Savjesti nemaju, a do istine i pravde nije im stalo!

U samo nekoliko sekundi prije nego je ispio svoju 'kukutu', zasad nepoznati smrtonosni otrov, predratni diplomirani inženjer, filozof, sociolog, dramski redatelj (filmski i kazališni), pisac i pjesnik, a zatim ratni dragovoljac, ratnik i ratni časnik te poratni poduzetnik, ratni istraživač i dugogodišnji haaški uznik general Slobodan Praljak izgovorio je dvije, ili možda čak tri, kratke rečenice koje će postati dio hrvatskoga kolektivnog pamćenja, pa i legende i mita o ratniku i ratnome zapovjedniku (suđeno mu je po zapovjednoj odgovornosti, a ne onoj ratničkoj) koji je svjesno izabrao SMRT kad su mu - po njegovu najdubljemu uvjerenju - uskraćena prava na ISTINU i PRAVDU: 'Sudci! Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!'

Iako su hrvatski i svjetski mediji pozornost, s dobrim razlozima - jer doista se radi o u povijesti sudstva nezabilježenome događaju - poklonili samome dramatičnom činu protestnoga, zapravo prijezirnoga (!) samoubojstva - iza kojega se može jasno nazrijeti 'rukopis' izvrsnoga poznavatelja antičkih tragedija i bivšega redatelja dramskih komada - osobno ću, u ovom kratkom osvrtu, pozornost usmjeriti na, po mome mišljenju, ključne razloge ili motive koji su generala Praljka odveli u - po njegovu i mome osobnome sudu - časnu, časničku, ali i beznadnu smrt.

Iako je 'strancu' (generala Praljka vrlo sam površno poznavao; sreo sam se s njim samo nekoliko puta i svaki put SudciVjerujem da je Praljak u smrt otišao bez iluzije o tomu kako će ga svi sudci 'imati na savjesti', jer je dobro znao da neki od njih – kao što je to dobro pokazao predsjednik Žalbenoga vijeća Carmel Agius bezdušnom, ciničnom sudačkom zapovijedi osoblju Suda 'Spustite zastor!'vodili smo zanimljive, pa i dramatične, rasprave o ratu u Bosni i Hercegovini, ali i o odgovornosti umnika-intelektualca i građanina u obrani vlastitoga naroda, zemlje, zavičaja, ali i istine i pravde) teško proniknuti u dubinu ljudske duše, sada je cijelome svijetu jasno da se Slobodan Praljak nije bojao smrti te da se nije mogao pomiriti sa spoznajom da njegova ISTINA IZ PRVE RUKE o ratu u Bosni i Hercegovini nije uspjela doprijeti do svijesti i savjesti haaških sudaca, ali ni do hrvatske, ako ne i svjetske intelektualne i znanstvene javnosti do koje mu je bilo - znam to iz prve ruke - bilo stalo.

Da se Slobodan Praljak nije bojao smrti, pa ni 'bilo čega', dao je naslutiti u jednome intervjuu koji je s njim vodio Romano Bolković ('Ja ne spadam u one koji se boje bilo čega.'), a to je pokazao i dokazao prijezirnim samoubojstvom u haaškome sudu.

Junaštvo, ali ne samo junaštvo, nego i ljubav prema slobodi i pravdi, odveli su ga na hrvatska i bosansko-hercegovačka ratišta, a svijest o tomu da bi ga - po njegovu ratnome iskustvu i znanju - nepravedna i neistinita ZLOČINAČKA SRAMOTA mogla nadživjeti, odvela ga je u smrt.

Da bi se mogle razumjeti njegove riječi prije ispijanja otrova (tako ga je sam nazvao: 'Popio sam otrov.'), ali i čin samootrovanja (koji je mnoge umnike podsjetio na Sokratovu sudbinu), treba još jednom pažljivo poslušati, pročitati i PROMISLITI Praljkovu završnu riječ koju je u pola sata (na koja je dobio pravo) održao 21. veljače 2011.

Evo završnog dijela te besjede:

'Nisam kriv! I ne mislim pritom na osjećaj krivnje.

Hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta: znam da nisam kriv!

Časni suče Antonetti; ako vaša presuda bude suprotna mom zaključku, ja ću, poštujući opće načelo opovrgljivosti svakog mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti. Ako spoznam pogrešku, izdržavat ću kaznu jer ste vi pravični. Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje; i to mišlju, riječju, djelom i propustom. Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobra ili pogrešno primijenjena spoznaja neke od društvenih znanosti:

Pa postane moguće ono što nije bilo moguće,

Pa postane jednostavno ono što nije jednostavno,

Pa moć da se nešto učini postane prosta zamjena za želju ili htijenje,

Onda ću ja biti u zatvoru samo zato što je sud sila.

A to zbilja ne bi bilo ništa novo.

Mojih pola sata je isteklo.'

General Slobodan Praljak dobro je ZNAO - kako je to rekao još u veljači 2011. - da nije kriv.

U zlokobnoj haškoj sudnici na zlokobni nadnevak 29. studenoga 2017. – koji je, da apsurd bude potpun, postao i datumom njegove smrti - uzbuđeno je, ali i staloženo, čekao što će malteški sudac Carmel Agius u ime Žalbenog vijeća (uz njega su u Vijeću bili suci: Theodor Meron, Fausto Pocar, Bakone Moloto i Liu Daqun) izgovori: 'Kriv je' ili 'Nije kriv'.

Bio je spreman živjeti, da je proglašen nedužnim, ali je bio spreman i umrijeti i za taj se drugi 'scenarij' dugo i ozbiljno pripremao: nabavio je otrov, dobro je osmislio i 'režirao' vlastitu smrt, odlučio što će kazati uoči nje, kada će i kako smrtonosni otrov popiti.

Vjerujem da je Praljak u smrt otišao bez iluzije o tome kako će ga svi sudci 'imati na savjesti', jer je dobro znao da neki od njih - kao što je to dobro pokazao predsjednik Žalbenog vijeća Carmel Agius bezdušnom, ciničnom sudačkom zapovijedi osoblju Suda 'Spustite zastor!' - savjesti nemaju, a do istine i pravde im nije stalo.

Sve u svemu, treba se nadati da su nakon 29. studenoga 2017., mnogi Hrvati koji to ranije nisu shvaćali, ili im se suđenje 'šestorki“ činilo potpuno nevažnim, shvatiti da se u Bosni i Hercegovini od 1993. do 1995. događala istinska ratna tragedija - kao posljedica velikosrpske agresije na tu nesretnu zemlju i njene ne-srpske narode – i da je u toj JunakSve u svemu, treba se nadati da su nakon 29. studenoga 2017., mnogi Hrvati koji to ranije nisu shvaćali, ili im se suđenje 'šestorki“ činilo potpuno nevažnim, shvatiti da se u Bosni i Hercegovini od 1993. do 1995. događala istinska ratna tragedija - kao posljedica velikosrpske agresije na tu nesretnu zemlju i njene ne-srpske narode – i da je u toj tragediji Slobodanu Praljku sudbina namijenila ulogu tragičnoga junaka koji ispunjava sve uvjete o kojima je pisao njegov veliki filozofijski uzor Aristoteltragediji Slobodanu Praljku sudbina namijenila ulogu tragičnoga junaka koji ispunjava sve uvjete o kojima je pisao njegov veliki filozofijski uzor Aristotel; citiram prema Wikipediji:

Tragični junak središnji je lik tragedije, koji ne stradava zbog vlastite krivnje nego zbog sudbine koja mu je donijela nesreću (bez krivice kriv).

Tragični sukob je sukob tragičnoga junaka s ostalim likovima koji imaju različita uvjerenja od njegovih.

Tragična krivnja je krivica zbog koje tragični junak trpi.

Tragični završetak je krajnji rasplet tragedije u kojemu junak teško stradava: ubijaju ga ili se pak sam ubija, biva prognan i sl.

Uzvišeni stil ton je kojim je pisana tragedija, specifičan po svojoj uzvišenosti, kojoj je uloga radnju tragedije učiniti još dramatičnijom.

Katarza je vrsta moralnoga, duhovnoga i psihološkoga pročišćenja koje gledatelja dovodi u stanje duševnoga mira. Nastaje u trenutku kada glavni junak spoznaje istinu ili shvati počinjenu pogrešku zbog koje mora stradati. To u gledatelju izaziva patnju i sažaljenje, ali i razmišljanje o uzrocima koji su junaka doveli do tragičnog kraja.

Koju je fatalnu „pogrešku“ učinio general Slobodan Praljak?

Možda je dijelom svoga spekulativnoga uma povjerovao ili vjerovao da činjenice, istina i pravda imaju barem neku važnost ili vrijednost u glavama, mislima i osjećajima haaških sudaca koji su odlučivali o njegovoj nedužnosti ili krivici.

Na kraju je, tu nema nikakve dvojbe, odbacio tu iluziji.

Shvatio je da u suvremenome svijetu vladaju postistina i nešto što bih ja nazvao, po logici analogije, POSTPRAVDA.

Kako sam o fenomenu postistine već pisao u Hrvatskome tjedniku, ovdje ću tek podsjetiti na definiciju tog pojma koju je dao nakladnik Oxford Dictionaries kad ju je izabrao za riječ godine (2016.): 'Postistina (Oxford Dictionaries): imenica koja “se odnosi ili označuje okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na staranje javnoga mišljenje od apela (obraćanja) usmjerenih na ljudske osjećaje i uvjerenja'.

Po logici analogije 'pravda' koja je dovela do proglašenja Slobodana Praljka krivim i tako ga odvela u smrt mogla bi se ovako definirati: 'Postpravda je 'pravda' koja se dijeli i ne presuđuje na temelju činjenica i istine, nego na temelju javnoga mišljenja koje odgovara djeliteljima takve pravde.'

Zaključit ću rečenicom koju sam na facebooku napisao nekoliko minuta nakon Praljkova ispijanja 'kukute': 'GENERAL PRALJAK ŽIVIO JE, RATOVAO, BORIO SE ZA ISTINU I PRAVDU I, NA KRAJU, SKONČAO KAO JEDAN OD TRAGIČNIH ANTIČKIH JUNAKA. NEKA MU JE LAKA HRVATSKA I BOSANSKO-HERCEGOVAČKA ZEMLJA'.

prof. dr. sc. Slaven Letica
Hrvatski tjednik