Hrvatsku je moguće gospodarski i politički obnoviti samo ako se na vrh piramide uspiju popeti moralni, pametni i marljivi ljudi

U Hrvatskoj gotovo nikakav politički događaj ne može proći bez temeljitoga osporavanja ili hvaljenja rečenoga ili učinjenoga, premda je riječ o istim sadržajima. Tako je nedavno predsjednica republike Kolinda Grabar-Kitarović na opatijskome savjetovanju 'Ekonomska politika Hrvatske u 2018' s vrlo teškim riječima opisala gospodarsko i političko stanje u Hrvatskoj, na što je odgovorio predsjednik vlade Andrej Plenković s mnogo svjetlijom slikom istoga stanja. Ne ulazeći u pojedinosti jednoga i drugoga izlaganja dostupnoga svima, možemo mirne duše ustvrditi da su u pravu ona i on, prema onoj čaša je poluprazna (Kitarović) ili polupuna (Plenković), a to je jedna te ista čaša. Razlika je ipak u tome što je gospođa predsjednica ocjenjuje stanje s pogledom na duže razdoblje, dok je gospodin premijer govorio o uspjesima svoje vlade u prvoj godini njezina djelovanja, znači ipak su to bile dvije različite stvari.

Uostalom, svi negativni podatci o Hrvatskoj koji dolaze iz inozemstva oslanjaju se na domaće izvore koji često nisu sveobuhvatni. Uzmimo samo dva primjera. Dvije su inozemne agencije prošle godine objavile indekse 'sretnih' i 'lijepih zemalja', pri čemu se Hrvatska u obje rubrike našla na zaleđu u usporedbi s ostalim europskim državama. Jasno je da su skandinavske zemlje na samom vrhu 'sretnosti', ali pitamo se zašto se Slovenija našla glede ljepote znatno ispred Hrvatske kad je svakome tko je samo jednom posjetio Lijepu Našu potpuno razvidno da na tako malome prostoru kao što je Hrvatska, nigdje u Europi nema toliko mnogo prirodnih ljepota. Ali kako ljepota, tako i sreća, vrlo su subjektivne glede doživljavanja.

Primjerice, u 'sretnim' skandinavskim zemljama ima natprosječno najviše samoubojstava u Europi, dok u Sloveniji ni izdaleka nije bilo toliko turista po glavi stanovništva kao u posljednje vrijeme u Hrvatskoj. Naša je nevolja i u tome što ne posjedujemo institucije koje bi pratile što se o nama govori i piše u inozemstvu i promovirale Hrvatsku s točnim podatcima i ocjenama kao što to rade sve europske zemlje. A za to ne možemo kriviti inozemstvo nego sebe same. Autor ovoga članka o tome bugari već dva desetljeća, no uzalud.

No idemo dalje. Prije nekoliko tjedana objavile su neke njemačke i švicarske novine da se Hrvatska nalazi u stalnoj svađi sa susjednim zemljama radi neriješenih graničnih pitanja. Dakle mi smo krivi, Slovenija, Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina u pravu su. Koješta! Ponajprije, sve su to svađice u usporedbi sa sličnim konfliktima u velikome svijetu. Neriješeni problemi naših granica sa susjedima nisu zaoštravani s hrvatske strane nego obratno, sa strane navedenih susjednih zemalja. Da je Slovenija odustala od stalnih ucjena i priznala odredbe međunarodnoga prava mora, sukob oko Savudrijske vale odavno bi bio riješen. Da u Bosni i Hercegovini funkcionira država, tzv. problem Pelješkoga mosta ne bi postojao jer BiH nije pomorska zemlja, Hrvatska podiže taj most na svome teritoriju. Da se Srbija pridržava katastarskih mapa na Dunavu, „problema“ hrvatsko-srbijanske granice ne bi bilo jer bi granica išla prema katastru s lijeve i desne strane Dunava, a ne sredinom rijeke koja često mijenja svoj tok, i stvar bi bila riješena. I granica s Crnom Gorom ne bi predstavljala muku ako bi se ona oslanjala na međunarodno pravo mora o graničnoj razdjelnici na sredini ulaza u bokokotorski zaljev. Znači, nije Hrvatska kriva što se susjedi na pridržavaju međunarodnih zakona nego nastoje ušićariti što više hrvatskoga teritorija koji je nakon komunističkog uspostavljanja vlasti, čak protiv tadašnjih načela o razgraničenju republika, oduziman Hrvatskoj u korist Srbije i Bosne i Hercegovine.

Evo zašto. Komisija o razgraničenju pod vodstvom Milovana Đilasa navodno se ravnala prema povijesnim i etničkim (narodnosnim) odrednicama. Da se toga pridržavala, Hrvatskoj bi prema povijesnim odrednicama pripali istočni Srijem sa Zemunom, jer je taj teritorij za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije bio dio Kraljevine Hrvatske-Slavonije, i Boka kotorska jer je pripadala Kraljevini Dalmaciji, dvjema sastavnicama Narodne odnosno Socijalističke Republike Hrvatske. No budući da su Hrvati u tim predjelima ostali u manjini, istočni Srijem pripojen je srpskoj Vojvodini, a Boka kotorska Crnoj Gori. Suprotno tome, pri određivanju srbijanskih granica pridržavalo se povijesnoga načela pa je Kosovo, iako su u njemu Srbi činili neznatnu manjinu, priključeno Srbiji, isto tako kao što su većinski hrvatski dijelovi Vojvodine, primjerice Subotica, ostali u Srbiji. Hrvatska je kod Neuma presječena na dva dijela temeljem povijesnih odluka koje su sezale u otomanska vremena, dok je Crna Gora isti takav izlaz na more kod Sutorine jednostavno pripojila sebi. Ovdje treba naglasiti da je time povrijeđeno ne samo povijesno nego i etničko načelo jer su oba izlaza bila dijelovi Dubrovačke Republike koja je bila i ostala narodnosno hrvatska. Da su hrvatski komunisti bili toliko nacionalno osviješteni kao crnogorski, danas bi Neum bio hrvatski i gradnja skupoga Pelješkog mosta suvišna. Iz rečenoga možemo zaključiti da su hrvatski granični problemi sa susjednim državama uglavnom plodovi bivših nepravilnih odluka stranih sila i komunističke vlasti koji su mogli biti riješeni da su naši susjedi pokazali samo malo dobre volje. Ali inozemstvo očito to ne zna.

Demografski potop

Hrvatsku pritišću mnogo veći problemi nego navedeni. Riječ je o demografskome potapanju Hrvatske, masovnome UnaprjeđivanjeGospodarsko unaprjeđivanje Hrvatske moguće je ako se posluša stručnjake koji poznaju prilike izvan naših granica. Treba samo pogledati kako su Poljaci uspješno prebrodili veliku svjetsku ekonomsku krizu od prije jednog desetljeća, i to većim dijelom zahvaljujući korištenju europskih fondova pa se njihovi iseljenici sve više vraćaju u svoju domovinu, a bilo ih je milijun i pol. Kako su, kad je riječ o nezaposlenosti, postupali Slovaci u čijim se tvornicama naveliko proizvode njemački automobili? Zašto su Slovenci u mnogo čemu uspješniji od nas? Kako su se glede modernih tehnologija snašli mali baltički narodi. Kako su Česi unaprijedili svoje gospodarstvo bez vanjskih pomagala, itd. Ne treba otkrivati toplu vodu, činjenice su poznate, treba ih samo primjenjivati na hrvatske datosti.iseljavanju i besperspektivnosti kod mlađih naraštaja, pojava koje bi do godine 2050. mogle, glede broja stanovnika, prepoloviti Hrvatsku i omogućiti strancima da ju nasele i tako našu naciju gotovo zbrišu s europskoga zemljovida. O tome stručnjaci odavno podižu uzbunu, ali na sve to vladajući gotovo ne reagiraju, odnosno odgovaraju više nego mlakim odredbama. Demografsko nazadovanje nešto je što se ne može popraviti od danas na sutra, Vlada je morala još prije dvadesetak godina, kad su se pojavili prvi znaci toga, stvoriti dugoričnu strategiju kako povećati broj rođenih u usporedbi sa smrtnošću, kako smanjiti ili zaustaviti tempo iseljavanja i kako dati mladim ljudima konkretne nade u bolju budućnost. Primjera kako to rješavati ima napretek u nizu europskih zemalja, među kojima se ne nalaze samo bogatije države. Odavno je trebalo uspostaviti instituciju koja bi se time bavila, točnije rečeno, savjetovala politiku kako da se svladavaju navedeni problemi. A to nije učinjeno. Političari misle samo u razdobljima od izbora do izbora, a navedeni su problemi dugoročniji, njih trebaju dugotrajno rješavati sve vlade bez obzira na svoj politički sastav.

Gospodarsko unaprjeđivanje Hrvatske moguće je ako se posluša stručnjake koji poznaju prilike izvan naših granica. Treba samo pogledati kako su Poljaci uspješno prebrodili veliku svjetsku ekonomsku krizu od prije jednog desetljeća, i to većim dijelom zahvaljujući korištenju europskih fondova pa se njihovi iseljenici sve više vraćaju u svoju domovinu, a bilo ih je milijun i pol. Kako su, kad je riječ o nezaposlenosti, postupali Slovaci u čijim se tvornicama naveliko proizvode njemački automobili? Zašto su Slovenci u mnogo čemu uspješniji od nas? Kako su se glede modernih tehnologija snašli mali baltički narodi. Kako su Česi unaprijedili svoje gospodarstvo bez vanjskih pomagala, itd. Ne treba otkrivati toplu vodu, činjenice su poznate, treba ih samo primjenjivati na hrvatske datosti. Čisto kopiranje nije potrebno, u Hrvatskoj ima dovoljno mladih i pametnih ljudi koji znaju „prevoditi“ strana znanja i iskustva u domaće inačice. Treba ih samo pustiti da rade ono što znaju i umiju. A u tu svrhu treba se zdušno boriti protiv nepotizma koji je, po mome mišljenju, gotovo veća pošast nego privredni kriminal jer se vrlo često krivi ljudi nalaze na krivim mjestima, koji sprječavaju stvaranje kadrovski 'pozitivne piramide' putem negativne selekcije, nesposobni su na vrhu, vrijedni na širokome dnu.

Hrvatsku je moguće gospodarski i politički obnoviti samo ako se na vrh spomenute piramide uspiju popeti moralni, pametni i marljivi ljudi, a njih ima. Kad bi oni koji su otišli van, vidjeli da se u Hrvatskoj mnogo toga mijenja nabolje, nije vrag da se ne bi počeli vraćati. Nikome u inozemstvu ne padaju u usta pečeni golubovi. Stranci, ako nisu vrhunski stručnjaci, često dobivaju manje plaćena i fizički teška radna mjesta. To bi trebali znati ne samo oni u Vladi, nego i oni koji stoje kod spakiranih kovčega, baš oni jer se u vladinim uredima neki čak kite smanjenim brojem nezaposlenih, krivo to prikazujući gospodarskim napretkom, a uglavnom je 'zasluga' bijega ljudi bez posla u inozemstvo. Veći cinizam nije moguć. Je li moguć gospodarski i politički preporod Hrvatske? Svakako. Ali prije svega treba promijeniti politički krajolik zemlje tako da nesposobnjakovići i lijenčine propadnu kroz rupe novog Izbornog zakona o kojemu smo više puta pisali, a u vladajuće slojeve dospiju moralni, pametni i marljivi, a njih, ponavljam, ima.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik