana Strachea kojemu su pronađene neke „pronacističke mrlje“ iz prošlosti; njegovoj se stranci zamjera da je ksenofobična i antieuropska, no sve to Kurzu nije smetalo da s njom koalira jer su, kako je rekao, tako „odredili birači“. Inače Kurz je „Odjel za europsku politiku“ iz ministarstva vanjskih poslova prebacio u svoj Ured saveznoga kancelara, bezbroj puta ponovivši da će Austrija slijediti svoju dosadašnju proeuropsku politiku. Strache nije preuzeo Ministarstvo vanjskih poslova nego je postao vicekancelar i ministar za javne radove.

Kurzovo prvo putovanje kao predsjednika vlade bilo je u Bruxelles i onda u Pariz, a potom je slijedilo u Berlin. To je puno simbolike, ali i praktičnih sadržaja jer, kako kaže Kurz, u tim trima gradovima donose se najvažnije odluke o budućnosti Europske unije. U srpnju ove godine Austrija preuzima predsjedanje u Uniji pa se Beč sprema biti europejskiji s nešto drukčijim naglascima nego što su čuju u Parizu i Berlinu. Kurz je u velikome intervjuu „Frankfurter Allgemeine Zeitungu“ (17. siječnja) veliki prostor posvetio izbjegličkom problemu čije se rješavanje, prema austrijskome shvaćanju, razlikuje od onoga što zagovara sadašnja njemačka vlada. Naglasio je kako nema smisla držati europske granice otvorenima za priljev imigranata, i isto tako nije dobro da se izbjeglice silom zadržava u zemljama koje to ne žele, a sami emigranti nisu voljni ostati u njima nego bi najradije otišli u Njemačku i skandinavske zemlje.

Po njemu, Austrija želi posredovati u tom i drugim pitanjima između Višegradske skupine država i ostalih članica EU-a. Austrijski kancelar Kurz tek skicira svoju politiku, ali iz onoga što je dosad rekao, može se zaključiti da se u prvom redu osjeća odgovornim za unaprjeđenje gospodarstva i sigurnosti svoje zemlje, ali da to, po njemu, nije u suprotnosti s jačanjem Europske unije. Također, odbija sve zamjerke glede suradnje sa „slobodnjacima“ čiji predsjednik Strache također mijenja svoj rječnik i sve pomirljivije govori o europskoj politici, što ne začuđuje jer jedno se izvikuje u predizbornoj kampanji, a nešto drugo radi kad se dođe na vlast. Politika nove austrijske vlade ne će se u inozemstvu ocjenjivati samo po riječima nego poglavito po djelima. Austrijska narodnjačko-slobodarska koalicija pod vodstvom najmlađega predsjednika vlade u svijetu Sebastiana Kurza dokaz je mudrosti austrijske političke klase da iskoristi najbolje od onoga što je urodilo rezultatima parlamentarnih izbora, ili, drukčije rečeno: narod je svojim glasovima odlučio da se slože pri stvaranju kompromisa i oni koji su prije izbora bili ljutiti protivnici, čime zajednička politika gubi na svojoj razložnosti, a sve to u interesu naroda i države.

Hrvatska bi politika mnogo trebala naučiti od postupaka francuskog predsjednika Macrona i austrijskoga kancelara Kurza, ali na žalost naših macrona i kurza, nema ni za lijeka, dok Republika propada iz dana u dan.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Čet, 15-11-2018, 18:46:51

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).