Zašto Republika Hrvatska uporno gospodarski zaostaje?

Hrvatski tjednik jedini je medij koji već nekoliko godina uporno upozorava na namjerno i nestručno vođenje ekonomske politike u Republici Hrvatskoj, a koju svojim pogubnim i lošim mjerama usmjerava 'neovisna' Hrvatska narodna banka.

Istina je da je hrvatsko gospodarstvo dugo u dubokoj recesiji unatoč svim dosadašnjim vladama: HDZ-ovim, SDP-ovim ili koalicijskima. Tužno je, a istovremeno i nemoćno promatrati s kakvim zabludama predsjednik Vlade Andrej Plenković tvrdoglavo, ne prepoznajući prave uzroke lošega ekonomskoga stanja, sa svojom svitom ministara pokušava, primjenom istih metoda vladanja (koje traju od 1993. godine) instalirati paušalne reforme u ekonomski i društveni okvir življenja u Republici Hrvatskoj.

I današnja se Vlada, kao uostalom i sve prethodne, hvali iznenada i naglo poraslom javnom potrošnjom koja je povukla i rast (uljepšanoga) bruto društvenoga proizvoda. Navodno je porastao i dohodak zaposlenih stanovnika države, navodno pada nezaposlenost i drugi nevidljivi uspjesi, ali se uspješna zaduživanja ministra financija nastavljaju u nedogled. I nadalje se, u ime nekakvih 'reformi' i divlje privatizacije nacionalnoga blaga, primjenjuje metoda 'histerične ekonomije' koja održava obezglavljen i pravno neuređen privredni život iz kojega je stanovništvo prisiljeno bježati. Po istome je načelu isplanirano brzinsko komadanje i zatim privatizacija koncerna Agrokor koji se poput kule od karata urušio zato što je Hrvatski sabor svojim infantilnim zakonima uklonio obvezujuće trostruke kontrole financijskoga poslovanja i time legalizirao neodgovorno upravljanje i prljavo „pranje novca“ preko poslovnih banaka pa čak i HNB, što je iskoristila i Kreditna banka u vlasništvu koncerna Agrokor. I sve su to znale sve Vlade od 1993. godine. Najtragičnije je da su to znale i podržavale sve Uprave HNB-a s 'mudrim' Savjetom HNB-a, a danas se iz HNB-a, s pozicije neovisne institucije, potvrđeno elokventan i prepotentan guverner, o tim saznanjima javno hvali i izruguje javnosti.

A predsjednik Vlade Andrej Plenković, nesvjesno štiteći prljavštine rukovodstva HNB-a i time svojih pojedinih ministara, na sva zvona diže graju o važnosti što žurnije zamjene hrvatske kune za euro kao novčane jedinice u Republici Hrvatskoj, što pokazuje da on uopće ne razumije što to znači. Neistina je da uvođenje eura ne će uzrokovati porast cijena u zemlji jer će upravo aprecirana (precijenjena) kuna s visokim PDV-om zahtijevati nužni porast cijena svih proizvoda u zemlji od najmanje 30 posto do 40 posto.

A što s kunom u sljedećih pet godina?

Prema izjavama guvernera Borisa Vujčića, središnja banka kao i Ministarstvo financija ne mogu procijeniti vremenski rok (procjenjuje najmanje pet godina) za uvođenje eura kao novčane jedinice umjesto kune. On bi to, diletantski, uveo odmah i sada. Pri tome ne pita niti NasiljePodržavanje politike precijenjene kune i podcijenjenoga eura, kako od HNB-a, tako i od Vlade, Hrvatskoga sabora te dežurnih glasnogovornika, samozvanih ekonomskih analitičara, koji ističu kako aprecirana kuna predstavlja politiku navodno 'stabilne kune', ustvari dokazano predstavlja nasilje nad hrvatskim gospodarstvom i ukupnom ekonomijom, a to je dodatno potencirano i visokom stopom poreza na dodanu vrijednost (PDV).odgovara što s domaćom valutom kunom u sljedećih, najmanje pet godina budući da je europska valuta euro vrijednosno podcijenjena u odnosu na kunu. Svjedoci smo činjenice da se izvoznici, ostali proizvođači i turistički radnici tuže kako je precijenjeni tečaj kune poguban te zajedno s visokim PDV-om uništava društveni i ekonomski opstanak zemlje. Zato ponovno ističemo ono što je u nacionalnome interesu: primarni model za revitalizaciju hrvatske ekonomije, koji bi u najkraćemu roku potaknuo ekonomski razvoj, svodi se na uvođenje istinski stabilne kune te sniženje PDV-a na 20 posto.

Podržavanje politike precijenjene kune i podcijenjenoga eura, kako od HNB-a, tako i od Vlade, Hrvatskoga sabora te dežurnih glasnogovornika, samozvanih ekonomskih analitičara, koji ističu kako aprecirana kuna predstavlja politiku navodno 'stabilne kune', ustvari dokazano predstavlja nasilje nad hrvatskim gospodarstvom i ukupnom ekonomijom, a to je dodatno potencirano i visokom stopom poreza na dodanu vrijednost (PDV).

U brojnim člancima, objavljenima u Hrvatskome tjedniku od 2011. godine, upozoravamo kako je politika precijenjene kune pogubna za Hrvatsku i kako je obveza Europske središnje banke (ECB), koja snosi monetarno-političku odgovornost prema članicama EU-a, da zahtijeva od Hrvatske narodne banke usklađivanje vrijednosti eura u Hrvatskoj s vrijednošću eura u Europskoj uniji. To znači da Hrvatska mora slijediti njemački model koji je neovisan o političkim direktivama. Za taj obvezujući model u EU vrijedi obveza ispunjenja kriterija konvergencije za sve članice, koja se temelji na Ugovornoj osnovi članka 98-124 UoEZ. Prema toj ugovornoj klauzuli, obvezujući kriterij konvergencije znači da je referenta monetarna jedinica: 1 euro = 100 centi = 1,95583 DM. Upravo će taj tečaj biti referentna jedinica prilikom utvrđivanja vrijednosti kune u odnosu na euro. Ali, na žalost, guverneru i njegovim viceguvernerima to nije jasno, a još manje im je poznato da je MMF prije sedam godina tražio od HNB-a da korigira tečaj kune (preko 10 posto) prema referentnoj veličini sukladno obvezujućem kriteriju za 1 euro.

Uvođenjem eura kao novčane jedinice u EU, u veljači 2002. godine, HNB, odnosno tadašnji guverner Željko Rohatinski, bio je dužan izjednačiti vrijednost eura u Hrvatskoj s vrijednošću eura u EU. Upozoravamo da je, primjerice, u 2015. godini u Hrvatskoj prosječni godišnji srednji tečaj HNB-a za euro vrijedio: 1 euro = 86,84 centi = 1,7139 DM. Dakle za 12,4 posto bila je niža nominalna vrijednost eura od utvrđene vrijednosti prema kriterijima konvergencije EU. Budući da se Vlada stalno poziva na poštivanje propisa EU-a, to ju odmah obvezuje da konvergira tečaj eura prema pravilima konverzije u EU istim postupkom kako je utvrđena vrijednost domaće valute u odnosu na njemačku marku (DM) 1993. godine. Troškove konverzije usklađivanja vrijednosti eura u Hrvatskoj i EU mora snositi HNB budući da, ne poštujući Zakon o HNB-u, nije provela svoju obvezu iz 2002. godine. To se odnosi i na nerealnu vrijednost tečaja švicarskoga franka, za što je prema Zakonu o HNB-u isključivo odgovorna središnja banka koja je dopustila poslovnim bankama da se poigravaju spornim tečajem, s ciljem stjecanja golemoga profita više od 15 godina.

Također je obveza hrvatske Vlade uskladiti provođenje tečajne politike s politikom cijena, a do tada se ne mogu nametati mjere Europske unije jer je u tu zajednicu Hrvatska ušla u dubokoj depresiji iz koje se može izvući danas i u sljedećih pet godina samo oslanjanjem na domaću valutu kunu, odnosno novčanim rezervama koje kreira Hrvatska narodna banka.

Posljedice neodgovornoga odnosa prema kuni

Ponavljamo, u ekonomskoj teoriji i praksi poznato je da se ekonomska depresija mora rješavati temeljitom reformom monetarne i fiskalne politike tako da se raspoloživ domaći novac koristi racionalno, da bude usmjeren na čuvanje resursa i imovine zemlje, da se njime stimulira potražnja, proizvodnja, izvoz, inovacije, poduzetnost, da služi podizanju kvalitete usluga, standarda stanovništva i drugo.

Monetarna politika mora biti prilagođena rastu proizvodnje i zaposlenosti, odnosno stabilnome tečaju koji podrazumijeva razvoj i konkurentnost, mora biti suprotna od dosadašnje razorne i pogubne politike stimuliranja uvoza i zaduživanja, kažnjavanja proizvodnje i izvoza, što je sve posljedica dugoročno aprecirane i lažno stabilne tečajne politike, uz izgovor HNB-a da čuva stabilnost cijena i kreditni rejting zemlje kod stranih vjerovnika. Upravo politika precijenjene kune rezultira zaostajanjem ekonomskoga razvoja Hrvatske za svim zemljama u okruženju (Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Bugarska). Na tu činjenicu upozoravamo već godinama.

Neodgovoran odnos prema domaćoj valuti - kuni - rezultirao je rasprodajom vrijednih poduzeća, banaka, telekomunikacija, poljoprivrednih kombinata i ostaloga nacionalnog bogatstva, podržava jagmu i grabežno stjecanje isplaćenih provizija, što je postao pravi biznis u državi za uski krug povlaštenih prodavača trgovaca, nositelja najviših državnih funkcija (ministara, predsjednika i potpredsjednika vlada, privatizacijskog Fonda). Iz toga se ne može isključiti ni Hrvatski sabor kao najviše zakonodavno tijelo u državi. Sve se odlučivalo po unaprijed donesenim zakonima koji su poticali rasprodaju navodno državne imovine, uz prethodno dovođenje, putem fiktivnih međunarodnih natječaja, raznih stranih konzultanata koji su navodno stručno procjenjivali vrijednosti državne imovine stavljene na bubanj. Ista metoda primjenjuje se i danas, vezano uz problem Agrokora.

Podsjećamo javnost na kraću kronologiju isplaćenih provizija i prodaju banaka koje su bile sanirane proračunskim novcem. Tako je u 1999. godini isplaćena provizija kod prodaje Privredne banke Zagreb u iznosu od 18,4 milijuna eura ili 136,16 milijuna kuna, isplaćena provizija konzultantima kod prodaje Riječke banke d.d. Rijeka iznosila je 4,5 milijuna USD ili 25,8 milijuna kuna, isplaćena provizija kod prodaje Splitske banke Split d.d. iznosila je 3,5 milijuna USD ili 20,5 milijuna kuna. Republika Hrvatska potpuno je bespotrebno isplatila provizije iz državnoga proračuna (pa je normalno da Dorh nije ni mogao utvrditi stvarnu pljačku) kod privatizacije (prethodno saniranih banaka, saniranog T-HT i dr.) jer su svi parametri kod prodaja bili poznati. Radilo se o izmišljenome poslu za fiktivne strane konzultante, a proviziju su uzeli domaći ponuditelji. Godine 2000. sve su novine (npr. Glas Slavonije iz listopada 2000.) naveliko pisale o korupciji u Hrvatskoj spominjući Božu Prku, Borislava Škegru, Mladena Šunjića i druge.

Uz navedeno, posebno ističemo tajnovitu prodaju Zagrebačke banke 2001. godine kada u proračun RH nije pristigla NeodgovornostNeodgovoran odnos prema domaćoj valuti - kuni - rezultirao je rasprodajom vrijednih poduzeća, banaka, telekomunikacija, poljoprivrednih kombinata i ostaloga nacionalnog bogatstva, podržava jagmu i grabežno stjecanje isplaćenih provizija, što je postao pravi biznis u državi za uski krug povlaštenih prodavača trgovaca, nositelja najviših državnih funkcija (ministara, predsjednika i potpredsjednika vlada, privatizacijskog Fonda). Iz toga se ne može isključiti ni Hrvatski sabor kao najviše zakonodavno tijelo u državi. Sve se odlučivalo po unaprijed donesenim zakonima koji su poticali rasprodaju navodno državne imovine, uz prethodno dovođenje, putem fiktivnih međunarodnih natječaja, raznih stranih konzultanata koji su navodno stručno procjenjivali vrijednosti državne imovine stavljene na bubanj. Ista metoda primjenjuje se i danas, vezano uz problem Agrokora.niti jedna lipa nakon izvršene fiktivne transakcije. Začudo da nitko u Vladi, HNB-u i u Hrvatskome saboru nije zapazio da u bilanci Državnoga proračuna postoji manjak za iznos izvršene prodaje ZABE. Uz to moramo spomenuti i niz stečaja banaka u Hrvatskoj, što je također bio unosan posao za nalogodavce (razne hrvatske Vlade i Hrvatsku narodnu banku) kada su iz proračuna nepotrebno trošena sredstva poreznih obveznika. Zanimljiv je slučaj prodaje Riječke banke d.d. Rijeka 2001. do 2003. godine kada je nestalo više od 100 milijuna USD zbog propusta i neodgovornosti HNB-a i Ministarstva financija, odnosno odgovornih osoba Željka Rohatinskog i Slavka Linića. Zbog neodgovornosti i nestručnoga vođenja kontrole Hypo-Alpe-Adria Bank, Klagenfurt, Austrija, Hrvatska narodna banka i Ministarstvo financija su u 2002. godini prilikom prodaje Slavonske banke Osijek nanijeli nepopravljivu štetu Republici Hrvatskoj u iznosu od 45 milijuna EUR-a (ili oko 330 milijuna kuna) na ime odštete u arbitražnome postupku pred sudom u Londonu.

Dorh u RH štiti kriminal

Dorh je na sve te protuzakonitosti ostao nijem jer svojim nečinjenjem štiti nositelje najvećega gospodarskog kriminala u zemlji od njezina osamostaljenja 1991. godine do danas. Ističemo da namjernim i upornim održavanjem precijenjene domaće novčane jedinice kune Hrvatska narodna banka već 25 godina, a naročito od 2001. godine, ne podupire pozitivnu gospodarsku politiku Republike Hrvatske, što je suprotno načelima otvorenoga tržišnog gospodarstva i slobodne konkurencije. Politikom precijenjene kune krši se i postizanje glavnoga cilja HNB-a: stabilnost cijena (članak 3. Zakona o HNB). Jer stabilnost cijena ne određuju samo frizirani statistički podatci na mjesečnoj ili godišnjoj razini koji su dogovorno kreirani prema potrebi HNB-a, Ministarstva financija, Vlade RH, Ekonomskoga instituta, Hrvatskoga sabora kao i samozvanih dugoročnih ekonomskih 'stručnjaka' (Vedriš, Santini, Novotny, B. Škegro i odnedavna Ž. Rohatinski te drugi samozvani 'mudraci').

Iz ekonomske teorije i prakse poznato je da se stabilnost cijena potvrđuje poglavito rastom proizvodnje, kako industrijske, tako i poljoprivredne, rastom zaposlenosti stanovništva, rastom dohotka i mirovina, demografskim rastom i zadovoljstvom stanovnika, što se osobito podržava stimulativnom stopom poreza na dodanu vrijednost (PDV). Upravo su svi navedeni pokazatelji negativni u Hrvatskoj, što potvrđuje da Uprava HNB-a ne poštuje odredbe članka 3. Zakona o HNB-u i time snosi odgovornost za golemu materijalnu štetu nanesenu hrvatskoj državi i njezinom stanovništvu.

To je dovoljan i krunski dokaz da Hrvatski sabor ne produži mandat Upravi HNB-a i guverneru Borisu Vujčiću kao i svim onim ministrima i ministricama koji podržavaju politiku precijenjene kune.

Potvrđuje se i kršenje članka 4. Zakona o HNB jer je koncernu Agrokor dopušteno neovlašteno korištenje bonova kao nedopušten i protuzakonit oblik platežnoga sredstva u RH jer je isključivo središnja banka zadužena za uređivanje i unaprjeđivanje sustava platnoga prometa u zemlji, reguliranje količine novca u optjecaju (članak 9. toč. 2). Osim toga, Agrokor, uz pomoć HNB-a, krši već gotovo dva desetljeća članka 21. toč. 1 i 2 kao i članak 22. Zakona o HNB kojim se utvrđuje da HNB ima isključivo pravo izdavanja novčanica i kovanog novca.

Guverner Boris Vujčić, svjestan da je kršio Zakon o HNB-u, skreće pozornost od svoje odgovornosti uz pomoć medija, vlastitim neuvjerljivim konferencijama i uz pomoć ministrice Dalić, te predsjedniku Vlade Plenkoviću nameće crvenu mantru - da Hrvatska mora što prije prihvatiti i uvesti euro kao službeno platežno sredstvo umjesto nacionalne novčanice - kune. Sva je sreća da će eventualno uvođenje eura biti moguće tek kad se vrijednost eura u Hrvatskoj izjednači s vrijednošću eura u Europskoj uniji, odnosno kad se uskladi vrijednost eura s Ugovornom osnovom za novčanu jedinicu EU utvrđenu čl. 98-124 Ugovora o Europskoj uniji, s osnovnim ciljem uvođenje eura kao stabilne jedinstvene valute s jasnom definicijom da je: 1 euro = 100 centi = 1,95583 DM. Ta je činjenica osnovni uvjet i obveza MMF-a da zajedno s Komisijom EU-a ponovno zahtijeva od hrvatskih vlasti i HNB-a (kao i 2010. deprecijaciju kunu od najmanje 10 posto), da nužno u što kraćem vremenu vrijednost hrvatske kune prilagode vrijednosti eura na europskome tržištu. Upravo je ta odredba temeljni cilj u približavanju konvergenciji, koheziji i konkurentnosti Hrvatske što je kao obvezu prihvatila pristupanjem kao 28 članica Europskoj uniji.

Kršenjem članaka 3. Zakona o HNB-u, Uprava Banke krši i članak 70. toč. (2) Zakona o HNB-u vezan uz članstvo RH u Europskoj uniji prema kojemu je HNB obvezan, u skladu s odredbama Ugovora o osnivanju Europske zajednice, izravno primjenjivati propise EU-a.

Uništeni svi oblici proizvodnje

Uprava HNB-a, podržavana poslovnim bankama i uvoznim lobijem, grčevito se suprotstavlja primjeni važećih zakona EuroPredsjednik Vlade Andrej Plenković na sva zvona diže graju o važnosti što žurnije zamjene hrvatske kune za euro, što pokazuje da on uopće ne razumije što to znači. Neistina je da uvođenje eura ne će uzrokovati porast cijena u zemlji jer će upravo aprecirana (precijenjena) kuna s visokim PDV-om zahtijevati nužni porast cijena svih proizvoda u zemlji od najmanje 30 posto  do 40 posto.i međunarodnih ugovora, zbog ostvarivanja golemih profita na podcijenjenome euru u RH. Profiti su zaštićeni nametnutom deviznom klauzulom koja štiti štetno precijenjenu kunu, a ugrožava korisnike takve ekonomski neprilagođene novčane jedinice. Uporno ponavljamo kako aprecirani tečaj kune pogoduje već 25 godina damping ekonomiju sprječavajući primjenu tržišne ekonomije tako što stimulira uvoz roba, a destimulira domaću proizvodnju i izvoz roba. Precijenjeni tečaj kune bio je i razlogom uvođenja visoke stope poreza na dodanu vrijednost (PDV) od 22 posto (u 1998. godini s odmakom od pet godina od uvođenja tzv. Stabilizacijskoga programa u 1993.) s nužnom potrebom za porastom na 25 posto koliki je danas u 2017. godini i predstavlja gotovo 80 posto prihoda države jer se pokazao kao najbrži, najlakši i najizdašniji način punjenja rastućega rasipnog državnog proračuna. Sve se to može riješiti uvođenjem istinski stabilnoga tečaja kune koji će se metodološki utvrditi primjenom članka 98-124 UoEZ, na što nas obvezuje članstvo u EU.

Dugoročno vođenom štetnom politikom precijenjene kune uništeni su svi oblici proizvodnje uz podržavanje sive ekonomije (koja uključuje izbjegavanje plaćanja poreza, rad na crno, neisplaćivanje niskih plaća, mizernih mirovina kod gotovo 90 posto umirovljenika, bijegom stanovništva, bijelom kugom, odnosno napuštanjem svih prostora Hrvatske, korupcijom pravosuđa, raspadom zdravstvenoga sustava, prikrivanjem ilegalnoga bijega novca iz zemlje poznatoga javnosti iz platne bilance države pod stavkom „Neto pogreške i propusti“, a tu stavku nitko u Saboru kao i Vladi ne želi prepoznati). Na žalost, sve su to činjenice koje su naša stvarnost i koje bi, konačno, predsjednik Vlade morao sagledati tako da se usredotoči na prihvaćanje dobronamjernih prijedloga onih koji mu nisu u bliskome okruženju, ali koji bi mu i ovim putem bili dobri savjetnici u području urušenoga financijskog i gospodarskoga sustava zemlje.

Inertnost i neaktivnost najodgovornije osobe monetarne vlasti u zemlji, guvernera HNB-a, koji i ne pokušava djelovati na smanjenje i otklanjanje visoke averzije prema rizicima ulaganja, ne začuđuje budući da tema njegove doktorske disertacije glasi 'Ponuda rada žena i njen utjecaj na tržište rada, primjer Hrvatske'. Došlo je vrijeme da se guverner Vujčić odmakne od monetarne politike i prihvati izazova rješavanja svoje specijalnosti za koju se opredijelio svojim doktoratom!

Nametnuta institucija neovisnosti HNB-a predstavlja autokratski način upravljanja novcem od strane središnje banke odnosno ECB-a, novac je nacionalno dobro kojim ne može isključivo upravljati HNB (središnja banka), a još manje Europska središnja banka, već samo vlasnik toga nacionalnog blaga - Republika Hrvatska koja je samostalna i nezavisna država.

Poznato je iz ekonomske teorije i prakse da stabilan tečaj neke valute nije isto što i aprecirani ili precijenjeni tečaj jer upravo on isključuje stabilnost valute. Toga je svjestan i MMF koji u svojemu Statutu (članak IV) definira da je neka valuta stabilna (članak 1.) kad olakšava širenje podjednakoga porasta međunarodne trgovinske razmjene zemlje pridonoseći unaprjeđivanju i održavanju visoke razine zaposlenosti i realnoga dohotka te razvoja mogućnosti proizvodnje svih članica MMF-a; održava pravilne aranžmane o tečajevima između članica izbjegavanjem konkurentskoga obaranja tečajeva (u Hrvatskoj je oborena vrijednost eura) i u uklanjanju deviznih ograničenja koja koče porast trgovinske razmjene.

Obvezujuće odredbe Statuta MMF-a potvrđuju kako je Hrvatska narodna banka s Ministarstvom financija od 1994. godine (uz pomoć neodgovorne administracije MMF-a koja je kršila vlastiti Statut) potpuno urušila ekonomiju zemlje iako se državni proračun već dvadeset godina puni navodno 'izdašnim' porezom na dodanu vrijednost (PDV), čime se posebno ponosi Borislav Škegro.

Rezultat dugoročne monetarne politike s ciljem održavanja precijenjene kune jesu enormni porast potrošnje, potreba za stalnim neovlaštenim zaduživanjem svih vlada, stalne intervencije HNB-a plasiranjem enormnih iznosa novca (bilo kuna ili eura) radi održavanja apreciranoga tečaja kune, nekontroliranoga uvozom roba, te visoki vanjskotrgovački deficit. Posljedica svega potpuna je stagnacija privrede.

Nedopustivo je da se metodom uvođenja nervoze, nepripremljeno i pompozno najavljuje žurno uvođenje eura kao platežnoga sredstva u RH, samo zato što je kuna, iako precijenjena, ustvari potisnuta iz ekonomskoga odnosno privrednog života zemlje. Skrećemo pozornost na to da je neozbiljno i neuvjerljivo vođenje navodno stručnoga ispitivanja o isplativosti uvođenja eura od strane neuvjerljivih i neiskrenih institucija HNB-a, Ministarstva financija i Ministarstva gospodarstva, predvođeno neuvjerljivim osobama, guvernerom Borisom Vujčićem i njegovom prepotentnom ekipom, ministrom financija Zdravkom Marićem, koji je vođenje financija države sveo na javnu 'debatu' sa samim sobom uz dodatno zaduživanje zemlje, i ministricom Martinom Dalić koja se pogubila u svome neuspješnom ministriranju.

Zakon o HNB-u uskladiti s direktivama EU-a

Vezano uz financijske probleme koncerna Agrokor, već nekoliko godina Hrvatski tjednik uporno upozorava (od 2011. godine) da bi onda u 2017. godini odjednom sve novine počele prve otkrivati financijske nelogičnosti i nepravilnosti u kreditnim zaduživanjima Agrokora, odnosno poduzetnika Ivice Todorića. Nepoštivanje sustava financijskoga poslovanja spomenutoga poduzetnika samo je posljedica nečinjenja institucija koje su prema hrvatskim zakonima obvezne provoditi trostruku financijsku kontrolu, a to su Hrvatska narodna banka (HNB), Ministarstvo financija s Deviznim inspektoratom te HANFA koja je obvezno morala surađivati s HNB-om i Ministarstvom financija. Svakako je najodgovornije rukovodstvo HNB-a koje mora poštivati i provoditi Zakon o HNB-u.

Kako bi se provele mjere usklađivanja u financijskome sustavu zemlje, potrebno je u što kraćemu roku izmijeniti Zakon o HNB-u iz 2008. godine i uskladiti ga s direktivama Europske unije kao i uskladiti s domaćim važećim zakonima, primjerice Zakonom o računovodstvu, Zakonom o kreditnim institucijama, Zakonom o platnom prometu... Unatoč velikome otporu potrebi usklađivanja Zakona o HNB s važećom regulativom EU od strane Hrvatskoga sabora, još je važnije promijeniti Upravu HNB-a koja nema znanja, a niti volje raditi na nužnim promjenama ili, pak, nužne promjene poduzima s velikim zakašnjenjem u vremenu što rezultira velikim financijskim štetama za privredu RH. O tim financijskim štetama nitko ne zbori.

mr. sc. Mirjana Čerin, analitičarka HNB-a u aktivnoj mirovini
Hrvatski tjednik