Nogometne paralele

Nogomet je, kažu, najvažnija sporedna stvar na svijetu. Mnogi se ne će složiti s tom tvrdnjom jer ipak se radi samo o igri 22 odrasla dječaka s loptom. S druge strane, još manje će se s njom složiti najzagriženiji navijači Hajduka kojima njihov klub predstavlja više od puke igre i zauzima ravnopravnu poziciju s odgojem djece, zaposlenjem i sličnim životnim realnostima, čega ponekad niti sami nisu svjesni. Zbog takvoga životnog odnosa prema nogometnome klubu Hajduk, Torcida i drugi njegovi navijači, te njihov odnos prema Hrvatskom nogometnom savezu, mogu poslužiti kao vrlo vjeran model po kojemu na isti način funkcionira i sama država.

Mamić kao Todorić

Jednako kao i Republika Hrvatska, funkcionira i hrvatski nogomet te se mogu povući paralele po kojima bi Hajduk bio jedno državno poduzeće, HNS bi predstavljao Vladu RH, Davor Šuker bio bi predsjednik vlade, a Zdravko Mamić ono što je nekad bio Ivica Todorić. Po uobičajenome obrascu, državnim se poduzećem Hajdukom loše upravlja godinama te se iz njega izvlači novac za privatne potrebe, predsjednik najvišega nogometnog tijela radi po naputcima stvarnoga vladara Zdravka Mamića koji realizira svoje poslovne ambicije koristeći se javnom infrastrukturom, i to će vjerojatno trajati sve dok ne dođe do pada ili Zdravka Mamića ili vodstva HNS-a. Svi zajedno, jednako kao i hrvatski nogomet, iz dana u dan sve manje vrijede. Identična je situacija i na razini države kojoj je, kao i hrvatskome nogometu, potrebno jedno pošteno i sposobno vodstvo koje bi postavljanjem stvari na svoje mjesto bez većih problema preokrenulo negativne ekonomske trendove.

Zlatko Dalić, trenutačni izbornik reprezentacije, nakon pobjede nad Grčkom dao je izjavu kako nije učinio ništa posebno osim što je stavio igrače na njihova logična mjesta na terenu, a ta je jednostavna stvar, upravo ono što bi moglo pomoći i čitavoj državi. Potrebno je samo da odgovarajuća mjesta u vlasti i državnim poduzećima zauzmu kompetentni ljudi i hrvatska bi poduzeća mogla početi pobjeđivati međunarodnu konkurenciju. Na žalost, to su prevelike želje ako promatramo ponašanje Vlade koja uhljebljuje poslušnike ili izbor igrača u reprezentaciju koji je služio kao prodajni izlog njihovih vlasnika. Zanimljivo će biti pratiti NavijačiNavijači i njihove udruge, jednako kao i svi žitelji čija je “udruga” država, mogu biti vlasnici i upravljati svojim klubovima i poduzećima. Da bi takav model funkcionirao, potreban je nadzor nad vodstvom Udruge, financijskim sredstvima u udrugama i klubovima te izbor adekvatnoga klupskog upravljačkog kadra. Hajduk je još uvijek brend koji može imati znatan uspjeh na međunarodnoj sceni. Ima nevjerojatno veliki broj navijača i široku bazu potencijalnih talentiranih igrača te bi se trebao usmjeriti isključivo na stvaranje novih talenata.sudbinu Zlatka Dalića i njegov opstanak na čelu reprezentacije jer podršku moćnika nema. Torcida bi trebala podržati ovoga čovjeka, kao što se bori za svoj klub.

Model Hajduka

Kada se vratimo Hajduku, to je trenutačno jedini klub u državi kojim upravljaju navijači s obzirom na to da je većinski vlasnik kluba, Grad Split, predao pravo upravljanja udruzi Naš Hajduk, ali se suprotno logici, uopće ne želi upletati u daljnje vođenje kluba. Nezadovoljni načinom rada u klubu i stanjem u nogometu uopće, navijači su se organizirali i izborili pravo da sami upravljaju sudbinom kluba za kojega navijaju. Možda bi cijeloj državi bilo bolje da su se svi radnici, pa i šire stanovništvo uključili u obranu INE, HT-a i drugih poduzeća te ostavili ta poduzeća pod vlastitim upravljanjem.

Međutim, postoji razlika između upravljanja i vlasništva. Jedini koji imaju legitimnost pri donošenju odluka u nogometnome klubu ili poduzeću mogu biti njegovi vlasnici, bili oni udruga, fizičke osobe ili lokalna samouprava. Udruga Naš Hajduk si je zasad uzela za pravo odlučivati o onome što nije njihovo, a prevelika razina emocija koja konstantno prati sve oko Hajduka ne može donijeti ništa dobro. Trenutačno je u gradu Splitu čak i opasno dovoditi u pitanje čitav projekt navijačkoga vođenja klubom.

Financijski, Hajduk zasad pliva, dugovi se polako smanjuju te postoji mala nada kako bi moglo doći i do potpunoga oporavka. Naš Hajduk izabrao je teži put, ali iako bi se taj put mogao pokazati ispravnim, moraju s druge strane strpljivo trpjeti i loše rezultate dok klub financijski ne ojača, u čemu bi mu jedan značajan dioničar poput Tomislava Mamića mogao pomoći. Mamić je ipak istjeran iz kluba, a njegove će dionice kupiti udruga Naš Hajduk. Namjera Udruge da postane vlasnik kluba je, u stvari, i jedina logična i poštena alternativa privatnome vlasništvu pojedinca jer bi u suprotnome, kada bi grad Split ostao većinskim vlasnikom, Udruga, odnosno njezino vodstvo bilo u poziciji koju u Dinamu ima Zdravko Mamić. Kada postanu pravi vlasnici, navijači će i sami sebi odgovarati za uspješnost poslovanja kluba te će se izbjeći prebacivanje odgovornosti na vanjske čimbenike osim samog rada u klubu koje trenutačno nije idealno.

Navijački zanos

Navijači i njihove udruge, jednako kao i svi žitelji čija je “udruga” država, mogu biti vlasnici i upravljati svojim klubovima i poduzećima. Da bi takav model funkcionirao, potreban je nadzor nad vodstvom Udruge, financijskim sredstvima u udrugama i klubovima te izbor adekvatnoga klupskog upravljačkog kadra. Hajduk je još uvijek brend koji može imati znatan uspjeh na međunarodnoj sceni. Ima nevjerojatno veliki broj navijača i široku bazu potencijalnih talentiranih igrača te bi se trebao usmjeriti isključivo na stvaranje novih talenata.

Torcida i njoj bliski navijači, s druge strane, trebaju se prestati koristiti nasiljem i isključivošću u ostvarenju svojih ciljeva, koji su u načelu ispravni. Umjesto odbacivanja neistomišljenika, čime se pretvaraju u sektu i od sebe odbijaju umjerene navijače kluba, trebaju prihvatiti i drukčija mišljenja te nenasilnim akcijama, a ne militantnim akcijama poput prekidanja utakmica, vrijeđanjem poželjnoga saveznika Janice Kostelić ili crtanjem svastike, ukazivati na probleme u nogometu i društvu, čime bi pobrali simpatije javnosti i stvarno ostvarili svoje ciljeve. Situacija u društvu uistinu je loša i ponekad se čini kako se legalnim procesima ništa ne može postići, međutim ipak nam je iznad svega potrebno jedinstvo i usklađeni rad na zajedničkim vrijednostima. Navijački zanos oko Hajduka i njihov rad mogao bi se pretočiti i na očuvanje nacionalne imovine ili, primjerice, borbu protiv izgradnje termoelektrane na Cetini. Jedino što emotivno moramo shvatiti je da naša država pripada svima nama, kao što Hajduk pripada njegovim navijačima. Po uzoru na Naš Hajduk, udruga građana “Naša Hrvatska” ne treba odbacivati niti reprezentaciju niti državu, već se mora boriti za njih, a to se radi kupovinom hrvatskih proizvoda, pritiskom na političare, vlastitim primjerom na radnome mjestu itd.

Marijan Jović
Hrvatski tjednik