Hrvatski tjednik
 

 Postpraljkovsko razdoblje dugo bi moglo potrajati

Nakon što je u prvi mah odlučno i uvjerljivo osporio presudu haaškoga Tribunala Šestorkahercegbosanskoj hrvatskoj Šestorki, predsjednik vlade Andrej Plenković dva se dana kasnije povukao nekoliko koraka nazad osudivši samo čudovišnu tužbu pod nazivom 'udruženi zločinački pothvat', što bi se moglo tumačiti da su ga na to prisilili neki vanjski čimbenici jer, navodno, presudu se mora poštivati bez obzira na njezin sadržaj. Slično se dogodilo i nakon odluke Arbitraže o Savudrijskoj vali u korist Slovenije. Time se postavlja pitanje imali li Hrvatska uopće svoju vanjsku politiku? Nešto drukčije se u slučaju Šestorke ponijela predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih Naroda. Rekla je da je Hrvatska 'umjereno zadovoljna' presudom u Haagu. To je u usporedbi s Plenkovićevim taktiziranjem nešto vještija obrana istine i time hrvatskih interesa, ali i to nije ono čime bi Hrvatska mogla biti potpuno zadovoljna. Glavni tužitelj haaškoga suda Serge Brammertz dva ju je puta u Vijeću sigurnosti nazvao predsjednicom Srbije. Namjerno ili pogrješka iz nehata? I to možemo tumačiti da smo svi mi južno od Kupe za 'bjelosvjetske' glavešine jedna neprepoznatljiva masa 'balkanskih divljaka' koje silom izmišljenih optužbi i materijalnim sankcijama treba 'urazumiti' kako bi plesali onako kako netko svira u Bruxellesu ili nekom drugom središtu moći.

Govor predsjednice pred Vijećem sigurnosti trebao bi biti poznat većini onih koji prate politički život zemlje pa ga ne Plenkovićću prepričavati. Ipak zasmetala mi je njezina ocjena da Hrvatska 'poštuje' haašku presudu, ali da odbija neke njezine političke konotacije. Ovdje riječ 'poštovanje' nije na mjestu. Wikipedija navodi definiciju poštovanja 'kao jedno od pet temeljnih moralnih vrijednosti, koje dijele u većoj ili manjoj mjeri različita društva i pojedinci', (američki profesor Jonathan Haidt). Dakle riječ je o moralu, a presude Šestorici nikako ne mogu biti označene moralnima s obzirom na očitu nesuglasnost između njihovih konkretnih djela i više nego nepravedne kazne nakon 13 godina tamnovanja. Slične riječi kao i Predsjednica uporabio je i predsjednik vlade Plenković. Mislim da bi bilo prikladnije da su rekli kako Hrvatska presudu Tribunala 'uzima na znanje', ali ima zamjerke na njegov rad, i to onda objasniti činjenicama i argumentima. Tvrdnja nekih da su Hrvati sa svojim 'obranaškim stavom' izgubili vjerodostojnost i da dalje brane svoje interese pred Haagom i svjetskom javnošću, samo je opravdavanje haaških presuda po staroj navadi naših 'dobrih slugu loših gospodara'. Naravno, zločini trebaju biti sankcionirani, pa i hrvatski, ali svi, ama baš svi, što znači i oni koje su počinili pojedinci iz naroda s najviše žrtava, a to su Bošnjaci, jer ako oni ne budu kažnjeni, bit će to sjeme budućih nasilja u bilo kojemu obliku.

Ako bismo trenutačno zaboravili tešku sudbinu osuđenih, ostaje neprihvatljiva tvrdnja Tribunala da je Hrvatska HBizvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, da je okupirala dijelove njezina teritorija i da su s time u svezi Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u 'udruženome zločinačkom pothvatu'. Njima se podmeće da su oni sa svojim hrvatskim suradnicima u BiH nastojali Herceg-Bosnu priključiti Hrvatskoj ili pretvoriti u posebnu državu s bliskim odnosima s Hrvatskom. Za ovo Sud nije mogao pronaći ni jedan autentičan dokument, a da ga je i pronašao, taj 'plan' nije bio konkretiziran na terenu, a to je mnogo važnije nego nekakvo planiranje nemogućega. Druga je stvar bila suradnja hrvatskih vlasti s čelnicima Herceg-Bosne, što je u početku bilo neizbježivo jer središnja vlast u Sarajevu nije funkcionirala, ali je kasnije potvrđeno splitskim sporazumom Tuđman-Izetbegović o zajedničkoj vojnoj suradnji. Apsolutno je nakazno kad u presudi piše da je HVO 'okupirao' neke dijelove BiH općina u kojima su Hrvati bili u većini. Nitko ne može okupirati samoga sebe! Da je Tuđman ponekad javno „sanjario“ o granicama Banovine Hrvatske, koja nije bila 'velika Hrvatska' nego samo nešto veća od današnje, to je bila njegova 'profesionalna devijacija' kao povjesničara, no kao državnik nikad nije ništa učinio da se to ostvari, baš obratno odbio je licemjernu ponudu Alije Izetbegovića da zapadnu Hercegovinu priključi Hrvatskoj, isto tako kao što su bile izmišljotine da je sa Slobodanom Miloševićem „prekrajao“ granice BiH na sastanku u Karađorđevu. Neki su čak karikaturalno tvrdili da su to mogli doznati iz njihovih razgovora na veliku udaljenost – 'čitajući s usana', (Ivan Zvonimir Čičak).

Kad se na jednu stranu stave sve zamjerke hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini, a na drugu sve usluge koje je NakaznoApsolutno je nakazno kad u presudi piše da je HVO „okupirao“ neke dijelove općina u BiH u kojima su Hrvati bili u većini. Nitko ne može okupirati samoga sebe.napravila ne samo BiH Hrvatima nego isto tako i Bošnjacima, onda potonje naveliko nadmašuje prve, a to Tribunal nije uzeo u obzir i time se sam diskvalificirao jer svaka presuda mora uzeti u obzir kako otežavajuće tako i olakšavajuće okolnosti, što se u slučaju Šestorice nije dogodilo. Hrvatska bi trebala što prije sastaviti i objaviti dokumentaciju na engleskome jeziku o pogrješkama haaškoga Tribunala i to poslati na sve mjerodavne adrese, ali pri tome svakako biti kritična i spram vlastitih pogrješaka. Jer premda neki govore da je Tribunal osudio samo pojedince, navođenje tzv. udruženoga zločinačkog pothvata neposredno tereti tadašnju hrvatsku vlast i time vjerojatno i današnju Republiku Hrvatsku. Već se naveliko naklapa o mogućnosti da Bošnjaci podignu na desetke BiHtisuća tužbi protiv Hrvatske s nakanom da dobiju obeštećenje, a s druge strane neki hrvatski političare prijete 'uzvratnim udarcem', to jest slanjem 'računa' Sarajevu o velikim troškovima za bošnjačke izbjeglice u našim hotelima, hrvatskom pomaganju Armije BiH i kaznama radi napadaja na Hrvatsku s bosanskoga teritorija. Eto opet novih konflikata koji bi na dugi rok mogli otrovati međudržavne i međuljudske odnose dviju vrlo bliskih i susjednih zemalja.

Također, začuđuje drskost Haaškoga suda glede zamjerki na reagiranje službene Hrvatske na presudu BiH Šestorici. Nema toga ljudskoga suda koji bi bio nepogrješiv i ne bi smio biti podvrgnut kritici. Ako tako oni u Haagu misle, onda su vrlo bliski mentalitetu sudova totalitarnih država koje nitko nije smio kritizirati. Čak i pokajnička riječ hrvatskih dužnosnika da 'poštuju' odluku Tribunala nije umanjila srdžbu haaških sudaca. Kako smo prije naveli, Hrvatska je bila preblaga u svome ocjenjivanju pravorijeka u Haagu. Zar ti sudci ne znaju da je u svijetu bilo bezbroj presuda koje su izrečene temeljem krivih podataka i još gorih zaključaka. U Americi su osuđeni ponekad čekali na izvršenje smrtne kazne godinama kako bi kasnije bilo ustvrđeno da su bili nevini; neki su bili pušteni na slobodu, nekima su nova saznanja došla prekasno. Sjećamo se da je haaški Tribunal kažnjavao novinare jer da ga ne 'poštuju' objavljujući protokole suđenja koji su bili 'tajni' premda su mogli biti skinuti s internetskih portala samoga sudišta. Haag je prikupio goleme podatke, navodno pogodne za historiografiju, no budućnost će pokazati koliko su vrijedni. Neki u Hrvatskoj viču kako nam Haag ne će pisati povijest. Naravno, da ne će jer povjesnicu pišu historiografi, a ne sudci, a o nekim događajima postoje suprotstavljene tvrdnje i kod povjesničara.

U Hrvatskoj nije bio građanski rat

U svezi sa suđenjem u Haagu u domaćim se medijima sve češća javlja tvrdnja da u Hrvatskoj nije bio Domovinski DRrat (ni meni se ne sviđa to ime, ali se uvriježilo i nije ga moguće mijenjati) nego barem djelomično građanski, što je očito izvrtanje činjenica. Time se nastoji podijeliti krivnju za rat izazvan ustankom jednoga dijela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj s aktivnim sudjelovanjem tzv. JNA i srbijanskih paravojnih banda u njemu, s hrvatskom obranom, pa da svi budu gotovo podjednako opterećeni njegovim uzrocima i posljedicama, što je ne samo neznanstveno, nego i cinično s obzirom na žrtve onih koji su ustali u obranu svoga naroda. Točna definicija što je građanski rat ne postoji, i time se onda koriste oni koji ga nastoje prišiti Hrvatskoj, ali s obzirom na praktične primjere, nije teško dokazati da Domovinski rat nije bio ni u najmanjoj mjeri građanski, nego rat gotovo cjelokupnog hrvatskoga naroda u svojoj međunarodno priznatoj državi protiv pobunjenika drugoga naroda, to jest pobunjenika srpske manjine koji su uglavnom bili dirigirani iz inozemstva, konkretno iz Srbije. Dakle može se ustvrditi da je to bio prije svega međunacionalni ili međudržavni rat. Za to postoje brojni dokumenti samih 'krajinskih' Srba, ali i ima ih još nedostupnih u Beogradu, koji bi prije ili kasnije trebali biti objavljeni. Da bismo shvatili što je građanski ra, podsjetit ćemo na takve u Španjolskoj (1936.-1939.) i Grčkoj (1946.-1949.).

U Španjolskoj su se pobornici legalne vlade u Madridu koje su pomagali ljevičarski dragovoljci i Sovjetski Savez, PraljakJednoga će dana, i to uskoro, i o sudbini hrvatske Šestorice iz Herceg-Bosne, kao i o njezinu velikom mučeniku Slobodanu Praljku, narodni gusari pjevati pjesme kao i o Andrijici Šimiću i drugim hajducima. A u tim pjesmama sudski birokrati i neznalice u Haagu kao i njihovi obožavatelji u Hrvata ne će proći dobro, pogotovo ne domaći 'izdajnici' koje stranci obilno koriste, ali ih ne cijene.sukobili s 'frankistima' koji su imali pristaše u vojsci, Katoličkoj Crkvi i bogatom građanstvu, a dobili su pomoć od fašističke Italije i nacističke Njemačke. Dakle građanski rat izbio je između dvaju ideološki i politički potpuno suprotstavljenih dijelova jedne nacije, španjolske. Slično je bilo u Grčkoj u kojoj su partizani pod vodstvom komunista digli ustanak protiv rojalista službene vlade u Ateni. Prve su pomagali Jugoslaveni, a druge Britanci. Rat je bjesnio unutar jedne nacije, grčke. Svega toga nije bilo u Hrvatskoj tijekom Domovinskoga rata, koji se može označiti samo obrambenim i nikako drukčije. Znači, to nije bio građanski rat unutar jedne nacije kao što su bili španjolski i grčki. To bi jednom zauvijek trebali shvatiti oni koji tvrde suprotno, primjerice Aleksandar Stanković u svojoj emisiji „Nedjeljom u dva“ koju je odavno trebalo ukinuti jer uglavnom služi kao platforma antihrvatske agitacije. Nije dovoljno da se od jedne njegove emisije distancira Ravnateljstvo HRT-a. Sloboda mišljenja ne može ići tako daleko da se Igoru Mandiću dopušta da u toj emisiji govori kako Hrvati nisu narod nego pleme koje skupa sa srpskim plemenom sačinjava jedan srpskohrvatski narod i da su svi rodoljubi hulje. Zamislimo što bi se dogodilo da netko u Austriji isto kaže za Austrijance i Nijemce. To bi se proglasilo nacističkom propagandom.

Što se stvarno zbivalo u bivšoj državi na izdisaju

Svaka Jugoslavija pa i komunistička nosila je u svojoj ideologiji i praksi klicu svoje neizbježive smrti. Ideja jugoslavenstva, rođena uglavnom u glavama rijetkih hrvatskih intelektualaca, bila je zakašnjela barem za jedno stoljeće jer su Hrvati, Slovenci i Srbi prije nje već postali oformljene nacije koje su za realiziranje svojih nacionalnih zamisli trebali osnovati svoje posebne države, a to nisu mogli i smjeli radi unutarnjih neprilika i vanjskih protivnosti pa su bili prisiljeni ući u zajednicu u kojoj je dominirala srbijanska nacija premda za to nije imala političke, gospodarske, kulturne i civilizacijske sposobnosti, primjerice kao Piemont u Italiji i Prusija u Njemačkoj. Srbijanci jednostavno nisu imali ništa što bi bilo 'atraktivno' za ostale južnoslavenske nacije da bi one dragovoljno pristale na njihovu nadmoć. Baš obratno, svojom su bizantskom politikom, (jedno misli, drugo govori, treće radi) izazivali odbojnost ostalih južnih Slavena, a politika pljačke, korupcije, vojne nadmoći i policijskoga terora djelovali su još strašnije na nesrpske narode u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Monarhistička Jugoslavije tek je na kraju svoga postojanja JUgadala malu autonomiju Hrvatima, (Banovina Hrvatska), dok su ostali narodi, osim Slovenaca, ostali u tome prikraćeni, jednostavno uopće nisu bili priznati kao takvi.

I komunistički pokušaj stvaranja nekakve 'nove' Jugoslavije bio je ispunjen raznim neuspješnim eksperimentima pa je SFRJ zbog neriješenoga nacionalnog pitanja, komunističke strahovlade i ponovnoga rađanja velikosrpske ideologije morao neslavno propasti uz ogromne žrtve onih naroda koji su težili neovisnosti. Sve rečeno sudci u Haagu nisu ni izdaleka znali da bi mogli pravednije ocijeniti postupke onih kojima su sudili. Jesu li imali uvid u slovensko udaljavanje od Jugoslavije, propast hrvatskoga proljeća koji nije bio antijugoslavenski nego je tražio samo nešto više sloboština za hrvatski narod, neriješeno nacionalno pitanje Muslimana, razdor Crnogoraca na 'zelenaše' i 'bjelaše', neravnopravan položaj kosovskih Albanaca i strah Makedonaca u procjepu između Beograda i Sofije? Nisu! Jesu li proučili Memorandum SANU s njegovim programom za stvaranje Velike Srbije? Nisu! Jesu li pravilno ocijenili politiku Slobodana Miloševića da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi? Nisu!

Oni su trebali znati tko je rasplamsao rat nakon slovenske i hrvatske emancipacije od centralističkoga Beograda. A nisu! Nakon kratkotrajnoga slovenskoga rata od sedam dana, srbijanski bog Mars udario je po Hrvatskoj koju su razoružali njezini komunisti. Opravdano je da su u takvoj situaciji na prvim slobodnim izborima morali pobijediti konzervativci, to jest Hrvatska demokratska zajednica koju je predvodio bivši Titov general Franjo Tuđman. Što bi se dogodilo da su pobijedili pravaši sa svojom navodnom ustaškom nostalgijom? Valjda bi postrojbe NATO-a umarširale u Hrvatsku. Dok su Hrvati u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini znali što im spremaju i čine Srbi, Muslimani Alije Izetbegovića govorili su 'to nije naš rat'. Muslimanske postrojbe gubile su sve bitke, a da nije bilo HVO-a Karadžićevi bi Srbi osvojili gotovo cijelu Bosnu. Gubitke što su im nanijeli Srbi Muslimani su nastojali nadoknaditi u napadima na Hrvate ondje gdje su bili najtanji, u srednjoj Bosni. Plan je bio proširiti 'Muslimaniju' do izlaza na Jadransko more kod Ploča. U takvoj nezavidnoj situaciji bojovnici HVO-a ponekad nisu kontrolirali svoje emocije i dogodili su se zločini za koje nema logičnoga objašnjenja osim straha ljudi stjeranih u kut bezizlazne situacije. Činjenice su neumoljive: Hrvati u BiH spali su s 18 na oko 12 posto, muslimanski Bošnjaci popeli se s 45 na oko 50 posto, Srbi dobili svoju 'Republiku Srpsku', Bošnjaci su nadmoćni u Federaciji BiH, a Hrvati nisu jednakopravni ni u njoj. I onda se treba pitati: tko su dobitnici, a tko gubitnici bosanskoga rata? Odgovor je jasan, ali svega toga nisu bili svjesni haaški sudci pri donošenju svojih drastičnih presuda bosanskohercegovačkim Hrvatima, a preko njih i tadašnjemu hrvatskom vodstvu Tuđman-Šušak-Bobetko.

U Austriji je izašla knjiga švicarskoga novinara i diplomata Cyrilla Stiegera 'Wir wissen nicht mehr, wer wir sind', (Mi više ne znamo tko smo) naklada Zsolnay, Beč, u kojoj autor na više stranica opisuje razgovor s vrhunskim bošnjačkim intelektualcem Muhamedom Filipovićem koji mu je potvrdio da su na tajnom sastanku tzv. Bošnjačke skupštine 22. rujna 1993. u hotelu 'Holiday Inn' u Sarajevu vodeći muslimanski političari Alija Izetbegović, Ejup Ganić i Haris Silajdžić, te neki manje važni javni djelatnici kovali planove kako podijeliti Bosnu i Hercegovinu tako da njezin najveći dio postane 'naša muslimanska država', kako su izričito rekli. Filipović se na to razbjesnio nazvavši ih izdajnicima. Silajdžić i Ganić su kasnije, prema švicarskom novinaru, javno nastojali umanjiti važnost sastanka 'Bošnjačke skupštine'. Osim toga najveći autori planova o podjeli Bosne i Hercegovine bili su utjecajni inozemni posrednici. Kad sve to uzmemo u obzir, onda bi i političkim slijepcima trebalo biti jasno da su hercegbosanski Hrvati najmanje nastojali napustiti razdrmanu tronacionalnu državu. A osuđeni su radi secesije odnosno namjere da će je počiniti.

Za Hrvate su junaci oni koje oni takvima osjećaju

Zar su sudci u Haagu uopće znali što za Hrvate predstavljaju Zrinski i Frankopani, što hajduci i uskoci, što hrvatsko-slovenska seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca, što znače gusari, ustaše i partizani? Valjda pojma nisu imali. Jedan mali narod kao što je hrvatski stiješnjen između Germana, Mađara, Osmanlija, Mlečana i Srbijanaca često nije imao nikakav drugi izlaz nego posegnuti za oružjem i pobjeći u brda da se 'neregularnim' sredstvima bori za svoj goli opstanak ili pak da šuruje s protivnicima domaćih okupatora koliko god ovi drugi bili opaki. Stoga su ti odmetnici koje su službene vlasti proglašavale izdajnicima i kriminalcima postali narodni junaci Haagopjevani u brojnim pučkim pjesmama kao uzori. Tek kad se shvati njihova, nazovimo je izvanzakonska posebnost, moći će se osjetiti što je tragedija njihova naroda kojemu povijest često nije bila naklonjena.

Pogledajmo samo nekoliko primjera za navedena 'skretanja' u borbi za nacionalno oslobođenje. Od prije stanovita vremena svake se godine održava služba Božja i polaganje vijenaca u Bečkom Novom Mjestu u čast pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana kojima su ondje odrubljene glave jer su skupa s nekim mađarskim velmožama kovali zavjeru protiv bečkoga centralizma cara Leopolda I. Oni su to učinili nastojeći za svoje naume pridobiti Osmanlije, te najveće neprijatelje kršćanskoga svijeta. No to je bečki dvor ocijenio kao veleizdaju i nemilosrdno ih kaznio. Zamjenik župana Međimurske županije Zoran Vidović ovako je ocijenio zrinsko-frankopansku urotu prošle godine u Bečkom Novom Mjestu: 'Hrvatski narod danas živi san koji su u svoje vrijeme sanjali Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i koji su za to dali ČinjeniceČinjenice su neumoljive: Hrvati u BiH spali su s 18 na oko 12 posto, muslimanski Bošnjaci popeli se s 45 na oko 50 posto, Srbi dobili svoju 'Republiku Srpsku', Bošnjaci su nadmoćni u Federaciji BiH, a Hrvati nisu jednakopravni ni u njoj. I onda se treba pitati: tko su dobitnici, a tko gubitnici bosanskoga rata? Odgovor je jasan, ali svega toga nisu bili svjesni haaški sudci pri donošenju svojih drastičnih presuda bosanskohercegovačkim Hrvatima, a preko njih i tadašnjemu hrvatskom vodstvu Tuđman-Šušak-Bobetko.ono najvrjednije, svoje živote. Žrtva i križ, dobrota i božja ljubav bili su im primjer i snaga u teškim danima zatočeništva te uoči smrti, što je u svome oproštajnom pismu posvjedočio Zrinski. Njihova vjera i požrtvovnost uzor su mnogima koji su slijedili njihovu žrtvu u težnji za slobodnom Hrvatskom, pogotovo našim braniteljima u Domovinskome ratu kada je proliveno mnogo krvi za ono što danas možemo uživati.'

Na toj svečanosti sudjelovao je i gradonačelnik Bečkog Novog Mjesta Klaus Scheerberger rekavši da povijest ne smijemo zaboraviti, ali da se moramo okrenuti zajedničkoj budućnosti. Na austrijskoj ploči o rečenome događaju piše da su Zrinski i Frankopan bili 'izdajnici', ali njihovi zemni ostatci nalaze se u zagrebačkoj katedrali gdje se slave kao nacionalni junaci. Tako se sačuvalo oprečno shvaćanje povijesti kod jednoga i drugoga naroda.

Jedan od ikona hrvatske povijesti je Matija Gubec, vođa hrvatsko-slovenske seljačke bune protiv plemića Franje Tahija koji je seljake opterećivao golemim nametima, ali tadašnji Hrvatski sabor pobunjenike je proglasio 'izdajnicima domovine' na što su oni odgovorili općim ustankom protiv feudalaca. Ustanici su imali i politički program čije bi krajnji cilj bio uspostavljanje samostalne seljačke države sa sjedištem u Zagrebu. No nakon početnih uspjeha plemićka vojska potukla je slabo naoružane seljake i Gubec je bio pogubljen. U narodu ostao je zapamćen kao veliki junak i uzor mnogim kasnijim buntovnicima, pa su čak i komunisti u Drugom svjetskome ratu jednu svoju partizansku brigadu nazvali Gupčevim imenom, a Titov i Pavelićev kipar Antun Augustinčić napravio je monumentalni spomenik seljačkoj buni u Gornjoj Stubici. Za plemiće su bili izdajnici, za hrvatski narod junaci.

Sličnu sudbinu dijelili su u narodu opjevani hajduci i uskoci. Za Turke su bili razbojnici, za Habsburge vojnici koji su se borili protiv Osmanlija. Kod svih južnoslavenskih naroda hajduci uživaju ugled narodnih junaka premda su se često borili ne baš civiliziranim sredstvima protiv raznih vlastodržaca. U hajduštvo se odlazilo radi raznih razloga, ponajviše zbog gologa preživljavanja jer materijalne i druge pritiske Osmanlija mnogi nisu mogli podnositi. No narod je u njima često vidio borce za slobodu što se odrazilo u narodnim pjesmama i pričama. Neki su hajduci postali legende. Isto se može reći i za uskoke koji su se borili ne samo protiv Osmanlija nego i kršćanskih Mletaka, (senjski uskoci), a bili su opjevani u narodnim pjesmama kao i hajduci. Mislili smo da je to danas prošlost ili u najboljem slučaju literatura, ali kako piše švicarski novinar Cyril Srieger u prije spoemnutoj knjizi, uspomena na uskoke u Žumberku itekako je živa, pa tako jedan od njihovih potomaka govori strancu: 'Bez naših predaka, Zagreb bi danas bio muslimanski.'

Zar ustaše i partizani nisu u nekim svojim vojničkim akcijama imitirali hajduke i uskoke? Svakako, ustaše u Ličkome ustanku koji je naišao i na odobravanje u organu KPJ 'Proleter' (rujan 1932.), ali i s partizanima tijekom cijele četverogodišnje borbe 'po šumama i gorama', pri čemu se nisu obazirali na pravila vođenja rata propisanoga ženevskim protokolom, pa ipak njihova su junaštva čista ili prljava svejedno, nadahnjivala narodne pjesnike, ponekad s istom melodijom kao u ovim trima pjesmama: 'Na Kupresu grob do groba...', 'Poletilo jato vrana jedna četa partizana...' i 'Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana...' Ove narodne pjesme ne obaziru se na povijesnu istinu, narod voli svoje junake ili 'junake' bez obzira na sudske presude i mišljenja povjesničara. To je tako, i tu se ne može ništa promijeniti.

Možda će jednoga dana, i to uskoro, i o sudbini hrvatske Šestorice iz Herceg-Bosne kao i o njezinu velikom mučeniku Slobodanu Praljku narodni gusari pjevati pjesme kao i o Andrijici Šimiću i drugim hajducima. A u tim pjesmama sudski birokrati i neznalice u Haagu kao i njihovi obožavatelji u Hrvata ne će proći dobro, pogotovo ne domaći 'izdajnici' koje stranci obilno koriste, ali ih ne cijene.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Pon, 23-04-2018, 11:15:37

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).