Novinarska čast više ne postoji

Ni dani sjećanja na Vukovar i Škabrnju nisu mogli proći bez javne demonstracije mržnje i prijezira prema Vukovaru i Hrvatskoj, i to od ljudi koji ovdje žive, nerijetko i na grbači hrvatskoga naroda. I dok je kritičan odnos prema današnjoj državi razumljiv, pa i opravdan, nepoštivanje poginulih i mučenih žrtava, i herojstva Grada, nema nikakva opravdanja. Na Prvome programu HRT je prenosio događanje iz Vukovara, a na Drugome se vrtio prilog iz Rijeke gdje se održava festival harmonike. Skupili se harmonikaši, jelo se, pilo, a očito i slavilo?! Uoči obljetnice, u Karlovcu su neki obilježavali sedamdeset i koju godišnjicu partizanske, potpuno nevažne akcije, i naravno galamili protiv rastućega 'ustaštva' u Hrvatskoj. Četrdeset i pet godina propagande, smotri, štafeta i parada, kojima se trebao skriti i prekriti crveni teror , nije im bilo dosta. Treba valjda i Vukovar povijesno pretvoriti u 'ustaški bastion' pa onda na proslavu svake godine zvati Šljivančanina i druge zločince, posve legalno, uz milu im petokraku. Više se i ne govori o zločinima, nego o tragediji kao da se radi o prometnoj nesreći. Ovo nije pitanje svjetonazora i političkih stavova. Tu se radi o temeljnoj humanosti. Zemlja koja nije sposobna tih dana gajiti zajedništvo i odmaknuti se od populizma i jeftine demagogije, osuđena je na propast.

Propagandni stroj antihrvatskoga novinarstva

Vjerujem kako bi se hrvatski narod mogao pribrati kada ne bi postojao snažan propagandni stroj sa stotinama vijaka i kotačića koji ujedinjeno imaju snažan sinergijski učinak na svijest i samopouzdanje nacije. Njihov se krajnji domet svodi na izazivanje sumnji i plasiranje laži kao notornih istina. U nedjelju 19.11. u sklopu obljetnice sjećanja na Vukovar kod Aleksandra Stankovića gostovao je hrvatski branitelj Predrag Mišić Peđa. Ne mislim u ovome tekstu ponavljati sve gadosti koje je Stanković izrekao, već bi se htio osvrnuti na ulogu Hrvatskoga novinarskog društva. Budući da redovito pišem za jedan portal, imao sam priliku odmah nakon emisije reagirati. Nisam se toliko fokusirao na tezu o građanskome ratu, već sam naveo i argumentirao četiri članka kodeksa časti Hrvatskoga novinarskog društva, koje je voditelj nedvojbeno prekršio. Ponovno sam proučio i statut te pravilnike ove institucije u kojima se navodi kako će društvo reagirati sazivanjem suda časti, na osnovi prijave pravnih i fizičkih osoba.

Također, u završnoj odredbi kodeksa časti HND-a stoji: 'Statutom Hrvatskoga novinarskog društva određene su sankcije za povredu Kodeksa. Redakcijskim se aktima utvrđuje i odgovornost za primjenu Kodeksa na novinare koji nisu članovi HND-a. Za zaštitu i primjenu Kodeksa nadležno je Novinarsko vijeće časti HND-a. Ovaj Kodeks stupa na snagu danom usvajanja na 50. skupštini Hrvatskog novinarskog društva, održanoj 27. studenoga 2009. u Opatiji.'

Novinarsko vijeće časti, kao nadležno tijelo ovoga društva, reagira na osnovi javno dostupnih informacija. Normalno, članovi vijeća dobro su upoznati s javnim reakcijama braniteljskih udruga, gledatelja, pa i samih novinara, na ponižavanje hrvatskoga branitelja i zatočenika srpskih koncentracijskih logora. U skladu sa svojim statutom morali su sazvati sjednicu vijeća i odlučiti o osnovanosti masovnoga nezadovoljstva. Umjesto toga, HND se okomio na HRT koji se pod pritiskom javnosti ogradio od Stankovića.

Između ostaloga, iz novinarskoga su društva poručili: 'Takvu reakciju HND smatra licemjernim napadom vodstva VukovarDana 18. studenoga više se i ne govori o zločinima nego o tragediji Vukovara, kao da se radi o prometnoj nesreći. Ovo nije pitanje svjetonazora i političkih stavova. Tu se radi o temeljnoj humanosti. Zemlja koja nije sposobna  tih dana gajiti zajedništvo te se odmaknuti od populizma i jeftine demagogije, osuđena je na propast.HRT-a na vlastitoga novinara, kojim vrh HRT-a još jednom potvrđuje kako se, kada je program u pitanju, ne rukovodi poštivanjem profesionalnih standarda na kojima se treba temeljiti javni medijski servis, već se služi opasnom politikantskom retorikom priklanjajući se populističkim nasrtajima i prilagođavajući se na način da ne uznemirava političke moćnike.'

Populizam kao sredstvo širenja beznađa

Ako pozorno promotrimo ovu reakciju HND-a, onda možemo zapaziti kako se autori služe teškim riječima i kvalifikacijama poput licemjerja, politikantstva i populizma, a tobože štite profesionalni standarde i objektivno novinarstvo. Hrvatsko novinarsko društvo, dakle, smatra kako Domovinski rat treba stalno preispitivati i potkopavati, dok jednom valjda ne postane građanski. Zanimljivo, oni optužuju javnu televiziju za populizam, iako je domoljublje u medijima krajnje nepopularno, čak i zabranjeno. To je svakako i zasluga Hrvatskoga novinarskog društva koje permanentno djeluje braneći isključivo novinare koji djeluju na svekolikome razdoru hrvatskog nacionalnog bića, kao i dezintegraciji same hrvatske države, a upravo je populizam njihovo glavno sredstvo. Od laži i podmetanja o dogovorenome ratu Tuđmana i Miloševića, do takozvane 'optužnice' koju je nakon izmjena pročitao u eter Siniša Glavašević, čovjek u teškome psihičkom i duševnome stanju, unutar danas nezamislivih, nemogućih uvjeta i okolnosti, među građane se podmeću i šire teorije zavjera i navodnih istina, a ustvari laži. Traumatizirani i slomljeni Glavašević, praktički pred smrt, iskorišten je za kriminalizaciju projekta hrvatske države, a današnji HDZ, koji gotovo nema nikakve veze s ovom strankom iz Tuđmanova vremena, trebao bi svojim primjerom retroaktivno osuditi i početke stranke koja je najzaslužnija za ostvarenje tisućljetnoga sna o slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. HDZ tako služi uništenju HDZ-a, odnosno onoga što bi ta stranka trebala i dalje biti. Takve objede i paušalne ocjenu glavni su instrument domaćega novinarstva koje već dugo godina svira antihrvatske melodije te doslovno živi od društvene apatije i kolektivnoga beznađa.

Dan kad je umrla novinarska čast

Nitko, naravno, ne brani novinarima, kao ni cjelokupnome novinarstvom društvu da kroji neku vlastitu politiku, ali kada se ona temelji na lažima i konstrukcijama, onda se tu i ne može više govoriti o novinarstvu već o subverzivnome i destruktivnome radu, na žalost, uz financijsku potporu svih poreznih obveznika Republike Hrvatske. Problem, dakle, nije u suprotstavljenim stavovima i mišljenjima, već u lošemu ljudskom materijalu te nedostatku poštivanja moralnih i etičkih načela profesije. Taj famozni novinarski kodeks časti postaje, tako, posprdna metafora potpuno obrnutoga smisla i stvarnoga značenja. Nema tu nikakve časti, etike, a ni novinarstva. Novinarska čast, ako je ikada i postojala, umrla je toga 19.11 u emisiji Aleksandra Stankovića, jer usprkos svim opravdanim reakcijama i bijesu javnosti, on ostaje na svojoj poziciji, koja mu je bogomdana, po oficirskome, političkom i etničkome ključu. Što se tiče novinarskoga društva, članci novinarskoga kodeksa časti, doslovno su mrtva slova na papira koja nikome ništa ne znače, a najmanje onima koji su ih pisali.

Marin Vlahović
Hrvatski tjednik