Roman Leljak, publicist koji godinama otkriva zastrašujuće razmjere jugokomunističkih zločina nad Hrvatima u Sloveniji, objavio novu knjigu

Za Romana Leljaka i njegovu Udrugu Huda jama 2017. godina bila je u znaku završetka ekshumacije žrtava Hude jame. Leljak je tijekom godine održao promocije svoje knjige i DVD-a Huda jama u kojima je približio sve strahote Barbarina rova, ali i podsjetio na strašne zločine komunističkoga režima i masovne hrvatske grobnice u Sloveniji. U kratkome intervjuu za Hrvatski tjednik sada se ovaj slovenski publicist osvrće kratko na 2017. godinu, najnoviji knjigu i DVD 'Maribor-najveće stratište Hrvata', ali i otkriva planove za 2018. godinu.

Je li 2017. godina bila značajna u smislu rehabilitacije žrtava komunističkoga režima u Sloveniji?

Bit će zapisano da se 2017. godine pokušalo do kraja ekshumirati žrtve Hude jame. Državna komisija koju vodi dr. Jože Dežman završila je s ekshumiranjem. Moram reći da mi kao civilna udruga nismo bili nazočni, čak nam je i pismeno zabranjeno da budemo nazočni. Sam šaht u kojemu je, po procjeni, tri tisuće žrtava, dubok je 47 metara, a iskopalo se samo do 21 metra jer je na tom metru bio odron kamena i čini se da je taj kamen bio toliki ŽrtvaU ovoj knjizi, koju temeljim na dokumentima Vojnoga arhiva u Beogradu, odgovaram i na osnovno pitanje hrvatske povijesti – koliko je bilo zarobljenih vojnika i civila na području Republike Slovenije. Riječ je o broju 444 426. Na žalost, samo je deset posto toga broja ostalo živo.problem da nisu mogli sve žrtve izvaditi. Zbog toga se i stalo jer se žrtve od 21 do 47 metra nisu mogle izvaditi i ostale su u Hudoj jami. Iz Hude jame izneseno je 1420 žrtava, ostale su žrtve i dalje u tome rovu.

Može li se reći da se tijekom 2017. napredovalo u odnosu prema komunističkim žrtvama, barem u Sloveniji, s obzirom na ekshumaciju i ostalo?

Ništa posebno se nije napravilo u Sloveniji. Ugovor koji je napravljen između Slovenije i Hrvatske 2009. godine još uvijek nije stupio na snagu, još uvijek se po njemu ništa ne radi, državne se komisije sastaju jednom godišnje, ali nikakva konkretna suradnja iz toga ugovora još nije viđena. Smatramo da svatko zaslužuje vlastiti grob, sve radimo da bi došlo do toga, tu se ne radi o ideologiji, ne vraćamo se u političku razmišljanje nakon Drugoga svjetskoga rata, ovdje se radi o civilizacijskome odnosu prema stradalima.

Je li se odnos Hrvatske prema ovoj situaciji promijenio? Je li bolja u odnosu na Sloveniju?

Na žalost, stvar je potpuno ista, u zadnje vrijeme još i slabija. Nikakvoga pomaka na tome putu nema. Tome u prilog ide i podatak da je Udruga Huda jama, inače registrirana u Zagrebu, nekoliko puta pokušavala stupiti u kontakt s državnim organima da bi se nešto napravilo po tome pitanju. Na taj kontakt čekamo već godinu dana i ništa.

Imate i novu knjigu i DVD Maribor – najveće stratište Hrvata? Recite nam nešto o tome.

Film i knjiga Maribor – najveće stratište Hrvata govori o vremenu od 24. do 28. svibnja 1945. godine kada je 17. MačekŽelim da nam političari u 2018. godini dopuste da na kulturan način i uz pijetet pokopamo sve Hrvate po svijetu. Pripremamo dokumentarni film i knjigu o Jasenovcu. Želim i radit ćemo sve što možemo da se žrtve u Teznu kod Maribora ekshumiraju i pokopaju. Radimo i dalje na ekshumaciji i pripremi da se iskopaju žrtve rudnika Pečovnik kod Celja.divizija Treće Armije predvođena Kostom Nađom na području Maribora likvidirala 30 tisuća Hrvata, koji još nisu pokopani. Po dijelu gdje se oni nalaze danas prolazi autocesta između Graza, Maribora i Celja. U tom dijelu je 1999. godine na dužini od 70 metara ekshumirano 1189 žrtava, što znači da je na jednome metru bilo 18 žrtava. A sve žrtve koje su na lijevoj i desnoj strani oko autoceste, njih oko 28 tisuća, još uvijek su ondje, nema ni jednoga križa, ni jedne spomen-ploče. Ova knjiga i filma napravljeni su na osnovi dokumenata koje sam dobio iz Vojnoga arhiva u Beogradu. Našao sam sve operacijske dnevnike tih vojnih jedinica koje su bile u Mariboru tako da sam mogao točno prikazati što se dogodilo. U toj knjizi odgovaram i na osnovno pitanje hrvatske povijesti – koliko je bilo zarobljenih vojnika i civila na području Republike Slovenije. Riječ je o brojci od 444 426. Na žalost, samo je deset posto toga broja ostalo živo i oni su se vratili s Križnoga puta. Prema tim dokumentima jasno je da je Also Jovanović, general štaba JA, od strane Tita bio odgovoran za vojne zarobljenike i on je odlučivao gdje i na kojim mjestima će se zatvarati, kao i gdje će biti likvidirani. Zanimljiv podatak je i da su I., II., III. i IV. Armija u završnim operacijama u Sloveniji od 9. Do 15. svibnja 1945. godine, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u borbama likvidirale 92 507 vojnika i civila hrvatske narodnosti na području Slovenije. Taj broj nije u onome gore broju od 444 426 zarobljenika. To su strašne brojke.

Kakav je plan Vaše Udruge za narednu godinu, što su neki od ciljeva koje ste si postavili?

Zaista želim da nam političari u 2018. godini dopuste da na kulturan način i uz pijetet pokopamo sve Hrvate po svijetu. Pripremamo dokumentarni film i knjigu o Jasenovcu. Želim i radit ćemo sve što možemo da se žrtve u Teznu kod Maribora ekshumiraju i pokopaju. Radimo i dalje na ekshumaciji i pripremi da se iskopaju žrtve rudnika Pečovnik kod Celja.

Mesić će ostati zapisan u svome jadu i bijedi

Sve dokumentacije koje smo nedavno pokazali u emisiji Bujica pokazuju kako je Stjepan Mesić jedan vrlo jadan čovjek koji je svojim dvojnim životom, iako je bio predsjednik države i imao razne komoditete, ostao i dalje jadan. Njegov se život pokazao kao jedan od najslabijih načina kako jedan čovjek može živjeti. Prvo je bio suradnik od 1958. godine, poslije toga su ga zatvarali, pa je nastavio suradnju s Udbom, za čije je potrebe radio svašta. Ako je bilo potrebno hvaliti Jasenovac, što smo vidjeli na jednoj snimci, radio je to, sve je radio samo da dođe do političkih funkcija. Sada sve polako izlazi na vidjelo. Mogu reći da je to hrvatski predsjednik koji će ostati zapisan u svom jadu i bijedi.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik