Snažna poruka Slobodana Praljka

Tako to ide. Prolaze dani i godine. Nitko nas se ne sjeća. Barem, ako se javnost, pita. Što je to javnost, nitko zapravo više ne zna. Svatko vrši svoju ulogu koliko god toga bio svjestan. Kreiranje stvarnosti, kreiranje mišljenja prepušteno je raznim 'misliocima' koji unaprijed odrađuju zadane zadaće. Ipak se moramo vratiti prema onome što je sržno, prema onome što je važno misliti i činiti u određenome vremenu. Vrijeme je rata. Nešto istodobno očekivano i neočekivano. To je, dakako, previše složena stvarnost. Ali i tada treba živjeti i pokušati živjeti prema nadahnuću koje dijelom dolazi iz evanđeoskoga duha, a dijelom iz one instinktivne borbe za opstankom. Pomahnitale ljude svraćati na pravi put i ukazivati im na ono što je čovječno, što je ljudski, što je vojnički, onako kako treba biti, a već stoljećima nikako na 'zelenu granu'.

Kada se mislilo da tome nema kraja, kada se 'uživo ginulo i OdvažnijiStrašljivi kakvi jesmo, jer smo ljudska bića, ostavili smo i prepustili to prevažno poslanje onima odvažnijima, smionima, hrabrijima poput Blage Zadre, Slobodana Praljka, Zvonka Bušića, Darija Kordića i nebrojene povorke živih i mrtvih koje znamo ili ne znamo.stradavalo', opet su neki uspjeli izvući živu glavu. Mislili smo da se to događa negdje drugdje, da mi nismo povlašteni svjedoci vremena, jer takvim okrutnostima i patnjama nitko razuman ne može se okoristiti. A bilo je svijetlih i tamnih trenutaka. Kao uostalom u čitavome životu. Onih kojima se možemo pohvaliti i one koje krijemo u zakutku zemlje ili potiskujemo u samo nama poznate dubine svijesti, savjesti i podsvijesti. I tom mučenju nikada kraja. Jer ratu nikada kraja.

U Hrvatskoj je trajalo vječno, u Bosni i Hercegovini još i više. Za one koji su u tome sudjelovali. Bilo je i onih koji nisu htjeli biti dijelom te stvarnosti pa su mirno i gotovo ravnodušno šetali svoje psiće, obavljali svakodnevne poslove ili su zapravo rovarili protiv onoga što se pred njihovim očima stvara. A stvarala se država koja je trebala postati jamac svega onoga pozitivnog, demokratskog, slobodnog, suverenog i ljubavlju prožetoga djela, koja bi, predstavljala okvir u kojemu se može mirno živjeti. Naravno, nije to posve jasno artikulirano niti predstavljeno, ali postojali su ljudi, i danas postoje, koji su ugradili u to tkanje sve što su imali i znali. Strašljivi kakvi jesmo, jer smo ljudska bića, ostavili smo i prepustili to prevažno poslanje onima odvažnijima, smionima, hrabrijima poput Blage Zadre, Slobodana Praljka, Zvonka Bušića, Darija Kordića i nebrojene povorke živih i mrtvih koje znamo ili ne znamo.

I život teče dalje. Kada je nekima već unaprijed sve bilo jasno, kada smo još jednom upoznali da smo kvantitativno malen narod, a čini se, i kvalitativno, ponovno se ukazalo svjetlo u tunelu. Slobodan Praljak bio je uvjeren kako je učinio sve što je u njegovoj moći da prikaže povijesno i dokumentacijski što se tih godina događalo na ovim našim prostorima. I da će to biti dovoljno. Mislio je da istina ima pobijediti svu tu zamršenost pravnih stečevina, izricanja i izlaganja argumenata i teorijskih prepucavanja, koja su, usput budi rečeno, izdašno honorirana. Poput nekoga nogometnog kluba u Hrvatskoj koji nikako da nahrani svoje 'tiće' koji klub svojataju. No nije razumski put jedini put koji preostaje čovjeku.

Ako argumenti nisu dostatno snažni, solidni, utemeljeni da bi nekoga uvjerili da prihvate ono što predstavlja srž ili bit događaja, ostaje put srca, put onoga čemu se samo ljubav može domisliti. Ostaje ta moć u nemoći da nenadano i neočekivano, mimo svih dosadašnjih praksi, izvedemo, kako to danas vole reći performans. Neki to sada spominju da se sjetimo Sokrata, ili nekih drugih mislioca poput začetnika stoičke škole Zenona iz Kitiona (na ovo me upozorio prijatelj!) da je čin kojim gasimo život zapravo izveden iz slobode uvjerenja i življenja i da se prema tome imamo odrediti prema nekom 'rigidnom crkvenom zakonu'.

Tu ponovno dolazimo do složenih tema o kojima možemo razmišljati i pisati do sudnjega dana. Ono što je simbolikom i stvarno poručio general Slobodan Praljak, ostaje snažno upisano u srce hrvatskoga naroda, kako se izrazila sadašnja predsjednica Republike Hrvatske gospođa Kolinda Grabar Kitarović. Hoće li doći do nekih važnijih učinaka prihvaćanja ove poruke koju je Slobodan Praljak urbi et orbi uputio humanitetu kao takvom, tek ćemo vidjeti. Tko ima oči neka vidi, tko ima uši neka čuje.

Alojz Čubelić OP
Hrvatski tjednik