Hrvatski tjednik
 

 Zločin na Ovčari

Danas je teško zamisliti uvjerljivije slike zla od slika i videosnimki razorenoga Vukovara i Ovčarakolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost komunističkoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji i srpskim fašistima. I ove godine, nakon Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, moramo se ponovo zapitati zašto hrvatsko pravosuđe i ostale državne institucije nisu učinile gotovo ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato te ugrađeno u kolektivno sjećanje, kako naše države, tako i Europe. I što je još gore, institucije hrvatske države u svome praktičnome djelovanju u međuvremenu prihvatile su srpsku propagandu kao svoju istinu pa smo i ovih dana mogli u udarnome terminu HTV-a od novinara Stankovića u razgovoru s hrvatskim braniteljem iz Vukovara, gospodinom Predragom Mišićem, čuti podvale o građanskome ratu, a od HDZ-ova koalicijskoga partnera Milorada Pupovca godinama slušamo da su za „građanski rat“ krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama.

Pupovčevo traženje ovih dana da se poništi registracija udruga HOS-a od Gradskoga ureda za upravu Grada PupovacZagreba tek je nastavak te iste zločinačke propagande i jasna poruka da Pupovac i oni koje on predstavlja nisu odustali od svojih planova. Od srpskoga ološa ništa drugo ne očekujemo, no nismo se nadali ovakvu moralnome dnu HDZ-a. U vječitome srpskom prebacivanju odgovornosti za zločine na paravojne sastave, oni nas pokušavaju uvjeriti da su za zločine krivi „srpski teritorijalci“, neki kapetan Dragan, kriminalci poput Arkana i cirkusant Šešelj kao da su oni zapovijedali Veljku Kadijeviću - saveznome ministru obrane SFRJ i Aleksandru Vasiljeviću - načelniku Uprave za bezbednost u Saveznome sekretarijatu (SSNO), Slobodanu Miloševiću – predsjedniku Srbije, Jovici Stanišiću – Načelniku Resora Državne Bezbednosti Srbije, Franku Simatoviću - Zamjeniku Načelnika Resora Državne Bezbednosti Srbije, Tomislavu Simoviću - ministru obrane Srbije, Radmilu Bogdanoviću - ministru unutarnjih poslova Srbije i Radovan Stojičiću - Badži, zamjeniku ministra unutarnjih poslova, a ne obratno.

Kako bih ilustrirao o kakvu se najgoremu ljudskom ološu, razbojnicima i ubojicama radi, poslužit ću se iskazom Aleksandar Vasiljevickoji je na Vojnome sudu u Beogradu 19. 1. 1999. dao general major Aleksandar Vasiljević nakon što je, zahvaljujući Sanaderovoj inicijativi (27. 7. 2006) kojom je otvorena „nova stranica u odnosima sa Srbijom“, suđenje za „Ovčaru“ prebačeno u Beograd. Srpsko tužiteljstvo oduševljeno je prihvatilo „hrvatsku inicijativu“ koja se izvrsno uklapala u srpsku strategiju izjednačavanja krivnje. Tako je, zahvaljujući Sanaderu, general Vasiljević, jedan od glavnih tvoraca i realizatora srpskoga zločinačkog plana, umjesto na klupi za optuženike, interpretacijom iz Beograda premješten na klupu za svjedoke, a odgovornost sa vrha JNA i Srbije ponovo prebačena na „paravojne grupe i teritorijalce“, o čemu će naravno svjedočiti Vasiljević! Prema dostupnim dokumentima, upravo je general Vasiljević s generalom Vuletićem, i svojim zamjenikom pukovnikom Tumanovim i Šljivančaninom 19. studenoga 1991. godine uvečer, oko 21 sat razradio „ciljeve organa bezbednosti prilikom selekcija zarobljenika i civila“, kako je JNA nazivala slanje u logor ili pogubljenje.

Vukovarska bolnica i zločin na Ovčari

Podsjetimo, evakuacija vukovarske bolnice trebala je početi 20. studenoga 1991. godine tijekom jutra. Pukovnik ŠljivančaninMrkšić naredio je majoru Šljivančaninu da pripremi i izvrši evakuaciju bolnice. Zbog toga je odabrana skupina „kontraobavještajnih oficira“ koju je predvodio major Vukašinović, zamjenik načelnika „organa bezbednosti“ „OG Jug“, koja je krenula autobusima iz Negoslavaca u vukovarsku bolnicu. Odmah nakon dolaska, oko 7 sati, svi su liječnici i medicinsko osoblje pozvani na sastanak u gipsaonicu, koji je zakazala ravnateljica bolnice dr. Bosanac po naredbi majora Šljivančanina. Na tome sastanku major Šljivančanin nazočnima je „saopćio“ da dr. Bosanac nije više ravnateljica bolnice te da će od toga trenutka on i novi direktor kojega postavi JNA biti zaduženi za izdavanje naređenja.

Dok je sastanak s liječnicima i medicinskim osobljem trajao, Šljivančaninove „kontraobavještajne grupe“, prema unaprijed pripremljenim planovima, harale su po bolnici. U bolnici su bili pukovnik Bogdan Vujić i jedan viši kontraobaveštajni časnik JNA. Oni su po bolnici tražili „počinitelje ratnih zločina“. Po nalogu Šljivančanina i u društvu dr. Stanojevića, uz pratnju jednoga desetara te dvojice vojnih policajaca, obišli su bolnicu. Nakon toga pukovnik Branko Korica izveo je 20-ak ljudi iz bolnice jer su „oficiri“ smatrali da su to zdravi ljudi, a ne ranjenici ili bolesnici.

Pomoć „oficirima bezbednosti“ JNA u toj „selekciji“ u bolnici pružali su lokalni srpski teroristi, neki liječnici i Vukovarska bolnicapomoćno osoblje srpske nacionalnosti. Nakon toga srpski teroristi odnijeli su dvadeset pet težih ranjenika, uglavnom HOS-ovaca, koji nisu pronađeni niti do današnjeg dana. Vojnici JNA išli su po bolnici i naređivali pacijentima i drugima koji su mogli hodati da idu vani prema izlazu. Po izlasku, vojnici JNA razdvajali su muškarce od žena i djece. Nakon toga oko 260 muškaraca, uglavnom tadašnjih pacijenata vukovarske bolnice, ukrcano je u pet autobusa. SuđenjeZahvaljujući sramnoj Sanaderovoj inicijativi, suđenje za Ovčaru prepušteno je Beogradu, a glavni planer likvidacije zarobljenika Aleksandar Vasiljević umjesto na optuženičkoj klupi bio je svjedokom te odgovornost prenio na „teritorijalce“.Za mnoge od njih bio je to put bez povratka. Oko 13 sati autobusi puni hrvatskih zarobljenika napustili su vojarnu JNA i krenuli su putem prema Negoslavcima. U svakome autobusu bila su dva stražara iz vojne policije JNA, za oko pola sata stigli su na farmu Ovčara i stali ispred hangara koji je obično korišten kao skladište za poljoprivrednu mehanizaciju i pripadao je farmi poduzeća “Vupik”.

Iskrcani su jedan po jedan. Nakon toga oduzimane su im vrijedne osobne stvari, novac i nakit. Osobne dokumente i Vukovarska bolnica2druge za njih nevrijedne stvari srpski su vojnici bacali u jarak. Zarobljenik bi tada morao proći kroz dva reda postrojenih srpskih terorista, po 10 do 15 sa svake strane, koji su ih, dok su prolazili, žestoko tukli. Srpski su vojnici tukli hrvatske ratne zarobljenike rukama, nogama, drvenim štapovima, kundacima, motkama, lancima, čak i štakama. Taj je špalir bio dugačak otprilike osam do 10 metara, pa su svi iz autobusa, prolaskom kroz špalir bili teško premlaćeni. Premlaćivanje hrvatskih zarobljenika nastavljeno je i u hangaru. Ozračje je bila očajno. Ondje je bilo oko 260 ljudi iz autobusa i najmanje 40 srpskih vojnika koji su ih mučili i tukli. Zarobljenici su morali stajati uza zid s raširenim rukama i nogama dok su ih srpski vojnici udarali metalnim šipkama i kundacima. Tijekom popodneva, pojedini su srpski vojnici izveli iz hangara smrti sedam ratnih zarobljenika koje su poznavali, a ta sedmorica zarobljenika preživjela. su

Oko 15 sati u blizini je iskopana rupa dugačka desetak metara i široka tri metra. Kada je pala noć, iz hangara su izvođeni u skupinama od 10 ili 20 ljudi. Ukrcavani su u kamion pokriven ceradom i odvođeni do rupe gdje su ih srpski teroristi pogubili iz vatrenoga oružja. Iz tih kamiona smrti pod okriljem noći uspio je pobjeći samo jedan hrvatski zarobljenik. Nakon bijega od smrti na Ovčari, bio je uhićen u jednome selu i na kraju odveden u logor u Sremskoj Mitrovici. Ubijanje na Ovčari počelo je oko 21 sat i trajalo je do kasno poslije ponoći. Od njih 260 preživjelo je samo sedam. Tijela su pokopana u masovnu grobnicu i otkrivena su tek nekoliko godina kasnije.

Što je Vasiljević svjedočio o Ovčari

Kada su se nekoliko dana kasnije, točnije 28. 11. 1991., našli na sastanku u Beogradu general Vasiljević i major Šljivančanin, razgovaralo se o pohvalama i napredovanjima, o zločinima oko Vukovara. O zločinu na Ovčari nije bilo ni riječi. Šljivančanin je Vasiljeviću darovao ukradenu „lovačku pušku“, kao ratni plijen, koju je general „legalizovao“, kako sam kaže u iskazu. Tom prilikom Šljivančanin je prenio generalu Vasiljeviću da časnici iz Specijalne antiterorističke jedinice vojne policije Prve gardijske brigade protestiraju jer njihov zapovjednik Zjajo Muris nije predložen za izvanredno napredovanje zbog zasluga u „borbama sa ustašama“ u Vukovaru. Šljivančanin je sljedećega dana još potpunije informirao Vasiljevića, opisujući Zjaju Murisa kao „jednoga od najhrabrijih starešina u borbama za oslobađanje Vukovara“, pri tome ističući „da je Zjajo i njegova jedinica među prvima poskidala Ovcara23MurisGledajući ovaj iskaz, postavlja se pitanje kako poručnik Zjajo Muris zapovjednik specijalne antiterorističke jedinice vojne policije Prve gardijske brigade, koji navodno nije bio na Ovčari, zna točno nadimke onih koji su ubijali i kako zna ime časnika koji je zatrpavao leševe nakon smaknuća? Zjajo Muris početkom 1993. umirovljen je u činu kapetana JNA. Sud u Beogradu nikada ga nije pozvao da svjedoči o Ovčari! Zločini oko Vukovara potpuno su razotkrili lice srpskoga fašizma skrivenoga pod skute posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje protivnike.petokrake sa šlemova i stavila srpske oznake“, dajući tome veliki značaj. Vasiljević je od Šljivančanina tražio da napravi jedno potpuno izvješće o svim njegovim sigurnosnim saznanjima koje ima vezano za boravak i vođenje borbenih operacija na području Vukovara u okviru gardijske brigade gdje je on bio načelnik „bezbednosti“. On je kasnije to izvješće napravio i dostavio Upravi bezbednosti. Ni u tom izvješću nije spominjan zločin na Ovčari.

Tajanstveni poručnik koji je znao za zločin

Kada je Vasiljević 1999. dao iskaz tužiteljstvu, tvrdio je da je za zločin na Ovčari nakon vukovarske bitke doznao tek 1993. u razgovoru s poručnikom Zjajom Murisom, tijekom svoje istrage o „novcu koji je gardijska brigada JNA preuzela u Vukovaru". Bio je to novac koji su srpski fašisti oteli hrvatskim civilima i vojnicima tijekom svojih „selekcija“. Zjajo Muris i general Vasiljević dobro su se poznavali jer su zajedno surađivali u terorističkim akcijama protiv Hrvatske, Zjajo je vodio jednu od operacija KOS-a čiji je cilj bio uhićenje i otmica generala Špegelja. Vasiljević Vukovartvrdi u iskazu da mu je upravo poručnik Zjajo Muris ispričao da „ima saznanje kako je na Ovčari izvršena likvidacija 186 lica“ iz vukovarske bolnice nakon zauzimanja Vukovara. On je tom prilikom rekao Vasiljeviću da ga je 20. 11. u popodnevnim satima onamo poslao major Vukašinović da sa nekoliko vojnih „starešina“ iz svoje jedinice vidi što se zapravo događa na Ovčari. Zjajo je ispričao Vasiljeviću da je pristupio izvršenju zadatka te da je oko 21 sat stigao blizu Ovčare. Tvrdi kako je čuo pucnje i da je o tome preko radioveze obavijestio majora Vukašinovića koji mu je naredio radiovezom: "Vrati se nazad, to više nije vaš problem!". Kada je Vasiljević upitao Zjaju Murisa: “Tko su bili ti teritorijalci na Ovčari?“, Zjajo mu je odgovorio da su to bili neki kriminalni, bolesni i umobolni tipovi, spominjući nekoga s nadimkom „Topola“, nekoga s nadimkom „Đetić“, nekoga s nadimkom „Kinez“... Poslije je Vasiljević utvrdio da je „Topola“ ustvari Slaviša Pavlović, a „Đetić“ Ivica Andrić... Tom prilikom Zjajo Muris rekao je generalu Vasiljeviću „da su nakon likvidacije zarobljenika njihove leševe zakopavali dozerima i da je to zakopavanje vršio kapetan Papić Čedo dozerom iz brigade na Voždovcu“. Kapetan Papić Čedo bio je zapovjednik inžinjerijske čete, koji je poslije ranjen negdje kod Srebrenice, prema tvrdnjama Zjaje Murisa.

Gledajući ovaj iskaz, postavlja se pitanje kako poručnik Zjajo Muris zapovjednik specijalne antiterorističke jedinice vojne policije Prve gardijske brigade, koji navodno nije bio na Ovčari, zna točno nadimke onih koji su ubijali i kako zna ime časnika koji je zatrpavao leševe nakon smaknuća? Zjajo Muris početkom 1993. umirovljen je u činu kapetana JNA. Sud u Beogradu nikada ga nije pozvao da svjedoči o Ovčari! Zločini oko Vukovara potpuno su razotkrili lice srpskoga fašizma skrivenoga pod skute posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje protivnike.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Sub, 16-12-2017, 06:24:52

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).