Hrvatsko novinarstvo...

U vrijeme bivše Jugoslavije novinari su radili za novinske kuće. Svaka novinska kuća imala je svoju politiku koja je bilo usko vezana uz politiku republičkog rukovodstva, odnosno dominantnih partijskih snaga u Socijalističkoj Republici. Novinari koji su pisali za novine, poput primjerice Vjesnika, našli bi se često izloženi raznim pritiscima iz famozne 'Kockice', gdje su stolovali članovi Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske. Možemo reći kako su tijekom socijalističkoga razdoblja postojale tri vrste novinara. Prva kategorija, bili su otvoreno hrvatski orijentirani novinari i domoljubi koji bi doslovno izgorjeli u nekoliko godina. Ako su imali sreće, jedina posljedica njihova pisanja bio je 7000 danaKnjiga '7000 dana u Sibiru' otvorila je put i drugim zatočenicima sibirskih logora smrti. Julius Baranovski, koji je u zatvorima, logorima i sibirskom progonstvu proveo čak 7 godina više od Karla Štajnera, s istim novinarom Jožom Vlahovićem, radio je na projektu trilogije 'Sibirski led u srcu', književnoga djela koje je u zaključku i poruci, daleko nadmašilo '7000 dana u Sibiru'. Naime, iskustvo Baranovskoga, promijenilo je njegov stav prema komunizmu, dok je Štajner ostao na istoj crti. Tada su već došle osamdesete, razdoblje kada su neki novinari sve češće i opasnije kritizirali vlast, ali i otkrivali velike gospodarske afere.otkaz, i nemogućnost daljnjega bavljenja ovom profesijom. Dakle dobili bi etiketu narodnoga neprijatelja i postali nepodobni za novinarstvo.

Naravno, bilo je i pojedinaca koji su trpjeli mnogo teže kazne, pa i završavali na višegodišnjim robijama ili stradavali u sumnjivim prometnim nesrećama. Druga i svakako najbrojnija skupina novinara bili su režimske sluge koji su pisali točno onako kako su vjerovali da se od njih očekuje. Dakle nisu imali uvjerenja i stavova već su služili isključivo kao glasnogovornici partijske politike i komunističke doktrine. Također, vršili su i orkestrirane napade na osobe koji bi se našle u partijskoj nemilosti te na neki način, označivali buduće žrtve crvenog terora.

Domoljubi, sluge režima i neki treći

Između dviju krajnosti, domoljuba i režimskih slugu, našao se i manji broj novinara koji su posjedovali talent i mudrost pomoću koje su nekako opstajali u novinarstvu, i malim koracima, ponekad i jednom dvosmislenom rečenicom, uspješno pomicali granice slobode. Takve majstore profesije znali su često pozivati na red iz 'Kockice' jer im nije bilo jasno što je pjesnik nekom tvrdnjom htio reći. U tom kontekstu dobar primjer je Karlo Štajner i knjiga '7000 dana u Sibiru'. Prije nego što je napisana knjiga, novinar Joža Vlahović počeo je s uređivanjem Štajnerovog rukopisa, koji je na mala vrata počeo izlaziti kao feljton u tjednim novinama. Za tu novinarsku ekskluzivu nikada nije dobio, niti tražio odobrenje partije. Feljtoni su izazvali pogoršanje odnosa između SFRJ i SSSR-a kojemu je tada na čelu bio Leonid Brežnjev. Zbog Štajnerovih logoraških sjećanja koje je Joža Vlahović pretvorio u književno djelo, Brežnjev je i osobno intervenirao. Jugoslavenski diktator Josip Broz Tito, ranije bi vjerojatno i ugušio cijeli projekt, ali zbog žestine reakcije Brežnjeva, odlučio je prešutno pustiti da se priča razvija shodno interesu javnosti. Šteta je samo u tome što Štajner, usprkos svim patnjama koje mu je komunizam priuštio, nikada se nije odrekao komunističke doktrine te je ostao dosljedni sljedbenik marksizma, sve do svoje smrti.

Ipak, knjiga '7000 dana u Sibiru' otvorila je put i drugim zatočenicima sibirskih logora smrti. Julius Baranovski, koji je u zatvorima, logorima i sibirskom progonstvu proveo čak 7 godina više od Karla Štajnera, s istim novinarom Jožom Vlahovićem, radio je na projektu trilogije 'Sibirski led u srcu', književnoga djela koje je u zaključku i poruci, daleko nadmašilo '7000 dana u Sibiru'. Naime, iskustvo Baranovskoga, promijenilo je njegov stav prema komunizmu, dok je Štajner ostao na istoj crti. Tada su već došle osamdesete, razdoblje kada su neki novinari sve češće i opasnije kritizirali vlast, ali i otkrivali velike gospodarske afere.

Pomicanje granica slobode

Najbolji među njima, odškrinuli su vrata budućoj slobodi i suverenosti hrvatskog naroda i države. Ali vratimo se nakratko novinarstvu u socijalizmu. Kao što sam ranije napisao, novinari su bili vezani uz novinarske kuće i bilo je nemoguće i nezamislivo da istodobno pišu za dvije različite novinske redakcije. Takva mogućnost nije postojala ni u slučajevima kada se radilo o redakcijama iz iste Socijalističke Republike. Danas to zvuči nevjerojatno, no svaka redakcija imala je uređivačku politiku, kadar i radno ozračje, koja se dosta razlikovala od drugih redakcija. Tim je, dakle, suženim uvjetima ograničene slobode održavana neka novinarska etika, individualnost i profesionalizam. Novinari su bili prije svega lojalni novinarskim kućama, a tek onda politici koja je krojila svima sudbine.

Godina je 2017., a Hrvatska već dugi niz godina formalno uživa status suverene i neovisne države. Bilo bi logično da u našoj zemlji žive i rade hrvatski novinari, profesionalci koji pripadaju hrvatskome novinarstvu. Neovisno o ideologijama i politikama koje zastupaju, ti novinari, trebali bi pripadati novinskim redakcijama iz Hrvatske, ili eventualno raditi kao dopisnici medija iz drugih država. Budući da nemaju skrupula, nitko im ne može braniti da žive u Hrvatskoj, a pišu za srpske medije, i blate našu zemlju za potrebe velikosrpske politike i čitateljstva. Pod uvjetom da im ništa nije sveto, mogu UjedinjenjeU Jutarnjem listu Korbler mudruje o dnevnopolitičkim zbivanjima, a u srpskim Novostima Kerbler, poput kakva kerbera, psa iz podzemlja, grize Hrvate. Slika iz Novosti dokazuje da se radi o istoj osobi. Konačna propast Jugoslavije, prebrisala je sve granice ali i proizvela suprotni učinak od onoga kojemu smo se stoljećima nadali. Umjesto ujedinjenja svih Hrvata, ujedinili su se svi hrvatski neprijatelji.se i transformirati u Srbe, i pisati na čistome srpskom jeziku, tako da ih ceo svet razume. Prije svega, to je pitanje njihove savjesti i čovjekoljublja.

Ujedinjenje svih hrvatskih neprijatelja

Uostalom, neke redakcije u Hrvatskoj ionako djeluju kao ekspoziture prosrpskih ili projugoslavenskih medija iz takozvane regije. Tu više nema nikakva skrivanja i sve su maske odavno pale. Dapače, prešli su u ofenzivu pod krinkom liberalizma i trenutačno smo svjedoci agresivne kampanje nametanja antihrvatskih i protuobiteljskih vrijednosti, kojima je glavna svrha poniženje Hrvatske, Hrvate i njihove tisućljetne tradicije. Unutar takvoa ozračja, ispod svih radara, dogodio se i pravi presedan u hrvatskome novinarstvu. Jurica Korbler, nekada novinar Vjesnika, a danas Jutarnjega lista, ujedno je i stalni dopisnik srpskih Večernjih Novosti. Jutarnji list pokušava se građanima prodati pod nekakvo umjereno 'mainstream' novinarstvo. Pod tom su ambalažom uhljebili novinare i pisce koji žive od trovanja javnoga prostora mržnjom i nesnošljivošću prema vjerskoj i nacionalnoj većini. Ti se autori svim silama trude baciti Hrvate na koljena i utuviti im u glave da su manjevrijedan narod. Kako ne bi ispalo da je mrcvarenje Hrvatske jedina svrha postojanja Jutarnjega lista, ondje pišu i novinari koji suviše ne odskaču od zamišljene srednje političke linije. Neupućenome čitatelju, među novinare ovoga profila mogao bi se uklopiti i Jurica Korbler. Problem je samo u tome što je isti taj Jurica Korbler stalni dopisnik srpskih Večernjih Novosti iz Zagreba. Svestrani Jurica šalje u Beograd izvješća o divljanju ustaša i pritom 'dadače' već u naslovima tekstova. Beogradske gazde, Jurici su promijenili i prezime. Potpisuju ga kao Kerblera, a ne Korblera. Bit će da po Vuku Karadžiću tako čitaju njegovo prezime.

Zagreb bi da gasti srpske "Novosti"

Ustaše zapalile Novosti u Zagrebu

Novosti u Boboti kod Vukovar. Progone srpske đake dok ustaše divljaju

Novi skandal u Zagrebu. Vikali srpskim fudbalerima ubićemo vas zaklaćemo vas i Srbe na vrbe

Zadah ustaštvo nad Hrvatskom

Jedan od odvratnijih tekstova je i 'Zadah ustaštva nad Hrvatskom' koji je opremljen slikom na kojoj se nalazi transparent s imenom Vukovara i hrvatska zastava. Za Korblera ili Kerblera, to je istovjetno ustaštvu. Eto, ono što je bilo nezamislivo, pa i nemoguće u Jugoslaviji, ostvarivo je i poželjno u današnjoj Hrvatskoj. Istodobno možeš pisati i za hrvatske, i za srpske medije.

Marin Vlahović
Hrvatski tjednik