Snažna poruka generala Praljka

Posmrtni ostaci hrvatskog generala Slobodana Praljka u super tajnoj operaciji dovezeno je avionom iz Haaga i nedugo nakon toga, 07. prosinca u četvrtak, uz nazočnost najužeg kruga obitelji i prijatelja kremirano je na Mirogoju. Dobio sam kratku obavijest: „Kremiran na Mirogoju, pepeo rasut na Zlatnoj poljani“!

Kako se sada čini ispunjena je Generalova posljednja želja iz njegove oporuke: „Ne želim ni groba ni pogreba, a moj pepeo prospite po Mirogoju“!

U Hrvatskoj ne postoji nitko imalo razuman tko bi obeščastio generalovu posljednju, vlastoručno pisanu želju iz oporuke, ne postoji nitko tko bi to napravio ako ima u sebi imalo empatije ili barem malo elementarne pristojnosti, ne postoji onaj koji bi nepozvan pogazio tu želju generala Praljka svojim eventualnim dolaskom na posljednji ispraćaj, da se kojim slučajem znalo sve o tom pokopu. Ali postoje tisuće i tisuće onih kojima je zajedno sa generalom Praljkom pucalo srce gledajući u oči njegovu smrt, postoji mnoštvo onih koji su zajedno s njim proživljavali tu „duboko moralnu nepravdu“ koja je nanešena prvenstveno njemu, a posljedično tome cijeloj hrvatskoj naciji. Postoje stotine tisuća onih koji bi na simboličan način ne kršeći posljednju želju generala Praljka, dostojanstveno s molitvom na usnama i svijećom u rukama dočekali njegovo mrtvo tijelo, isto kako smo dočekali žive i nevine generale Gotovinu i Markača, da nam informacija o dolasku njegovog mrtvog tijela u Domovinu nije uskraćena.

Ono što je general Praljak svojom rukom napisao u oporuci nije njegova posljednja želja, nije njegova posljednja riječ. Njegove posljednje riječi umirućeg sublimiraju u sebi pravu oporuku i poruku hrvatskoj i svjetskoj javnosti, hrvatskim vlastima: „Sudci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu“!

Ako vjerujemo i poštujemo njegovu pisanu oporuku o skromnom pokopu, kako onda možemo ne vjerovati tom snažnom kriku za istinom? Zar je doista moguća takva izopačenost da ne vjerujemo posljednjim riječima umirućeg? Misli li netko da se s lažima i prijevarom na usnama odlazi na drugi svijet? Hrvatski narod, generalovi prijatelji i suborci vjeruju svom generalu, vjeruju domoljubu, vjeruju u njegovu nevinost i zbog toga su valjda zaslužili minimum pristojnost doznati sve detalje o dolasku njegovog tijela u njegovu i našu Domovinu na vječni počinak.

Boje se vlastitog naroda

Koja je to „crna ruka“ intervenirala i brzinom munje iz mainstream medija maknula vijest o pokopu generala Praljka? Koja je to „crna ruka“ spriječila bilo kakvu vijest o generalovom dolasku u Hrvatsku? To su oni koji se boje StrahBoje se i svi oni koji su zapravo generala Praljka svojom mržnjom prema Domovinskom ratu osudili na smrt i prilijepili mu vječnu etiketu ratnog zločinca. Boje se i oni slugani i sužnji od Pešte do Brisela, jer im je važnije što će reći svjetski moćnici i novi okupatori Hrvatske od onoga što misli i zna hrvatski narod. Njihov strah zapravo je „corpus delicti“, vrhunski dokaz da su sve hrvatske političke strukture, pa i ove današnje, debelo umočene u ovu eklatantnu urotu protiv vlastitog naroda pristajanjem na međunarodnu floskulu o tobožnjem izjednačavanju krivnje.nevinosti generala Praljka, to su oni koji se boje svog vlastitog naroda, naroda koji je već do sada pokazao vrhunac dostojanstva i pijeteta prema mrtvom generalu, naroda koji je pokazao da nije nerazuman, incidentan, naroda koji vjeruje da je general Praljak nevin. Koja nam to diktatura zabranjuje vjerovati u nevinost generala Praljka i to uvjerenje na temelju brojnih dokaza javno i masovno izražavati?

Boje se i svi oni koji su zapravo generala Praljka svojom mržnjom prema Domovinskom ratu osudili na smrt i prilijepili mu vječnu etiketu ratnog zločinca. Boje se i oni slugani i sužnji od Pešte do Brisela, jer im je važnije što će reći svjetski moćnici i novi okupatori Hrvatske od onoga što misli i zna hrvatski narod. Njihov strah zapravo je „corpus delicti“, vrhunski dokaz da su sve hrvatske političke strukture, pa i ove današnje, debelo umočene u ovu eklatantnu urotu protiv vlastitog naroda pristajanjem na međunarodnu floskulu o tobožnjem izjednačavanju krivnje. Slijepci ne žele vidjeti da su izmišljenim konstruktom „udruženog zločinačkog poduhvata“ predsjednik Tuđman, tadašnji vojni i politički vrh i Republika Hrvatska vječno obilježeni kao zločinačka tvorevina, ne žele vidjeti da je ova presuda Praljku i ostalim hrvatskim uznicima novi temelj za rušenje hrvatske opstojnosti i suvereniteta.

Pepeo našeg dragog generala rasut je na Zlatnoj poljani nakon kremiranja na Mirogoju. Kao što mnoge hrvatske majke još i danas vapiju do neba za svojim nestalim sinovima s jedinom željom zapaliti im svijeću na njihovom grobu, tako je i hrvatski narod želio znati gdje je pepeo našeg Hrvata kako bi se pomolili i zapalili vječni plamen njemu na hvalu i čast. Ni više ni manje od toga, a to su nam pokušali sakriti i uskratiti. Sada kada znamo, neka svatko po svojoj savjest učini sve za generalov posljednji ispraćaj.

Slobodan Praljak, svim naraštajima hrvatskog naroda ostavio je oporuku, ostavio je najsnažniju poruku, umirući nam je ostavio svoju posljednju generalsku zapovijed da učinimo sve što nam je u moći kako bi dakazali sucima i svijetu: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu“!

Kazimir Mikašek-Kazo